Srpski i hrvatski generali nakon Oluje

Već 19 godina Hrvatska 5. avgusta slavi Dan domovinske zahvalnosti i odaje počast svojim vojnicima i oficirima koji su učestvovali u operaciji „Oluja“.

Sa druge strane većina Srba tuguje zbog ubistva nekoliko hiljada Krajišnika i progona oko 250 000 Srba iz Like, Korduna, Banije, Sjeverne Dalmacije i drugih dijelova bivše Republike Srpske Krajine. Nažalost najveće stradanje i progon stanovništva u Evropi nakon Drugog svjetskog rata ostaće nekažnjeno jer su se svjetski moćnici i tradicionalni srpski „prijatelji“ potrudili da u Haškoj palati nepravde budu oslobođeni generali Hrvatske vojske koji su odgovorni za počinjene zločine nad nedužnim civilima i zarobljenim Krajišnicima.
Krajinu smo izgubili prije svega zbog izdaje i nesloge, koja se u srpskoj istoriji nažalost ciklično ponavlja u veoma čestim intervalima. Da su se Srbija i njen tadašni predsjednik Slobodan Milošević pridržavali Vensovog sporazuma i da je Vojska Jugoslavije bila spremna na intervenciju i vojno štiti svoje sunarodnike umjesto što je opstruisala odbranu Krajine, sigurno je da do „Oluje“ ne bi ni došlo, ili bi u akciji bile odbranjene teritorije na kojima su Srbi vijekovima živjeli.
Nažalost obezglavljeni i ostavljeni na cjedilu, Krajišnici su poraženi i protjerani sa svojih ognjišta, a Hrvati su protjerivanjem Srba dovršili stari posao i riješili svoje nacionalno pitanje.
Hrvatska država je svojim vojnicima i oficirima odala priznanje za ratne zasluge, i većina ih prima pristojne naknade i penzije za učešće u ratu. To se posebno odnosi na visoke oficire i generale, a najbolji primjer su generali Gotovina, Markač, Čermak, Zagorac, Praljak… General Ivan Čermak bavi se trgovinom naftom i uspio je u trci sa ruskim Gaspromom da za 100 miliona evra kupi lanac OMW benzinskih pumpi u Hrvatskoj. Ante Gotovina vlasnik je firme „Adriatik gradnja“ te više luksuznih vila na Jadranskoj obali, a Slobodan Praljak pored privatne firme „Oktavijan“, posjeduje hotel i poslovni centar u Zagrebu… Gotovo svi hrvatski generali su milioneri, i pored velikih penzija dobili su podršku države da otvore privatne firme i razviju unosan porodični biznis.

Nažalost Srbi su po starom običaju zaboravili svoje generale, vojnike i oficire čim su topovi i puške utihnuli. Od Živojina Mišića i Milunke Savić do danas bezbroj je primjera maćehinskog odnosa države, korumpiranih i neodgovornih političara prema istinskim ratnim herojima. Dovoljno je samo pogledati gdje i kako žive komandanti Hercegovačkog korpusa i ratnih brigada i sve će Vam biti jasno.
Osim po hrabrosti i umješnosti, ratni komandant Hercegovačkog korpusa general Radovan Grubač oduvijek je bio prepoznatljiv po skromnosti, čestitosti i poštenju. U najtežim vremenima i jeku neprijateljske ofanzive 1992. godine iz Beograda je došao u Trebinje, preuzeo veliku odgovornost, stavio se na čelo korpusa i sa malim brojem vojnika uspješno rukovodio odbranom istočne Hercegovine od Goražda, Konjica i Nevesinja do Konavala. U ratu je izgubio najbliže članove porodice, a umjesto zasluženih priznanja i počasti nakon rata je zaboravljen i danas živi u maloj i neuslovnoj garsonjeri u Beogradu. Umjesto da mu Trebinje i Republika Srpska odaju priznanje, obezbjede stan i uslove za normalan život, poratne vlasti Trebinja čak su napravile incident i doprinjele da general Grubač, Prstojević i drugi časni srpski oficiri sa gorčinom napuste Trebinje. General Grubač nema nikakav objekat za stanovanje u Trebinju, povremeno dođe u rodno selo Orovac pored Trebinja, ali nažalost čak ni prilikom obilježavanja dana Hercegovačkog korpusa, Trebinjske brigade ili Mitrovdanske ofanzive niko se ne sjeti i ne pozove slavnog ratnog komandanta i skromnim gestom pokuša da se zahvali za veliki doprinos što danas živimo u slobodi.

Komandant Trebinjske brigade pukovnik Radoslav Zubac dobrovoljno se iz Knina u ljeto 1992. godine vratio u Trebinje, prošao sva ratišta od Krajine, Hercegovine do Kosova, a danas sa porodicom živi kao podstanar. Za sva ranjavanja, podvige i stradanja Republika Srpska mu se odužila sa ponižavajućih 120 maraka godišnjeg boračkog dodatka. Sličnu sudbinu doživio je i general Prstojević i na hiljade drugih srpskih oficira i boraca. Ne treba podsjećati kakvu pomoć i zaštitu države imaju generali Krstić, Mladić, Lazarević, Pavković i drugi haški optuženici i njihove porodice. I dok se hrvatski generali nadmeću sa Gaspromom i drugim multinacionalnim kompanijama, srpski oficiri moraju da obrađuju bašte kako bi prehranili svoje porodice. Za sve su krivi korumpirani i neodgovorni političari koji su sebi od Trebinja, Pala do Banjaluke i Laktaša sagradili luksuzna naselja, a zaboravili na vojnike i oficire koji često žive ispod granica ljudskog dostojanstva. Umjesto što licemjerno srbuju, drže vatrene govore i pred kamerama ljube srpsku trobojku, mnogo bolje i korisnije bi bilo da ućute i na adekvatan način pokažu poštovanje bar prema najvećim ratnim herojima.
Nadati se da će u skorije grad Trebinje i država ispraviti veliku nepravdu prema generalu Grubaču i pukovniku Zubcu, i da će neke nove mlade generacije živeći u slobodi i miru znati da cijene i poštuju njihovu, i žrtvu na stotine drugih hrabrih srpskih vojnika i oficira. Trebamo se ugledati na komšije, jer će Republika Srpska i Srbija biti jake i stabilne tek kada ispravimo brojne nepravde iz prošlosti i odamo priznanje i počasti najboljim i najzaslužnijim koji su stradali i ginuli ne sluteći da će nakon rata na površinu isplivati najgori.

Izvor FRONTAL.RS

VEZANE VIJESTI:

PRENOSIMO: FRONTAL-MORE JE SLANA-Piše Dani(j)el Simić

Danijel Simić: TAMO DALEKO I TAKO BLIZU – Jadovno 1941.