Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Dvadesetprvog juna 1992. godine Hrvatska vojska je napala položaje srpske teritorijalne odbrane na Miljevačkom platou u blizini Drniša, u kojem je preuzela kontrolu nad prostorom od 108 kvadratnih kilometara i 7 sela. Bio je to prvi veći napad vojnih snaga Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu, nakon što je UNPROFOR preuzeo ulogu zaštitnih snaga na području RSK.
Vijeće bezbjednosti UN-a 30. juna iste godine donosi Rezoluciju 762 koja osuđuje akciju i traži povlačenje hrvatskih snaga na početne položaje, što Hrvatska odbija.
Tužan epilog tog mučkog napada je 40 ubijenih srpskih teritorijalaca, od kojih su većina masakrirani nakon predaje. I umjesto da tijela poginulih vrate porodicama, hrvatske vlasti naređuju srpskim zarobljenicima, pod prijetnjom smrću, da ih bacaju u krašku jamu u predjelu Ljut u blizini zaseoka Bačić.
Preživjeli srpski vojnici svjedoče o stravičnom ritmu zločina i muklom odzvanjanju ljudskih tijela koja su se gubila u jamskoj bezdani. A jame bezdanke su simbol zatiranja čovjeka u najbestijalnijem smislu, koje u srpskom narodu oživljavaju najbolnije uspomene iz vremena Drugog svjetskog rata.
Hrvatska radiostanica Split u maniru krajnjeg cinizma emitovala je imena poginulih srpskih boraca uz zvuke srpske nacionalne himne sa raznim pogrdama.
Od 17. jula do 1. septembra iste godine hrvatska strana je srpskoj preko UNPROFORA predala 21 tijelo koja su bila nepokopana ili pokopana van jame i kosti izvađene uz pomoć speleologa iz pomenute jame spakovane u 20 vreća. Među kostima iz vreća potpuno je nedostajalo 8 lobanja, tek nekoliko očuvanijih imale su impresivne frakture krova lobanje, dok su ostale bile dijelom zdrobljene a dijelom su imale samo fragmente kostiju. I među ostalim kostima bilo je mnogo onih sa frakturama i mnogo raznih koštanih fragmenata izmješanih sa kostima životinjskog podrijetla, što je uveliko otežavalo identifikaciju.
Od dijelova kostiju i dijelova tijela na srpskoj strani je sastavljeno 40 leševa, od čega je 28 identifikovano i sahranjeno u porodične grobnice, dok je 12 neidentifikovanih pokopano u zajedničku grobnicu na novom groblju u Kninu, gdje se i danas nalaze. Poslije pada RSK, ni međunarodna zajednica ni hrvatska država nisu pokazali nikakav interes da se ti posmrtni ostaci ekshumiraju i pokušaju identifikovati savremenom DNK-a metodom.
Sedamnaest preživjelih zarobljenika su, nakon tortura u zatvorima „Kuline“ u Šibeniku, „Lora“ u Splitu i „Kerestinac“ u Zagrebu, razmijenjeni u Nemetinu 14. avgusta 1992. godine.
Zločin na Miljevačkom platou zabilježen je i na videozapisu od onih koji su ga i počinili, koja se neposredno poslije događaja, kao svojevrsni horor film, iznajmljivala po video klubovima širom Evrope.
Bez obzira na postojanje obilja validnih dokaza, koji su dostavljeni svim relevantnim domaćim i međunarodnim organizacijama i institucijama koje se bave zaštitom ljudskih prava, za zločin na Miljevačkom platou niko nije procesuiran pred Haškim tribunalom.
A nakon dugogodišnjeg vođenja krivičnog postupka, Županijski sud u Splitu je u septembru 2014. godine progasio krivim Antu Babca (1965), komadira desetine vojnih policajaca VP Šibenik i Mišu Jakovljevića (1971), pripadnika te desetine, što su dana 23. juna 1992. godine u popodnevnim satima u Nos Kaliku, dok su vodili i obezbjeđivali grupu ratnih zarobljenika sa Miljevačkog platoa, koji su obavljali asanaciju terena tj. skupljali prethodno pobijene saborce, iz vatrenog oružja usmrtili ratnog zarobljenika Miroslava Subotića (1935) iz Ervenika, te prvog osudio na 3 godine i 8 mjeseci a drugog na tri godine zatvora. Ovaj predmet se po žalbi optuženih od novembra 2014. godine nalazi pred Vrhovnim sudom RH, čiju odluku čekaju na slobodi.
Izvor: VERITAS
Vezane vijesti:
Za zločin na Miljevačkom Platou još niko ne odgovara
Linta: U Zagrebu nema političke volje da se kazne zločini nad …
