Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Sveti mučenici Jastrebarski

Datum objave: ponedeljak, 13 septembra, 2021
Veličina slova: A- A+
Molimo Sveti Arhijerejski Sinod da se Komisiji Svetog Arhijerejskog Sabora za kanonizaciju novih svetih dostavi Naš predlog, da se ustanovi praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih.

E. br. 146/21
15. maj 2021. god.
Karlovac

SVETOM ARHIJEREJSKOM SINODU
SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
B E O G R A D

Predmet: Molba Svetom Arhijerejskom Sinodu da se Komisiji Svetog Arhijerejskog Sabora za kononizaciju novih svetih, dostavi Naš predlog da se uvrsti praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, koji bi ušli u Heortologion i Kalendar svetih naše pomesne Srpske crkve.

Molimo Sveti Arhijerejski Sinod da se Komisiji Svetog Arhijerejskog Sabora za kanonizaciju novih svetih dostavi Naš predlog, da se ustanovi praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih.

Eparhija gornjokarlovačka duže vreme radi na prikupljanju podataka o strašnim i nezapamćenim mučenjima nedužne dece u logoru Jastrebarski koji je bio formiran za vreme Drugog svetskog rata. U tom smislu čuli smo i za mnoga usmena sećanja od našeg sveštenstva, monaštva i vernog naroda Karlovačkog vladičanstva.

Kroz dečiji logor Jastrebarsko, u periodu od 11. jula 1942. do 26.avgust 1942. godine prošlo je po nekim dokumentima 3.336 dece, najviše srpske, od toga više od 2.000 sa Kozare. Logor je bio pod upravom časnih sestara kongregacije Svetog Vinka Paulskog.

Za nepunih mesec i po dana u ovom logoru „zvanično“ je umoreno 768 dece, uzrasta od nekoliko meseci dana do 14 godina. Verovatno je najbliži istiniti podatak o broju stradalih sa spomenika u Jastrebarskom, premda ni taj broj nije konačan, a puna istina možda nikada neće biti poznata.

Istraživač Dragoje Lukić je na jednom mestu naveo brojku od 1.011, a na drugom 1.026 umrle dece, računajući svakako Jastrebarsko i Reku, kao i decu iz Jastrebarskog koja su umrla u zagrebačkim bolnicama. Arhiv Jugoslavije u Beogradu poseduje u fondu pod nazivom „Savezna Komisija za popis žrtava rata 1941-1945. Bosna i Hercegovina,“ (fond 179, XXXIV, 46, A. 93), sačinjenu prema spisku žrtava i oštećenih iz Drugog svetskog rata, dokumente sa spiskovima (po imenu i prezimenu) 560 umorene dece. Nažalost, mnoge porodice čija su deca postradala u Jastrebarskom, nisu preživele grozote ratnog vihora.

Ustaški logor za srpsku decu u Jastrebarskom osnovan je pod imenom „Prihvatilište za djecu izbjeglica“. Osnovalo ga je Ministarstvo udružbe Nezavisne Države Hrvatske, sa zadatkom da se iz ostalih logora tu sakupe deca i odgajaju u ustaškom duhu, po uzoru na janičare. Objavljeni izvori navode da je prvi transport sa decom krenuo iz Zagreba 11. jula i stigao u Jastrebarsko sredinom jula 1942. godine. Da je bilo svakakvog maltretiranja, navode svi svedoci, i pominju takođe samicu, kakve postoje samo u zatvorima, a nikako u dečjim domovima.

Jedan od najpotresnijih objavljenih dokumenata koji govori o umiranju nedužne dece je beležnica čuvara mesnog groblja Franje Ilovara. U njoj je on vodio dnevnik ukopa malih zatočenika. Po naređenju danima je sahranjivao mrtve mališane. Dečija tela, kako navodi grobar, bila su spakovana u kutije i sanduke. Da bi ih što više stalo u jedan sanduk, silom su zatvarani sanduci. U jednoj „kištri“ moglo je biti i po 8 – 10 dece. Sveska Franje Ilovara ispisana krupnim slovima i ciframa, najtužniji je svedok dečijeg stradanja u tom ustaškom logoru. Čuvar groblja je svoje trudodane računao na „kune“ i „komade“.

Račune je svojim potpisom overavala časna Gaudiencija. Svesku je opisao Dragoje Lukić u svojim knjigama. Na prvoj strani dnevnika zapisano je da je samo dana 22. jula 1942. godine sahranjeno 107 dece. Onda stoji račun i potvrda: „Primio na račun kopanja grobova 10 000 kuna za sto komada djece pokopane“. Na sledećem listiću je zabeleška: „Račun za ukop – 243 komada djece x 150 kuna – 36 450 kuna“. Od 22. jula do 11. avgusta 1942. godine grobar je svakoga dana zapisivao koliko je pokopano muške, a koliko ženske dece. Sve do oktobra 1942. godine beležio je ove strašne brojke. Kraj svakog datuma ispod slova koja su označavala pol, zapisivao je cifre ili unosio samo uspravne crtice, svaka crtica je predstavljala jednu smrt.

Iz priloženih svedočanstava i istorijskih činjenica, mi pored sveopšteg praznika Sveti Novomučenici Gornjokarlovački, u koje smatramo i duboko verujemo, spadaju i nevini mladenci Jastrebarski, koji su postradali samo zato što su Pravoslavne vere, što svedoče arhivski dokumenti i brojne naučne studije naših znamenitih istoričara i bogoslova.

Ubrajanjem novomučenika – mladenaca postradalih u logoru Jastrebarsko u Heortologion i Kalendar svetih naše pomesne Srpske crkve, sačuvaćemo molitveno sećanje na nevinu dečicu koja su nemo stojala pred svojim dželatima i umirala u najgorim mukama, koja su se mogla do tada pronaći samo u Žitijima prvih mučenika i velikomučenika Hristove Crkve.

Uskoro ćemo završiti sa sastavljanjem službe, akatista i žitija Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, koju ćemo naknadno dostaviti Komisiji za kanonizaciju.

Naš predlog bi bio da se Sveti novomučenici – mladenci Jastrebarski, praznuju svake godine dana 13. jula po starom tj. 26. avgusta po novom kalenadru, kada je i zvanični dan uspomene na nevine žrtave dečijeg logora u Jastrebarskom.

U prilogu Našeg dopisa, dostavljamo Svetom Arhijerejskom Sinodu Srpske pravoslavne crkve:

Ikonu Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, rad monahinja iz manastira Svetog Vasilija Ostroškog u Bijeljini, dar Njegovog Preosveštenstva Episkopa zvorničko-tuzlanskom G.G. Fotija Eparhiji gornjokarlovačkoj, i ovom Našem doprinosu na očuvavanju blažene upomene na naše najmanje stradalnike iz roda Srpskog.

Ikona Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, rad monahinja iz manastira Svetog Vasilija Ostroškog u Bijeljini

Svetom Arhijerejskom Sinodu sinovski odan,

EPISKOP GORNjOKARLOVAČKI

+ Gerasim, s. r.


ANĐELI U PAKLU “NDH” – Stradanje dece u hrvatskim logorima tokom Drugog svetskog rata

Tokom četiri godine rata, od aprila 1941. do maja 1945. godine, više desetina hiljada srpske i druge dece je stradalo širom NDH. Za 74.360 dece, popisanih imenom i prezimenom, a starosti od jednog dana do 14 godina, je utvrđeno da je stradalo na teritoriji koju je obuhvatala tadašnja hrvatska država, kako navodi Dušan Bursać u svojoj knjizi „Anđeli u paklu“. Tokom drugog svjetskog rata, jedino mjesto u svijetu gde su postojali specijalni logori za uništavanje dece je bila Nezavisna Država Hrvatska.

Ustaše su srpsku decu klali, nabijali na bajonete, kuvali u kazanima, živu bacali u bunare, jame i pećine, gušili otrovima i sodom, uništavali glađu, žeđu i hladnoćom i na sve moguće načine a ustaška propaganda nastojala je svim silama da prikrije istinu o stradanju te nevine dece kako tada tako i danas poslije toliko godina. Veoma čest slučaj je bio i spaljivanje srpske nejači, a poslastica im je bilo da u kolijevku stave slamu pa zapale, i tako bi izgorilo i dijete i kolijevka. Ovakvih slučajeva je bilo mnogo. U okolini Gline su ustaše uhvatile 25-oro srpske dece, povezali im ruke na leđa žicom i poredali ukrug oko sijenjaka tako da su im noge bile unutra. Sijenjak su zapalili a deci su izgorele noge do koljena, nakon čega su ih ustaše bacili na cestu gde su deca umrla u najvećim mukama. Svjedoci govore kako su u Maglaju ustaše muslimani i cigani često prolazeći pjevali: “Paveliću kada ćeš nam reći, da idemo srpsku decu peći!“

U ustaškom stanu u Gračacu su srpsku decu sjekli živu, vadili im džigerice, pekli na žaru i davali majkama da jedu, a one su jele misleći da je to životinjsko meso. Mile Bajić, zemljoradnik iz Gabrića svjedoči da je kad se vratio iz zbijega pred ustašama kući, našao na ognjištu pod crijepom svoje šetomjesečno dijete pečeno. U Divoselu su na Ilindan 1941. godine ustaše pekli dvoje dece na ražnju i tjerali Srbe da jedu meso. Ovakvih primjera je bezbroj.

Istražujući genocid nad decom u NDH se nailazi i na nevjerovatnu priču iz Livna kada je hrvatski ustaša, inače mesar, objesio u svom mesarskom izlogu raspolovljeno novorođenče i na njegovim polovinama napisao :“SRPSKO ODOJČE!“

Kosti dece su razasute duž obje obale Save, od Krapja do Dubičkih krečana, šumama Krndije, Košutarice, po Mlaki, Jablancu, Staroj Gradišci i drugim stratištima. Jasenovački krematorij-Pičilijeva peć, Granik, Skela, Sablasno jezero, Logor III C, samo su neka mjesta u centralnom dijelu logora gde su ubijana i deca.

U Donjoj Gradini na 117 hektara se prostire najveće dečije groblje u svijetu. U 125 do sada otkrivenih grobnica su pronađeni dečiji skeleti, a u nekima su samo pokopana deca. Prosječna starost ove dece je iznosila oko 7 godina.

Najnovijim istraživanjem i uvidom u preko 1000 dokumenata, međunarodna komisija za istraživanje genocida pod vodstvom dr Srboljuba Živanovića utvrdila je da je samo na jasenovačkim stratištima stradalo preko 30.000 dece.

Dragoje Lukić, preživjelo dijete sa Kozare, prošao je kroz zloglasni logor Jasenovac i oslobođen 26. avgusta 1942. zajedno sa drugom decom iz Jastrebarskog i Jovan Kesar i još neki preživjeli Kozarčani utvrdili su do sada da je u ustaški logor Jasenovac i druge logore deportovano 23.858 samo kozaračke dece. Najmlađi su bili u kolijevci, a najstarijima je bilo tek 14 godina. Danas je poznato takođe imenom i prezimenom i 19.432 deteta sa Kozare stradala samo na jasenovačkim stratištima. To su samo oni za koje se uspjelo utvrditi identitet. Moramo napomenuti da je poslije oslobađanja logora Jastrebarsko 26. avgusta 1942. od strane partizana, mnogo dece ostalo, naime, partizani su poveli sa sobom samo zdravu decu. Ta deca su nakon povlačenja ponovo sakupljena i vraćena u logor.

U nekim krajevima, naročito tamo gde je bila srpska većina stanovništva, pobijeno je najmanje polovina stanovnika, dok su neka sela potpuno ugašena. Tako je npr. u Bosanskoj Gradiški pred rat živjelo 32.000 stanovnika, a pobijeno ih je 9.400, a među njima oko 5.500 dece, dok je samo u Jasenovcu iz sreza Gradiškog ubijeno 3.689 dece. U opštini Bosanska Dubica, sa izrazito srpskim stanovništvom, gde je uoči rata živjelo 28.000 stanovnika, pobijeno je tačno pola stanovništva, a od tog broja 4.099 dece. Stožernik tzv. „Hrvatske krajine“ u Banja Luci, dr Viktor Gutić, poručio je krajem maja 1941. sljedeće: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, a druge Savom bez lađa. Izdao sam drastična naređenja za njihovo ekonomsko uništenje, a slijede nove mjere za potpuno istrebljenje. U tom pogledu imam odriješene ruke. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih“.

