fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Sećanja i zavet doktora Rajsa

Neki postaju Srbi rođenjem. Neki, sa većom odgovornošću, postaju i Srbi po osećanju. Najmanje je onih koji su iznad svega Srbi po delu.

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/arcibald-naslovna.jpg

Doktor Arčibald Rajs je uoči Velikog rata bio priznat stručnjak za sudsku medicinu, kriminolog od karijere. Živeo je u zemlji koja je bila neutralna. Kada je u avgustu 1914. odlučio rešio da krene put napadnute Srbije o kojoj je malo znao, rizikovao je i život, naučnu karijeru, spokoj i sva materijalna blaga. Ali, ono što je u Srbiji video, srce mu je ispunilo drugim blagodetima. Toliko da je u smiraj života zaželeo da baš i to srce ostavi da počiva među Srbima. Na Kajmakčalanu, visoko, gde zvižde vetrovi a nekada su zviždali meci…

Esej dr Rajsa „Srpski vojnik Velikoga rata“, objavljen 1932, može zvučati kritički nastrojenom čitaocu kao epski zanos, kao romantični trans. On je, pak, oda običnom malom čoveku, koji je ispisivao stranice svetske istorije. Koji je svojim čojstvom i hrabrošću, svojom čeličnom voljom i izdržljivošću, trpljenjem i prolivenom krvlju, i vazda uz pesmu – iznedrio jednu veliku pobedu. U njegovom opisu pradedovi su i preci baš svakoga od nas.

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/arcibald-1.jpg

Dr Arčibald Rajs, stranac srpskog srca

Nisam video srpsku vojsku u mirno doba, ali su mi rekli da je bila dobro opremljena i da je davala dobar izgled. Međutim, jedan deo vojnika drugog poziva i ceo treći poziv nisu nikad bili opremljeni. (…) Danas – mi smo u 1915. godini – srpska vojska nije izvesno vojska za paradu. Tri uzastopna rata učinili su da iščeznu materijalne rezerve svake vrste. Prošle jeseni mnogi vojnici nisu imali više uniforme. Nosili su pušku, a njihovo seljačko odelo bilo je dotrajalo i poderano. Ali, koliko je upečatljiv i lep bio prolaz nekog puka, ovih branilaca Otadžbine, koji su očuvali gordost ratničkog držanja, uprkos oskudici! Ličili su na slavne i u ritama vojnike velike Francuske Republike. (…)

Srpski vojnik je pesnik i često puta je sam nalazio po bolnicama ranjenike, zauzete da pišu u stihovima onima koji su im bili dragi. Takođe sam ih slušao u logoru kako pevaju stare ratarske pesme. Na Mačkovom Kamenu srpski rovovi nisu ni pedeset metara bili udaljeni od austromađarskih. Obe strane behu posednute vojnicima iste rase, ali različitog podanstva. Kod Srba je bio jedan čuven pevač. U sred pucnjave on zapeva jednu pesmu i odmah vatra prestaje. Pevač se uzdiže na na rov i miri, za trenutak pesmom braću neprijatelje, koja su kao deca bila uljukivana istim arijama. Srpski vojnik je hrabar, izvanredno hrabar, i tu hrabrost pokazuje ne samo na bojnom polju nego takođe i u bolnici. Video sam kako jadni ranjenici dolaze u operacione sale. U više prilika njihove rane su bile zaražene. Često puta su morali da podnesu amputaciju bez hloroforma. Nijedan jauk nije izišao iz njihovih usta. Srpski vojnik ne voli odstupanje. On više voli da se ludo žrtvuje negoli da odstupa. (…)

Srpski vojnik je ostao seljak, zaljubljen u svoju zemlju i prirodu. Najmanje odsustvo koje može da dobije iskorišćeno je da poseti svoja polja. No i oficir, i on se takođe seća sela gde je rođen, i kada u trupi prolazi kroz polje sa ljubavlju udiše miris skoro uzorane zemlje.

Upečatljiv opis nastavljao je dr Rajs i onda kada je srpski vojnik prispeo u Grčku i kada se pripremao za Solunski front.

