Srpska porodica Pokrajac, u ličkom Mazinu: Borili smo se za hrvatsku državu, a ona nam je okrenula leđa

Nikola Pokrajac je rat dočekao s 19 godina. Živio s roditeljima u Zagrebu i studirao, obožavao životinje, klanjao se prirodi, volio ljude. Danas ima 45 godina, i dalje živi s roditeljima, ali ne više u Zagrebu nego u ličkom Mazinu, tridesetak kilometara od Gračaca.

I dalje nepatvorenom iskrenošću voli životinje i ljude, simbiotički je povezan s netaknutom prirodom i moćnim zelenilom Like, ali zarobljen sjećanjima koja ga, ma koliko ih potiskivao, danomice progone. Između predratnog Nikole i ovog današnjeg, osim godina, su i traume rata, pregaženih ratišta, lica poginulih prijatelja i znanaca, strahovi i na kraju, sve nepravde ovog svijeta…

Jer, Nikola i njegov otac Novica, iako srpske nacionalnosti, cijeli su rat u uniformi HV-a služili Domovini, koja im je, kako kažu, jedina koju imaju, a ona im je okrenula leđa.

Hrvatski branitelj Nikola Pokrajac tu izdaju nije podnio. Razbolio se.

Ova prilog je na našem portalu Jadovno.srb prvi put postavljen 30 decembra 2017.

Ali ni rat ni bolest nisu ga tako razorno pogodile kao saznanje da mu njegova država ne želi pomoći…

– Sve što je od države dobio bilo je 600 kuna „socijale“, ali su mu i to nakon samo godinu dana oduzeli.

Kad je počeo rat, Novica je otišao u vojsku. Bio je izviđač u 20. Glinskoj brigadi. Prošao je sva ratišta, bio u akciji Maslenica, Oluja, borio se na Velebitu. I Nikola je bio sudionik Oluje, ali je najveći dio rata proveo na „južnom bojištu“, prošao Hercegovinu, Stolove, Dubrovnik… sve do Knina.

“Sinovi Oluje”

Jednoga dana obišle su nas dvije radnice Centra za socijalnu pomoć i izračunale da naše tročlano domaćinstvo, koje je živjelo tada samo od moje penzije od 2600 kuna i njegove socijalne pomoći, premašuje limit po glavi kućanstva, i bez puno razmišljanja ukinule mu i tu mizernu pomoć. Ništa Nikolu nije zaboljelo kao to. Do danas se s time nije pomirio- priča njegova majka Dušanka, bivši knjigovođa koja je penziju dočekala u zagrebačkoj „Nami“. Do 2007. živjeli su u Zagrebu. Nikola je po povratku iz rata, dvije godine radio u zagrebačkoj firmi „Rad- Inženjering“, a kad je firma propala, pomagao ocu u njegovom privatnom obrtu, dok se nije razbolio…

Otac Novica, pogonski inženjer, radio je odašiljače po cijeloj Hrvatskoj, bio samostalni obrtnik i bavio se bravarijom. Ali, kad je počeo rat, i on je otišao u vojsku. Bio je izviđač u 20. Glinskoj brigadi. Prošao je sva ratišta, bio u akciji Maslenica, Oluja, borio se na Velebitu. I Nikola je bio sudionik Oluje, ali je najveći dio rata proveo na „južnom bojištu“, prošao Hercegovinu, Stolove, Dubrovnik… sve do Knina. Oba su, otac i sin , nositelji Spomenice Domovinskog rata, imaju medalje Oluje, i sva pripadajuća domovinska odlikovanja, ali nijedno drugo braniteljsko pravo nisu ostvarili, pa čak ni pravo na obnovu u ratu porušene i zapaljene stare porodične kuće. Za njih država ne da ni kune…

Oba su, otac i sin , nosioci Spomenice Domovinskog rata, imaju medalje Oluje, i sva pripadajuća domovinska odlikovanja.

Zapravo, Novici je kad je išao u penziju prije godinu dana, priznat braniteljski staž, četiri duge, krvave ratne godine donijele su mu, svaka po sto kuna, ukupni dodatak na penziju od ravnih 400 kuna! Do prije samo godinu dana cijela je porodica živjela od Dušankine penzije, jer je neko, u nekoj državnoj instituciji, izračunao da se može živjeti s 800 kuna „po glavi“, a Pokrajčevi su imali zajedno 200 kuna više, i država je ostala neumoljiva. Srećom, lani je Novica napunio 65 godina života i stekao pravo na svoju penziju, pa je njihov kućni budžet porastao za 2200 kuna. Ma da bi čovjek pomiren s prirodom i samim sobom i preživio s tim, ali boli ga taj osjećaj nepravde koji se na ovoj porodici pokazao u svoj svojoj nemilosrdnoj punini. Njima ni šator na Trgu bana Jelačića ne bi pomogao da su ga protestno pokušali montirati, a kamoli u Savskoj 66. Jer ni svi branitelji, baš kao ni svi ostali ljudi, nisu pred zakonom jednaki…

