Sedam dana u grobnici

Napomena redakcije: Juče, 29. oktobra 2017. upokojila se u Gospodu Mara Kozomora rođena Crnogorac, jedna od mučenica koja je nakon sedam dana izašla živa iz jame Bikuše. Ovo je njena priča koju se zapisao književnik Budo Simonović.

Opijelo i sahrana će se obaviti na Bežanijskom groblju u srijedu 1. novembra. Opijelo će početi u 11 časova.

Pokoj duši mučenici Mari.

Zanimljivo je takođe da je, čak i od onih koja su spašena i na neki način izbjegla ustaško nemilosrđe, veoma malo djece iz livanjskog kraja preživjelo Drugi svjetski rat. Mnogo ih pomrlo još u toku rata. Stigle ih posljedice stradanja, pokosile bolesti, glad i svakojake druge nedaće koje su nadolazile u ratnom vihoru, a i ona koja su pretekla i dočekala slobodu, uglavnom su bila kratkovjeka.

Jedna od rijetkih je Mara Crnogorac iz Čelebića. Dočekala je da se i poslije pola vijeka prisjeća svega što je preživjela za sedam dana boravka u jami Bikuši iz koje je spašena zajedno sa Anđom i Mićom Ercegom.

Nije, doduše, te 1990. godine željela više na to da se vraća i najradije bi sve zaboravila. Bježeći od stravičnih uspomena i košmarnih snova zbog kojih se godinama nije radovala noćima i počinku, dospjela je u Beograd, u nadi da će u velikom bučnom gradu naći mir i zaborav.

Nažalost, ni daljina, ni vrijeme, ni srećan brak i radost koju su donijela djeca i unučad, nijesu izvidali njene rane i donijeli zaborav. Decenijama, kad bi putovala, činila je to samo noću kako bi izbjegla mrak tunela koji je podsjećao na mrak jame Bukuše.

Samo jednom je Mara Crnogorac otvorila srce i ispričala šta je sve doživjela, ispričala ono što se tako nezaboravno i neprebolno urezalo u dušu osmogodišnje djevojčice. To upečatljivo i dragocjeno svjedočanstvo sačuvano je u zborniku „Bosansko Grahovo u Narodnooslobodilačkom ratu“:

„Nas je bilo devetoro u familiji. Imala sam tada 8 godina, a muke i zločine koje sam vidjela i preživjela pamtim kao da su bili juče. Čini mi se da bi likove i užasne scene mogla naslikati da sam umjetnik…

28. jula 1941. godine zatekla sam se sa strinom Tomom u planini, u mjestu zvnom Livadnice kod stoke gdje smo imali staje. Tada sam čula gdje žene pričaju da su ustaše napadnute kod sela Grkovaca, da ih je dosta izginulo i da su ljuti na Srbe.

Ubrzo je došla moja mama Cvita Crnogorac i rekla strini da su ustaše pozatvarale sve muškarce iz našeg sela u školu, pa da ona ide intervenirati preko braće od strica, Rimaca, jer su oni bili u ustašama. Vidjela sam po njima dvjema, a i ono što sam čula, da nešto nije u redu, upravo da se događa nešto strašno u selu.

Sjećam se da su njih dvije rekle neka mala ostane (mislili su na mene), nećemo joj ni javljati da ne bi plakala. Međutim, sve sam ovo slušala i gledala sakrivena u grmu iza staje. Ostala sam bez riječi, a njih dvije su otišle. Više ih nikad nisam vidjela.

Odmah čim su došle u selo otjerali su ih u školu i tu poklali zajedno sa ostalim srpskim stanovništvom našega sela. Zaklali su tada moju majku Cvitu, strinu Tomu i sestru Veselinku — dijete od pet godina koja je, po pričanju očevidaca, bježala oko škole; iako ranjena iz puške optrčala je školu tri puta dok su je krvnici uhvatili i zaklali.

Moja sestra od strica Boja, brat Božo i ja čuvali smo ovce u Livadnicama. Tu je bilo još trinaestoro. Nismo znali šta se u selu dešava. Drugi dan otišli smo kod komšinice Mare Rimac — Hrvatice. Ubrzo zatim, pošto su nas ustaše tražile da dođemo u selo, mi smo, ne sluteći zlo, krenuli.

