Sarajevo – grad u kojem je ubijena Hipokratova zakletva i grad u kojem je sahranjena humanost!

Datum objave: nedelja, 1 aprila, 2018
Objavljeno u Sarajevo - Romanija
Veličina slova: A- A+

Jedna od bezbroj nesreća koja je zadesila sarajevske Srbe

Piše: Slavko Jovičić Slavuj

Kliničko-bolnički centar "Koševo", nekad bosansko-hercegovački, a danas u Federaciji BiH
Kliničko-bolnički centar “Koševo”, nekad bosansko-hercegovački, a danas u Federaciji BiH

U Sarajevu je od 1992. do 1996. godine ubijeno i iz tog grada protjerano oko 460 srpskih ljekara. Veliki broj njih mučen je u muslimanskim sarajevskim logorima. Navedeno je to u nepotpunom spisku sarajevskih ljekara srpske nacionalnosti koji su u tom gradu ubijeni, zatvarani, mučeni, maltretirani i protjerani. Kroz logore je prošlo njih pedesetak, a na desetine ih je ubijeno.

UBIJENI LjEKARI

Na tom spisku je i ugledni sarajevski profesor dr Milutin Najdanović, tadašnji poslanik Srpske demokratske stranke u Parlamentarnoj skupštini BiH koji je ubijen u avgustu 1992. godine. Njegovo tijelo sa više prostrelnih rana pronađeno je na ulazu stadiona “Koševo”. Odgovorni za ovaj zločin nikada nisu pronađeni. Razlog je poznat kao i u svim ubistvima Srba u Sarajevu. Niko ubice nikad nije ni tražio, mada svi u Sarajevu sve znaju.

Tu je i doktor Milica Gutović, koja je ubijena pri pokušaju izlaska iz Sarajeva. Kako tvrde svjedoci, bačena je u rijeku Miljacku 1994. godine. Na spisku je i doktor Milica Lopandić, čija je smrt nastala pod nerazjašnjenim okolnostima 1993. godine, zatim radiolog Živojin Savčić za koga se tvrdi da je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1994. godine. Ortoped Branko Stančić koji je u decembru 1992. godine ubijen u stanu, pa internista doktor Milorad Tomašević za koga svjedoci kažu da je ubijen 1993. godine, doktor Gojko Šurbat koji je takođe ubijen…

ŽIVOT U STRAHU

Akademik profesor dr Marko Vuković
Akademik profesor
dr Marko Vuković

Mnogi od uglednih ljekara prošli su kroz Centralni zatvor, u kome je pet mjeseci proveo i prof. dr Marko Vuković. Ovaj bivši potpredsjednik Poslovodnog odbora hirurških klinika i šef Odjeljenja na Traumatološkoj klinici u Sarajevu je u više izjava isticao u kakvom su strahu ljekari živjeli poslije ubistva profesora Najdanovića i drugih nerazjašnjenih smrti njihovih kolega.

Svi su u Sarajevu pričali o ubistvu profesora Najdanovića. Poslije toga zavladao je veliki strah među ljekarima. Prije toga ranjen je i profesor dr Boriša Starović. Ranjen je u rame, a prema analizi, očigledno je bilo da je pucano sa nekog nebodera i to tamo gdje je stanovao. Ubrzo je poginuo i doktor Ranko Šurbat. Prema onome što mi je rekao njegov brat Gojko, takođe ljekar, njegov brat je ubijen. Rekao mi je da na njegovu terasu metak nikako nije mogao zalutati – kaže profesor Vuković.

HAPŠENjA

Iz svoje kuće u Centralni zatvor profesor dr Vuković odveden je 2. januara 1994. godine u pola dva ujutro, bez povoda i razloga.

„Spavao sam u kući i negdje oko pola dva noću čula se lupa na vratima i poziv: Otvorite, policija. Otvorio sam i ušla su petorica. Jedan mi je držao upereno svjetlo u lice, drugi oružje u tijelo, a ona trojica su se razletjela po kući. Poveli su me u stan doktora Igora Sabljaka koji je Hrvat. Izveli su ga iz stana i u ista kola nas strpali i poveli na Drugu internu kliniku. Tražili su doktora Nemanju Veljkova. Doktora Dejana Kafku su uhapsili na ulici na Dolac Malti, a doktora Medića, čijeg se imena ne mogu sjetiti, a radio je kao ginekolog, uhvatili su u kući“ kazao je Vuković.

Protiv njega je podignuta optužnica po kojoj se teretio za “genocid, slabljenje odbrambene moći RBiH, napuštanja vojne obaveze”. Dodaje da su Srbi ljekari u Sarajevu umirali pod nerazjašnjenim okolnostima. To je među Srbima izazvalo veliki strah. Ovo potresno svjedočenje profesora Vukovića ostalo je zabilježeno i ono je samo dio onoga kroz šta su prošli sarajevski Srbi u ratu.

Profesor dr Vuković je isticao da su sva ova ubistva, maltretiranja i šikaniranja bila naručena i planirana.

„Vjerujem da su ove zločine izvršavali pripadnici muslimanske armije BiH “Ševe”, zatim poznati predratni kriminalci iz Sarajeva: Ćele, Prazina, Caco i dr. Imali su direktan prohod do vrhova muslimanske vlasti, a naročito do Ejupa Ganića i Alije Izetbegovića. Naloge za ubistva ne znam da li su davali, ali ničim nikada nisu ni pokušali spriječiti da se ta ubistva ne dešavaju. Vjerujem da je bilo naloga, ali o tome se i danas ćuti“ – kaže Vuković.