Na prijemu kod rimokatoličkog župnika Kaurinovića u Prijedoru Gutić je dopunio svoju prijetnju : „Ovu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo pobiti, a njihovu decu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici“. Sličnu izjavu o uništenju srpske dece dao je i rimokatolički sveštenik Dionizije Jurčević, inače ustaški oficir i koljač: „U ovoj zemlji ne može nitko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti, mi znademo kuda ćemo s njime. Danas nije grijehota ubiti ni malo dijete od 7 godina koje smeta našem ustaškom poretku. Nemojte misliti što sam ja u svećeničkoj odori, pa ne mogu, kad je potrebno, uzeti strojnicu u svoje ruke i da tamanim sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države“.

Velika neprijateljska ofanziva na Kozari počela je 10. juna 1942. godine pod komandom njemačkog generala Štala i trajala je do 4. jula. 2. Kozarački narodno-oslobodilački partizanski odred “Dr Mladen Stojanović” suprostavio se sa oko 4.000 srpskih boraca njemačko-ustaško-domobranskim snagama koje su brojale oko 40.000 vojnika, opremljenih u to vrijeme najsavremenijim oružjem i vojnom logistikom. Ofanziva je okončana sredinom jula, a iz obruča, kojeg su partizanske jedinice probile 4. jula na proplanku Patrija, na slobodnu teritoriju su izišle samo manje parizanske jedinice i mali broj stanovništva. U oružanim borbama poginula je polovina boraca 2. Kozaračkog odreda “Dr Mladen Stojanović” i preko 33.000 srpskih civila. Preživjeli Srbi, njih preko 70.000 deportovano je u jasenovačke logore i tamo na zvjerski način pobijeno, a među njima i već pomenuti broj srpske dece, bez one dece ubijene u Drakseniću i Dubičkom pravoslavnom groblju, kao i bez onih žena i dece pobijenih u zbijegu kod manastira Moštanice. Tačan broj stradalih Srba sa Kozare nikada nije popisan.

U toj ofanzivi na Kozaru je istrijebljeno potpuno 130 sela. Ustaška naredba tada je glasila: „Sva lica zatečena u borbi strijeljati. Sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre a muškarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore. Pri pokušaju bjekstva bez milosti upotrijebiti vatreno oružje. Mlade žene i đevojke transportovati na rad u Njemačku; starije žene i decu otpremiti u Jasenovac koji može primiti neograničeni broj zatvorenika.“

Sredinom avgusta 1942. Godine, Maks Luburić je sa jasenovačkim ustašama počinio strahovite pokolje po slavonskim selima u kojima su se nalazili i brojni Srbi iz Potkozarja. Tom prilikom ubijeno je 1.267 Kozarčana. U Moslovačkoj Dubravi nalazilo se više od 300 žena i dece iz Knežpolja. Za kratko vrijeme ovde je ubijeno 88 dece. U selu Piokovcima, 15. avgusta 1942, spaljeno je 70 žena i dece sa Kozare. Najveći ustaški zločin u Slavoniji počinjen je u selu Sloboštini. Tu je 16. avgusta 1942, ubijeno 1.368 žena i dece od kojih je 1.165 bilo sa Kozare. Žrtve su povezali žicom i žive bacali u pet velikih bunara. Ovaj stravični događaj preživjela je 15-godišnja Stanka Panić iz sela Trebovljana, koja svjedoči: „Kad su nas potjerali prema bunarima, ustaša me je snažno udario kundakom i ja sam pala u duboki šanac obrastao kupinom.

Moj brat Zdravko i sestre od strica Draginja, Jovanka, Zora i Radosava ubijene su u seoskoj pravoslavnoj crkvi. Moje rođake Anka, Dušanka, Zorka i Stana Pašalić, poklane su i bačene u jedan od dubokih bunara u crkvenoj porti. Ovde je smrt našlo mnogo žena i devojaka iz Bistrice i Trebovljana. U dubokim bunarima ugašen je život oko stotinu dece iz naših zaselaka Čikića, Guskića i Lajića. Kasnije smo ih prepoznavali po ođeći. Danica i Grozdana Šinik iz Miloševa Brda izvukle su iz jednog bunara i svog četvorogodišnjeg brata Dušana.“O stradanju žena i dece u jasenovačkim logorima svjedočilo je nekoliko preživjelih logorašica koje su se samim čudom spasile i iznijele svijetu istinu o genocidu nad srpskom i ostalom decom.

Jedna od njih je i Mara Vejnović-Smiljanić koja svjedoči o događajima u logoru Stara Gradiška, juna 1942: „Užasni krici ljudskog bola, jada, nemoći i izbezumljenosti čuli su se u logorskom prostoru kad su ustaše otimali malu decu majkama. Obično bi grupe ustaša, s bajonetima na puškama, satjerale majke s decom u veći krug. Najprije su tražili da se odvoje majke i deca dobrovoljno, a kada to nikako nisu mogli postići, nasrtali su s puškom i bajonetima na njih i silom su ih razdvajali. deca i majke su se čvrsto zbijali, zapomagali, otimali. Pojedine majke jurišale su na gole bajonete i padale pokošene od njihovih uboda. Ustaše su ih čizmama gazili i odvodili otetu decu na jednu, a majke na drugu stranu. Krici su bili sve jači. Ruke razdvojene dece i majki, kao da su se produžavale u najstrašnijem bolu, pokušavale su da se sastanu. Njihove oči su se širile nastojeći da zapamte svaki delić najdražeg lika, ali razdaljina između njih postajala je sve veća, u najviše slučajeva i fizički konačna“.

Mika Mandić iz sela Turjaka junački se suprotstavila ustašama i nije dopustila da joj oduzmu dvogodišnjeg unuka Luku. Ubili su ih zajedno pored logorskog zida. Jovanka Lukić iz Miloševog Brda skamenjeno je gledala dok joj uzimaju jednu po jednu ćerku Gospavu, Zorku, Draginju, Stajku i Jelku. Kad su pošli po sina jedinca Đoku skočila je na zlikovce kao lavica. Ubili su ih u zagrljaju. Stravičnom prizoru otimanja dece od majki u logoru Stara Gradiška prisustvovala je i desetogodišnja Savka Lajić iz Bistrice. Ona kaže da je u tom velikom metežu videla kako je jedna žena uvila svoju bebu u pletenice kose i skočila u duboki bunar u logorskom dvorištu.

Decu su masovno ubacivali u veliku logorsku zgradu. U pojedine sobe satjerivali su i po 50 dece, koja su u taj prostor mogla stati jedino u uspravnom položaju. Zatim su 3-4 časne sestre, išle od sobe do sobe, nosile su kante s tekućinom i kistovima mazale deci usta. Glasno su govorile da je to tekućina protiv žeđi. Međutim, nakon jednog do dva sata sva deca su počela vrištati, jaukati i dozivati majku, oca, sestre i braću. deca su se previjala od bolova, a jauci i krici postajali su sve užasniji. Mališani su bolno cvilili: „Majko, umirem“, „Sejo, boli me“, „Tetka, žedan sam“. Dečija tijela grčila su se i počela padati, a kako mjesta nije bilo rušila su se u gomili kao ljesa. Izmješale su im se ruke, noge, glave. Otvarale su se žive rane na tijelima te jadne dece. Ubrzo su počela umirati u najtežim mukama i vapajima, i to je trajalo danima. Grupa logoraša, koju su ustaše za to odredile, trpala je u deke mrtvu decu i odnosila na mjesta za uništavanje leševa…

I prizor gušenja dece u plinskoj komori, koji sam gledala, bio je takav da ga nikada neću zaboraviti. Plinska komora bila je puna gole dece, nabacane jedno na drugo, na gomilu. Stalno su povećavali tu gomilu živih dečjih tijela, noseći ih u dekama. Strpali su tako u tu prostoriju oko 500 dece. Prije puštanja plina prostoriju je došla pregledati ustaška patrola na čelu sa ustaškim satnikom Barbarićem, vrlo okrutnim zlikovcem. Jedno dijete, staro godinu dana, ležalo je golo na pragu prostorije. Barbarić je svojom čizmetinom stao na jednu nogu detenceta, drugu nogu je uhvatio rukom, raščenjio je dijete i bacio ga na gomilu uz psovke, a zatim je dao nalog da se prostorija zatvori i u nju pusti plin.“

U ovom zloglasnom logoru u Staoj Gradišci, na hiljade dece je bilo zgurano u kazamate sa betonskim podom, gde je nekada bio obor za svinje. Među ovom decom su se širile zarazne bolesti u velikoj mjeri, a prehrana kukuruznim brašnom je bila nedovoljna pa je značila svjesno ubijanje dece glađu. Dečija tijela od kojih je ostala samo kost i koža, napuštao je već i svrabac, jer nije imao dovoljno hrane u isušenoj dečijoj koži. Kada bi se ta koža nategla prsima, nije se vraćala na mjesto već bi ostajala zgužvana. Zubi su deci ispadali zajedno sa komadima čeljusti i svako dijete je bilo teški smrtni bolesnik. Tome su se pridružile i zarazne bolesti kao što su tifus, difterija, grip, ospice, hripavac, pjegavac, šarlah i druge. Pomor ove dece je bio po 40-50 dnevno. Ustaše su decu nesposobnu za život gušili plinom, a leševe dece su bacali na jednu hrpu u dvorištu, odakle su ih grobari nosili na groblje, ali se dešavalo da leševi ostajali po nekoliko dana u dvorištu među još živom decom. deca su doslovno ležala u gomilama na podu jedući međusobno vlastite izmete a mnoga deca su umirala i od žeđi jer ni vode nije bilo.

Ljubo Vranješ, preživjeli logoraš svjedoči : „Jedna žena držala je na grudima dijete staro možda 6 mjeseci. Naišli su Ljubo Miloš i Ante Vrban. Miloš se obrati ženi: “ Molim vas, da li bi ga dozvolili meni?” I uzeo je dijete i počeo govoriti kako je lijepo. Onda se okrenuo Anti Vrbanu i komandovao: Gotovs! Taj krvnik je izvadio kamu, a Ljubo Miloš je bacio dijete u vazduh i ono je palo na kamu. Majka je vrisnula i potrčala prema detetu. Presreo ju je Ljubo Miloš, zgrabio za kosu i zaklao. Bili su mrtvi i majka i dijete. A onda se Miloš okrenuo prema logorašu Ljubi Vranješu i upitao: “ Da li si išta vidio ili čuo?” Rekao sam da ništa nisam vidio. Miloš je viknuo da se gubim na posao i ja sam otišao preneražen i prestrašen“.

Miloš Batajić, iz Međuvođa kod Bosanske Dubice, dečak od 14 godina, preživio je logor Jasenovac je svjedočio kakav je bio njegov boravak u Jasenovačkom mučilištu. Ustaše su ovom 14-godišnjem dečaku naredili da loži vatru pod kotlovima i „roštiljem“ u kojima su kuvani i pečeni ljudi. Miloš kaže: “Nekoliko velikih kazana, oslonjeni na dva zida, morali su da budu uvijek podloženi i da u njima ključa voda. Onima koji su bili osuđeni da umru u najvećim mukama najprije bi vezali noge i ruke, a zatim ih po četvoricu ubacivali u kazane. Ustaški „roštilj“ bio je još stravičniji. Dvije željezne šine, pričvršćene na visinu od jednog metra, mogle su odjednom da prime šest logoraša.”

Krajem leta 1942. Luburić je primijetio da se mnogo dece nalazi na tavanima radionica i po zatvoreničkim barakama, te je naredio ustašama da pregledaju cijeli logor i pokupe svu decu. Tako se otkrilo da se u logoru nalazi preko 400 dece. Luburić je dao svu tu decu registrovati i smjestiti u posebne prostorije da bi se vaspitavala u ustaškom duhu. Hvalio se koko će od njih napraviti nove janjičare. Međutim, Matković Ivica, Kapetanović i Slišković Ivan nisu bili zadovoljni rezultatima u odgoju dece, činilo im se da odgoj ne napreduje dovoljno u ustaškom duhu, a ustanovili su i da su ta deca velikom većinom srpska. To su prijavili Luburiću, te je on odlučio da se ta deca likvidiraju. Ustaše su tu decu odveli u grupama od 60-80 u Gradinu, gde su ih Cigani zaklali i zakopali. Ovde napominjemo da su mnoge zločine u Gradini već od 1942. godine vršili i Cigani grobari koji su pomagali ustašama u obavljanju prljavih poslova. Oni su klali, ubijali maljevima, vadili zlatne zube te silovali. Ovo su radili samo neki cigani, a u NDH su gotovo svi Cigani istrijebljeni, većinom u jasenovačkim logorima, a ustaše su ih u logoru tretirali kao i Srbe. Ova svjedočenja o stradanju ove i druge dece su dali Stazić Josip iz Zagreba i Jovanović Svetozar iz Osijeka,kao i drugi preživjeli logoraši .