Otac izviđač, sin vezista

Do porodice Pokrajac u Mazinu došli smo preko jednog znanca kojem su službenici UNHCR-a skrenuli pažnju na njih, posebno na Nikolu. Dječaka u tijelu odraslog muškarca. Jer, iako je njegovo lice naoko ogrubljelo od surovosti života, čija iskušenja nije mogao podnijeti, doima se mlađim nego što jest. Njegovi su roditelji davnih godina došli iz Like u Zagreb. Otac 1964, a majka 1967. U Zagrebu su se rodili i Nikola i brat mu Igor koji i danas tamo živi i radi. Nakon srednje škole, Nikola je već s 18. godina dobio vozačku dozvolu, i upisao Rudarsko-geološko-naftni fakultet, ali ga je prekinuo, kako bi odslužio redovni desetomjesečni vojni rok. Da se te obaveze riješi i da poslije bude slobodan, poželi li otići nekud vani, kaže njegova majka. Bio je pripadnik prve generacije vojnika koji su obuku dva mjeseca provodili u Sinju, a onda je prebačen dva mjeseca u Samobor i ostatak odslužio u Bjelovaru. Ubrzo je mobilisan, bio je pripadnik 144. Sesvetske brigade, vezista pri artiljeriji. Jedno kratko vrijeme je bio kod kuće, a pred Oluju ponovo je pozvan u vojsku. Otac je bio izviđač a sin vezista, pa su se svakodnevno tokom rata čuli, a zanimljivo je, iako su oba bili u Oluji, nisu se sreli, ispričao nam je otac Novica.

Najteže mi je što znam da su kuće obnovljene mnogim „čedama“, koji su zbilja bili na suprotnoj strani u ratu, ali nama koji smo se borili u redovima Hrvatske vojske to nisu odobrili.

– Bio je posebno inteligentno dijete, svirao je još u osnovnoj školi bugariju, obožavao rok glazbu, slušao Ramonese, Lou Rida, Stogese, sada samo klasiku. Skupljao gramofonske ploče i knjige, planinario, znao s biciklom i do Karlovca otići, bio pun snage, poleta, činilo se – sjetno će majka- kao da je sva budućnost ovog svijeta pred njim.

Bez prava na obnovu

Već deset godina su u Mazinu gdje su godinama, ciglu po ciglu podizali kuću, još uvijek nedovršenu, i u njoj se skrasili. Vratili su se u Mazin na preklinjanje Nikole. Kad se razbolio nigdje se nije mogao vidjeti, samo je čeznuo za ovim ličkim prostranstvom i smirajem. Daleko od svih nevolja ovog svijeta. Staru kuću nisu mogli obnoviti, nije im priznato pravo jer nisu imali tada prebivalište u Mazinu.

– Najteže mi je što znam da su kuće obnovljene mnogim „čedama“, koji su zbilja bili na suprotnoj strani u ratu, ali nama koji smo se borili u redovima Hrvatske vojske to nisu odobrili. Vidite, nekad je to bila prava , velika kuća, s gospodarskim objektima, a danas je zarasla u korov i draču. Fasadu sam joj obojao 1990, pred balvan-revoluciju. Nadao sam se da ćemo u njoj uživati jednog dana kad Dušanka i ja odemo u penziju, i posvetimo se unucima. Baš te 1990. u ljeto, boravili smo u Biogradu, djeca bila u kampu u Crvenoj luci, kad smo čuli da je krenula pobuna Srba. Pokupimo djecu, odemo do kuće u Mazin, uzmemo koliko smo mogli od hrane i krenemo preko Bosne za Zagreb. Vozili smo se dan i po do Zagreba, a na putu su nas sve vojske ovog svijeta presrele i pretresle – od JNA, preko pobunjenih Srba, do Armije BiH i HV-a. Ali smo se uspjeli nekako dočepati kuće – sjeća se Novica.

Gledam preko očevog ramena Nikolu, gotovo da nemaju nikakve sličnosti. Više je nalik majci. Suh momak, crne guste brade, blagih preplašenih očiju sa šiltericom naopako okrenutom, pomalo dekoncentrisan, zapravo, vjerovatnije uzbuđen našim dolaskom.

– Hvala vam što ste nam došli. Hvala – škrto će Nikola, naoko nesklon ispovijedanju.

Čak ljutit kad majka pokuša ukazati na njegov problem.

– Kakav ja to problem imam? Što to pričaš? Što to ljudima govoriš? Kad sam ja za nekoga rekao nešto ružno – prekorava majku, hvatajući njezin glas onako usput, povezujući glasove i dešifrovajući što mi ona to tako povjerljivo kazuje.

– Što me muči? Pa ništa, samo to što su mi oduzeli socijalnu pomoć – priznaje nerado.

