Smrt brža od birokratije

Datum objave: sreda, 2 decembra, 2015
Objavljeno u Ostalo, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+

Stopostotni invalid, povratnik Nikola Dobrota (78) iz Knina osam godina je čekao valjano rješenje za useljenje u stan i nije ga dočekao. Umro je iako su mu na papiru bila dodijeljena dva stana

Nikola Dobrota

Za vrijeme prošlih božićnih praznika objavili smo priču o stopostotnom invalidu Nikoli Dobroti (78) iz Knina, srpskom povratniku, bivšem nosiocu stanarskog prava, koji je tada punih sedam godina živio u skučenom podstanarskom stanu od 15 četvornih metara, dok su se s njegovom sudbinom poigravali državni uredi od Zagreba, preko Šibenika do Knina.

Kao stopostotni invalid i bivši nositelj stanarskog prava, Dobrota je trebao biti korisnik programa stambenog zbrinjavanja. Na papiru je čak i bio uključen u navedeni program, ali u stan nije nikad uselio. Punih osam godina u cijelom gradu Kninu nije se mogla pronaći adekvatna stambena jedinica za stopostotnog invalida, a što je u najmanju ruku podrazumijevalo stan u prizemlju te barem 35 kvadrata koliko životnog prostora je Dobroti kao samcu po zakonu trebalo pripasti.

Na kraju, kada je poslije svih činovničkih dopisivanja, telefonskih razgovora i zamolbi, stan pronađen, Dobrota je 4. novembra umro, upravo na dan kada je njegovo rješenje za stan bilo na potpisu kod ministra regionalnog razvoja Branka Grčića.

Dobrota je živio u podstanarskom stanu od 15 kvadrata kojeg je zahvaljujući svojoj mirovini, s režijama sam plaćao po cijeni od 1.000 kuna

– U šoku smo. Nikola nije dočekao da uđe u svoj stan. Sve vrijeme smo nadležne upozoravali na njegovo zdravstveno stanje, na njegove godine. Čak su nam govorili ‘kuda se žurimo’. Čovjeku je trebalo samo 35 kvadrata. Nisu ih pronašli za njega. Govorili su da nema praznog prostora u Kninu. Država je ujedno jako dobro pazila da ne bi slučajno Nikoli dodijelila koji metar stambenog prostora više nego što mu po zakonu pripada, priča Mihaela Sinobad, Nikolina komšinica, prijateljica i skrbnica koja je zajedno sa suprugom Markom Sladakovićem o njemu svakodnevno brinula i koja je na kraju ipak, ‘istjerala’ stan, ali prekasno.

Nikola Dobrota se vratio u Hrvatsku iz izbjeglištva s UNHCR-om 2007. godine. Od Regionalnog ureda u Kninu, tri godine kasnije, zajedno sa sestrom, koja je u međuvremenu umrla, dobio je suglasnost za privremeno stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na Području posebne državne skrbi. ‘Papirnato’ im je bio dodijeljen stan od 47 kvadrata, u državnom vlasništvu, u Zvonimirovoj 34. Međutim, zgrada u kojoj se nalazio stan s dokumenta kojeg je potpisala tadašnja kninska ravnateljica Regionalnog ureda Anna Marija Radić, te 2010. godine pripremana je za proces obnove koji nikada nije počeo.

Činjenica da su stopostotnom invalidu dodijelili stan u koji nije mogao useliti, godinama nikoga od nadležnih nije zabrinjavala, osim Mihaele Sinobad koju je ta nepravda proganjala, ali i uz redovno slanje požurnica i okretanje raznih telefonskih brojeva, nije bilo pomaka.

Nikola je sve to vrijeme živio u podstanarskom stanu od 15 kvadrata kojeg je zahvaljujući svojoj mirovini mjesečno plaćao 70 eura plus režije, što ga je sve zajedno koštalo oko 1.000 kuna. Nakon godina ignoriranja državnih službi, Dobrota je prošle godine podnio zamolbu za izmjenu suglasnosti iz 2010. i zatražio da mu se dodjeli drugi, odgovarajući stan u Kninu, u vlasništvu RH.

Međutim, nadležni su mu hladno poručili da i dalje bude strpljiv da će radovi (koji nisu ni započeli) biti završeni. No realizacije Nikolinog privremenog rješenja ni nakon pet godina nije bilo na vidiku. U Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje (DUOSZ) ovo dugo čekanje opravdavali su stečajem i blokadom nekoliko tvrtki koje su temeljem javne nabave bile odabrane kao izvođači radova u potencijalnoj Dobrotinoj zgradi, u Zvonimirovoj 34. Tada je otkriven i još jedan apsurd. U toj zgradi Nikoli, kao stopostotnom invalidu, dodijeljen je – stan u potkrovlju bez lifta! Tu nije bio kraj birokratskim akrobacijama.