Stigli smo u selo i otišli svako svojoj kući. Naša kuća je bila zaključana pa smo otišli u kuću Ilije Crnogorca koja je bila otključana, ali u njoj nije bilo nikoga. Odmah smo vidjeli da je neko zlo i počeli plakati jer u naših sedam kuća Crnogoraca nije bilo nikoga.

Međutim, u kući Rade Crnogorca čuo se neko. Otišli smo odmah tamo i umjesto njegove porodice našli smo ustaše kako muče Radinog oca (starca od preko 70 godina) koji je bio star i bolestan pa nije mogao otići na ‘klanicu’ do škole. Zato su krvnici došli da ga kazne zbog nedolaska, najprije mučenjem, a klanje mu i onako nije izostalo.

Tu su nas ustaše vidjele, a mi, nadajući se spasu, odmah smo pobjegli kod Mare Rimac koja je malo prije toga došla s nama iz planine, da nas ‘zaštiti’ i da nju pitamo gdje su naši. Sjećam se da sam strašno plakala i vrištala pa me sestra Boja držala za ruku i tješila, ali sam ja i dalje zapomagala:

— Jao, gdje je moja mama?

Tada mi je rekla Mara Rimac:

— Maro, nemoj plakati, otišla je tvoja mama dolje da te upiše u školu…

Ustaše, naše komšije, bili su pod puškama, užurbano se kretali po selu i na nas mrko gledali. Odoše brzo po porodice Ercega i Crnogoraca, a nas zatvoriše u kuću Ilije Crnogorca — svega petnaestoro.

Kratko iza toga otjerali su nas čelebićkoj školi. Pokušala sam ostati kod Janje Rimčeve, ali me ona otjerala da idem sa ustašama. Prolazeći kroz selo vidjeli smo da u srpskim kućama nema nikoga živog, u hrvatskim se vidio poneko, turoban i zaplašen. Sve je bilo neobično i stravično da je i njima već ulijevalo strah.

Kad su nas ustaše utjerale u školsko dvorište, ugledali smo jeziv prizor koji je teško ispričati ili opisati.

Vidjeli smo krvave panjeve, a na njima krvave bradvine, sjekire i satare. Pored panjeva leže u krvi odsječene ženske pletenice koje su zlikovci odsijecali zajedno s glavama. Cio plat — gomila vrednije odjeće i obuće, ženske i dječje. Na više mjesta bijeli se prosut ljudski mozak na lokvama krvi na koje su navaljivali rojevi muva.

Shvatili smo svi šta je bilo i šta nas čeka, tim više što smo prepoznavali djelove odjeće naših majki, sestara, braće i rođaka. Strava je bila takva da niko nije mogao izustiti riječ niti plakati, pa ni mi djeca. Bili smo prosto paralisani.

Tu smo u dvorištu vidjeli našeg komšiju Piču Rimca, bez puške i uniforme, sav krvav po rukama i licu. Sjećam se da ga je upitala Milka Crnogorac:

— E, moj Pile, šta je ovo, šta se radi od nas?

On odgovori hladnokrvno:

— Vidjećemo brzo šta će biti i sa vama…

Tu smo ostali dok su se ustaše nešto dogovorile. Zatim su nas otjerali u jednu učionicu škole. Na stepeništu škole bilo je toliko krvi i ljudskog mozga da smo se klizali po njemu kao kroz veliki glib. U učionici je bilo po klupama raznih vrijednih stvari: pršćenja, narukvica, lančića, hrane i slično. Ustaše su nas prebrojile još jednom i zaključale. Poslije jedan sat vremena došli su i sa nas poskidali sve vrijedne stvari. S mene su skinuli kecelju i narukvicu.

U uniformi s oružjem došlo je osam ustaša koji su nas drugim stepeništem istjerali iz škole prema zadruzi. Čula sam tada da žene govore:

— Nisu nas ovdje poklali, tjeraju nas u bunar.

Kad smo prošli bunar i okrenuli uz stranu Vijenac, nismo znali kuda će sa nama. Poklali nas nisu sigurno zbog toga što su ostale već bili zatrpali u rupe gdje je nekad vađen pijesak, na mjestu zvanom Barjak, a kopati za nas nove rupe nisu htjeli. Ustvari, popunili su mjesta u rupama sa oko 300 naših mještana iz sela Čelebića tako da mjesta za nas tu nije bilo.

Tjerajući nas uz Vijenac čula sam kako Milka Crnogorac glasno kuka jer su je ustaše tukle kundacima — ona je bila starija žena i nije mogla brzo ići uz brdo. Tada su nam rekli:

— Idete vi u Srbiju među svoj narod, šta se plašite.

Nismo još konačno znali kud će s nama, a da smo znali i smjeli, mogli smo se sigurno razbježati po žbunju i spasiti više od polovine.

Odjednom su nas zaustavili i odmah nam zapucali u leđa. U tom trenutku bio je jedan dečko, sin Pere Ercega, ispred mene, a pored mene bili brat mi Božo i sestra Boja. Odmah smo, po otvaranju vatre, popadali na zemlju, moj brat i sestra bili su ranjeni. Vidjela sam kako Boži curi krv iz vilice, a Ercegu je puščano zrno skinulo lobanju i prosulo mozak. Jedan od ustaša odmah ga je zgrabio i ubacio u jamu. Tada sam tek vidjela da je to jama zvana Bikuša.

Zatim je bacio i mene. Nisam dugo padala. Pala sam na nešto meko. U stvari, pala sam na leševe ljudi koji su ranije pobacani. To su bili leševi naših muškaraca koji su prije nekoliko dana bili bačeni. Kad sam se zaustavila na jednoj polici jame, poznao me Đorđe Crnogorac koji je ostao živ od ranije bačenih ljudi u jamu. Vidio je da sam živa i odmah me povukao u stranu pod jednu jamsku policu, rekavši da ćutim. Zatim su na isto mjesto pali moj brat Božo i sestra Boja. Iako ranjeni, bili su živi. Njih je isto Đorđe sklonio u stranu među špilje.

Kad us sve ubacili u jamu, tukli su Boju Ramušu nad jamom. Mi smo sve to čuli jer smo bili na dubini od desetak metara. Ona je prkosno rekla ustašama:

— Koljite mene, krvnici! Imam ja tri sina, tri sokola, nijednog niste uhvatili, zlikovci. Osvetiće oni mene!

Zaklali su je nad jamom i ubacili, ali se i ona zaustavila na prvoj polici kod nas. Bila je strahovito izmrcvarena. Užasno je bilo Boju gledati. Đorđe je našao neku maramu i pokrio je da mi ne gledamo.

Kad su ustaše sve pobacali onda su odozgo zvali:

— Ima li ko živ, neka se javi da ga spasimo!

Đorđe nam je strogo šapnuo da ćutimo. Tako je, kako on kaže, bilo i s njim. Pošto su se neki javili, ponovo su bacali bombe na njih. Zaćutali smo, ali ubrzo oko nas i ispod nas tutnjale su podmukle eksplozije bombi i lomljava kamenja. Cijela se jama tresla. Bila sam ranjena od bombe ili kamena u nogu.

Ubrzo se sve umirilo. Malo kasnije osjetili smo da su ustaše napustile otvor jame.

Saznali smo za još dvoje žive djece — Miću i Anđu Erceg, koja su bila ranjena ali još živa. I njih smo izvukli između leševa na stranu. Ostali su živi i ovi moji: sestra Boja, brat Luka i ja. Živih je bilo još na većoj dubini, čula se kuknjava, jaukanje, pa i psovke. Peškan Petrović se svukao potpuno go, priča koješta i najzad umrije sjedeći na jednom lešu.

Nismo osjećali glad, ali nas je morila strahovita žeđ pa smo sa stenja sakupljali rosu rukama i kvasili usta. Drugi ili treći dan uspjeli su izaći iz jame moja sestra i brat, i Mijo. Oni su rekli da će donijeti od košara skale — merdevine i vode, pa će nas spasiti. Uspjeli su otići do košara u Livadnicama, ali su ustaše njih dvojicu ponovo uhvatile. Mijo je uspio pobjeći. Oni, nesretnici, nisu htjeli bježati s njim, jer su htjeli nama pomoći…

Ostali smo nemoćni u jami šest dana i šest noći… Sedmog dana, kad se smračilo, spasioci su spustili Đorđa Ercega na konopcu sa baterijom u ruci. Kad su ga spustili dolje Đorđe je prepoznavao svoje koji su već bili mrtvi i počeo se zadržavati oko njih. Oni su odozgo vikali:

— Spasavaj žive! Ne gledaj mrtve!