Srpska deca sa Kozare koja nisu ubijena u samom Jasenovcu ili Staroj Gradišci, bila su odvedena u druge logore, gde su umirala od gladi i bolesti, jer su ustaše bile uvjerene da je nemoguć spas ove dece jer je za to manjkalo prostora i sredstava, i da deca samo mijenjaju mjesto umiranja. Hiljade srpske dece je odgajano u ustaškom duhu u raznim zavodima za vaspitavanje od strane časnih sestara ili je podijeljeno revnosnim katolicima da ih vaspitavaju kao rimokatolike u mržnji prema svojim korijenima, a stvarajući od njih nove janjičare. U ovoj akciji su aktivno učestvovali katolički sveštenici sa odobrenjem visokog rimokatoličkog klera.

U transportima iz Stare Gradiške u Zagreb krajem jula 1942. je dovedeno u prihvatilište na Josipovcu 800 srpske dece, od kojih je za samo nekoliko dana pomrlo 530, a njihova tijela su umotavana u papir i sahranjena kao bezimena na posebnoj parceli na groblju Mirogoj u Zagrebu. Na Mirogoju od 1967. godine postoji mala spomen ploča o stradaloj kozaračkoj deci.Tokom avgusta 1942. godine je u Staklenik Zagrebačke nadbiskupije i Jeronimsku dvoranu smješteno 972 srpske dece, od kojih je ubrzo umrlo 306. Kroz Staru Gradišku je prošlo oko 10.000 srpske dece, a samo je u leto 1942. u Jastrebarsko otpremljeno 3.591 dijete.

Prvi logor za srpsku decu je osnovan u Gornjoj Reci kod Križevaca. Logor je osnovan uz pomoć ustaškog ministra udružbe Lovre Sušića, a bio je pod rukovodstvom “ustaške mladeži”. Svrha ovog logora je bila da se mala srpska deca odgajaju u ustaškom duhu i od njih stvore novi janjičari. Kako svjedoče preživjeli iz ovog logora, u logoru je svakodnevno vršena obuka dece koja su bila obučena u male ustaške uniforme. Silili su ih i da svakodnevno pjevaju ustaške pjesme od kojih je, po sjećanju Živka Mišljenovića jedna glasila: “Puška puca, a top riče, grmi kao grom, to ustaša bojak bije za hrvatski dom.” Prvi transport u ovaj logor je stigao 24.juna 1942. godine sa oko stotinu srpske dece iz logora Uštice. Drugi transport takođe sa stotinu dece je stigao 2. jula, treći sa oko 200 dece 4. jula i četvrti transpor ponovo sa oko 200 dece 13. jula. Ovaj prvi logor je postojao do 14.avgusta 1942. godine, kada su prživjeli mali logoraši, njih oko 300 prebačeni u logor Jastrebarsko. Od početnog broja dopremljene srpske dece umrlo je oko 250, dok je 50 poslano u Zaraznu bolnicu u Zagreb gde su pomrla.

U knjizi „Novi Marof“ Milana Brunovića postoji nekoliko svjedočenja o ovom logoru, pa iznosimo samo neke citate zbog preopširnog teksta. Milica Hasanec-Galaš iz Gornje Reke svjedoči: „…Dece u logoru je bilo mnogo. Tačan broj nikada nismo saznale…Videle smo i to kako poneko dijete izađe napolje, dotrči do travnjaka, baca se na zemlju i gricka travu, pase…Moj brat Zvonko mi je pričao da deca umiru od neke bolesti ili gladi, pa kad ih zakopavaju ili bacaju u bunar kamionima dovoze drugu. Bunar u koji su najviše dece pobacali, polijevali su vapnom, a kad se taj napunio dečijim leševima, zakopavali su decu iza dvorca, ali to tako površno, da su često dečije kosti virile napolje. Osim toga usljed raspadanja leševa nadaleko je strašno zaudaralo. Ako bi neko dijete nešto skrivilo ili teško obolelo, bacili bi ga u podrum, gde bi ubrzo umrlo…“

Učiteljica Zdenka Brunović navodi: “…Po svemu se videlo da su ti mali ljudski stvorovi ustašama na teret, da im smetaju, da treba činiti sve da ih što prije nestane. O tome svjedoče i postupci prema deci. Zlostavljali su ih, ubijali, i to za svaku i najmanju grešku ili prestup, iako zapravo ni greške ni prestupa nije bilo. Pazili su na svaku gestu deteta, kao da su čekali kad će pogriješiti, da bi ih mogli kazniti, a te su kazne najčešće bile mučenje pa smrt… Oni bi dijete ščepali i stavili na muke, i to takve muke poslije kojih ili pod kojima bi dijete izdahnulo… Ljudi koji bi prolazili blizu dvorca nailazili su na mrtva dečija tijela, sasvim plitko, nabrzinu zakopana i to odmah iza dvorca. Prolaznici bi opazili odsječene dečije ruke, sve do lakata…“

Dečiji logor u Sisku

Dečiji logor u Sisku započeo je sa radom 3. avgusta 1942. godine, kada je poslije podne istog dana dovedeno oko 1.300 dece iz logora Mlaka i Stara Gradiška. Logor je bio pod upravom Ustaške nadzorne službe i pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta. Logor je bio smješten u osnovnoj školi u Sisku, solani Reis, samostanu sestara reda Sv. Vinka i Sokolskom domu. Veća deca su bila smještena u nedovršenoj zgradi „Sokolane“ a njih oko 200 u dobi do 3 godine, smješteno je u samostanskoj zgradi. U Sisak je stiglo do kraja oktobra 1942. godine u nekoliko transporta preko 7.000 srpske dece sa područja Kozare, Banije, Like, Korduna i Slavonije.

U nedovršenoj zgradi “Sokola” nije bilo ni vrata ni prozora, a u solani je vladao stalni propuh jer je zgrada bila urađena tako da bi se sol mogla lakše sušiti. Na podovima na kojima su deca ležala, bez odeće i pokrivača jedva da je bilo nešto slame. Pošto nije bilo nikakve higijene, deca su bila potpuno zapuštena, zamazana od izmeta i ušljiva. Tako se u logoru razvijaju epidemije pjegavog i trbušnog tifusa, dizenterije, šarlaha, pa je usled toga nastao veliki pomor dece a prosječno ih je umiralo i do 50 po iskazu grobara koji je tu decu pokapao. Jedno vrijeme je liječnik i upravnik logora bio Antun Najžer, koji je srpsku decu masovno likvidirao zatrovanim injekcijama.

Prema ustaškim podacima, u dečijem logoru u Sisku je umrlo 1.152 dece, dok je prema iskazima nekoliko svjedoka, a između ostalog i grobara, pomor dece bio oko 5.000 slučajeva. Mnogi ljudi su dolazili i tražili da im se deca dadnu na ishranu, a kada je a kolonizacija dece počela da dobija masovni karakter ustaše su zabranile daljnje davanje dece. Logor je likvidiran 8.januara 1943. kada su preživjela deca poslana u Jastrebarsko. Prilikom stizanja poslednjeg transporta dece u Zagreb sestri Dragici Habazin, predsjednik hrvatskog crvenog krsta u ZG je rekao: ”Zašto ste navukli toliko te pravoslavne dece u Zagreb, time niste učinili uslugu ni poglavniku ni hrvatskoj državi!

Izvor:vavedenjebeograd

Dječiji logor u Jastrebarskom

Dječiji logor u Jastrebarskomje bio jedan od nekoliko logora za srpske djecu u Nezavisnoj državi Hrvatskoj zavrijeme Drugog svjetskog rata. Prvi transport djece sa zagrebačkog kolodvora stigaoje 11. jula 1942. godine i ta djeca su smještena u barake italijanske konjice. Kadasu ustaše saznale da se u te barake žele smjestiti srpski djeca, pokušali su isteporušiti. Samo jedna od baraka je bila uređena za stanovanje, dok su druge dvijebile štale. Kada je transport sa djecom stigao u Jastrebarsko, ustanovilo se da sudjeca u očajnom stanju zaražena svim mogućim bolestima, što je i ranije konstantovanoprilikom dezinfekcije u Zagrebu.

Pošto je toj djeci bilo potrebno posvetiti najveću moguću pažnju i smjestiti ih u bilo kakvu bolnicu, zaslugom dr. Nikše Černozubova je uređena dječija bolnica u dvorcu grofa Erdedija na prvom i drugom katu, te su najteže bolesna djeca otpremani u dvorac grofa Erdedija. U dvorcu se ranije nalazio dječiji dom koji su vodile časne sestre. Kreveti su bili u bolnici pripravljeni, ali nije bilo ni lijekova ni odjeće za djecu, jer su skoro sva bila ili gola ili u razderana košuljicama i sa brojevima na pločicama oko vrata. Dvije sestre pomoćnice iz škole za sestre pomoćnice, sestre Mira i Vinka, koje je na raspolaganje rukovoditelju novoosnovane bolnice dr. Dragišiću stavio dr. Nikša Černozubov, izvijestile su prof. dr. Dragišića da časne sestre ne daju odijelo i posteljinu za djecu iako je imaju mnogo, te su ormari s odjećom i posteljinom morali biti nasilno otvoreni te su prvo najteže bolesna djeca obučena i smještena u krevete. Sva djeca su bolovala od po nekoliko bolesti, npr.. Kombinacija tifus-dizenterija, ospice, difterija nosa i ždrijela, ulcerozne stomatitide najtežeg stupnja, mnogo edema na nogama od gladi.

Bilo je i djece koja su kod najmanjeg napora kod ustajanja iz kreveta da vrše nuždu naglo umirala i padala kao snoplje od opće tjelesne slabosti i iscrpljenosti. Već drui dan po osnivanju bolnice, ljekari su uredili ambulantu gdje su počeli djeci davati infuzije da bi izgladnjeloj djeci povratili život. Zdravija djeca su smještena u barake talijanske konjice iz kojih je izbačeno đubre a onda po podu razasuta slama. Kako je na stanicu u Jastrebarsko stizao transport za transportom polumrtve srpski djece, a barake i bolnica su već odavno bile prepune, trebalo je naći nove prostorije za djecu. Prof. Kamilo Bresler je saznao da se u neposrednoj blizini Jastrebarskog u Reci nalazi nekoliko napuštenih baraka, također od talijanske konjice, pa je odlučeno da novi trensporta uputi u Rijeku.

Ustaška posada koja se nalazila u Reki, porušila je dvije barake čim je saznala da se u njih namjeravaju smjestiti “partizanska djeca”. Ostale tri barake je uspjela spasiti sestra Tatjana Marinić, okrečiti i posuti slamom iu njih smjestiti djecu. U jednoj baraci je odmah osnovana bolnica kojom je upravljala dr. Glumac uz pomoć sestre Tatjane Marinić i gđe Černozubov. U jesen 1942. godine je u Jastrebarsko stigao transport od 250 djece iz “Dječijeg doma” ustaške nadzorne službe u Gornjoj Rijeci kraj Novog Marofa. Djeca su sva bolovala od pjegavca. Ta su djeca smještena u napušteni franjevački samostan u Jastrebarskom u karantenu. Zdravstveni nadzor nad ovom djecom je vodio dr. Wesmann iz Osijeka, a vrhovni nadzor nad svim bolnicama, koje su spadale pod dječiji logor Jastrebarsko, tj.. bolnica u dvorcu Erdedi, bolnica u barakama u Jastrebarskom i Reki, te nad bolnicom u samostanu, vodio je prof. dr. Branko Dragišić.


POSTUPAK U LOGORU

Logorske bolnice logora Jastrebarsko i nastambe za zdraviju djecu u barakama iako bez sredstava i protiv volje ustaša, organizirane su bile tako da je već nakon nekog vremena mortalitet djece počeo opadati. Počeli su stizati razne vrste lijekova zahvaljujući dr. Nikši Černozubov i njegovim prijateljima. Sestre pomoćnice, na čelu s Tatjanom Marinić i Linom Padovan su danonoćno bdjeli nad djecom, skrbivši se za hranu i mlijeko koje su dobivale iz obližnjih sela od seljaka.Časne sestre, reda Svetog Vinka iz Zagreba, koje su imale upravu u svojim rukama, nečovječno su postupale s djecom, izjavljujući otvoreno da su to partizanska djeca, da su to srpske djeca i da pomagati tu djecu, znači odgajati ljude koji će kasnije njih klati .U tome se osobito isticala časna sestra Pulherija Barta, upraviteljica, i časna sestra Laurencija, ekonom. One su uskraćivale djeci hranu, odjeću, obuću i posteljinu, te posuđe, iako je toga bilo u dvorcu u izobilju što su darovali razni rodoljubi, te su nastojale što više te robe odvesti u samostan svoga reda. I dok su djeci davale prijesan hljeb i ometale dopremanje mlijeka, tako da se mlijeko redovito kvarilo, dotle se njima serviralo najfinije jelo, vino, kolači, crna kava, itd.. Djecu su mučile naročito na taj način da bi im umirućim pristupale i ispitivale ih za imena njihovih roditelja, te silili djecu da kažu svoje ime i vjeroispovijest. A jedan svećenik, znao je čitave sate i sate provoditi kraj umirućeg djeteta, te tihim glasom šaputao nad umirućim uživajući sadistički u mukama djece: “Reci, da li si primio pričest”?

