Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Opomena nadolazećim generacijama

Datum objave: nedelja, 8 novembra, 2015
Veličina slova: A- A+

Članovi Gradskog udruženja logoraša Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka iz Banjaluke i ove su se godine prisjetili kozaračke djece, žrtva ustaškog terora. Djeci sahranjenoj u zajedničkoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju pomen je odao i Pero Rodić, koji je i sam preživio strahote NDH

Pero Rodić
Pero Rodić

Članovi Gradskog udruženja logoraša Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka iz Banjaluke, u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, odali su 5. novembra počast kozaračkoj djeci, žrtvama ustaškog terora, sahranjenoj u zajedničkoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju.

– Ovdje počivaju 862 najnevinije žrtve ustaškog terora, naši vršnjaci koji su nakon dovođenja iz Kozare u Zagreb pomrli od gladi, bolesti i iscrpljenosti. Bili su ubijeni jer su bili djeca drugačije vjere i nacionalnosti – rekla je Dobrila Kukolj, predsjednica udruženja, nakon pomena kojeg je služio sveštenik Mihajlo Žikić.

Jedan od onih koji je kao dijete pretrpio pakao ustaškog logora je Pero Rodić, rođen 1938. u selu Brekinja kod Bosanske Dubice.

– Za vrijeme rata stalno sam bio po zbjegovima, a otac nas je odveo u Kozaru gdje je i poginuo u partizanima. Majku i nas petero djece, starijeg brata i tri sestre, zarobili su i odveli u Cerovljane, a onda u Jasenovac, gdje su od odvojili našu sestru. Tamo je i umrla. Nismo ulazili u krug logora, nego smo bili u Uštici, a nakon pet-šest dana prevezli su nas skelom, pa smo pješke krenuli za Novsku, Banovu Jarugu, Lipik, Pakrac, Daruvar i Grubišno Polje, odakle su nas odveli u selo Velika Pisanica, gdje smo bili do januara 1943. Uvijek ističem humanost ljudi koji su nas primili. Bjelovarski kraj je multinacionalan, pa je uz Hrvate bilo i Srba, Čeha, Mađara, Folksdojčera… Mog brata je uzeo jedan od njih, Lovro Werfler, djed i baka smješteni su kod Mađara Janoš Pišta, dok smo mi djeca s majkom završili kod hrvatske porodice Đure Juriše. Uopće se nisam osjećao kao da sam u izbjeglištvu i zarobljeništvu, majka je radila na polju kao u svakom selu, a ja sam se igrao s djecom – prisjeća se Rodić.

Parastos_kozarackoj_djeci_zrtvama_ustaskog_terora

– Do kuće u kojoj smo bili smješteni živio je jedan ustaša s čijim sinom sam se igrao i pjevao mu partizanske pjesme. Ovaj je ocu rekao da ‘mali Bosanac pjeva’. Potom je došao taj ustaša, onako visok u uniformi, i naredio mi da pjevam. Nakon što sam mu otpjevao ‘Od Kozare pa do Valja, komunisti neće kralja’ i ‘Mislila je Pavelića Kata da će biti kraljica Hrvata’, nasmijao se i rekao da pjevam dalje. Kad sam otpjevao ‘Oj ustaše, je*** li vam nanu, ostaće vam kosti na Balkanu’, zgrabio me i držao iznad zemlje, onda me spustio i rekao: ‘Marš kući, nemoj ovdje više dolaziti’. Nije me ni pipnuo, ali me majka, kojoj je valjda rekao što sam pjevao, strahovito istukla. Nakon desetak dana je poginuo u borbi protiv partizana u selu Baškovici – dodaje Rodić.

– U januaru je Stevo Jelebić, domobranski starješina i zet našeg ‘udomitelja’, za našu obitelj uzeo propusnice, rekavši da je u našem rodnom kraju mirno.

Odveo nas je kraj zadnjih ustaških straža kod Dubice koje su ubijale sve Srbe, imali oni papire ili ne, a kad se vratio u selo, uzeo je ženu i dijete i otišao u partizane – kaže Pero Rodić kojeg i danas muče scene stradanja.

– Kad su nas u avgustu vodili prema Daruvaru, prošli smo kraj stabla jabuke s kojeg su otpadali plodovi. Jedna je djevojčica potrčala i nabasala na ustašu koji ju je zgrabio za kosu i zaklao. Ja sam potrčao za njom, a ustaša me htio udariti kundakom u glavu; promašio je jer me majka zgrabila i privukla sebi, ali me ipak ‘dohvatio’ iznad čela, pa i danas imam ožiljak – svjedoči Rodić i dodaje kako mu je krvio što današnja omladina ne uči o tim strahotama.

Clanovi_Gradskog_udruzenja_logorasa_i_njihovih_potomaka_iz_Banjaluke

– Za njih su Jasenovac ili Jadovno tek geografski pojam – dodaje bivši logoraš.

Kako ističe predsjednica Gradskog udruženja logoraša Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka, bivši logoraši dolaze na Mirogoj unazad nekoliko posljednjih godina.

– Udruženje je aktivno, a u zadnje vrijeme radimo na obnavljanju članstva i primanju potomaka logoraša. Nažalost, mi stariji odlazimo, ali uspijevamo da naše udruženje opstane i da se ne zaborave užasi Drugog svjetskog rata – kaže Dobrila Kukolj i dodaje da udruženje organizira predavanja i druženja s mladima.

– Imamo svoj glasnik u kojem pišemo o našim sudbinama i tačnim brojevima jer nastojimo da ono što nosimo u sebi dijelimo s drugima. Želimo da te priče ostanu u sjećanju naše djece i mladih pokoljenja – zaključuje ona.

Piše: Nenad Jovanović

 

Izvor: PORTAL NOVOSTI

 

Vezane vijesti:

Branko Stanković: Dečje duše traže istinu!

Milan Bastašić: Žrtve Bilogore i Jasenovac

TAJNA PARCELE 142 NA ZAGREBAČKOM GROBLjU MIROGOJ

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top