– U okolnostima nedostatka slobodnih stambenih jedinica u Kninu pogodnih za stanovanje osoba s invaliditetom, Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje bio je suočen s problemom nemogućnosti izmjene rješenja, izdane suglasnosti za stambeno zbrinjavanje, po kome bi se korisniku omogućila dodjela nove-adekvatne stambene jedinice, iz razloga što postojeći Zakon o Područjima o posebne državne skrbi nije predvidio mogućnost izmjene izdane suglasnosti, stajalo je u objašnjenju Državnog ureda krajem 2014. godine.

To što stopostotni invalid Nikola Sinobad nije bio kriv za pogrešno dodijeljeni stan na papiru, u neobnovljenoj zgradi, to što on nije krojio ni Zakon po kome nema izmjene ako dođe do greške, a živio je u neljudskim uvjetima, nije zabrinjavalo Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje.

– Nakon stupanja na snagu novog Zakona, DUOSZ bit će u mogućnosti temeljem promjene rješenja od strane Ureda državne uprave u Šibensko-kninskoj župniji, za korisnika Nikolu Dobrotu pokušati osigurati adekvatnu stambenu jedinicu, koja će omogućiti gospodinu Dobroti kvalitetne uvjete stanovanja, shodno njegovim potrebama, obećali su tada u DUOSZ-u. Čak i u jednoj od decembarskih emisija ‘Prizme’ na HTV-u, glasnogovornik Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Ivica Preskar poručio je da će problem Nikole Dobrote biti riješen u roku mjesec dana otkako novi zakon stupi na snagu. Potrebne Izmjene Zakona o Područjima od posebne državne skrbi, stupile su na snagu već 20. decembra. Međutim, DUOSZ nije ispunio svoje obećanje punih 10 mjeseci, što je za bolesnog Dobrotu u pozamašnim godinama, bilo predugo. Što se dešavalo u tom vremenskom roku, zna najbolje Mihaela Sinobad.

– Kada su izmjene zakona stupile na snagu i kada je konačno omogućena promjena saglasnosti, podnijeli smo još jednu požurnicu. Odgovorila nam je pročelnica DUOSZ-a Mirela Stanić Popović, rekavši da je Nikolin predmet upućen u Ured državne uprave u Šibeniku. I tu nailazimo na čitav niz problema i prepreka. Saznajemo da je potrebno skupiti čitav niz papira za ponovno podizanje zahtjeva, kao da Nikola tek sada prvi put traži krov nad glavom. Potvrdu da ne posjeduje nikakve nekretnine, a što je iz svega vidljivo, dobili smo teškom mukom kao i potvrdu da je bio prijeratni nositelj stanarskog prava jer ga sa predratnom adresom Sinjska nisu mogli pronaći u knjigama, a evidentirali su ga tek kada su ukucali krajišku adresu Cara Lazara. Rečeno nam je da to sve još ovjerimo kod javnog bilježnika. Kada sam sve te papire donijela u Šibenik, rekli su mi da ti papiri uopće nisu bili potrebni, priča Mihaela Sinobad.

Dobrotina dokumentacija iz Šibenika proslijeđena je natrag u Zagreb, gdje je opet nastupila duga pauza. Mihaela opet sjeda na telefon i istražuje gdje je predmet ponovo zaglavio.

– Zovem telefonom ali pozivi su ograničeni. Stranke mogu zvati samo ponedjeljkom, srijedom i petkom i to tokom par sati dnevno. Zato pišem e-mailove, sve je užasno sporo i tromo, nikada ih ne možete dobiti od prve. Odjednom, skoro iznenada, u roku od dva sata, kada su vidjeli da svakodnevno, skoro istovremeno zovem Zagreb i Knin da provjerim gdje je Nikolin predmet, javljaju da su našli slobodan stan u Masleničkoj 15 i da ga sutra možemo pogledati. 25. oktobra smo prihvatili stan, i sa Nikolinim potpisom predmet opet odlazi u Zagreb na potpis kod ministra regionalnog razvoja Branka Grčića.

Priča o smrti Nikole Dobrote koji nije dočekao svoje pravo, poraz je politike povratka i birokratskog aparata koji ne rješava probleme građana

Upravo u vrijeme dok je potpis pečatiran u Ministarstvu regionalnog razvoja, Dobrota je umro je u kninskoj bolnici nakon što mu je pozlilo. 6. novembra, već kada je preminuo, potpisano rješenje za stan, stiglo je iz Zagreba u Knin.