Stariju i zdravu djecu, i to djevojčice, iako su dobro znale da su sve pravoslavne vjere, tukle su i sili da idu pjevati u crkvu, da pjevaju ustaške pjesme, te da dvore ustaše, koji su bili dnevni gosti časnih sestara. U tom se naročito istakla časna sestra Bozimir. Koliko je daleko išlo to mučenje najbolje se vidi iz postupka časne sestre Pulherije, koja je Tatjani Marenić iz ruke otela nekoliko dasaka kada je sa ostalim sestrama pomoćnicama htjela napraviti toalet za djecu, da djeca ne moraju obavljati nuždu na otvorenome, na kiši i vjetru. Ne samo prema djeci, već i prema sestrama pomoćnicama koje su pružale pomoć djeci su bile vrlo okrutne, te i njih tukle ako bi djeci dale sakupljenu hranu. Časna je prijavila sestru Tatjanu Marinić ustaškom redarstvu da ne odgaja djecu u ustaškom duhu, te je ista bila odmah uhićena i razriješena dužnosti, a na njeno mjesto postavljena Jelena Černozubov, koja je također brzo smijenjena, te je kao odgojiteljica postavljena ustaškinja Nica Hranilović, a osim toga su u logor smješteni i organi ustaške nadzorne službe.

Sestrama pomoćnicama časne sestre nisu dozvoljavale da spavaju u krevetu iako su i same bile bolesne od dizenterije, nego su im krevete oduzele i prisilile ih da spavaju na betonu. A sve to jer su dobro postupale s djecom. Mrtvu djecu su časne sestre uguravao po dvoje a i više u sanduke od šećera, te ih pritom guranju lomile i udarale samo da se sanduk može zatvoriti, a zatim ih zakopavali kraj plota izvan groblja, jer su bila “šizmatici”. Oko 500 grobova bezimene djece iza plota jaskaskog groblja svjedoči o ustaškom postupku prema toj djeci ali i također o postupku časnih sestara, a naročito Pulherije i Laurencije, dok strahovito zvuče riječi predsjednika Hrvatskog Crvenog Križa u Zagrebu prilikom stizanja posljednjeg transporta iz Stare Gradiške upućene sestri Dragici Habazin, kada je rekao: “Zašto ste navukli toliko te pravoslavne djece u Zagreb, tim niste učinili usluge ni poglavniku ni hrvatskoj državi”. U jesen 1942. godine prestali su stizati dječiji transporti u Jastrebarsko. Logor je bio prepun, pa su djecu počeli razvrstavati u logore Sisak, Gluhonijemi zavod i Josipovac. Socijalni i zdravstveni radnici nastojali su zdravu i ozdravljena djecu iz logora koloniziraju što se pokazalo uspješno.

Brojni seljaci se javljaju i uzimaju djecu na othrani i skrb, pa je koncem studenog u Jastrebarskom u bolnici ostalo još samo stotinu djece, dok su ostala kolonizovana. Kada je kolonizacija pokazivala veliki uspjeh i kada
se vidjelo da će liječnici i rodoljubi uspjeti spasiti veliki broj djece, ustaška nadzorna služba zabranjuje daljnje koloniziranje djece preko privatnika i čitavu kolonizaciju prepušta Karitasu, a ustaše ojađeni uspjehom kolonizacije traže kolonizovana djecu, te ih na oči njihovih hranitelja kolju ili odvode ponovno u logore, au više slučajeva ubijaju i skrbnike te djece. Dječiji logor u Jastrebarskom, zajedno s onim u Reki i karantenu franjevačkog samostana postojao je oko 4 i pol mjeseca, tj.. od 12. srpnja 1942. pa do studenog 1942. godine.Ukupan broj djece koja su bila u Jastrebarskom logoru iznosio je 3.400, a starost djece je iznosila od 1 do 14 godina. Sva djeca su bila isključivo pravoslavne vjere sakupljena ispod Kozare i dopremljena iz logora Stara Gradiška, Mlaka i Jablanac.

(* Izdvojeno iz “Elaborata o dječijim logorima u NDH” koji se čuva u Arhivu Hrvatske u Zagrebu)Milan Bulajić, Ustaški zločini genocida, Bg 0,1989, Rad, knjiga 4, str. 780)

Ana Barta Pulherija – šezdesetogodišnja nastojnica milosrdnih sestara Sveti Vinko Paulski u Jastrebarskom, inače starija pripadnica ustaškog pokreta i svastika Mile Budaka, ustaškog ministra i ratnog zločinca.

Isticala se nečovječnim postupcima prema djeci i otvoreno govorila da pomagati srpski partizansku djecu, znači odgajati svoje neprijatelje. Znala je sadistički mučiti djecu i izmišljala razne kazne poput “slana voda” i “krampus” pomoću kojih je iz djece “istjerivala partizanskog đavola”. Ustašama je često priređivala gozbe i tjerala djevojčice da im pjevaju ustaške pjesme. Svjedok Josip Lonžar smatra da su časne sestre nasilno ubijale djecu. U dvorcu Erdedi više djece su pakovale u sanduke od šećera a on ih morao voziti na groblje. Pred oslobođenje zemlje, sklonila se u jedan samostan u Sloveniji, odakle je 1947. pobjegla u Austriju. Časna sestra Gracioza bila je njena zamjenica i ekonom doma. Od hrane koja je pristizala u iz Ministarstva udružbe i Crvenog križa, on je izdvajala najljepše prehrambene namirnice za ustaše koji su bili stalni gosti doma, a često je slala pakete i samostanu u Mostar. Mlijeko koje su seljaci dovozili za djecu, ona je ostavljala na suncu i tek kad se počelo kvariti, davala ga je djeci. Iza njih po nehumanim postupcima, nije zaostajala ni časna sestra Bozimir, koja je svako “zločesto” dijete znala da šiba nemilosrdno pa da ga onda tjera u crkvu da se moli ili da pjeva ustaške pjesme. U dječijem domu Jastrebarsko, radile su još i ove časne sestre: Valdemara, Vinfrid, Florijana, Arcoza, Gaudencije i Viktorija, čija prezimena nisu poznata, kao ni njihovo držanje prema djeci.

-Zapisnički saslušanje svjedoka Josipa Lonžara sačinjeno 19.novembra 1947. u Opunomoćstvu uprave državne bezbjednosti za kotar Jastrebarsko;

-Magnum krimen, str. 825-826 (Dragoje Lukić, Zločini okupatora i njihovih suradnika nad djecom kozarskog područja 1941-1945 godine)

Izvor: www.genocid.info (Jastrebarsko 1942.)

Zorka Delić-Skiba

Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most;

Svjedoči:

Rođena sam 27. januara 1937. godine u Kru­ha­rima kod Sanskog Mosta. Dobila sam ime Zorka i prezime Delić. Kad sam posvojena, u Zagrebu, dobila sam ime Zorica–Marija Daso­vić. Dok još nisam znala datum rođenja, pisalo je da sam rođena 10. travnja (aprila), dan i mjesec osnivanja NDH. Zanimljivo je i kako sam “mijenjala” vjeru. Rođenjem sam Srpkinja, pravoslavne vjeroispovije­sti. Posvajanjem posta­jem Hrvatica, katoličke vje­re. Udajom, pišu mi da sam Jugoslovenka, bez vjere. Zadnji rodni list koji sam dobila u Sanskom Mostu (koji pripada Federaciji BiH), rubrikevjerainacijaostale su pra­zne.

Nakon osnivanja NDH, moj djed je hapšen i zatvoren u podrum osnovne škole u Sanskom Mostu, gdje je mučen i ubijen od ustaša. Ubijen je i njegov sin Dušan i kćerka Dragica. Drugi njegov sin, Milan Praća, bio je štamparski radnik u Beogradu i 1941. godine ubili su ga Nijemci. Iz Kruhara, gdje mu se udala kćerka, stradalo je na Šušnjaru jedanaest Delića.

Kad je moja majka napunila šesnaest godi­na, udala se za mog oca Dragu Delića. Njih dvo­je su izrodili petoro djece.

Godine 1941. Nevenka je imala trinaest go­dina, Dara devet, Mile sedam, Zorka četiri i Jovica šest mjeseci. U zajedničkom domaćinstvu živjeli su očev brat Dušan, njegova žena Vu­kosava i njihovih četvoro djece. Draško je 1941. godine imao četrnaest godina, Slavka devet, Petar jedanaest i Rada tri godine. Vukosava je umrla prije rata i moja majka je brinula o deve­toro djece.

Početkom juna 1941. godine iz kuće je na prevaru odveden i moj otac Drago i stric Dušan. Došao je po njih očev nadničar Omer Alagić, zvani Omerica.

S obzirom da se više nisu vratili kući, majka je posumnjala da se nalaze u zatoče­ništvu u magacinu za žito. U drugoj polovini ju­la, ustaše idu po selima sreza Sanski Most, plja­čkaju i pale srpske kuće. Došli su i u Kru­hare. Naša kuća se nalazila malo na uzvisini i majka je mogla vidjeti na vrijeme kako ustaše pale kuće. Među njima je prepoznala Omera Alagića. Nije vjerovala da bi on mogao da učini neko zlo, ali za svaki slučaj nas devetoro djece sakrila je u kukuruze, odmah iza kuće. Još nije uspjela ni izići iz kukuruza, Alagić je već za­palio našu kuću, a zatim i štalu sa blagom. Crni bik, kojeg je otac hranio samo za Grmečke ko­ride, rikao je tako bolno da ga majka nije mogla slušati. Izašla je iz kukuruza i pustila šest krava, bika i dva konja da se ne uguše u dimu i ne izgore u štali, koja je već bila u plamenu. Samo što je to uradila, pred njom se pojavio Omer Alagić. Kad ga je ugledala, rekla mu je:

„Omerica, zlotvore jedan, vrati mi muža ili djevera! Kako ću sama othraniti devetoro dje­ce?”

Kao odgovor na to, uzeo je pušku i ubio moju majku. Omerica je ulazio u kukuruze, pso­vao nam četničku majku, zato što nas nije mogao naći i sve nas poubijati. Dok je Omerica razgrtao kukuruze u potrazi za nama, najmlađi brat Jovica, vjerovatno od gladi, počeo je da pla­če i doziva majku. U strahu da nas Omerica ne otkrije, moja sestra Dara, kojoj je bilo devet godina, a koja je nosila Jovicu, koji je tada imao samo šest mjeseci, stavila mu je u usta neku krpu, kako bi prestao plakati. Kad mu je izvadila tu krpu iz usta, Jovica više nije bio živ.

Pojavom Međunarodnog crvenog krsta, u Sanskom Mostu počeli su sakupljati ratnu siro­čad, trpati ih u vagone za stoku u kojima smo se našli i nas petoro: Draško, koji je tada imao 14 godina, Mile – sedam, Slavka – osam, Rada – tri i ja koja sam imala četiri godine. Kompo­zicija natovarena srpskom djecom krenula je pre­ma Zagrebu. U Zagreb se moglo stići za tri sa­ta, a mi smo putovali tri dana, bez hrane i vo­de, a gotovo i bez vazduha. Kad smo stigli u Za­greb, u vagonima je bilo dosta mrtve djece, koja su zaudarala na mokraću i izmet. Mi koji smo uspjeli ostati živi, bili smo strašno žedni i gladni. Smješteni smo u Dom za gluvonijemu djecu, gdje su nas neke časne sestre prskale nekim dezinfekcionim sredstvom i obukle u či­stu odjeću i obuću. S nestrpljenjem smo očeki­vali ručak. Onako gladni, svi smo pojurili da što prije dođemo do hrane. Međutim, hrane je bilo tako malo, a nas gladnih mnogo. Do hrane su došli samo najjači i najstariji dječaci. Djeca su pa­dala i preko njih su drugi gazili kako bi došli do hrane. Draško je uspio da uzme jedan tanjir sa nekom kašom i podijelio taj obrok sa nas če­tvoro. Sve su to sa strane posmatrale časne se­stre.

Iz Doma za gluvonijemu djecu ubrzo smo nas petoro upućeni u Jastrebarsko, mjesto 20 kilometara udaljeno od Zagreba. Prostor u koji su nas smjestili bio je omeđen bodljikavom ži­com. U drvene barake smještana su muška djeca. U barakama nije bilo nužnika i dječaci su nuždu vršili van baraka u jednoj jami preko koje su bile postavljene daske, na kojima bi sta­jali prilikom obavljanja nužde.

Ženska djeca do pet godina starosti, smje­štana su u stari, napušteni, vlažni i memljivi po­drum dvorca grofa Erdedija, gdje smo bile sestra Rada i ja. Kroz male rešetkaste prozorčiće do­piralo je vrlo malo svjetlosti. Ležali smo gotovo na goloj zemlji, jer je bilo jako malo slame. Bu­dući da nismo imali klozet, nuždu smo vršili tamo gdje smo i ležali. Svakim danom podrum se punio novom djecom, najviše sa Kozare. Bilo nas je na stotine.

Na prvom spratu starog dvorca bili su gvo­zdeni kreveti gdje su spavale starije djevojčice, po dvije u jednom krevetu. Tu je bila smještena moja sestra Slavka. Čim su nas smjestili, morali smo ići na šišanje. Šišale su nas časne sestre “na nulu”, kako ne bi dobili vaške. Nakon šišanja dobili smo brojeve. Ja sam dobila broj 97, Rada 98, a Slavka 47. Broj je bio napisan na tvrdom kartonu, koji smo morale nositi oko vrata. Više nismo bili djeca, već brojevi. Rečeno nam je da se od tada odazivamo samo brojevima.

Jastrebarsko je bio logor NDH, namijenjen srpskoj ratnoj siročadi. Logor su držale katoličke časne sestre kongregacije Sv. Vinko Paulski iz Za­greba. Glavna upravnica logora bila je časna sestra Ana Barta Pulherija, koja je za sve nas govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Berna­deta i Gracioza. Dječiji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je do­lazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.

Svako jutro u cik zore dolazio bi grobar Fra­njo Ilovar sa kolima i konjskom zapregom. Iz podruma su velikom lopatom izbacivali mrtvu djecu, a on ih je tovario u kola i odvozio van groblja gdje ih je sahranjivao. Upravnici logora, časnoj sestri Pulheriji, žurilo se da se podrum u starom dvorcu što prije isprazni, kako svijet ne bi doznao istinu o našem stradanju i umiranju.

Jednom je časna sestra Gracioza skupila nas oko dvadesetoro djece iz podruma. Petar Lovrin, iz Ljubije kod Prijedora (što sam puno kasnije saznala), išao je od jednog do drugog djeteta, uhvativši dijete za glavu. Brzim potezom ruke, u kojoj je držao neki čudan nož, dug, a uzak, sa oštricom na vrhu, zario bi djetetu oko­mito u grkljan. Zatim bi im, mrtvima, vadio oči i stavljao u neku pletenu korpu i tako se hvalio koliko je zaklao srpske djece.

Kad je došao do mene da me zakolje, ubo me nožem u vrat u predjelu grkljana. Ja sam ga gledala umiljato pravo u oči i samo što nisam re­kla: ”Pa, šta sam ti ja kriva?” Moj pogled ga je razoružao. Izvadio je nož, a da ga nije zario dovoljno duboko u grkljan. Moj pogled slomio je nešto u njemu. Sve je to gledala časna sestra Pulherija, prišla mi je i rekla da za njom pona­vljam molitvu: ”Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, Sveti Petre.” Bilo mi je četiri godine, još nisam čisto izgovarala riječi i morala sam da molim za svoj “preveliki grijeh” onima čije su ruke bile krvave. Srećna sam što sam živa, a nesrećna što ću na vratu cijelog života nositi ožiljak koji mi neće dati da zaboravim kla­nje nevine srpske djece. Strah od ustaša i ča­snih sestara u meni je bio prisutan mnogo go­dina. Strah da ne budem zaklana i rana na vra­tu koja me je boljela, nije mi dala da mirno spavam mnoge noći. Prva noć bila mi je naj­teža. Sljedećeg jutra u zoru, došao je ponovo Franjo Ilovar i svojom velikom lopatom počeo izbacivati iz podruma mrtvu djecu. Kraj njega je tog jutra bila prisutna i časna sestra Pulherija i rekla mu da u kola utovari najprije nekoliko ži­ve djece, pa zatim da na njih natovari mrtvu djecu. Prstom je pokazivala na koju živu djecu misli. Ubrzo sam se i ja našla na podu zapre­žnih kola zajedno sa mrtvom djecom.

Raka je bila iskopana i pripremljena za nas, naravno, van jastrebarskog groblja. Pošto smo pobacani u raku, grobar Franjo Ilovar je na nas bacao zemlju. Srećna okolnost je bila da sam se našla na vrhu zato što sam u kolima bila na dnu. Možda sam razgrtala zemlju da bih izišla živa iz rake, a možda mi je pomogao i Franjo Ilovar. Pošto sam bila na vrhu, možda je i na njega djelovao moj umiljati pogled nevinog djeteta.

Više puta sam sanjala da sam živa zako­pana u grobu zajedno sa mrtvom djecom i da ni­kako ne mogu izaći iz tog groba. U isto vri­jeme sanjam grobara kako mi pruža ruku.

Kad sam izišla iz groba, odlučila sam da se više ne vratim u logor, već da se krijem po šumama, gdje će mi biti bolje nego u logoru sa časnim sestrama. Čuvar logora me je primijetio i palcem pokazao psu na mene:

„Reks, bandit!”

Pas se okomio na mene i srušio me. Tako sam vraćena u logor.

Gotovo svu djecu iz podruma koja su umirala od tifusa, sahranjivao je Franjo Ilovar. Mnogo djece završilo je u kazanu, kuvano u vre­loj vodi i od njih je pravljen sapun. Zato, pre­živjele djece nema puno.

Jedna od najtežih kazni je bila da se prisili mali logoraš da gleda u sunce dok ne oslijepi. Svjedok te kazne još je živ. To je Milja Kukolj, slijepa starica, koja živi sama u Knežici ispod Kozare. Ona je u Jastrebarskom logoru za kaznu morala gledati u sunce i nakon toga je osli­jepila.

Moja sestra stričevka tvrdi da su ustaše u kazan sa vrelom vodom, kao hranu za svinje, ba­cale slijepu djecu. Prethodno su ih časne se­stre tjerale da gledaju u Sunce, sve dok ne osli­jepe.

Ko zna koliko bi nas uskoro umrlo od gla­di, bolesti, batina i drugih kazni, da za naša stra­danja nije obaviješten Međunarodni Crveni krst. Zahvaljujući njima, sva djeca iz memljivog i vlažnog podruma prebačena su na prvi sprat napuštenog dvorca grofa Erdedija. Tu smo spa­vali po dvoje u krevetima. Sestre u bijelim manti­lima davale su nam lijekove i brinule se o našem zadravlju. Redovno smo dobivali hranu, a bili su i nužnici gdje smo obavljali nuždu, tako da nismo više zaudarali na mokraću i izmet.

O djeci na prvom spratu brinula je časna se­stra Gracioza. Bila je mlada i lijepa, ali jako zla. Pričalo se da je iz Hercegovine, iz istog mjesta odakle je i Andrija Artuković. On je dolazio često u logor zbog Gracioze.

Kad se smrači, Gracioza nas otjera u kre­vet. Znali smo šta nam je činiti. Zatvarali smo oči i pravili se da spavamo. Ja sam bila u kre­vetu sa sestrom Slavkom. Gracioza bi ugasila svjetlo u našem dijelu prostorije, a upalila u svom dijelu gdje je ona spavala. Njen dio sobe bio je odvojen paravanom od bijelog platna koje je bilo providno. Otvarali smo oči i po sje­nama koje su se pojavljivale zaključili da je kod nje dolazio neki muškarac. Pitala sam Slavku da mi kaže šta oni rade. Slavka mi je rekla da ću­tim, jer ako me Gracioza čuje da ću dobiti batina. Ona mi je, takođe, šapatom rekla da oni rade u krevetu ono što rade tata i mama.

„A šta rade tata i mama u krevetu?” – pitala sam Slavku.

„Prave djecu, šta će drugo raditi. A sada spavaj, dosta mi je bilo pitanja!”

Jednog jutra, u ljeto 1942. godine, sve ča­sne sestre su se jako uznemirile. Govorile su da su neki divljaci iz šume došli i odveli nekoliko dječaka. Ti “divljaci” odveli su i Draška. U stra­hu da ne odvedu i ostale dječake, prebačeni su ubrzo u Zemun, i tako su sve barake ostale pra­zne. U Zemun je odveden i moj brat Mile.

U jesen 1942. godine, Slavka je pošla u prvi razred osnovne škole. Bilo joj je lakše ići u školu, iako je najvažniji predmet bila vjero­nauka, koju nije voljela, u odnosu na teške poslove koje je radila u kuhinji.

Rada i ja smo morale, takođe, ići na vje­ronauku. Svako jutro u pet časova morale smo biti u katoličkoj crkvi, gdje su nas učili da se krstimo, da molimo krunicu, da pjevamo kato­ličke crkvene pjesme. Gotovo svaki put s nama je išla Slavka, iako nije morala. Bojala se za nas dvije da u crkvi ne zaspimo, što se jako kažnja­valo, ukoliko bi nas časna sestra Bernadeta uhva­tila na spavanju. Jednom, ne samo da smo Rada i ja zaspale u crkvi, već je i Slavka za­spala. Bernadeta nas je probudila i sa ostalom djecom koja su takođe zaspala, odvela u neku tamnu prostoriju starog dvorca i za nama za­klju­čala vrata. Iz nekog širokog dimnjaka poja­vi­la se glava maskiranog “đavola”, osvijetljena ba­terijom. Đavo je imao veliki crveni jezik, crno lice i velike rogove. Pričali su da se u đavola oblačio kapelnik Nikica Gašpar i tako plašio dje­cu. Odjednom, osjetili smo udarce nekog lanca kojim nas je Gašpar tukao. Kad nam je Bernadeta otključala vrata, svi smo plakali, ne samo zato što smo se prepali, već i zato što nas je tijelo boljelo od udaraca lancem. Poslije te i takve kazne nije nam više padalo na pamet da zaspimo u crkvi. Shvatili smo da je za časne sestre naše odlaženje u crkvu bilo vrlo zna­čajno. Ubrzo smo doznali zbog čega je to tako bilo.

U proljeće 1943. godine u logor dolazi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sa du­gačkom kapom na glavi. Sva djeca bila su sve­čano obučena, kao i časne sestre. U redu, jedan po jedan prilazili smo Stepincu, ljubili mu ruka­vicu. On bi nam, zatim, palcem koji je stavljao u neko ulje, na čelu napravio mastan krst. Zatim bi nas sa dva prsta udario po obrazu. Iz Jastre­barskog pozvane su žene da nam budu kume. Tako smo postali katolici i Hrvati. Za nagradu dobili smo dobar ručak, poslije koga smo Ste­pincu pjevali pjesme i recitovali pjesme posve­ćene Anti Paveliću.

U proljeće 1944. godine počeli su u logor dolaziti nepoznati muškarci i žene, i kada bi odlazili, svako je sa sobom odvodio po jedno dijete. Najviše su dolazile ustaše sa svojim su­prugama. Drugi niko nije mogao dobiti propu­snicu da uđe u logor. Slavka kaže da je bila više nego sigurna da će Radu i mene odvesti iz logora, Radu zato što je lijepa, a mene zato što sam umiljata.

Jednom je Pulherija nas nekoliko djevojčica dovela u svoju kancelariju u kojoj je sjedio neki muškarac u civilu. Obratila mu se, rekavši:

„Gospodine Dasoviću, dječaka kakvog vi že­lite, nemamo, ali dovela sam vam ove dje­vojčice da između njih jednu izaberete.”

Kad nas je sve pogledao, rekao je Pulheriji da mu se ne sviđa nijedno dijete i već je kre­nuo prema vratima. Ja sam tada izašla iz reda i, prije nego što je izašao, uhvatila ga za ruku, umiljato ga pogledala i rekla:

„Tata, uzmi mene, biću dobra!”

Njegove oči postale su toplije. Čudno, ali kao da sam tog čovjeka negdje već vidjela. Obu­zeo me strah, ali glavno je da nije ustaša. Pitao me je kako se zovem. Rekla sam da se zovem „97”. Za dvije godine provedene u lo­goru ja sam potpuno zaboravila ko sam. Časna sestra Pulherija našla je neki karton i rekla:

„Gospodine Dasoviću, kad je ova mala došla kod nas, u sirotište, upisali smo u ovaj karton ono što nam je rekla starija sestra Slavka. A rekla je da se zove Zorka Delić, da je rođena u Kruharima kod Sanskog Mosta, da joj se otac zvao Drago, a majka Dragica i da nisu živi. Nije samo znala datum rođenja.”

Pulherija je napravila kobnu grešku što je to sve rekla preda mnom. Da me poslije toga sto puta prekrštavaju i mijenjaju ime i prezime, ne mogu mi ništa, jer znam svoje pravo ime i prezime, imena roditelja i mjesto rođenja. Prvom prilikom otići ću u svoj rodni kraj i po­tražiti svoje rođene. Zato mi je bilo mnogo stalo da izađem živa iz logora, a to mogu samo ako ovaj čovjek odluči da me uzme. Na sreću, odlu­čio je. Rekao je Pulheriji da me lijepo obu­če i da će on doći po mene. Kad je došao sa vo­zilom, ja sam već bila spremna. Bio je u uni­formi. Do njega u džipu je bio pas vučjak. Pre­pala sam se tog psa. Dasović je primijetio da sam se uplašila psa i rekao mi je: „Ne boj se! Od sada će Reks biti tvoj veliki prijatelj. Sjedi s nama u džip da što prije krenemo za Zagreb.”

Dok smo se vozili u džipu, Slavko mi je pričao kako je jako pobožan čovjek i da nikada ne propušta priliku da bude na misi u katedrali, koju služi, kako kaže, “velecijenjeni i presvijetli” nadbiskup zagrebački, Alojzije Stepinac. Da nije slušao jedan njegov govor, kad je rekao vjerni­cima da idu u Jastrebarsko, te ko god nema svo­je djece, neka uzme po jedno dijete, jer su to ratna siročad ostala bez oba roditelja, ne bi me uzeo. Dalje je govorio da tu djecu treba podizati u katoličkom duhu da bi kad odrastu bili pravi Hrvati. Do sada, kako je rekao Ste­pinac, iz Jastrebarskog je u Zagreb dovedeno preko 500 djece.

„Da nije bilo Stepinca i njegovog govora, ja se nikada ne bih odlučio da uzmem tuđe dijete, kad mi Bog nije dodijelio moje rođeno”, tvrdio je Slavko.

„Jesmo li se dogovorili da dovedeš muško dijete? Što će mi ovo bosansko čudo? Odmah je vrati nazad odakle si je doveo!”, naredila je že­na.

Meni je u jednoj maloj sobi gdje se nala­zio samo krevet, ormar i jedna stolica, namje­stila posteljinu i rekla da legnem ne ponudivši mi da jedem. Kad sam ušla u sobu, na ormaru sam zapazila puno jabuka. Toliko sam voljela ja­buke. Prošlo je dvije godine kako nisam ni­jednu jabuku pojela. Uzela sam stolicu, popela se i uzela jabuku. Nisam ni sišla sa stolice, a u sobi se pojavio Reks. Od straha, jabuka mi je ispala iz ruke. Na vratima se pojavila Micika. Grohotom se smijala što sam se prepala Reksa. Rekla mi je da ne smijem bez pitanja uzeti ni jednu jabuku.

„A sada uzmi ovu jabuku što ti je ispala iz ruke, i možeš je pojesti!”

Žena mi se nije sviđala. Nisam je voljela, jer je prema meni bila zla, kao i one časne se­stre iz Jastrebarskog.

Prva noć u Zagrebu protekla je u strašnim snovima. Sanjala sam ustašu sa nožem u ruci koji me kolje, a zatim, da se živa nalazim u grobu okružena mrtvom djecom, da se gušim i da nikako ne mogu izaći iz groba. Budim se srećna što nisam u grobu. Ujutro, kad je žena do­šla u sobu, sva se izbezumila kad je vidjela da sam se pomokrila u krevetu. Probudila je Slavka da mu to kaže uz komentar:

„Uzmi ovu smrdljivu Bosanku!”

J. Mihajlović

Katanac na istini logora Jastrebarsko

Zagrebački kolodvor, čini se sređenijim od ostalih stare Juge no, čim stupite na njega, ista priča. Sivilo ispod nadstrešnica kvari utisak djelomičnog održavanja potpomognutog obasjajima sunčevih zraka. Čekanje, lica ljudi napregnuta od „kad ću stići“, „kada poći“, odaju sliku svih sumornih, naizgled zaspalih, autobuskih čekališta potonulih u svojevrstan vremenski rascjep.

Istovareni ovdje, ostavljeni i bačeni, prepušteni smo daljnjem snalaženju. Gurajući se među ljudima, vukući kofere, tražeći stanicu, novce, kartu za autobus, sve same sitnice za brigu, neprestano nas prati osjećaj vrtložnosti dešavanja kojemu ne možemo pobjeći, koji nas baca po svojoj želji, čas na sigurne obale, čas jače nas vukući u svoje dubine.

Dočekasmo autobus međugradske vožnje i krenusmo, ne ostajući u bijelome gradu. Drvena sjedala novoga prevoza ne podržavaju misli dužega putovanja, slobode i izdvojenosti iz stvorenog nam prostora i vremena, ne dajući leđima zadovoljstvo opuštanja i prepuštanja putovanju. A kako i bi?! Zar da se putujuća radnička klasa opusti? Spremnost je ono što održava na ovome svijetu one nesrećnike koji se moraju brinuti za koru hljeba svakoga dana.

Izlazeći na južne kapije grade hvatamo utisak užurbanosti života sa Savskoga mosta, zagrebačkoga Sveučilišta, hipodroma, zagrebačkoga Velesajma, prostranih trotoara, širokih raskrsnica velegrada. Prvim hrvatskim autoputom, autoputom Rijeka – Split krenusmo, pa potom desno Varaždin – Krapina, odvajanje za Lučko gdje nas čeka tabla, lijevo Karlovac, desno natrag za Zagreb. Naš pravac je lijevo, i tu smo na putu ka našoj destinaciji.

Dočekuje nas tabla Stupnik, Jastrebarsko i evo nas na staroj cesti Zagreb – Karlovac. Možda ste išli kad tim putem?! Možda na proputovanju, na putu ka sjevernom Jadranu, a možda ste, kao i neki, u mladićkim godinama sjeli na voz radi odsluženja vojnog roka, sve ubijeđeni da idete u kakvu kasarnu podno planine Jastrebac u Srbiji, a dospjedoste do malenoga grada – sve je moguće, toliko je ljudskih priča. O jednoj daleko tužnijoj pričaćemo ipak.


Žumberački i Pokupski kraj

Ali vani sunce i ljepote krajolika ostavljaju utisak da se strahote nisu ni dešavale, da je to samo igra svjetlosti i tmine. Ostavljajući još malo istoriju, prepuštamo se čarima voćnjaka, šumaraka kojima prolazimo, brežuljkastim putevima koji nam nagovještavaju gorja kojima djelimično prohodimo. Pokraj puta pozdravljaju idiliče kuće, drvene kolibe na prodaju, preduzeća za preradu drvne građe podsjećajući da smo u djelomice brdskom kraju bogatom šumom.

Putujući Žumberačkom opštinom, promiču njena sela Donja Kupčina, Pisarovina, Klinča Selo, Desinec, dok nas svo vrijeme prati hrvatski dio Žumberačkog gorja, zvanog i „Alpama Hrvatske“, ili starijeg, danas skoro neupotrebljavanog, naziva Gorjanci, koji čas nam se približavajući, čas izmičući nestaje u sivoj izmaglici.

Prolazimo pokraj Samobora, ponosnog grada Samoborske gore, te nakon nekog vremena, 30ak minuta vožnje autobusom od Zagreba, a kako građani grada kojemu hodimo vole reći, na negdje tačno pola puta između Karlovca i Zagreba, od jednog i drugog udaljenog 30ak kilometara, stižemo u Jastrebarsko ili Jasku kako je njeni građani nazivaju.


Grad Jastrebarsko

Jastrebarsko je konačno dobilo i tu titulu, titulu grada, nije više mjesto, varošica ili kotar kao za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Jaska je proglašena gradom sa svojih približno 16 689 stanovnika područja grada, pribrojeno sa okolicom, stanovništvom opština Klinča Sela, Pisarovine, Krašića i Žumberka, 30 000 stanovnika, kako je zavedeno u popisu iz 2001. jer sa posljednjega podatke nemamo.

Tu nam je dakle, odredište, u gradu Jastrebarsko, kako rekosmo, 30ak kilometara udaljenom jugozapadno od Zagreba, području koje obuhvata površinu 630km2, razdijeljenog na tri prirodne cjeline: na sjevernu, oivičenog vapnenečko-dolomitskim masivom Žumberačkog gorja, na kojeg se naslanja vinogorski kraj Prigorje, ili jaskanska Plješivica, raj enolozima, i ljubiteljima dobre kapljice, a na jugoistoku, do rijeke Kupe, prostire se Pokuplje, s ornitološkim rezervatom Crne Mlake, nadovezujući se, takođe na jugoistoku, velikogoričkim područjem.

Prolazeći kroz Jasku, ne možete a da sa ponekih dimnjaka ne vidite gnijezda i u njima vitke rode. Možda bi čak Jaskanci mogli promijeniti motiv jastreba kao simbola grada, proisteklog iz dugogodišnje tradicije jastrebarenja, ili makar ravnopravno staviti uz njega i rode jer one su česte njegove stanovnice, uvijek vraćajuće putnice.

Ipak, simbol grada jeste jastreb, kao oznake hrabrosti, dostojanstva i viteštva, a usljed duge tradicije jastrebarenja kojom su se Jaskanci bavili. Po njemu se hrabri Jaskanci i nazivaju Jastrebarčani i Jastrebarčanke.


Znamenitosti i bedemi grada

U istoriji grada stoji da su na ovom području pronađeni ostaci iz doba Rimskoga carstva, dok se on pak, zvanično spominje u dokumentima hrvatskoga bana Stjepana Gutkeleda 1249, ali je tek 1257. dobio status slobodnog kraljevog trgovišta, od strane kralja Bele IV, te se ova godina uzima kao godina njegova postojanja.

Dan grada Jaska slavi 13. januara, a za one koji su možda bili tamo, ili su upoznati sa događajima, to je dan kada se, pod opsadom, iz obližnje kasarne povukla vojska JNA sa naoružanjem, praćena kolonom onih koji su napustili taj, do tada i njihov, grad.

Gradske bedeme Jastrebarskog gradi u XV vijeku ban Matija Grebenar, gradi dvorac s gradskim vratima, da bi dvorac svoj sadašnji izgled dobio 1520., dogradnjom za vrijeme kralja Ivanuša. Današnji Jaskanski dvorac, od tada pa sve do 1922. bio je posjedu grofofa Erdedijevih (Erdödy).

Dvorac okružuje gradski park, proglašen hortikulturnim spomenikom, koji svojim stoljetnim drvećem, hladom koji pruža u ljetnjim mjesecima, pticama koje gase tišinu, patkama koje plutajući potočićima, posebno djeci pričinjivaju radost, šljunkovitim stazama za šetanje ili šetanjem po samom šumarku parka, te jezerom u kojemu možete uživati pecajući, ili samo ljenčariti na njegovim obalama, zaista zaslužuje naziv hortikulturnog spomenika. Ali šta krije park s dvorcem kao svoju tajnu, otkrićemo malo dalje.

Nije dvorac jedina znamenitost koja krasi ovaj grad, jer on obiluje, kao i njegova okolica, baroknim crkvama, među kojma trebamo spomenuti makar dvije, onu u užem centru grada, crkvu sv.Nikole, zaštitnika Jastrebarskog, izgrađenu u drugoj polovini XVIII vijeka, restauriranu 1922. u kojoj se nalazi nadgrobna ploča bana Petra Erdedija.

Druga znamenitost jeste ranobarokni, prvobitno franjevački, a potom cistercitski samostan, uz kojeg se nalazi crkva sv.Marije, dok se na gradskome groblju nalazi i zvonik koji potiče iz 1732. godine. Jaska obiluje i mnoštvom, za katolički svijet karakterističnim, kapela, posvećenima Mariji djevi ili Isusu Hristu, pored kojih prolazeći primjećujete zapaljene lampione, odslikavajući time hrišćanska nastrojenja i molitvu.


