Škola je završena

Vozni red postoji – sve se završava u Bajmoku petnaestog jula. Svjedodžbe će biti uručene, a onda u lađu, pa kući!

Toga petnaestoga jula 1945. godine Bajmok se orio od pjesama. Ulice su pune razdragane mladosti, pune sreće i zadovoljstva. Ide se i trotoarom i cestom. Nema teka, nema knjiga, nema torbi. Slobodne su i ruke i duša! Idemo po svjedodžbe! To su naša odlikovanja, naši ordeni za uspješnu završnicu rata. Uz sve proživljene nedaće i teškoće svog nesretnog djetinjstva, savladala su ta djeca i ovu, prećutno tešku, ali najkorisniju prepreku u svome životu. Imali su svoje uzore, ostali su postojani u svojim idealima slobode i bolje budućnosti. Njima takvima njihovi brižni profesori uvijek su znali pomoći, ohrabriti ih i utješiti. Na ovom dijelu zajedničkog fronta svih snaga za slobodu, bitka je uspješno završena. Takav je morao biti završetak, jer su tim dijelom fronta rukovodili naši vrijedni profesori, ljudi izuzetnih kvaliteta i dužni svakog poštovanja i zahvalnosti. Ručao je kako je tko došao, neki i nisu. Nema više ograničenja, nema obaveza, nema onoga – mora se, morate, ’ajte, trebate! Zanemareno je i vrijeme za ručak. Važnije je kolo u daruvarskom ili negdje u slatinskom internatu. Napuštam zajedničko veselje i idem se pozdraviti sa Išpanovićima. Sve sam ih našao kod kuće, kao da su me čekali. Pa, na neki način i jesu, jer su dobili obavijest da đaci sutra odlaze pa da dođu na ispraćaj. Vjerojatno su očekivali da ću se doći pozdraviti. Kao i uvijek, lijepo su me počastili, a kad sam pošao, Jovana mi pruži kutiju od cipela, lijepo zavezanu špagom. „To ti je hrana za put, da ne budeš gladan“, reče. Sa svima sam se poljubio, uzeo kutiju i krenuo, a oni rekoše da će doći na ispraćaj. Sad je obilje mogućnosti na izboru, ličnom izboru! Svi govore da sutra putujemo. To će nam i večeras saopćiti. Tako je u planu, kako nam ranije rekoše. Odlaganja i pomicanja rokova nema. Svjedodžbe su u džepu, a onda kući. Tog plana se i drže. Dijeli se večera, a niti polovina nas nije za stolom. Povremeno dođe po koji i na kraju se večera završi. Prazni tanjuri se pokupiše. Prefekt nam saopći da su po krevetima podjeljene košulje, koje ćemo sutra obući. U njima ćemo putovati. „Ako je nekome mala ili velika, izmjenjajte između sebe, a možete i sa Daruvarčanima. Noćas je posljednje spavanje u Bajmoku“, reče. Kad je to rekao, tresla se trpezarija od pljeska i povika. Bilo je veselje kao kad je kapitulirala Njemačka! „Ustajanje je u šest. Tko hoće, može i ranije. Svatko će složiti svoju plahtu, ćebe i jastuk i ostaviti u dnu kreveta. Svoje lične stvari složite kako vam je najzgodnije nositi. Ima dovoljno špage da to uvežete. Ujutro ćemo se dogovoriti oko pakovanja posteljine. Kad to sve završimo, onda je doručak. Sav ženski svijet će brzo prati i brisati suđe, a dečki će pomoći da se složi u sanduke. Svatko će uz doručak dobiti dvije konzerve, a kruh ćete dobiti tek kad se ukrcamo na brod u Apatinu. Zgradu napuštamo u pola deset, jer u deset moramo biti na cesti u stroju. Kad prođu profesori i za njima svi internati, mi se priključujemo koloni. Mi smo poslijednji zato jer smo najbliži željezničkoj stanici. Pjevati znadete, a mislim da imate i razloga za veselje. Sigurno će pjevati i svi ostali. Građani Bajmoka dolaze nam na ispraćaj. Vagona će biti svakakvih, ali urednih, očišćenih i opranih. Peći i uglja neće biti“, kroz smijeh reče Stevo, a mi to burno pozdravismo. „Još nešto! Sa curama i dečkima se nemojte opraštati, to ćete učiniti na brodu“, doda Stevo. Opet graja i radostan smijeh. Neki još odoše van, a drugi slušaju radio. Najviše se govori o ratnoj šteti, o obnovi zemlje i o velikim radnim akcijama koje će ubrzati obnovu. Nismo zaspali do duboko u noć. Neki ustadoše, a još je bilo mraka. Padaju dosjetke, sitne podvale na tuđi račun, ali nitko se ne ljuti. „Svašta se dešavalo u ovom ratu“, oglasi se mirušni Pero Rekić, „eto, Sveto Jezdić u inostranstvo se dovezao na guzici, a kući se vraća sa šifom“. U spavaonicama je sve veća gužva. Jedni odlaze na umivanje, drugi se vraćaju. Slaže se posteljina, pakuju i svezuju lične stvari. Pored stepenica je nekoliko sanduka i kutija. „Sad iznesite svu posteljinu i slažite u kutije. Posebno ćebad, posebno plahte. Jastuke ćemo vezati u cula. Treba ih dobro sabijati da bude što manje cula. Kad se to spakuje, iznesite svoje lične stvari i složite ih u haustor. Suđe ćemo poslije doručka slagati u sanduke. Požurite polako i sjedajte za stolove“, uz smiješak završi Stevo svoje instrukcije. Tanjuri, žlice i šolje išli su preko veze do kuhinje gdje su prani i brisani, a onda slagani u sanduke. Uskoro su došla troja zaprežna kola i odvezli su te sanduke i cula u naš vagon na željezničkoj stanici. Sa njima odoše Stana i Anka. Znači, počelo je! Prazni se internat. Pred daruvarskim stoji tridesetak cura i dječaka sa ličnim stvarima. Naši počeše pjesmu u dvorištu: „Bilogoro, širi svoje grane, pa zakloni mlade partizane“. I dalje: „Ide Mladen vodi partizane, razveo ih na sve četir’ strane“. Stevo nas opominje da ćemo uskoro krenuti. „Tko treba, neka se napije vode, tko treba u zahod, neka to obavi odmah“, reče. Presta pjesma, nekako zašutismo.

< Nikoli Suknajiću je poginuo otac                                              Sadržaj                                                Napuštamo Bajmok >