Đorđe je mene prvu zavezao ispod ruku i već sam se našla gore. Zatim su izvukli Anđu. S Mićom Ercegom imali su muke. Ispod ruke je bio ranjen od bombe, što ga je užasno boljelo…

Moju sestru Boju i brata Božu koji su sami izašli iz jame i ponovo uhvaćeni od ustaša, ipak su komšije spasile od ponovnog klanja. Božu su odveli u livanjsku bolnicu na liječenje u kojoj se oporavio i skoro ozdravio. Međutim, tada je jedan ustaša dotrčao, navodno iz borbe koja se vodila negdje istočno od Livna, ušao u bolnicu i pitao:

— Ima li ko ovdje od Srba, da ga zakoljem!?

Našao se neko ko mu je kazao. On je utrčao u sobu i zaklao ga na bolničkom krevetu. Ovo je kasnije kazala bolničarka Ruža, koja sada živi u Livnu.

Sestru mi Boju, kao odraslu djevojku, uzele su ustaše sa Danom Šunjkom, Marom Erceg i Ružom Radojom. Vodili ih sa sobom, pokrštavali, silovali, najzad ubili i bacili u jamu kod sela Lusnića, negdje u oktobru 1941. godine. One su mogle pobjeći jer su im neki od komšija Hrvata to omogućili i nagovarali ih da bježe, ali one nisu htjele zbog toga što su ih ustaše osramotile…“

Odmah poslije rata Mara Crnogorac se udala za svog vršnjaka Iliju Kozomaru koji je takođe slučajno izbjegao smrt i na vrijeme umakao iz ustaških kandži. Sa ocem Radom i braćom Perom i Lazom pobjegao je u posljednji čas, ali mu je u selu ostala majka Stana sa još četvoro djece. Niko od njih nije pretekao…

Nepoznata djevojka iz livanjskog kraja, žrtva ustaških zločina

Mićo Erceg, koji je sa rođakom Anđom i Marom Crnogorac kao dijete preživio pakao jame Bikuše, sada živi u Beogradu. I on se na vrijeme sklonio iz Čelebića i u bučnom gradu živi za trenutke radosti koje mu sin i ćerka pričinjavaju  pozivima i rijetkim dolascima iz daleke Kanade gdje su potražili životnu sreću i mir.

Ni on ne voli da se sjeća tih sedam dana užasa u grobnici – jami Bikuši i svega onoga što im je prethodilo i što je kasnije pretrpio pošto je pukim slučajem spašen i izvučen iz čeljusti smrti:

– Ja sam bio najstariji od nas troje djece preživjelih u Bikuši – kazuje Mićo Erceg.  – Bila mi deveta godina.  Ja sam prvo preživio pokolj  u Čelebiću i bio teško ranjen ispod pazuva, a u Bikušu su nas pobacali sjutri dan poslije pokolja, sve mi se čini zato što više nije bilo mjesta u rupama na Barjaku i što ih je mrzjelo da kopaju nove i sahranjuju nas.

Prošlo je evo šezdeset i šest godina od tada a ja još ne umijem i ne nađoh  riječi kojima bih opisao to što smo za tih sedam dana pretrpjeli, tu su riječi nemoćne. Kako opisati dječji strah u mraku jame ispunjene umirućim ropcima, jaucima i dozivima u pomoć teško ranjenih, onih koji nijesu imali sreću da završe na samom dnu jame. Kako opisati glad, žeđ, hladnoću, nesanicu i neizvjesnost,očaj i tugu, kako strašne bolove od rane pod pazuvom i uboja zadobijenih pri padu u jamu…

A tek radost kad smo sedmog dana uveče nad jamom čuli tihi žamor i prepoznali glas kuma Vlada Šunjke…