„Zelene beretke“ zauzele bolnicu Koševo

Nikakva više nije tajna da je Sarajevo masovna srpska grobnica za vrijeme rata 1992-1995. Mnogo je poubijanih posuto benzinom i spaljeno, da se ne može izvršiti identifikacija.

Sarajevski ljekar Srđa Bulatović potvrdio je ovo Dokumentacionom centru RS za istraživanje ratnih zločina nad Srbima. Dr Bulatović bio je specijalista urolog u bolnici “Koševo”, a danas živi u inostranstvu.

Grad nadimaka

U izjavi je rekao da se već u martu 1992. godine u cijelom Sarajevu, a prvenstveno u opštini Stari grad, osjećala atmosfera rata koji dolazi.

„Tada još nenaoružane grupe mlađih muslimana, a posebno taksisti, pratili su uglednije Srbe po gradu, pratili su im svaki korak od restorana u kojim su se tradicionalno sastajali, pa do javnih skupova i sve su bilježili“ – ispričao je dr Bulatović.

Sarajevo je već tada postalo grad nadimaka, gdje se malo kome iz tih grupica pominjalo pravo ime i prezime.
– Ata, Seljo, Seki, Feko, Juso, Haris Lukovac /inspektor tadašnje Državne bezbjednosti i glavni šef za bezbjednost Alije Izetbegovića – Napomena autora teksta/ – grupa od 13 muslimana koji su se zakleli Izetbegoviću da će ga doživotno čuvati – nesmetano su vršljali po Urološkoj klinici, gdje sam radio kao ljekar specijalista – naveo je dr Bulatović.

Svjedočio je da se početkom aprila 1992. godine na Klinici osjećala potpuna polarizacija po nacionalnoj osnovi.
„Tada sam se osjećao zaštićeno u prisustvu dr Guzine i dr Babića, čuvenih specijalista, poznatih Srba sa Urološke klinike. Babić je ubrzo napustio posao i otišao na Pale. Niko od naših političkih zvaničnika nije nam dao nikakvo uputstvo: Da li bježati ili ostati u gradu“ – ispričao je on.

U izjavi je naveo da su pripadnici muslimanske Armije BiH “Zelene beretke”, koje je kontrolisao Alija Izetbegović tada okupirale cijeli krug bolnica na Koševu.

„Za Urološku kliniku je bio zadužen izvjesni Mema, poluidiot, psihopata. Davao je sebi za pravo da kontroliše koga hoće i kako hoće, pa čak i da komentariše pojave i karakteriše ličnosti. Meni su lično govorili da će me ubiti, mada su me mnogi od tih nepozvanih tipova odranije poznavali“ – kazao je dr Bulatović.

Zločinci poznati

„Krajem aprila 1992. godine“. ispričao je u nastavku dr Bulatović, „krenulo je pljačkaško pretresanje srpskih stanova u Sarajevu, pod izgovorom lova na snajperiste. Takođe, počela su masovna hapšenja Srba, oduzimanje vrijednih stvari, pa čak i čitavih stanova radi smještanja nekih njihovih boraca koji su dolazili iz Raške i sa Kosova. Silovanja i ubistva Srba postali su svakodnevica“ – naveo je dr Bulatović.

-„Do izražaja dolaze delinkventi, sve sami ološ isplivava na površinu. Najveći kriminalac na Koševu – Jasko, stanovao u ulici Hasana Brkića br. 48/1, zatim Hamo Poplata, koji je pohapsio stotine nedužnih Srba, pa Ibro Poplata, vlasnik restorana “Fazan”, specijalista za silovanja Srpkinja. Poznati sarajevski kriminalac Đale, zajedno je sa pomenutim Poplatama zaklao je Jovana Milušića, zvanog Maks, koji im je bio komšija“ – svjedočio je dr Bulatović.

Kazao je da su zloglasna “Jukina raja” u Domu za gluhonijemu djecu “Nemanja Vlatković” u Sarajevu postavili “policijsku postaju” čiji komandir je bio Trta, ranije zaposlen kao konobar u piceriji “Dandi”. Tu, zatim u Bilijar klubu, kao i u kafani “Kestenov hlad”, smještenoj u kući doktorke Vojke Marković, primijećeno je grupisanje muslimana iz Raške i skladište raznog naoružanja. Tu je “viđeniji” gost bio Jasmin Nišić zvani Pišonja.

Sprat pretvoren u zatvor

U maju 1992. su, ispričao je, svi izlazi iz grada bili blokirani, a na Klinici je viđao mnoge isprebijane kolege, ali i pacijente.

„Na Kliniku su doveli ranjene vojnike JNA poslije zločina kod Skenderije. Među njima su bili i ranjeni pukovnik JNA Katalina i potpukovnik JNA Božinovski. Smjestili su ih na drugi sprat, koji je pretvoren u zatvor. Jedan od vojnika, Vitković, iz Ilijaša, ranjen u stomak, umro je poslije operacije. Neko od osoblja mu je dao da se napije vode, namjerno, svakako što pretpostavljam da se pokazalo kao fatalna, ali namjerna greška“ rekao je dr Bulatović u izjavi.

Ćelo i zločinci iznad Boga

Dr Bulatović je posebno istakao da su mnogi ljekari optuživani za namjerne smrti muslimanskih vojnika. Jednom je Ramiz Delalić Ćelo popljuvao i išamarao profesora Faruka Konjhodžića, koji je liječio jednog njihovog vojnika. Dr Bulatović je, kako je svjedočio, bio zaprepašćen i ponašanjem nekih svojih kolega ljekara, koji su preko noći “potonuli u duh čaršije, koja se gušila od patološke srbomržnje”.

