Status o „Oluji“ o kome bruji Balkan: Hrvat jednim postom udario šamar zagovornicima mržnje i rata

Nekadašnje kuće, koje su nakon i tokom „Oluje“ spaljene, više se i ne vide. Trava i rastinje se pobrinulo da sakrije sramotu mržnje. Možda se jednog dana i vrate neki ljudi, zajedno s nama sednu na klupu, pod drvo… možda jednog dana. Ovih dana sigurno ne, sumirao je sav besmisao rata jedan građanin Hrvatske, čija će zemlja sutra proslaviti proterivanje više od 200.000 i stradanje gotovo 2.000 Srba.

Čovek koji je jednim postom na Fajsbuku lupio šamar svima onima koji zagovaraju ratnohuškački ambijent i raspirivanje mržnje i digao na noge internet javnost Balkana zove se Igor Premužić. Osim oštrih reči i stavova koji osvešćuju, Premužić je postavio i nekoliko fotografija na kojima se vidi kako krajiška sela o kojima piše sada izgledaju.

– Oluja, Dan domovinske zahvalnosti. Veliki je to dan za Hrvaticu i Hrvata. Nabrajati sve činjenice o tom ratnom poduhvatu nema smisla, to rade plavoprsi (oni koji se busaju u domoljubna prsa pa su im od toga plava). O posledicama te operacije niko ne govori, barem ne oni koji bi to trebalo da čine – piše Premužić.

Kako kaže, ako sednete u automobil i provezete se područjem bivše „Krajine“ videćete sav besmisao i ludilo rata.

 Područje je to koje je prazno, opustošeno. Tamo nema ljudi, to su desetine i desetine potpuno praznih kilometara, šikara i zaraslih polja. Nekadašnje kuće, koje su nakon i tokom „Oluje“ spaljene, više se i ne vide. Trava i raslinje se pobrinulo da sakrije sramotu mržnje.Igor Premužić

Kako ironični konstatuje, zapravo se „Oluja“ vodila kako bi danas taj „oslobođeni“ prostor zjapio prazan, kako tamo ne bi bilo nikoga.

Sablasne livade, zarasle šume i pustoš prizor je koji prevladava. Nikada više tamo niti neće ikoga biti, osim ako na njega ne naselimo izbjeglice s Bliskog istoka – smatra on.

Ljudi su, kaže, otišli, ne vraćaju se, a onima koji imaju dovoljno pustolovna duha da se pokušaju vratiti slavna birokratija Hrvatske to učini nemogućim. Ponekom sretniku koji se i provuče kroz papire šalteruše lokalno stanovništvo vrlo brzo pretvori život u pakao te se pustolov – čisto iz zdravstvenih razloga – brzo vrati od kuda je i stigao.

Igor Premuzic

Oluja, Dan domovinske zahvalnosti. Veliki je to dan za Hrvaticu i Hrvata. Nabrajati sve činjenice o tom ratnom pothvatu nema smisla, to rade plavoprsi. O posljedicama te operacije nitko ne govori, barem ne oni koji bi to trebali činiti. Ako sjednete u automobil I provezete se područjem bivše „Krajine“ vidjet ćete sav besmisao i ludilo rata. Područje je to koje je prazno, opustošeno. Tamo nema ljudi, to su deseci i deseci potpuno praznih kilometara, šikara i zaraslih polja.

Zastrašujući prizori ratom opustošenog područja imaju i gospodarsku dimenziju. Nekada su na devastiranom i opustošenom području živeli i radili ljudi koji su proizvodili zdravu i pristupačnu hranu. Hranu koja je stizala na naše stolove, okretala se po ražnjevima i cvrljila na roštilj-pločama duž obale i unutrašnjosti… Kada je počela „Oluja“ ljudi su otišli, poučeni iskustvom znali su što ih čeka ako ostanu. Oni koji su poslušali poziv „vrhovnika“ završili su prerezanih vratova i raskoljenih glava, a da počinitelji nikada nisu pronađeni niti osuđeni – piše Premužić.

On prenosi da Varivode, Gošići i ostala mesta „svedočili su klanjima celih obitelji koje su ostale na svome jer nisu videli razloga strahu.

– Nisu nikome učinili zla, niti su zlo očekivali. Oni koji su sve to zlo i priredili davno su otišli, a oko svega se pre toga telefonom dogovorili s našim hrvatskim stvoriteljima zla. Sada svi mi zajedno uživamo u plodovima dogovornog zla s ciljem bogaćenja šake plavoprsih bandita s jedne i druge strane – piše on i zaključuje:

„Možda se jednog dana i vrate neki ljudi, zajedno s nama sednu na klupu, pod drvo… možda jednog dana. Ovih dana sigurno ne“.

Izvor: BLIC