Sa njim je, pored ostalih, bio i Đorđe Erceg, moj brat od strica, mladi čobanin, vrlo vješt i spretan, a hrabr i neustrašiv. Kum Vlado ga svezao i sustio  na konop do police na kojoj smo se mi nalazili. Đorđe nas je tu vezao  jedno po jedno ispod pazuva, a Vlado i ostali nas onda izvlačili. Prvo  Maru, pa Anđu, na kraju i mene. Sa mnom muka žestoka, kako da me vežu i kako da me izvuku kad me rana ispod pazuva boli, oči mi ispadaju  i bez dodira a ne kad preko nje stave i stegnu konop…

Bi mi ipak suđeno da preživim, a moj brat Đorđe koji me spasavao tako ranjenog i unakaženog, pogibe poslije u Narodnooslobodilačkoj borbi…

*   *   *

          A sem strahota i nadljudskih patnji koje je  preživio kao dijete, Mićo  Erceg živi i s jednom živom  roditeljskom ranom na srcu, uvjeren da mu je i nju zadala bezdušna ruka i hrvatska nacionalistička mržnja.

Njegov sin Milorad, zvani Đećo, student kriminalistike u Zagrebu, jedan od najljepših i najomiljenijih momaka u Čelebiću, netragom je nestao  u ljeto 1985. godine. Mladalački zanesen ljepotom života, bio je, kažu, pomalo avanturistički duh, volio putovanja i naročito planinarenje. Jednog dana se  zaputio  k prijateljima u Glamoč – pješke preko Golije.

Milorad Erceg, zvani Dećo

          Na tom putu mu se izgubio svaki trag i nikada nije  nađen bilo kakav pouzdan znak koji bimogao biti ključ ove misterije. Do danas je, tako, ostala zagonetka i sumnja da je i njega života i glave koštala ljubav sa jednom Hrvaticom.

Naime, u ovog stasitog ljepotana iz Čelebića zagledala se prelijepa srednjoškolka Marija, ćerka Karla Marića iz susjednog sela Strupnić, Hrvata koji se svojevremeno  ovdje doselio odnekud od Posušja i  godinama  bio šumar u ovom kraju. Planula obostrana ljubav, slijepa i bezgranična – ona koja ne zna za besmislene i bezumne međe starijih, koja ne pita ko se kako krsti i ko u koju crkvu ide.

To, po prilici, nije bilo po volji njenom ocu. Kad je Milorad nestao, policija je, kažu, ispitivala i Karla Marića, ali, navodno, nije  došla do saznanja i bilo kakve sumnje da on zna nešto o njegovoj sudbini.

Marićeva očajna i ucvijeljena ćerka, kad je izgubila i posljednju nadu da bi se njen Đećo  odnekud mogao pojaviti, otišla je iz Strupnića i stanila se u Njemačkoj gdje je opet srela jednog Srbina, rodom odnekud od Kragujevca, i udala se za njega. Da li po njenoj ili očevoj želji, vjenčanje je, međutim, obavljeno u katoličkoj crkvi u Livnu, na Gorici…

Prošlo je  poslije desetak godina, pa je iznova planula sumnja da je Milorada Ercega, navodno, ipak likvidirao Karlo Marić. To, kažu, ispričala neka Hrvatica iz Strupnića, koja takođe živi negdje u Njemačkoj. Po njenoj priči, Marić ga je  sačekao negdje u pustinji na Goliji, na putu  od Čelebića prema Glamoču, ubio ga i njegovo tijelo vješto sakrio i zatrpao u nekoj od nebrojenih  jama i škrapa za koje je znao samo on kao šumar.

Mićo Erceg, ipak, ne gaji nadu  da bi, čak i ako je sve to  do kraja tačno, njegovog zlotvora i krvnika sada mogla stići ruka pravde i zaslužena kazna, baš kao što pravedno nijesu kažnjeni  ni oni koji su svojevremeno njega bacili u jamu:

– Možda Karlo zaista i nije lično digao ruku na moga sina, ali da zna ko je to učinio, kome je na njega pokazao prstom i mignuo da ga smakne, u to nema nikakve sumnje – veli Mićo Erceg.  – Meni, međutim, to više i nije toliko važno, poginule su hiljade drugih za koje niko nije odgovarao i jedino što želim je da znam  gdje, u kojoj jami, leže njegove kosti, da ih nađem i kako dolikuje sahranim.

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci