Savo Štrbac: DOLAZAK SRBA NA PODRUČJE DANAŠNjE HRVATSKE

Datum objave: četvrtak, 2 jula, 2020
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

U sjevernoj Dalmaciji, u kojoj sam živio do avgusta 1995, postojala su, i još uvijek postoje, tri pravoslavna manastira, koja su utemeljena u XIV  vijeku: Krupa (1317), Krka (1350) i Dragović (1395), koji od osnivanja postaju “duhovna središta, kulturna stjecišta i nacionalna zborišta” srpskog naroda u Dalmaciji.

Savo Štrbac; FOTO: Jadovno 1941.

Nedavno je “Jutarnji list”, jedan od vodećih hrvatskih dnevnih novina, iz pera novinara Vlade Vurušića, objavio poduži tekst o položaju Srba u Hrvatskoj, kojeg su u cijelosti ili dijelovima prenijeli i mnogi mediji u regionu.

Tekst i po mom mišljenju dosta objektivno prikazuje današnji položaj Srba u toj državi i veoma je kritičan prema hrvatskim vlastima koje uveliko pridonose, svojim činjenjem i nečinjenjem, takvom njihovom položaju.

Međutim, jedna autorova tvrdnja izazvala je negativne komentare mnogih Krajišnika, koje su me i ponukale da napišem ovaj tekst. Evo intrigantne rečenice iz pomenutog teksta:

“Od vremena kraja 19. vijeka, otkad se rade statistike nacionalne i vjerske pripadnosti, Srba danas u Hrvatskoj ima najmanje od vremena prvih naseljavanja u 16. vijeku u hrvatske krajeve.”

Prva tvrdnja je tačna, u šta se može svako uvjeriti uvidom u bilo koju javno objavljenu statistiku. Za ilustraciju poslužiću se citatom iz knjige “Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj (1880–2011)”, autora Dr. Svetozara Livade i saradnika.

“U razdoblju od 1880. do 2011. godine u granicama današnje Republike Hrvatske Hrvati su izrazito većinsko stanovništvo, dok su Srbi sa značajnim udjelom neprestano druga po brojnosti nacionalna zajednica. U procentima broj Hrvata se kretao od 68,39% 1900. godine (kada ih je u procentnom broju bilo najmanje) do 90,42% 2011. godine (kada ih je u procentnom broju bilo najviše). Broj Srba se kretao od 22,21% 1921. godine (kada ih je u procentnom broju bilo najviše) do 4,36% 2011. godine (kada ih je u procentnom, ali i u apsolutnom broju bilo najmanje). U tu 131 godinu bilo je 14 popisa stanovništva u pet državno pravnih sistema: Austro-Ugarska, Italija, Kraljevina SHS/Jugoslavija, socijalistička Jugoslavija i samostalna Republika Hrvatska.”

Međutim, druga tvrdnja iz citirane rečenice Vurušićevog teksta o vremenu doseljavanja Srba na prostore današnje Hrvatske nije tačna, što su primjetili i mnogi Krajišnici, nazvavši tu neistinu istorijskom podvalom.

Iako nisam istoričar, na osnovu mog opšteg obrazovanja i neposrednih saznanja, i ja smatram da ta tvrdnja nije tačna, barem kad je u pitanju sjeverna Dalmacija. A evo i zašto.

U sjevernoj Dalmaciji, u kojoj sam živio do avgusta 1995, postojala su, i još uvijek postoje, tri pravoslavna manastira, koja su utemeljena u XIV  vijeku: Krupa (1317), Krka (1350) i Dragović (1395), koji od osnivanja postaju “duhovna središta, kulturna stjecišta i nacionalna zborišta” srpskog naroda u Dalmaciji. Prva dva su sagrađena na istoimenim rijekama a treći na rijeci Cetini.

Manastir Krupa nalazi se podno Velebita, blizu izvora istoimene rijeke. Sagrađen je u vrijeme kralja Milutina. Predanje kaže da su mu temelje postavili monasi iz manastira Krupe na Vrbasu. Često je stradao u raznim najezdama. Ipak je iza toga uvijek i obnavljan.

Obilježeno 700 godina manastira Krupa ⋆ P-portal
Manastir Krupa
Foto: P-portal.net

Manastir Krka sagrađen je u dolinin istoimene rijeke u blizini Kistanja. Podigla ga je princeza Jelena, kćerka Stefana Dečanskog i polusestra cara Stefana Dušana, udata za hrvatskog kneza Mladena III Šubića, bribirskog kneza, posvetivši ga Svetom arhanđelu Mihajlu. Predanje kaže da su manastir osnovali monasi prispjeli iz Svete zemlje, i to iz manastira posvećenog Svetom arhistratigu Mihailu, kojeg je tamo podigao kralj Milutin.

Manastir Krka: Ukras i ponos pravoslavne Dalmacije
Manastir Krka
Foto: Srbi.hr

Manastir Dragović je podignut nekoliko godina poslije Kosovske bitke. Smješten uz rijeku Cetinu, nedaleko Vrlike, u lijepom predjelu. Sa prvobitnog mjesta premještan je još dva puta. Posljednji put pedesetih godina prošlog vijeka zbog izgradnje hidroelektrane na Cetini i Perućkog jezera, kada je više hiljada Srba iz plodne cetinske doline raseljeno, najviše u Srbiju. Doživio je i nekoliko teških najezda “inorodnih i inovjernih”, nakon čega je za izvjesno vrijeme “zapušćivao”. Posljednji put se to desilo 1995. pred hrvatskom “olujom” i do obnove ranih dvijehiljaditih manastirske prostorije su korištene kao štale.

Manastir Dragović — Vikipedija
Manastir Dragović
Foto: Vikipedija

U prva dva sam često boravio a i goste dovodio. U manastiru Krupa družio sam se sa njegovim igumanom Kozlicom, starinom svetačkog izgleda, koji mi je više puta otvarao manastirsku riznicu i pričao o istoriji manastira.

U manastiru Krka počeo sam dolaziti još kao gimnazijalac, a najčešće sam navraćao ratnih devedesetih kada je u njemu stolovao vladika dalmatinski, Gospodin Longin. Bili smo prijatelji i zajedno smo dočekivali goste iz svijeta.

Manastir Dragović sam prvi put vidio u proljeće 1993. kada se, nakon oštećenja brane izlilo Perućko jezero a Cetina vratila u svoje korito, otkrivši i zidine starijeg manastirskog zdanja.

Danas dalmatinski manastiri, kao i uvijek kroz istoriju, dijele sudbinu srpskog naroda na tim prostorima. Oni su tu od XIV vijeka da svjedoče o boravku Srba na tim prostorima i da nikome ne dozvole da nam pokrade nekoliko vijekova istorije. Nažalost, sva je prilika da će idućeg proljeća, nakon petnaestog popisa stanovništva, svjedočiti o još većem istorijskom minimumu Srba na prostorima današnje Hrvatske.

Oprema: Srpska Ramonda

Izvor: D. I. C. Veritas

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top