Slučaj profesora Najdanovića Lično i dobro sam znao profesora

dr Milutina Najdanovića /npa – S.J.S./

Monstruozan zločin nad ljekarom Grudne hirurgije prof. dr Milutinom Najdanovićem ostao je pod velom tajne i neriješen. On je ubijen u noći 14. avgusta 1992. godine u ratnom Sarajevu, a istrage o tom ubistvu, kao ni krivaca, i dalje nema.

Dr Najdanović bio je poslanik SDS-a u prvoj demokratskoj Skupštini SRBiH. Bio je profesor na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i osnivač Torakalne hirurgije u tom gradu.

Njegova supruga Rikica Najdanović, kćerka uglednog pisca Isaka Samokovlije, u više navrata pokušavala je doći do podataka ko je i zašto ubio njenog muža.

Nailazila je samo na zid ćutanja.

U Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo postoji formiran krivični predmet zbog počinjenja krivičnog djela ubistva, na štetu M. N., a po nepoznatom počiniocu. Ali nikad se dalje od toga nije odmaklo, niti je bilo interesa da se to monstruozno ubistvo razriješi.

Masovne grobnice

Dr Bulatović je rekao da su pripadnici muslimanske Armije BiH, koje je kontrolisao Juka Prazina (predratni sarajevski kriminalac) ubijali viđenije građane Sarajeva, Srbe, optužujući ih za posjedovanje oružja, za dojavljivanje, za “saradnju sa četnicima”.

„Na njihovu dušu treba staviti sve one u Sarajevu, tako poznate, masovne grobnice za Srbe – kod Željezničke stanice, ispred ŽTP hotela u Velešićima, između starog groblja i dvorane Zetra, između groblja “Lav” i studentske poliklinike, na Alipašinom polju kod televizije“ rekao je dr Bulatović.

Dr Markoviću uzeli novac pa pucali u leđa.

Doktor Slavko Marković, koji je bio prvi specijalista u BiH za kontrolu lijekova i njegova supruga Milica, psihijatar, dali su 4.000 maraka jednom muslimanskom vojniku da ih izvede iz ratnog Sarajeva. Poveo ih je prema Ilidži, rekavši da idu Miljackom. Ona je tu i ubijena, a on teško ranjen. To je potvrdio bivši potpredsjednik Poslovodnog odbora hirurških klinika i šef Odjeljenja na Traumatološkoj klinici u Sarajevu profesor dr Marko Vuković.

Ovaj čuveni sarajevski univerzitetski profesor, čiji dio svjedočenja je na početku teksta objavljen, pet i po mjeseci proveo je u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Ratne godine u Sarajevu, ispričao je, bile su pogubne za mnoge ljekare koji su u tom gradu ostali, ali i one koji su pokušali da ga napuste. Maltretiranja, zatvaranja, ubistva izazvala su jezivi strah.

„Svako je tražio način da se izvuče iz Sarajeva, a to je bilo teško. Neki, nažalost, u tome nisu uspjeli“ – rekao je dr Vuković, sjećajući se slučaja doktora Slavka Markovića.

„Ovaj Fočak mi je bio prijatelj, sa kojim sam dugo radio. Dao je 4.000 njemačkih maraka jednom muslimanskom vojniku da njega i njegovu suprugu izvede iz Sarajeva. Poveo ih je prema Ilidži, koja je tada bila pod kontrolom Srba. Rekao im je: “Idite Miljackom sto metara, gazite po vodi, dolje su vaši”. Oni su krenuli i poslije 30-40 metara hoda dobili su metak u leđa. Ona je odmah umrla, a on je teško ranjen. Za ruku je držao kada je pogođena i mrtvu je izvukao na srpsku stranu“ – rekao je profesor dr Vuković.

Doktor Slavko Marković je uspio da se izvuče i skrasi u Beogradu. Vuković je rekao da je poslije toga među srpskim ljekarima zavladao još veći strah.

„Čak i oni koji su imali novac nisu ga smjeli nikome dati, jer im se moglo desiti isto što i Markovićima“ – kazao je on.

Još jedan slučaj iz ratne 1993. godine, ispričao je dr Vuković, izazvao je jezu.

„Negdje je to bilo krajem avgusta, početkom septembra 1993. Pred starom Hirurškom klinikom sreo sam doktoricu Milicu Lopandić. Ona je bila prvi dječiji hirurg u BiH. Na Hirurškoj klinici provela je cijeli radni vijek i zaradila penziju. Muž joj je bio teško bolestan. Nije bilo vode i došla je na kliniku sa kanisterom da traži tri-četiri litra. Istjerale su je i izvrijeđale sestre sa kojima je cijeli život radila“, rekao je on.

Kada je sreo ispred klinike, tresla se od plača.

„Poveo sam je na Traumatološku kliniku, gdje joj je jedna sestra dala vodu. Negdje poslije dva mjeseca čuo sam da se, navodno, bacila sa prozora iz kćerkinog stana. Govorilo se da to nije tačno i da je bačena sa prozora. Istinu niko nikada neće znati“, ispričao je profesor Vuković.

Ime dr Milice Lopandić nalazi se na spisku 460 srpskih ljekara koji su ubijeni, zatvarani ili protjerani iz Sarajeva od 1992. do 1996. godine.

Sarajevski ljekar Srđa Bulatović, koji je izjavu o dešavanjima u Sarajevu dao Dokumentacionom centru RS za istraživanje ratnih zločina nad Srbima, rekao je da je Ratko Mitrović, koji je živio u ulici Kralja Tomislava br. 36/2 i radio u prosekturi “vidio mnogo naših unakaženih leševa”.

„Vidio je, između ostalih, i osam članova porodice Ristović iz Velešića, kao vjernu sliku iživljavanja muslimanskih bandi nad nezaštićenim Srbima. Ratko Mitrović je izvršio i identifikaciju prof. dr Milutina Najdanovića, nad kojim je izvršen zločin neshvatljiv za civilizovanog čovjeka“, rekao je dr Bulatović.

SPISAK ljekara ubijenih, zatvaranih i protjeranih iz Sarajeva 1992-1996.

1. Davidović dr Tomislav, oftamolog
2. Dimitrijević dr Kosta, hirurg
3. Dimitrijević dr Andrej
4. Doder dr Radoje, Beograd
5. Doder dr Mladen, umro u Izraelu
6. Dragutinović dr Ostoja, Vlasenica
7. Dragaš dr Gojko
8. Dragaš dr Mlađenka, Hreša
9. Drašković dr Vasika, Ugljevik
10. Drašković dr Branka, hirurg
11. Drecun prof. dr Mara, fiziolog, Podgorica
12. Dimitrijević dr Vera, kardiolog
13. Divljan dr Sonja, Kasindo
14. Divčić dr Dragomir
15. Dursum dr Veselin, hirurg, Trebinje
16. Dučić dr Siniša, dječiji hirurg
17. Dučić prof. dr Vojo, pedijatar
18. Đorđević dr Milan, ginekolog, Novi Sad
19. Đorđević dr Dragan, prof. infektologije
20. Đerić dr Petar, Novi Sad
21. Đerić dr Mirjana, Sokolac
22. Đerić dr Milomir, Sokolac
23. Đokanović dr Dragan, pedijatar
24. Đokić prof. dr Stahinja, umro
25. Đorđević dr Dragan, ginekolog, Novi Sad
26. Đokić dr Igor, hirurg, Kasindo
27. Đorđević prof. dr Katarina, dermatolog
28. Đurović dr Đorđe, patolog, Beograd
29. Đorđević Mirjana, infektolog, Novi Sad
30. Elez Radomir, ginekolog, Brčko
31. Elek dr Dragan
32. Elez dr Sava, ORL
33. Erić dr Jovan, med. Rada, Pale
34. Erić Milka, ginekolog, Sarajevo
35. Elez dr Duško
36. Erceg dr Mladen, anesteziolog, Beograd
37. Elez Vesna, gerijatar, Švedska
38. Ždrale dr Slavko, hirurg, Kasindo
39. Žugić (Gavrilović) dr Mira, neuropsihijatar
40. Zazula dr Srđan
41. Zelen dr Ljubica, med. rada Pale
42. Zelen dr Ljilja, neuropsihijatar, Pale
43. Zoranović dr Uroš, hirurg, VMA Beograd
44. Zubić Siniša, ginekolog, Kasindo
45. Ivanović dr Mira, pneumoftiziolog
46. Ilić dr Mirjana
47. Jokić dr Gordana, kardiolog, Kasindo
48. Jakšić dr Vojka, anesteziolog
49. Jakovljević dr Goran, neuropsiholog, Herceg Novi
50. Janković dr Duško, radiolog, umro
51. Jankulov dr Vlado, radiolog
52. Janjić dr Spomenka, bakteriolog, Kasindo
53. Jovičić dr Tanja, Kasindo
54. Jovanović Ubavka, higijena
55. Jović dr Goran, Engleska
56. Jokić Stojan, prof. higijene
57. Jakić dr Nada, higijena
58. Jankulov dr (supruga Vladova)
59. Jovanović prof. dr Radmilo, neuropsihijatar
60. Jovanović dr Svetozar, Novi Sad
61. Jokić Gordana, mikrobiolog, Kanada
62. Jokić Branka, mikrobiolog, Teksas
63. Kalinić dr Dragan, Beograd
64. Kanta dr Lajla, anesteziolog
65. Kariklić dr Nebojša, hirurg, Kasindo
66. Kaluđerčić dr Sanja, Split
67. Karadžić dr Radovan, neuropsihijatar
68. Kafka dr Dejan, hirurg, zatvaran, Beograd
69. Kezunović dr Zoran, Sokolac
70. Kezunović dr Ljiljana
71. Kezunović dr Miroslav, traumatolog, Podgorica
72. Kecmanović prof. dr Dušan, Australija
73. Kovačević dr Gina
74. Kovačević dr Novica, umro
75. Kovačević dr Milica
76. Kojić dr Siniša, hirurg
77. Kojović prof. dr Jelica, patofiziologija, Banjaluka
78. Koprivica dr Zorica, ginekolog, Kasindo
79. Koprivica dr Zoran, internista, Čačak
80. Koprivica dr Gordana, pedijatar, Bijeljina
81. Kostić dr Brano, hirurg, Pale
82. Kocić prof. dr Dušan, internista, Herceg Novi
83. Košarac dr Dijana, anesteziolog
84. Krtinić (Popović) dr Ranka, anesteziolog
85. Krivokuća dr Ostoja, Milići
86. Krupež dr Predrag, internista, Beograd, umro
87. Kulić (Šator) dr Zehra, pedijatar
88. Kureš dr Krsto, ORL, Šid
89. Kusmuk dr Srebrenka, Sokolac
90. Kuzmanović dr Predrag, hirurg
91. Lazarević dr Dragoljub, hirurg
92. Lalović dr Jadranka, radiolog
93. Lemez dr Slobodan, Kanada
94. Lemez dr Ljiljana, Istočno Sarajevo
95. Lemez dr Stojanka
96. Lemez dr Mirjana, umrla
97. Lopandić dr Milica, ubistvo u Sarajevu 1993.
98. Lukić dr Vlajko
99. Lukić dr Olivera
100. Lučić dr Maksim, profesor

Srpske ljekare su ubijali, ranjavali i hapsili

Sarajevo (muslimansko) je sebi dozvolilo da mnogi ugledni ljekari poput prof. dr Milutina Najdanovića budu ubijeni na najmonstruozniji način. U ratnom Sarajevu ranjeni su profesor dr. Boriša Starović, Žarko Mijatović, kao i mnogi drugi ugledni ljekari. Neki su nestajali na nerazjašnjen način.

Ispričao je ovo bivši upravnik Vojne bolnice u Sarajevu dr Tomislav Taušan, istakavši da odnos ratnog Sarajeva prema ljekarima srpske nacionalnosti nema nikakve veze sa humanizmom, etikom i Hipokratovom zakletvom. Sjeća se da je iz Vojne bolnice od 2. aprila 1992. do izlaska i evakuacije iz Sarajeva, 10. maja 1992, izašao samo dva puta. Jednom do stana, a drugi put do zgrade muslimanskog Predsjedništva BiH.

„Imao sam stan na Vracama na samoj liniji ratnog razgraničenja u blizini Jevrejskog groblja. Kada sam pošao do stana gađao me snajper ispred kuće. Vidjeli su vojno vozilo i gađali me snajperom“, kaže dr Taušan.

Mnogi ljekari, tvrdi, poslije izlaska iz Vojne bolnice, bili su ubijeni ili su nestali.

„Kada smo napustili bolnicu stomatolog Mladen Purković, koji je ostao iza nas u Sarajevu, završio je u muslimanskom logoru “Viktor Bubanj”. Tamo je odležao pet-šest mjeseci. Bio je osuđen. Koliko sam čuo, neki od njegovih najbližih kolega prijavili su ga da je navodno imao snajper. Siguran sam da nikakav snajper Purković nije imao. Koliko znam, poslije je otišao u Kanadu“, rekao je dr Taušan.

Do 10. maja 1992. dodaje da je Vojna bolnica pomagala civilnim bolnicama u gradu, „Koševo“ i „Jezero“, koje nisu imale kiseonika, krvi, rastvora. Sjeća se i zločina nad vojnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici.

„Kada se desio zločin u Dobrovoljačkoj ulici nad vojnicima JNA, dovezeni su nam ljudi koje smo znali, pobijeni u sanitetskom vozilu. Teško mi je to padalo i opominjalo me. S obzirom na to da sam i osnovnu školu završio u Sarajevu, znao sam svu sarajevsku “raju”, ali i “bagru”.

„Na ulici su vlast držali raspušteni kriminalci. To ljudi iz JNA, čini mi se, nisu shvatili“, rekao je dr Taušan.

„Kakva je to crna vojska u kojoj je kriminalac Juka Prazina postao general? Oni su bili vlast, nije bilo države“, kaže dr Taušan.

Kaže da je odmah poslije rata uspostavio kontakt sa dr Abdulahom Nakašom za koga kaže da je dobar čovjek i hirurg.
„Dolazio sam kod njega u bivšu Vojnu bolnicu i poslije rata, a sada tamo ne bih ušao ni mrtav, jer bolnicu vodi čovjek iz politike SDA, a ne stručnjak“, kaže dr Taušan.

Drugi dio spiska od 460 srbskih ljekara koji su ubijeni, zatvarani ili protjerani iz Sarajeva od 1992. do 1996. godine.

1. Lazarević dr Dragoljub, hirurg
2. Lalović dr Jadranka, radiolog
3. Lemez dr Slobodan, Kanada
4. Lemez dr Ljiljana, Istočno Sarajevo
5. Lemez dr Stojanka
6. Lemez dr Mirjana, umrla
7. Lopandić dr Milica, ubistvo u Sarajevu 1993.
8. Lukić dr Vlajko
9. Lukić dr Olivera
10. Lučić dr Maksim, profesor
11. Medan dr Tanja, ginekolog, Beograd
12. Mastilović prof. dr Borislavka
13. Miholjčić dr Milan, profesor biohemičar
14. Maglajić dr Marina, ginekolog
15. Magazinović dr Branko, hirurg
16. Magazinović dr Lamija, anesteziolog
17. Malinović dr Milenko, hirurg, Vršac
18. Malinović dr Ranka, anesteziolog
19. Mandić dr Jovanka, neuropsihijatar, Kasindo
20. Marković prof. dr Zdravko, patolog
21. Marković dr Siniša, hirurg
22. Marić (Souček) dr Rada, pneumoftiziolog
23. Marković dr Branislav, urolog, Beograd
24. Marković dr Nataša, ORL, Prijedor
25. Macanović prof dr Katarina, dermatolog
26. Macanović prof dr Momir, internista
27. Macanović dr Srđan, Engleska
28. Mević dr Jadranka, med. rada
29. Medan dr Mirko, ginekolog, Bijeljina
30. Medan dr Ranko, ginekolog, Podgorica
31. Medenica dr Miroslav, internista, Podgorica
32. Medenica dr Mirić, pneumoftiziolog
33. Mehmedbašić prof. Vlado, ginekolog, Ilidža
34. Mijatović prof. dr Žarko, ginekolog, umro
35. Mijatović dr Srđan, Beograd
36. Mijatović dr Ljilja
37. Milidrag dr Olivera, radiolog
38. Milićević dr Jevrosima
39. Milićević prof. dr Nikola, ortoped, Beograd
40. Milićević dr Spomenka, okulista
41. Milić prof. dr Miloš, fiziolog, SAD
42. Milinčić dr Irma
43. Milićević prof. dr Slobodan, hirurg
44. Milošević dr Svjetlana, radiolog, Beograd
45. Mimić prof. dr Vlado, ginekolog, Ilidža
46. Milutinović dr Slobodan, fizijatar, Niš
47. Milorad dr Mihajlo, Nikšić
48. Miladinović dr Borislav, ubio se
49. Mladenović prof. dr Zoran, ORL
50. Milić dr Mirjana, stomatolog, Južna Afrika
51. Milošević dr Svjetlana
52. Medenica dr Snježana, doc. neuropsihijatar
53. Milošević dr Vojo, pedijatar, Kasindo
54. Mačar dr Siniša
55. Milašinović dr Sava
56. Miketić dr Nataša
57. Miketić dr Vojislav
58. Mačak Olivera, Kasindo
59. Močević dr Bojana, Sopot
60. Mrda dr Boro, umro
61. Mrkajić dr Relja, Derventa
62. Mrkajić dr Mladen
63. Musić dr Ljilja, anesteziolog, Kanada
64. Marković dr Zora
65. Nadaždin prof. dr Mira, bakteriolog
66. Najdanović prof. dr Milutin, ubijen u Sarajevu 12.8.1992.
67. Najdanović (Samokovlija) dr Ljilja, pedijatar
68. Najdanović dr Ognjenka, pedijatar, Beograd
69. Nevjestić dr Zoran, dječiji hirurg
70. Ninković dr Dragan, hirurg, Njemačka
71. Ninković dr Renata, fizijatar
72. Obradov prof. dr Branka, pedijatar
73. Obradov prof. dr Branislav, internista
74. Obradov dr Zoran, internista
75. Obućina prof. dr Đoko, Beograd
76. Okuka dr Jovan, hirurg, Zvornik
77. Ostojić dr Svjetlana
78. Ostojić dr Tanja, pedijatar, Kasindo
79. Obrajov S. dr Zorica
80. Obradović (Slobodana) Dragan, gastroeminofrolog, SAD
81. Papić dr Miro, ortoped, Ilidža
82. Popadić dr Aleksandra, Austrija
83. Pamučina dr Pero, umro
84. Pantić dr Đorđe, fiziolog, Nikšić
85. Pandurević dr Kosa, pedijatar, Kasindo
86. Pejić dr Milan, ORL, Kasindo
87. Perenda dr Vlatko

Blažujska bolnica „Žica“ – ratni zbjeg

Opšta bolnica „Žica Blažuj“ na Ilidži u ratu je postala utočište mnogim ljekarima koji su bježali iz Sarajeva. U „Žici“ je operisan dr Slavko Marković, koji je teško ranjen u Miljacki pokušavajući da izađe iz grada. Njegova supruga dr Milica Gutović-Marković tada je ubijena. Rekao je ovo doktor Milan Pejić.

Rat ga je zatekao na mjestu šefa Klinike ORL u bolnici „Koševo“, a potom je bio načelnik ratne bolnice „Žica“. Doktor Pejić kaže da su već u aprilu 1992. godine na kliniku „Koševo“ dolazili nepoznati ljudi da nadgledaju i prate srpske ljekare. Bilo je to indirektno upozorenje svima nama, jer ti novi ljudi nisu bili zaposleni na klinici. Ne znam ko ih je poslao, ali oni su ljekare pratili i odvodili“, kaže dr Pejić.

Dr Milan Pejić, direktor ratne bolnice „Žica“

Posljednji put na klinici je dežurao 7. na 8. maj 1992. „Tog 8. maja zaustavljen je autobus koji je ljekare dovozio u bolnicu i zatraženo je da iz njega izađu Srbi. Pokušali su da razvrstaju ljude i iz autobusa izvedu Srbe. Pedijatar Lutvo Hodžić nije dao da se ljudi dijele i smjenu je vratio. Svaki dan situacija se sve više zaoštravala i postajalo je nepodnošljivo“, kazao je dr Pejić.

Uspio je da iz Sarajeva pod kontrolom Armije RBiH izbjegne u dio grada koji je kontrolisala VRS. Kaže da je „ratna bolnica „Žica“ postala u ratu utočište mnogih ljekara koji su bježali iz Sarajeva. Tako su u „Žicu“ došli specijalista maksiofacijalne hirurgije Drago Grubar, koji je danas u Australiji, te anesteziolog Dragomir Vujičić. Došao je i dr Nedeljko Popović, dr Brčević, sa dr Popovićem izašla je i njegova supruga Dubravka specijalista ORL, dr Vjeran Saratlić, dr Olivera Majkić, psihijatar Ilija Čalić“, sjeća se dr Pejić.

SRPSKI DOKTORI IZ SARAJEVA DANAS SE NALAZE SVUDA PO SVIJETU

Kaže da je u bolnicu „Žica“ došao i dr Nemanja Veljkov 20. juna 1994. godine, dr Tatjana Ivetić, dr Siniša Vuković, dr Milan Vidović, dr Aleksandar Semiz. U ratnoj bolnici „Žica“ radilo je 160 ljudi, a bolnica je poslije Dejtona iseljena. Ljekari su tražili da im bude obezbijeđena lokacija na kojoj bi mogli da nastave da rade, ali to se nije dogodilo, poslije čega su se rasuli po svijetu.

„Poslije svih lutanja, odlučio sam da se smjestim u bolnici „Kasindo“ i sa mnom je prešlo 45 ljudi“, kaže dr Pejić dodajući da su neki ljekari iz bolnice „Žica“ otišli u Foču, drugi u Bijeljinu, treći u Brčko, Zvornik ili Trebinje. Dodaje da svake godine upriliče skup povodom dana formiranja ove herojske bolnice – 22. aprila.

DOKUMENTACIJA SAČUVANA

„U mojoj kancelariji su sva obilježja „Žice“, sva dokumentacija je uredno složena. Izdao sam bezbroj potvrda o ranjavanju, umiranju, pogibiji… Izgleda da nikoga naša dokumentacija ne interesuje. Gdje će ovo završiti, sam Bog zna? Kome ću ovo predati? Ovo je državna briga“, kazao je dr Pejić pokazujući na ordenja i priznanja koja je ratna bolnica „Žica“ dobila za spasavanje hiljada života u ratu.

ZLOČINAC: JUKA PRAZINA i Zelene beretke

Dr Pejić se sjeća da su na Kliniku za traumatologiju još početkom marta 1992. godine došli nepoznati naoružani ljudi. Govorilo se da je ranjen Juka Prazina, da gore leži i liječi se i da su to njegovi ljudi koji ga obezbjeđuju. Pričalo se da su se bavili borbama pasa i da je tu bilo nekakvih sukoba i da je ranjen, kazao je dr Pejić.

Treći dio spiska od 460 srpskih ljekara koji su ubijeni, zatvarani ili protjerani iz Sarajeva od 1992. do 1996. godine.

1. Plamenac prof. dr Pavle, patolog, Beograd
2. Petričević dr Zoran, pneumoftiziolog
3. Popić dr Milisav
4. Popadić dr Aleksandar, neurolog, Beč
5. Popadić dr Miodrag, internista
6. Popović dr Nedeljko, traumatolog, Bijeljina
7. Popović dr Neven
8. Popović dr Milisava
9. Popović dr Duška, đečiji ortoped, KC Srbija
10. Popović dr Dubravka, Bijeljina, ORL
11. Potparić dr Goša, hirurg, SAD
12. Poša dr Tonči, Novi Sad
13. Prlja dr Vladimir, ORL
14. Prlja dr Svetlana
15. Petrović dr Olja, kardiolog
16. Pavlović dr Željko, ginekolog, Kasindo
17. Popić Momir, pedijatar, Sarajevo
18. Pešić dr Vesna, bakteriolog
19. Pikula dr Gordana, mikrobiolog, Kanada
20. Pleša dr Tanja, patolog, Kasindo
21. Pušina dr Tatjana
22. Pržulj dr Petar, Novi Sad
23. Pržulj dr Snježana
24. Purišić dr Slobodan, Njemačka
25. Putnik dr Bogdan, radiolog Pančevo
26. Pažun-Šarković Zorana, gastroenterolog, Engleska
27. Perić Andreas, patolog, Podgorica
28. Pejović Dragan, radiolog, Travnik
29. Pipov-Mitrović Mira, pulmolog
30. Radan dr Željko, anesteziolog, Herceg Novi
31. Radovanović dr Ružica, pedijatar, Ilidža
32. Ristić dr Siniša, profesor, Foča
33. Regoje dr Predrag
34. Radović dr Svjetlana, SAD
35. Rašević dr Branka, Bijeljina
36. Radojević prim. dr Milan, hirurg
37. Radović dr Ratko, stomatolog, Pale
38. Radović dr Momčilo, urolog
39. Radović dr Brana, internista, Kasindo
40. Radović prof. dr Nikola, ORL, Podgorica
41. Radović dr Tatjana
42. Radulović prof. dr Rajko
43. Radulović dr Dobrila, med. rada
44. Raičević dr Biljana, dermatolog
45. Radovanović dr Vinko, hirurg, I. Sarajevo
46. Rokvić dr Ratko, opšta medicina, Banjaluka
47. Raičević dr Branka, infektolog
48. Rustempašić dr Enko, neuropsihijatar
49. Rustempašić (Sorajić) dr Onja, docent, anesteziolog
50. Rodić ??? fizijatar, Zvornik
51. Radović dr Jefto, stomatolog
52. Sigojkov dr Branka, fiziolog
53. Stanković dr Radomir, prof. patoziolog
54. Sabljak dr Peđa, hirurg
55. Sabljak dr Igor, radiolog, hapšen u Sarajevu
56. Savčić dr Živojin, radiolog, poginuo u saobraćajnoj nesreći 1994.
57. Samac dr Irena, radiolog, Švedska
58. Saratlić dr Vedran, neurohirurg, Kasindo
59. Sedlar prof. dr Đorđe, ginekolog, umro
60. Sedlar dr Srđan, ginekolog, Novi Sad
61. Sedlar dr Olivera, pedijatar, Sremska Mitrovica
62. Sekulić dr Jovan, hirurg
63. Sekulović dr Jovan, plastični hirurg
64. Semiz prim. Aleksandar, hirurg, Mostar
65. Simčić ??? anesteziolog
66. Stančić dr Bojana, u SAD
67. Stančić Branko, ortoped, ubijen u stanu 12/92.
68. Spasojević dr Milica, radiolog, Beograd
69. Spasojević dr Nenad, Njemačka
70. Stanojkovski dr Željko, hirurg, Italija
71. Stanković (Selak) dr Milica
72. Stanković dr Goran, radiolog
73. Starović prof. dr Boriša, akademik, umro
74. Starčević dr Strahinja, ortoped, Beograd
75. Starčević dr Srđan, ortoped, VMA Beograd
76. Starčević dr Ljiljana, fizijatar, Beograd
77. Savić dr Žarko, neurolog
78. Stanković dr Igor, kardiohirurg, Njemačka
79. Sulaver dr Ilija, Tivat
80. Stanković ??? (žena Dragomira)
81. Savić dr Obrad, radiolog, Nevesinje

Nismo svojom voljom napustili Sarajevo

„Za mene se može reći i da sam izbjegao i da sam protjeran iz Sarajeva i u tome nije bitna odrednica. Međutim, ako čovjek ne ostaje tamo gdje je živio i gdje želi da živi, gdje su mu porodica, djeca i prijatelji i ništa od toga ne nosi sa sobom, znači da ne ide svojom voljom“. Rekao je ovo prof. dr Nenad Babić, koji je prije rata bio zaposlen u Zavodu za zaštitu zdravlja žena i materinstva u Sarajevu. Zavod je imao više punktova, a on je radio i u Skerlićevoj i na Otoci, gdje ga je rat i zatekao.