Roker, planinar, zaljubljenik u prirodu…

Okružen je svojim ljubimcima, psom Gacijem, starim gotovo deset godina, šarenim mačkom koji se mota oko nas bez straha, očekujući kakvu nagradu, a ima i kuju koja je nedavno dobila osam štenaca. Nikola nam ih ponosno pokazuje, brižno vodeći računa da se njihova majka ne uznemiri zbog znatiželje stranaca koji su im upali u kuću i ukrali njihov mir. Štenad će dati u azil, kaže mi Nikola, jer, ne mogu ih prehraniti, a ne mogu ih niti pustiti da se snalaze kako znaju i uginu.

Voli raditi u bašti, pomaže roditeljima, pri ruci im je u svemu, cijepa i nosi drva zimi, kopa i sadi u bašti pred kućom, a kad ima vremena planinari, bar do vrha Kremen. Ni rok ni pop muziku više ne sluša, „to je za tinejdžere, a ja sam postao odrastao čovjek“, veli. Ponekad ode do komšije, svi su dobri, jedan drugome pomogne. Nekad je u Mazinu bilo i mladosti i starosti. Prije rata selo je imalo 275 dimova, bar 1500 ljudi, od kojih je samo u pilani radilo njih 120 i tamo zaradilo penziju, priča upravo pridošli komšija Mile Bajić. Pilana je, kaže, radila i nakon rata, ali je kupio neki lažni tajkun za kunu, ostao dužan radnicima osam plaća i nakon dvije godine ode pilana pod ključ.

Danas u Mazinu nema više od 50-ak ljudi. Jedan je kamenorezac iz Filip Jakova, a zapravo porijeklom iz BiH, napravio pravi dvorac iznad kuće Pokrajčevih, imaju i ergelu konja, uživaju u ovom krajoliku i znaju za što su radili tolike godine. Desno od naših domaćina kompleks je kuća u nizu, vlasnika Nikole Delavie iz Zadra, bivšeg direktora HEP-a, koji s porodicom često dođe na svoje imanje. Prvi susjed porodice Pokrajac je Savo Vojnović, prof. dr. znanosti, bivši predavač na Policijskoj akademiji u Zagrebu. Žive u miru i dobrosusjedstvu, dijele ljubav prema ovom kraju i cijene sve blagodati netaknute ličke prirode. Mazin nema nikakve trgovine, pa su osuđeni na sedmičnu nabavku. Kombi s namirnicama obilazi ih nedjeljom, a onda treba imati unaprijed pripremljen popis, jer, kad kombi ode, nema ga iduću sedmicu dana…

Bez “socijale”,  kamoli penzije

Obišli smo i staru ruševnu kuću u kojoj se rodio Novica Pokrajac. Iz nje danas rastu stabla, zaposjela je drača i gusta trava. Dok smo razgledavali ostatke nekadašnje rodne kuće našeg domaćina, kolega primjeti da je izgubio naočale za sunce. Shvatio je to tek na povratku. Odluči se vratiti i potražiti ih. Pa tek ih je nekidan kupio, žali se. Mi se vratimo do nove kuće gdje nas Nikola odmah presretne pitanjem gdje nam je kolega ostao. Izvinjavamo se što se dogodilo. Pogodi ga vijest k’o grom.

– Pa zašto se to moralo dogoditi, pa kako to, strašno, što će sada – sve pita uznemireno. Okrenu se i tek preko ramena dobaci: odoh ja tražiti s njim. Ako ih sada ne nađem, obećavam, naći ću ih kad-tad i poslati mu – brižno će naš Nikola.

Veteran s dijagnozom koju država ignoriše. Iako je dvaput bio hospitalizovan – mjesec dana u Zadarskoj bolnici 2007. i mjesec i pol na Ugljanu 2012. Zbog psihotičnog stanja koje se katkad manifestuje dubokim povlačenjem u sebe, nekad agresivnošću, a ponekad i sklonosti lutanjima. Doktori su konstatovali da djeluje izgubljeno, neuredno, zapuštenog izgleda, da je sklon pseudofilozofiranju, logoroičan, blago dislociranog toka misli… Vratio se kući poput polomljene igračke koja i dalje ima sve dijelove, ali više ne funkcioniše kako treba…

Mi smo ga upoznali kao mirnog, plahog čovjeka koji je izgradio svoj paralelni svijet uz pomoć koga se održava na životu. Ili makar fikciji života. A u fikciji je neusporedivo podnošljivije, dođe kao neki prirodni sedativ koji Nikoli čuva unutrašnji mir.

Dok ga tkogod ne trgne iz sna i gurne u stvarnost. Nikola bi morao imati pravo na spokoj. Zaslužio je to. Borio se za to. Za dostojanstven život i domovinu. Koja mu je okrenula leđa. Koja ga ne priznaje. Odbija mu i socijalnu pomoć od 600 kuna, nekmoli da bi mu dala braniteljsku penziju. Koju je tolikima bez pitanja i opravdanja osigurala…

Može li se ministar branitelja Tomo Medved nositi s tim ili mu je ova priča teško pala i probudila savijest? Što kaže Đuro Glogoški o sudbini svoga ratnog druga…ili ga ni on ne priznaje?

Autor: Davorka Blažević

Izvor: TRIS