Obučena po francuskom načinu, izuzev šajkače koju je vojnik ljubomorno čuvao, vojska više nije bila vojska pevača, koju sam upoznao 1914. i 1915. godine. Žalosti, pogađajući svaku porodicu, albansko povlačenje, ostrvo Vido i Otadžbina potlačena od besnog zavojevača – bili su ga teže pogodili. Kada je vojnik bivao sam ili sa nekoliko prisnih prijatelja i kada je hteo da izazove u sećanju daleku rođenu kuću, samo je tada pevao narodne pesme. I još te pesme izražavaju njegovu čežnju za domovinom i za dragim na domu. To je bila izgnanička pesma, ona, koja je nikla za vreme albanskog povlačenja – ona koja se već skoro danas zaboravila. A ipak šta se duguje toj pesmi, tome nostalgičnom “Tamo daleko“? To je bila pesma spajanja i nade, koja je dopirala u neprijateljske rovove od koje su Bugari i Austrijanci drhtali. (…)

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/arcibald-2.jpg

Srbi igraju i pevaju

Ali, pored srpske Žrtve pred kojom je stajao zadivljen i nem, Arčibald Rajs spoznao je i kakva je to širina duše ovog naroda, kada tako ume da prašta.

 Jedne večeri, posle borbi na Čuki, vraćao sam se sa svojim štabom moje Moravske divizije u naš logor – u jedno od onih ubogih maćedonskih sela na levoj obali Crne, sasvim opljačkano od Bugara. Oko jedne velike vatre veliki broj nemačkih zarobljenika, sve mladi ljudi, čuvalo je nekoliko starih drugopozivaca. Čuvari ovih zarobljenika delili su im duvan i cigarete, iz njihovog ličnog sledovanja.  Jedan saveznički oficir, koji je s nama, otkriva ovo dobro postupanje sa neprijateljima koji su tolika zla učinili srpskom narodu.

Upitao je čuvare kako im to uopšte polazi za rukom. Jedan od njih odgovorio mu je prostodušno:

Zar ne vidiš, gospodine kapetane, da su to još deca neodgovorna za ovaj rat? A, zatim, i oni imaju majke koje žale i jaduju za njima…

Nije, zato, čudo da je jedan zarobljeni pruski kapetan rekao Rajsu:

 Kakva šteta da su nas naše novine uvek lagale o onom što je bio srpski vojnik? Kakva šteta da Srbi nisu sa nama, a Bugari protiv nas?!

Posle skoro tri godine borbe na život i smrt van Otadžbine, sledio je siloviti juriš saveznika, čija je oluja oduvala sve neprijatelje. Armija Petra Bojovića prepešačila je preko 800 kilometara za dva meseca i po tome ostala zabeležena u svetskoj vojnoj istoriji. Svedok tog marša bio je i dr Rajs:

 Najzad, meseca septembra 1918. godine dođe zapovest za napad. Vojnik Kralja Petra odmah je osetio da je, ovoga puta, došao čas pravde. (…) Ja sam išao sa prvim redovima oslobodilačke vojske i, dok smo jezdili kroz noć, osvetljenu idealno lepim mesecom, izgledalo nam je da nas predvodi jedna velika senka, senka Kraljevića Marka na svom Šarcu, koji je najzad probuđen iz svog sna od pet vekova, po predanju vodio svoje u pobedu. Svi naši drugovi nisu stigli do mnogo voljene prestonice. Mnogi su ostali u putu, poginuli od neprijateljskih zrna. Njihovi grobovi slavno obeležavaju naš put i orlovi, koji krstare u vazduhu, čuvaju ljubomorno ostatke onih koje smatraju sebi ravnima. (…) Ono što smo osećali mogli smo samo da izrazimo suzama u očima i usklikom: “Živela Srbija!“ Naši mrtvi bili su u nama i oni su vodili naše korake. I jednog jutra mi smo pred sobom videli Beograd. Svi smo instiktivnim pokretom skinuli naše šlemove kao onog dana kad smo posle zauzeća Kajmakčalana stavili nogu na srpsku zemlju. Ušli smo u mučeničku prestonicu peške, pobožno.

Zaključak dr Rajsa kao da je napisan danas, sto godina posle otpočinjanja rata. Njegove su reči aktuelne i opominjuće. One ga i čine Srbinom po delu.

Tu se završava istorija srpskog vojnika Velikoga rata. Ona je jedna od najlepših i jedna od najslavnijih. Današnja omladino, ne zaboravi je! Seti se da su mrtvi živi, kao što je to rekao jedan slavni francuski heroj. Ti mrtvi te gledaju, ti mrtvi računaju na tebe za dovršavanje dela koje su oni započeli. Dovrši ga, da bi, najzad, mogli mirno da spavaju.

Autor: Nemanja Dević

Izvor: SRPSKI AKADEMSKI KRUG

 

Vezane vijesti:

Mesto srpskog vaskrsa – Jadovno 1941.

Prebirući po uspomenama – Jadovno 1941.

Priča o dva dečaka – Jadovno 1941.

„Bože pravde“ u Splitu – Jadovno 1941.

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: