arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

TO JE NAMA LIKA

Eto, došla sam ti Liko, došla na moju dedovinu, na moja dva roda, dva prezimena, dve krsne slave – Svetog Nikolu i Svetog Đurđa, dva imanja, dva kućišta i dva praga u korovu. I niko mi se nije obradovao… Niko me nije ni poznao… Piše: Gordana Dostanić „Došla sam ti, Liko! Da li sam domaćin ili gost?…“ – govori Olivera svoju priču nad prijebojskom jamom Golubnjačom. Meni je posle dugo odzvanjao u ušima samo taj početak njene priče o Lici: „Došla sam ti, Liko…! Došla sam ti, Liko…!“ Onda sam u sebi te reči šapatom ponavljala i pitala se zašto ih ponavljam i zašto sam joj došla. Kako mnogo radosti,

GENOCIDNA IDEOLOGIJA HRVATA

− o uzrocima i vremenu nastanka − Piše: Vasilije Đ. Krestić             Državno i istorijsko pravo Hrvatske jedno je od značajnijih pitanja koje je i u ranijoj i u novijoj prošlosti moćno uticalo i još uvek snažno utiče na međusobne odnose Srba i Hrvata. Zbog nedovoljno proučenih hrvatsko-srpskih odnosa,  pogrešnog i tendencioznog tumačenja tih odnosa, koji su i posle Prvog i Drugog svetskog rata ulepšavani i doterivani prema dnevnopolitičkim potrebama, pitanje  državnog i istorijskog prava Hrvatske, koje je u osnovi svih srpskih i hrvatskoh nesporazuma, sukoba, genocidnog stradanja Srba, pa i rata do kojeg je došlo između njih 1991. godine, nije prikazano na naučno verodostojan način. Stoga što se bez

Zelengora- veliko neopojano groblje kraljevih vojnika

Šire područje planine Zelengore, od Neretve do Drine, velika je neopojana grobnica više hiljada vojnika đenerala Draže Mihailovića, stradalih krajem, a i nakon zvaničnog završetka Drugog svjetskog, istaknuto je u Foči na promociji knjige „Komunistički zločini nad JVuO – od Ravne gore do Zelengore“. Monografija, čiji su su autori oficiri u penziji Mitar Kovač, Miloje Pršić i Petko Rašević, te sveštenik Milorad Ostojić predstavljena je u Muzeju “Stara Hercegovina”. Recenzent knjige Radovan Kalabić kaže da je ovo djelo veliki događaj u domaćoj srpskoj istoriografiji, jer je ova tema u Srbiji malo obrađivana i o njoj se malo znalo, za razliku od srpske emigracije u kojoj se pisalo o velikom stradanju

Đurđica Dragaš: KOLO

U spomen na srpsku decu koju su ustaše zverski pobile u šumi Mašvini na Kordunu 1942. godine, a potom ih polegle na travu, u krug, u stravično „dečje mrtvo kolo“. KOLO U kolu sam ti majko ostala,nebu se predala.I Jovana sam za ruku držala…dok nam ruke ne odsekoše. U kolu sam se s dušom rastala.Pustila je da odleti.Odneo je leptir k tebi,k selu našem, pod oblake. Odseče mi krvnik kike,plave poput žita zrelog.Proguta ih trava divlja,da izrastu, da pričaju.Pletenice, čarobnice. U kolu sam, majo moja.U kolu što se k nebu vije.Ne boli me više ništa,osim ruke Jovanovešto u mojoj zavek osta. Više: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Godišnjica: Iskonsko zlo – pokolj djece u Mašvini

“Ko je osmislio mrtvo kolo u Mašvini, na planini kordunskog brda (iznad Rakovice, Slunj), kada su 18. jula 1942. godine ustaše poklale u zbjegovima i vlastitim kućama više od 420 srpskih civila, pa zaklanih 10 djevojčica i 10 dječaka, od 5 do 7 godina, skinule gole, djevojčice položili na leđa u krug, spojili im ruke, a raširili nogice i na njih položili gole zaklane dječake” pita se bolno i gotovo nevjerujući dr. Đuro Zatezalo u svojoj knjizi “Radio sam svoj seljački i kovački posao” . Svjedočanstva o ovom događaju pokazuju da je Pokolj, genocid nad Srbima počinjen od strane NDH bio manifestacija iskonskog zla, teško razumljivog i nikada do kraja

Zaklali su mi tek rođenog sina

Škola u Čelebiću je tokom Drugog svjetskog rata izgorela. Poslije rata je obnovljena, ali bez bilo kakvog biljega koji bi podsjećao na jezivi zločin koji se odigrao u njoj. U najnovijim ratnim sukobima devedesetih godina prošlog vijeka, ova sumorna i okrvavljena kuća je ponovo razorena. Juna 1990. godine  u Čelebiću sam zapisao i ovo: Škola u Čelebiću, jedno od gubilišta na kojemu je do punog izražaja došla sva bezumnost, bestijalnost i svirepost ustaškog pokreta, i danas stoji kao i onih krvavih julskih dana 1941. godine kada je u njoj i pred njom na najbezdušniji način umoreno blizu četiri stotine Srba iz ovog lijepog sela, uglavnom nejači, od tek rođenog djeteta

Olivera Šekularac: „Pjesma“

Eto, majko kad ne možeš ti svojima, dođoše oni tebi… Pitam se,A ne umem sama… Kako da ne pogrešim,I kako da se ne ogrešim.Kako rečima, suzama izjadanim, okupanim…Da pretke nesahranjene iz jama dočekam..? Pitam se i pitam vas,Znate li možda kako se suze zaustavljaju, pa da se progleda i sagleda,Da se ispoštuje, zahvali,A ne zarida kad vam Jadovno u goste dolazi… Da l’ belu košulju ili crni rubac, večni bakin lički da povezem..?Pa bi i ona zaridala,„Eto, majko kad ne možeš ti svojima, dođoše oni tebi…“ U zemlju lala i vetrenjača, što predačke vrleti zameni. Gde sam to ja i ko mi u goste stiže, ima li išta svetije i

Bastašić: Žrtve nisu iste ili Ko se danas sjeća 8.020 žrtava Slane i Metajne?

24. jun i 11. jul dijeli samo 16 dana i samo 54 godine a ipak su ta dva dana beskrajno udaljena. Foto: D. Bastašić/Jadovno 1941. Na mjestima stradanja paških žrtava 1941. godine, nema spomen obilježja osim dva drvena krsta koje su postavili Jadovničani. Male spomen ploče su dizane i uništavane tri puta.Tamo se rijetko kada organizuju molitvena i komemorativna okupljanja.Obično to rade potomci i poštovaoci žrtava „o svom ruvu i svom kruvu“. Ne, nema direktnog prenosa na RTS i/ili RTRS. Kako da ljudi danas znaju za Slanu i Metajnu? Ne samo Srbi i Jevreji, nego Ljudi.Kako da prepoznaju šta se tamo zbivalo? Gdje da pročitaju?Koga, koliko, kada…?Zašto? To se valjda

ŠTA SE SLAVI 13. JULA: Metak, čelo, potok, vir

Kada slavite godišnjicu Trinaestojulskog ustanka, uz veliko uvažavanje prema crnogorskim ustanicima i njihovim žrtvama, sjetite se da su zajedničke aktivnosti crnogorskih ustanika sa crnogorskim komunistima, bile crveno zavođenje za Goleš planinu, jer je stvorena predstava o komunistima koji žele graditi slobodu kao i svi ostali, a zapravo se radilo samo o tome da je učešćem crnogorskih komunista u Trinaestojulskom ustanku stvorena podloga za „obračun sa klasnim neprijateljem.” (Fo­to Mu­zej Ju­go­sla­vi­je) Trinaestojulski ustanak jeste bio izraz borbe srpskog naroda za oslobođenje od italijanskog okupatora čiji ishodi nijesu bili izraz prvobitne narodne volje, ali je, nažalost, postao baza legitimnosti komunističkog pokreta u Crnoj Gori. (( Ako pokušamo, recimo, uporediti 13.jul 1941. i

Godinu dana bez Gordane Janićijević – da istina ne umukne

U srijedu 16. jula 2025. navrša se godina otkako nas je napustila Gordana Janićijević — novinarka, hroničarka, svjedok i borac jednog vremena koje danas mnogi pokušavaju da zaborave, umanje ili falsifikuju. Nije dočekala da u rukama drži svoje životno djelo. Nije dočekala da vidi svoje ime na koricama knjige koju je stvarala dvije i po decenije. Nije dočekala da joj publika aplaudira, da joj neko zahvali, da je javnost sagleda onakvom kakva je zaista bila — heroina našeg vremena. A bila je sve to: i novinarka, i hroničarka, i svjedok, i žena, i borac, i mučenica. Jedina žena koja je u ratovima devedesetih izvještavala sa svih srpskih ratišta. Od Knina

ZLOČINI HRVATSKIH USTAŠA NAD SRBIMA DONjE SUVAJE – KRVAVO PROLjEĆE DONjEG LAPCA, 1941.

Ubijanje Srba na području Donjeg Lapca vršeno je iz dana u dan u proljeće 1941. godine. Bilo je to sistematsko ubijanje Srba i bacanje u jamu na Kuku ili u jamu Jasenovača kraj Boričevca. Piše: Tomo Radusin BACANjE SRBA U JAMU NA KUKU JUNA 1941. Ukupno je u maju i  junu 1941. u jamu na Kuku bačeno 52 žrtva (svi Srbi) BACANjE I UBIJANjE SRBA IZ NEBLjUSA U BORIČEVCU U PROLjEĆE 1941. datum broj Srba datum broj Srba 14. maja 1941. 1 20.6.1941. 7 juna 1941.   42 1941. 6 Do kraja juna 1941. godine u Boričevcu je ubijeno 56 Srba iz sela Nebljusi.. Među ubijenim je 24 djece, a

Ković: Tompsonov koncert pokazao lice većinske Hrvatske

Hrvatska otvoreno slavi jedan pokret i ideologiju koji su na najbrutalnije načine uništili srpsku djecu, žene, starce, muškarce, rekao je istoričar Miloš Ković povodom zagrebačkog koncerta Marka Perkovića Tompsona. „To je ideologija koja stoji iza jednog od najstrašnijih genocida u istoriji Evrope i svakako najstrašnijeg genocida koji je srpski narod podneo. To se danas slavi u Hrvatskoj na ovako masovan način. Ali, posledice mogu da budu pozitivne u smislu gubitka poslednjih jugoslovenskih iluzija među Srbima“, naveo je Ković. Ković je istakao da je ovim koncertom u masovnim razmerama strašno izgledala obnova ustaških ideja i ikonografije, a time se i jasno pokazalo proustaško raspoloženje većinske Hrvatske. „Dovoljno je pročitati tekstove pesama

Darko Ristov Đogo: To što se desilo u Zagrebu izraz je najiskrenijeg osjećanja većine Hrvata

Ne mogu da se načudim našem čuđenju zbog Tompsonovog koncerta. Jedna civilizacija svoje aksiome ispoljava uvijek i u svemu, u najvišim i najnižim kulturnim registrima. Zapadna civilizacija se od samih svojih početaka, od franačkog falsifikovanog Rimskog carstva do danas, odlikovala prezirom, netrpeljivošću i agresijom prema „Grcima“ tj prema svemu i svakome ko je krštenje primio iz Konstantinopolja. „Mi smo dva svijeta i nikada nećemo biti jedan jer Bizant je sve pokvareno“ – te riječi nije izmislio već izrekao kardinal Stepinac, ali iste riječi su izrečene hiljadama puta ranije, od Hegela do svakog poslodavca u EU koji našem gastarbajteru neće da da povišicu i unaprjeđenje. Taj duboki, rasistički jaz unutrašnje je

RASPOLUĆENA DINAROM

Dinara po sredini mene. Raspolutila me. Raspolućena sam Dinarom. Ja sa dva njena lica. Kamen i šuma. Rumena ruja i Suncem sasušena tanka trava. Jedno mi lice bosansko, drugo ličko, podvelebitsko. Koje je lice više moje i čija sam više ja? Ja lička i bosanska kći. Čija sam više? Piše: Cvijeta Radić Pod Dinarom se polje pružilo. Zelenilo žutim klasom presečeno ogleda se u plavetnilu od lakih krila plavih ptica ponad Troglava. A u tom polju moji. Kao na straži večnoj pod mramorom na obe strane polja. Nema nam kuća da u njima vatra zaplamti, nema ni ovce da zableji, ni psa da zalaje, ni konja da zarže… Ako! Ali

Milan Jokić: Krvavo ljeto 1941. godine u Kalatima

Nismo zaboravili stradanje naših najmilih krvavog ljeta 1941. godine u srpskom selu Kalatima, kod Kulen Vakufa, srez Bihać. Ja sam potomak, jedne od mnogih stradalih i skoro zatranih porodica od strane ustaša 1941., iz sela Kalati. Iz moje porodice pretekla su samo 4. člana. Sve ostalo su ustaše pobile, Srpsko uvo nije ostalo u Jokića Gaju. Ubiše đedovog oca a mog pramđeda Jokić Milu, kod naše lokve, kod stare kuće. Ubiše, đedovog brata Jokić Dragana, u kući Medić Dane, sa njegovom familijom. Ubiše đedovu ženu Miku Jokić, rođ. Pilipović i njihovo troje  djece, isto u Kući Medić Dane. Ubiše đedovog brata Đure ženu Jokić Devu rođ. Pilipović i njeno troje

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.