Sporne ličnosti grada

U ulici Vladka Mačeka, iako se na nekim zgradama još nalaze stare, nepromijenjene pločice, zajedničke nam države, sa nazivom Braće Radić, što u Jaski i nije neuobičajena pojava, jer izgleda da se novom dobu nije moglo u svemu prepustiti, dakle, u ovoj ulici nalazi se spomenik bista dotičnome dr. Vladku Mačeku, sada već slavnom hrvatskom sinu, iako po porijeklu slovenačko – češke krvi, predvodniku Hrvatske seljačke stranke nakon smrti Stjepana Radića, zastupniku hrvatskih nacionalističkih težnji, a nama poznatijem po izdajničkoj vladi Cvetković – Maček i po sporazumu kojim je 1939. stvorena Banovina Hrvatska. Dileme, sporovi i oko ove ličnosti, naravno, postoje.

Da li je Maček i u kojoj mjeri, učestvovao u stvaranju NDH? Kakva je njegova uloga u tom procesu? Da li se može dokazati njegova uloga u zločinačkim planovima NDH države u istrebljenju i unijaćenju srpskog naroda? Da li je znao za takve planove i prije postavljanja Alojzija Stepinca za kardinala? Da li je on imao kakvu ulogu u tom odabiru? Iako ga je Pavelić 1941. poslao u logor Jasenovac, odakle je potom pušten, te potom interniran u rodno selo Kupinec kod Jastrebarskog, pitanja ostaju.

Ipak, ono što ne bi smjelo biti sporno, jeste njegova izjava, data prilikom proglašenja Nezavisne države Hrvatske, 10.IV1941., proglas kojim je uputio poziv hrvatskome narodu da sarađuje sa novom vlašću, a time i da podrži njene saveznike, Trojni pakt.

Kakva je danas ocjena njegovih ideja kojih se držao sve do kraja smrti u Vašingtonu, gdje je izbjegao 1945., da je Jugoslaviju trebalo urediti odrednicama i duhom sporazuma iz 1939., izbjeći centralizovanje vlasti, a zajednicu urediti na konfederacijskom principu, ostaje da istoričari i teoretičari države prosuđuju. Ostaje ipak da je stanovništvo ovoga kraja prozrelo Mačekovu kvislinšku politiku “čekanja”, te uprkos obećanjima nacionalnog suvereniteta, priključilo se borbi za oslobođenje.


Sramni dio istorije Jastrebarskog

Ono što je ipak bio povod ove reportaže, ne znajući zapravo u koji novinarski žanr bi je svrstali, jeste ona tamnija strana grada Jastrebarskog, ona koju mnogo više spominju istoričari, sami svjedoci ove zanemarivane strane u istoriji ovoga grada, njihovi potomci, ili pak oni koji osjećaju da se takve istine ne smiju zatomiti, zaboraviti, da intenzitet strahota takvih događaja ne smije otupjeti pod zubom vremena.

U NDH državi postojalo je više koncentracionih logora, logora smrti, a neki od njih su u svojim kompleksima sadržavali i odjeljenja za djecu, poput onih u Staroj Gradišci, Jasenovcu, Uštici, Jablancu; Gornjoj Rijeci kod Križevaca i Lobogradu u kojima su, po nepotpunim istraživanjima stradavala djeca, brojem 42 791 srpske, 5 737 romske i 3 710 jevrejske narodnosti.

Jedinstvenost logora Jastrebarsko, čak i za tadašnji fašistički svijet, za formiranje njihovih logora smrti, jeste u tome što je ovaj logor formiran isključivo za djecu, odraslih zatočenika ovdje nije bilo.

Ovakav fenomen svireposti izgleda da se očitovao upravo kao posljedica poltronstva i izdajništva NDH države, koje je težila, kako nam istorija pokazuje na primjerima osnivanja ovakvih i sličnih logora smrti, unijaćenja, progona, uništavanja imovine, uopšte, uskraćivanja svih ljudskih sloboda onima koji se nisu pokazali kao dobri građani države, beskrupuloznom djelovanju na svim poljima kako bi uništila svaku moguću klicu koja bi mogla izroditi slobodu i oslobođenje.

Djeca ovoga logora su, do jednoga trenutka kada se humanost nekih ljudi upustila u borbu za spasavanje onih koji su imali malo više životne snage ili sreće da prežive teror, u potpunosti bila prepuštena sebi, tačnije na milost i nemilost časnih sestara koje su vodile brigu o njihovom (pre)odgoju. Ali krenimo redom, putem nekih dostupnih i poznatih činjenica.

„Ustaški logor za djecu u Jastrebarskom, osnovan je po nalogu Ante Pavelića, poglavnika NDH za djecu Kozare.“ Tako stoji u članku o stradanjima djece sa Kozare objavljenima na internet stranicama sajta Udruženja za istinu o logorima.
To jeste tačno, međutim, ne smije se nikako ispustiti da u ovom logoru nisu bila samo djeca stradalnice Kozare, već su tu svoje kosti ostavili i mali Ličani, Banijci i Kordunaši, kako i stoji uklesano na spomeniku u Jastrebarskom podignutom žrtvama u čast. Ne smiju se zaboraviti ova djeca hrabre Kninske, starije nam Vojne, krajine, braniteljice i bedema očuvanja srpstva još za vrijeme Turske vladavine, pogotovo iz razloga njezinog, nadamo se samo današnjega prividnoga, zaborava.

Svjedočanstva starijih nam, baka i djedova, ovih područja kazuju, pored pogroma koji se za vrijeme neslavne nezavisnosti ove države dešavao, o potpunom uništavanju i zatiranju srpskih sela, koje su njihovi bivši žitelji kao mjesta svojega djetinjstva, kasnije jedva prepoznavali. Ne smiju se, upravo iz ovih razloga, kada djeluje da Krajina svojih branilaca više nema, zaboraviti djeca ovih krajeva, mali stradalnici koji su osjetili strašan teret unijaćenja od strane katoličkog sveštenstva i NDH države.

Ustaški logor za djecu Jastrebarsko

Osnovan 12.jula 1942. godine koncentracijski logor Jastrebarsko postojao je nepunih mjesec i pol dana, tačnije do 26.avgusta 1942. Nedoumice, nedorečenosti, nepotpuna jasnost – takvo je stanje dostupnih podataka. Razumljivo naravno, usljed nepostojanja sistematskih zbirki podataka. Pokušaćemo makar djelomice sistematizovati one podatke na koje smo nailazili.
Tačno je da je logor osnovan tada, tačan je i datum njegova rasformiranja, međutim, trebamo koliko je to u našoj mogućnosti, posložiti neke podatke. Dakle, logor Jastrebarsko bio je smješten na tri lokacije u gradu, skoro pa u samoj gradskoj jezgri, na nekadašnjim imanjima grofofa Erdedijevih. Međutim, treba spomenuti postojanje još jednog logora, logora smještenog u selu Reka udaljenom 3km od grada.

Prva lokacija jeste ona, gdje se danas nalazi spomenik stradanja djece na gradskom groblju Jastrebarsko, tačnije, na poljani smještenoj pokraj pruge ka željezničkoj stanici, uz današnje groblje, a prije cistercitskog, ranije franjevačkog, samostana i crkve Sv. Marije.
Starija djeca uzrasta od oko 10 do 14 godina, bila su smještena u zgradama crkvenih ekonomata, ranije napuštenih italijanskih baraka. To je bilo mjesto prevaspitavanja djece u ustašku mladež, mjesto učenja ustaških pjesama, prisilnoga rada na crkvenim ekonomijama, mjesto mučenja i svirepog kažnjavanja. Dječaci koji su boravili ovdje, obučeni u crna odijela sa kapama na glavama, sa prišivenim slovom U, određeni su bili da postanu novi ustaški „janjičari“.

Ostala starija djeca, uglavnom djevojčice bile su smještene u tadašnji franjevački samostan, samo par stotina metara udaljenom od danas nepostojećih zgrada ekonomata, gdje je bila druga lokacija logora. Djevojčice su ovdje tjerane na rad ali i na redovnu molitvu kao i odlaske u crkvu, jer se prevaspitavanje i ovdje podrazumijevalo.

Zapisi o postojanju logora – gdje su?

Ovaj samostan kasnije je napušten od strane franjevaca 1982. kada u njega dolaze cisterciti, tačnije od njih ga zakupljuju, a iz kojih razloga nije nam poznato. Na današnjoj spomen tabli ispred samostana i crkve, koje se nalaze jedno pokraj drugoga u istome posjedu, stoji tabla kratkog istorijata i znamenitosti ovoga samostana, njegovih istorijskih, kulturnih i umjetnički neosporivih vrijednosti, međutim, ne stoji ni jedna crtica, niti jedno slovo istorije samostana koji je presuđivao sudbinu djece pripadnika druge konfesije.
Ono što se pak, može saznati o istoriji samostana i njegovom uticaju na ovaj grad jeste da je, djelovanjem franjevaca ovoga samostana, uticaj na barokni izgled nekih dijelova grada osjetan, na muzičku kulturu takođe, Jaskanska muzička škola je dokaz za to.

U posjedu samostana dok je bio pod vođstvom franjevaca, bio je veći broj umjetnina, kipova, slika, postojala je biblioteka sa vrijednim knjigama i spisima, čak vrlo rijetkih i vrijednih primjeraka inkunabula. Samostan je takođe posjedovao orgulje još daleke 1690. Odlaskom franjevaca dio toga blaga je odnešen, ali danas postoji inicijativa da se blago vrati i da franjevci ovdje ponovo pokrenu svoje djelovanje.

Postoje li unutar samostana ikakvi zapisani podaci o djelovanju franjevaca u ovom prevaspitavanju djece, postoje li ikakvi dokumenti o postojanju logora, nismo bili u mogućnosti provjeriti. U pokušaju da ipak nešto saznamo ušli smo u dvorište kapija širom otvorenih, dvorišta odišućeg mirom i tišinom sve do jednoga trenutka.
Uspjeli smo samo snimiti par fotografija prije negoli smo bili nemilo iznenađeni lavežom, potom i jurišem dva crna psa. U strahu su velike oči, te su psi djelovali kao, prigodno ovome slučaju, dvoglavi Kerber pri večernjem sumraku. Snalažljivosti nije nedostajalo, bicikl je poslužio kao savršena odstupnica i taman kad je srce počelo silaziti u pete, stali su, prekinuli juriš, da li na poziv čovjeka koga smo tek kasnije primjetili, jer od straha ništa nismo ni čuli, a možda se nije ni imalo šta čuti, nismo sigurni. Ipak, djelovalo je da su psi istrenirani samo da zaplaše, ne i da naude. Potkrepljujemo to i činjenicom da je kapija bila otvorena, a oni vani nisu izlazili, no ipak sa pokušajima ponovnog ulaska, ustremljeno su čekali.

Istina i propaganda o logoru.

Klerofašistička propaganda tadašnje države NDH u novinama je pak navodila da su na ovim mjestima grada smještena djeca radi oporavka od partizanskog ropstva, te da su se o djeci brinule časne sestre. Na ulazu u logoru, ograđenom žicom stajao je bezazleni naziv – Sabiralište za djecu.

Istinu su međutim znali, pored stradalnika i ostali humani ljudi, žene koje su prihvatale djecu na pružnom putu koji je prolazio kroz Sisak, Samobor, Jasku i ostala mjesta, izvlačeći ih iz ustaških kandži, dok im ni to nije bilo onemogućeno direktnim zabranama, ličnim terorom nad porodicama koje su se drznule prihvatiti kakvo srpsko dijete, ili strahom od priča koje su kružile o kažnjavanju takvih „loših“ Hrvata.
Po podacima stoji da je u ovom logoru, tačnije na ove dve lokacije ukupno stradalo oko 700 djece. Tačan broj naravno, ostaje upitan.

Sloboda za djecu. Potpuna ili samo djelomična?

Oslobođenje za one izdržljivije stiglo je 26. avgusta 1942. kada je IV Kordunaška brigada na čelu sa komandantom Nikolom Vidovićem u 5 časova ujutro započela napad na Jastrebarsko.

Partizani su uništili ustaško uporište, žandarmeriju, no uništenje jedne druge lokacije pokazalo se daleko značajnijom. Uništenje željezničke stanice, tada najefikasnijeg sredstva transporta oružja, municije a u ovom slučaju djece, koja su svoju smrt nalazila i u toku samog dopremanja u logor, u zagušljivim vagonima, pokazalo se kao jedan od značajnijih momenata za rasformiranje logora.

IV Kordunaška brigada je zauzela Jastrebarsko, oslobodila male logoraše, pri tome nalazeći u njima i svoju djecu ili djecu svojih bližnjih, te je rasformirala lokacije logora na području grada. Starije dječake, njih 727 partizani su poveli sa sobom, dok su manju djecu morali ostaviti.