– Znamo pouzdano da je stan u Masleničkoj 15 godinu dana stajao prazan. Zašto ga nisu dodijelili prije, to samo oni znaju. Ne znam zbog čega je trebalo toliko vremena, zašto ih je trebalo uvijek zvati i tjerati, priča Miheala Sinobad.

Smrću Nikole Dobrote ‘riješen’ je jedan predmet stambenog zbrinjavanja. Na neobnovljenoj zgradi u Zvonimirovoj 35 i dalje stoje skele. Stan u Masleničkoj je prazan. U državnom sustavu i dalje sjede svi oni koji su mjesecima i godinama predmet stopostotnog invalida držali u ladici. Priča o tragičnom završetku Nikole Dobrote koji nije dočekao svoje pravo, poraz je politike povratka i birokratskog aparata koji ne rješava probleme građana.

U Korenici troje umrlo prije useljenja

Razočaranje ishodom slučaja stambenog zbrinjavanja stopostotnog invalida Nikole Dobrote ne kriju niti u Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Iznose svoju povijest slučaja.

– Navedeni predmet, Ured Državne uprave u Šibensko-kninskoj županiji zaprimio je 19. januara 2015. na nadležno postupanje. To je trajalo na žalost sve do septembra 2015., kada je DUOSZ zatražio da se navedeni predmet dostavi kako bi se konačno izmijenila suglasnost i omogućila dodjela nove adekvatne stambene jedinice. 28. oktobra korisnik je zapisnički potvrdio i prihvatio stan na adresi Maslenička 5, a 30. oktobra 2015. Državni ured je ukinuo prethodnu suglasnost i dodijelio g. Dobroti navedenu stambenu jedinicu. Suočeni s mnogim problemima povratka, kao što su nedostatak adekvatnih stambenih jedinica, kao i činjenicom da su naši korisnici osobe visoke životne dobi koje već dugi niz godina čekaju povratak, na žalost svjedoci smo tragičnih scenarija u kojima bez obzira na naše velike napore koje ulažemo u rješavanje stambenog zbrinjavanja povratnika, u konačnici imamo rješenje o stambenom zbrinjavanju, kao u slučaju g. Dobrote, ali smo izgubili našeg korisnika, ističe se u odgovoru kojeg su Novostima poslali iz DUOSZ-a.

Da slučaj Nikole Dobrote nije jedini, svjedoči i sama šefica DUOSZ-a Kninjanka Mirela Stanić Popović.

– Recimo, od trenutka kad smo odabrali korisnike za zgradu u Korenici pa do useljenja, a tu je sve bilo u roku, umrla su nam čak tri korisnika. To je nažalost milje u kojem radimo. I kad nešto riješimo, nema tu nimalo osjećaja zadovoljstva, već samo prilika da sebi olakšamo, na način da pustimo suzu zajedno s korisnicima, iznosi Mirela Stanić Popović svoju stranu priče. Dodaje da kao glavna osoba DUOSZ-a nastoji rješavati probleme stambenog zbrinjavanja u što kraćem mogućem roku, koliko god kapaciteti dozvoljavaju, ali da su u ovoj ustanovi suočeni sa činjenicom da njihove aktivnosti uključuju suradnju i razumijevanje jako puno drugih tijela od izvršne, zakonodavne, pa čak i sudbene vlasti.

– Tu smo čak i u administrativnom limbu, od teškoća pri izmjenama zakona, do utjecanja na dinamiku rada drugih tijela državne uprave pa do različitog tumačenja propisa. Dobro je povući usporedbu s obnovom poplavljene Gunje koju je isto vodio DUOSZ. Tamo je za godinu dana završeno sve, a postojalo je veliko nezadovoljstvo građana i medija. U tom programu sva su tijela tijesno surađivala i koordinirana su. Zakon o javnoj nabavi stavljen je van snage, a kod stambenog zbrinjavanja povratnika imamo ponekad problem da ne možemo naći izvođača za obnovu kuća u nepristupačnim selima. Većina toga su u Gunji uspjelo riješiti, uz napomenu da ti ljudi nisu napuštali svoju zemlju, ističe Mirela Stanić. Dakle u Gunji su slučajevi obnove zakonski pojednostavljeni što u slučaju srpskih povratnika kao humanitarne kategorije, nikada nije bio slučaj.

 

Izvor: PORTAL NOVOSTI

 

Vezane vijesti:

Oružano i birokratsko nasilje

Nestaju Srbi u zadarskom zaleđu

Opomena nadolazećim generacijama

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top