Djeca koja nisu imala snage za dugi povratak kućama, ostavljana su po okolnim selima, a neke je, po postojećim podacima, njih oko 500tinjak zbrinuo katolički Karitas ili su ih preuzimali građani Jaske i okolnih sela, ili su djeca slana vozovima do drugih mjesta gdje su preuzimana i smještana u hrvatske porodice.

Međutim, neka djeca su, kasnije u hrvatskim ofanzivama, ponovo vraćana, ali ni ovakvi podaci osim svjedočanstava i nepotvrđenih izvora nisu u potpunosti jasni i verifikovani.

Možda su ipak najgore prošla u kompleksu logora Jastrebarsko, ako se to uopšte može i smije tako reći, djeca smještena u logor u selu Reka, jer partizani za ovu lokaciju, udaljenu 3km od grada, nisu znali, te u hrabrom, oslobodilačkom poduhvatu IV Kordunaške brigade koja je rasformirala logor 26.avgusta 1942, slobode i nade za djecu ovoga logora nije bilo.

Logor u Reci formiran je kao svojevrsno rasterećenje onome u gradu, toliko je djece bilo, te stoji da je u njemu stradalo oko 2000 djece koja su bila smještena po štalama, dakle, daleko veći broj nego na lokacijama logora smještenome u gradu Jastrebarsko.

Zaborav ili sistematsko zatiranje istine?

Lokaciju ovoga logora nismo bili u mogućnosti posjetiti, istražiti postoje li ikakvi materijalni ostaci, kakva spomen obilježja, a mora se reći da se ni starija generacija Jaskanaca, onih upoznatih sa istinom o postojanju logora, čiji su bližnji čak i sudjelovali u oslobađanju logora, uopšte ne sjeća logora u Reci.

Da li je i to rezultat ranije spominjane propagande, potpunog zatomljivanja događaja, sputavanja širenja istine među ljudima, možemo samo da pretpostavljamo i nagađamo, jer sjećanja ovih građana o tome ipak postoje, pitanje je šta vlastodršci čine da ona u potpunosti ne nestanu. Jedno je sigurno, generacije sa živim sjećanjima tih događaja nestaju, a ko će, na koji način, i iz kakvih razloga preuzeti dešavanja toga doba, to pitanje ostaje da visi u zraku.

Fotografije, svjedočanstva, dokumenti o ovim strahotama, o stradanju djece ipak postoje, te možda oni bace više svjetlosti na razmjere ovog zločinstva. Možda oni stravičnošću svojih prikaza, opisa i doživljenošću zločina, donesu više svijesti, brige i odgovornosti za druge, ne samo pojedince, one naše, „odgovarajuće“, onima koji iole, makar i površno, budu sa njima upoznati.

Logor za najmanju djecu

Treća lokacija logora u gradu Jastrebarsko, logora za one malene, najmanje, neke skoro pa otrgnute od majčinih grudi, bila je smještena u istorijskom spomeniku ovoga grada (spomenutog na početku reportaže), u gradskim bedemima podignutima u XV vijeku, krasnom, ali danas potpuno trošnom zdanju dvorca Erdedi (Erdödy).

U stare, vlažne i memljive kamene prostorije bilo je smješteno, po dostupnim podacima, oko 200 djece, koja su usljed takvih okolnosti, ali i izložena nemaru, slaboj, ako uopšte i ikakvoj, ishrani, zlostavljanju, batinama i bolestima, dizenteriji koja se širila, umirala na desetine skoro svaki dan.

Logore u Jastrebarskom su vodile časne sestre samostana sv.Pavla, dok je nadstojnica, upraviteljica logora bila časna sestra Barta Pulherija iz reda sv.Vinka Paulskoga, osnivača Družbe milosrdnih sestara, koji bi da je znao da će se pod krinkom milosrđa za djecu, odigravati takav zločin vjerovatno ponovio svoju izjavu, datu nakon par godina svešteničkoga iskustva, o sveštenstvu kao strašnome staležu.

Sve lokacije logora su obezbjeđivale ustaše, a rezultate tog obezbjeđivanja, čuvanja i prevaspitavanja broje se hiljadama, tačnije, navodi se, da je 3 336 djece stradalo u logoru Jastrebarsko, ukupno na svim lokacijama.

Danas ni na ovoj lokaciji, na ploči postavljenoj pored trošnog dvorca ne piše ništa o ovim događajima, njegovom sramnom korišćenju.

Novaca za revitalizaciju dvorca grad nije imao te je aplicirao za sredstva iz fondova EU, tačnije za projekat “Probuđene povijesne baštine” gdje je kao jedan od uslova finansiranja navedena izrada kompletne dokumentacije dvorca. Da li će se i istina možda revitalizirati u obnovljenom dvorcu, hoće li neko “probuditi povijest” radi trajnoga pamćenja istine o ovom zločinu, ostaje da se vidi.

Morbidno svjedočanstvo o smrti

Jedno svjedočanstvo o broju umrlih, koje zapanjuje i dan danas svojom morbidnošću, jesu isječci, faksimili listova iz dnevnika, Franje Ilovara, gradskoga grobara koji je bilježio svako umrlo djete, ciframa, a često samo reckama, iz jednoga razloga.

Pedantnost ovoga čovjeka prikazuju brižljivo vođene zapise o svakoj smrti, tačnije o prihodu koje je ostvarivao od njih. Bio je zadužen da svakoga dana obilazi lokacije logora i preuzima tijela umrle ili ubijene djece, te da ih, prevozeći ih svojim kolima, specijalno po uputstvima časnih sestra, pokopava što dalje od ograde gradskoga groblja, jer po njihovim riječima „banditska djeca nisu dostojna sahrane blizu ostaloga katoličkog svijeta“.

Ilovar je sabirao svaku smrt, jer za tijelo svakog djeteta je bio plaćen. U njegovim dnevnicima stoji: „Primio predujam na račun kopanja grobova 10 000 kuna za sto komada djece pokopane“. Dalje, na drugim stranama stoji: „Račun za ukop djece – 243 komada djece a 150 kuna – 36 440kuna“. Vodio je računicu od 22.jula 1942., po čijim navodima je samo tog dana stradalo 107moro djece, pa sve do oktobra 1942. kada stoji zabilješka, „ukupno 768 komada djece, 26.oktobar 1942.“.

Podaci, stravično svjedočanstvo dnevnika ovoga čovjeka govori da, po njegovim podacima logor nije rasformiran, da njegovo trajanje nije bilo, kako smo ranije naveli i kako se po izvorima navještava, samo mjesec i pol dana, da logor nije raspušten 26.avgusta 1942., već ono govori da su daljnja stradanja u nekakom vidu, organizaciji ipak postojala.

Da li su to onda, bila stradanja djece logora u selu Reka za kojeg partizani nisu znali, te iz tog razloga djeca ovoga logora i nisu oslobođena, tako da je njih 2 000 prepušteno sigurnoj smrti? Da li je ipak ovo selo bilo suviše udaljeno za zaprežna kola grobara Ilovara te svakodnevni put za preuzimanje tijela, ponekad čak više puta u jednome danu kao i njihov pokop na groblju? Da li su djeca onda sahranjivana na još nekim lokacijama? Ni ove brojke o ukopima i svim stradalnicima se ne poklapaju.

Ko je onda još pokapao djecu, i na koji način? Da li je logor možda u nekakvom drugom obliku ponovo oformljen ili su djeca netragom nestajala pod brzim potezima ustaških “srbosjeka” usljed straha od nagovještaja snaženja otpora režimu? Pitanja ostaju…


Strašna stradanja djece. Metode (pre)odgoja, ali i pokušaj pomoći

Strahote svirepog kažnjavanja djece kaznama poput “tavana i slane vode”, “krampusa”, “klečanja na pijesku”, “vlačane teškog kamena”, od kojih su djeca masovno umirala ili bivala dovedena do granice ludila, ostavile su neizbrisiv trag u pamćenju preživjelih. Najteža kazna, ipak, po njihovim svjedočanstvima bila je sahranjivanje bezimene djece, svojih drugova.

Otkriti makar približno tačan broj umrle djece ovog svirepog zločinstva, zaviriti u unutrašnjost dvorca i njegovu tajnu, u kojemu danas osim zmija, guštera i raslinja izgleda ničega nema, ne samo kroz željezne rešetke (kao u našem slučaju) kroz koje su djeca mogla pružati samo poglede i ruke ka slobodi i životu, dug je nevinim stradalnicima.

Još jednu činjenicu bitno je spomenuti, a to je da je pokušaj pomoći djeci ovoga logora ipak postojao. Humanošću i izuzetnom hrabrošću određenog broja žena, njih oko 26 sestara Crvenog krsta na čelu sa Tatjanom Marinić, spašen je određen broj djece. U borbu za život djece uključili su se i tadašnji stanovnici Jaske, kao i neki istaknutiji ljudi javnog života. Neki od tih hrabrih ljudi i žena kasnije su streljani od strane ustaša radi takvih aktivnosti.


Mnenja i istina

Nekakav sigurniji sud javnog mnenja ovoga područja danas o ovim zločinima nemamo. Za kakav iole ozbiljan zaključak trebalo bi provesti više vremena, promišljanja i istraživanja, no ono što ipak ostavlja nekakav trajniji utisak pri ponovnim dolascima u ovaj grad, za neke možda sasvim trivijalna stvar, no fakat koji stoji i traje, jeste naziv ulice koja na većini kućnih tablica sa natpisima, odolijeva zvaničnoj promjeni već 10-ak godina.

Ni partizan, niti ustaša, ni pripadnik HSS-a, niti domobran, Franjo Brezar, obični građanin Jaske, seljak i istinski rodoljub svoje zemlje koji je nesebično pomagao u njenom oslobođenju, dajući joj i svoj život (strijeljan 4. avgusta 1942. u Maksimiru kraj Zagreba), i dan danas ponosno krasi svojim imenom, namjesto državno određenog Franje Tuđmana, pločice Jaskanskih kuća, ostavljajući time još uvijek otvoren prozor ka istini i slobodi.

Kojim putem poći ostavljamo volji drugih da odluče, nadajući se da će se, po željama onih koji su ovakva stradanja prošli, njihova nadanja tumačiti na način koji su to oni željeli.

Iz tog razloga prenosimo samo jedno svjedočanstvo, pored mnogih drugih koji su važniji od svih naših pokušaja tumačenja podataka. Ovo svjedočanstvo, nadanje i želja onoga koji, kako se navodi, nije bio veći od svoje puške kada je slobodu od strahota logora dobio, kazuje:

„Ovdje leže djeca iz Španovaca i Turjaka, Vojnića i Sovjaka, Grđevca i Vojskove, Gudovca i Jablanice, Vrgin-Mosta i Miloševa Brda; ovdje leže naša djeca, naša braća i sestre. Ubili su ih, jer su njihove živote proglasili za zločin. Zbog ovih humki u kojima leže trogodišnji Milorad Švraka i dvogodišnji Ljubo Turudija; petogodišnji Lazo Šokčević i četvorogodišnji Radovan Stanić, gdje leže Branko, Milorad, Persa i Slavko Babić, koji su svi zajedno imali 12 godina; zbog svih onih pločica sa brojevima oko vrata što su pokopane zajedno sa njihovim slomljenim krilima; zbog čudesnih zapisa Franje Ilovara i suze u oku Tatjane Marinić i svih majki kojima su oteti najmiliji; zbog onog tek sada završenog spiska od 11.000 ubijene djece sa Kozare, ja vas molim, u ime njih i u ime mojih drugova, čiji su snovi djetinjstva ovdje iskidani, da to nikad ne zaboravite. Nemojte nikad prestati, dragi moji mali drugovi, da gradite mostove prijateljstva, mostove bratstva i jedinstva, mostove ugrađene u vrijeme u kojem nikad više neće biti malih grobova, obilježenih i onih koje niko nije mogao da obilježi.

Budite tumači želja nas malih ratnika i logoraša: svi ljudi neka se vole, a djeca u toj ljubavi neka grade svoj veseli svijet pod zvjezdanim nebom“.
Koliko ovakve namjere i djela, odbijanje državnog imena ulica, te želja sudionika, žrtve zločina, u svijesti ljudi ostavljaju trag da država često, ili skoro nikad, nije isto što i njeni građani, da su njene intencije daleko od onih kojima ona „pripada“, ostavljamo „učiteljici“ istoriji da nas pouči.

Izvor:Frontal


Izvor: SVEŠTENA EPISKOPIJA GORNjOKARLOVAČKA

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top