Prof. dr Nenad Babić

„Kada čovjek odlazi i ostavlja svoj dom i prijatelje, onda to radi zato što se ne osjeća bezbjedno i zato što je ugrožen. Sa porodicom bježi glavom bez obzira, ne misleći ni o čemu drugom do o golom životu. Nebo visoko, zemlja tvrda i čovjek bježi tamo gdje će se osjećati sigurno“, priča dr Babić, koji je posljednji radni dan proveo u sarajevskoj Hitnoj pomoći 21. maja 1992. godine.

Svoje sjećanje na ratne dane u Sarajevu počinje sjećanjima kako je odnos prema ljekarima srpske nacionalnosti bio selektivan.

„Jastrebovi i radikali su nas šikanirali. Dijelila se humanitarna pomoć, ali tu pomoć nije moglo dobiti medicinsko osoblje, niti ljekari srpske nacionalnosti“, kaže dr Babić.

SMRT SRBA i OSJEĆAJ STRAHA

Kaže da su se osjećali ugroženi i bez ikakve bezbjednosti.

„Moji prijatelji muslimani su mi govorili u najboljoj namjeri da idem, jer neću dobro proći. Nikada nisam srbovao da bih nekome možda zbog toga smetao, ali je očigledno da im je oči bolo moje ime. Svi, pa i ljekari u Sarajevu, bili su krivi samo zato što su Srbi i zbog toga su stradali“, kaže dr Babić.

SVI SRBI SU POSTALI NEPOŽELjNI U SARAJEVU

Kaže da je „Sarajevo postajalo grad samo za jedan narod i da su svi drugi bili suvišni“. Sarajevo je napustio sa suprugom, te doktorom Tomom Davidovićem i njegovom porodicom s kojim je uspio da pređe na Grbavicu, koju je kontrolisala Vojska RS. Dr Babić je dobio ratni raspored u ratnu bolnicu Petrovac Drugi krajiški korpus. Tu je dočekao kraj rata. „Stanovao sam u ulici Marka Marulića na 17. spratu. Dao sam ključ komšiji i iz stana nisam iznio ni dokumenta, ni diplomu“, sjeća se dr Babić, koji je danas nacionalni koordinator za reproduktivno zdravlje RS i prof. ginekologije i akušerstva na Medicinskom fakultetu.

„Na spisku sarajevskih ljekara koji objavljujete, a koji su napustili Sarajevo nema profesora doktora Petra Aleksića, koji je bio oftalmolog u vojnoj bolnici“, dopunjava spisak dr Nenad Babić.

SPISAK ljekara ubijenih, zatvaranih i protjeranih iz Sarajeva 1992 – 1996.

1. Supić dr Branka
2. Sulaver dr Nebojša, internista
3. Stojaković prof. dr. Milan, dermatolog
4. Stojaković dr Petar
5. Stevanović dr Đorđe
6. Stevanović dr Miloš
7. Stežek (Bilbija) dr Svetlana, dermatolog
8. Stojanović dr Boriša, hirurg, penzioner
9. Subotić dr Ranko, dermatolog, umro
10. Stojaković Predrag, kardiolog, Beograd
11. Stanišljević dr Mira, Bar
13. Todorović dr Jadranka, neurolog, bila u Italiji
14. Teofilović dr Davor, pneumolog, Beograd
15. Tadić dr Brane, umro
16. Taušan dr Tomislav, fiziolog, Mokro
17. Tešanović dr Dušanka,
18. Teifanović dr Branka, internista
19. Tišma prof. dr Ratomir, fizijatar, Beograd
20. Todorović dr Goran, ginekolog, Novi Sad
21. Todorović dr Jasna, Australija
22. Todorović dr Jasika, Novi Sad
23. Tomašević dr Milorad, internista, ubijen u Sarajevu 1993.
24. Tomić dr Davor, Mostar
25. Trifković (Kaurin) dr Mira, Pale
26. Trišić dr Radojka, I. Sarajevo
27. Trolić dr Zdravko, ortoped
28. Trninić dr Boško, internista
29. Turić dr Branko, hirurg
30. Turić dr Bojna, mikrobiolog
31. Turuntaš dr Sladoje, Sokolac
32. Turanjin dr Stojanka, anesteziolog
33. Tošović Biljana, Kanada
34. Taušan Đorđe, VMA
35. Ćalić dr Ilija, hirurg, Beograd
36. Ćeklić dr Zlata, internista, Pale
37. Ćeklić dr Obrad, umro
38. Ćećez dr Jovanka, ginekolog
39. Ćuković dr Miladin, poginuo 1993.
40. Ćeklić dr Gordana, poginula
41. Ćurković Predrag, epidemiolog, Beograd
42. Unković dr Snežana, anesteziolog
43. Hadžić dr Goran, hirurg
44. Hadžistević dr Mitar, radiolog
45. Filipović dr Olgica
46. Cicmil Nada, Podgorica
47. Ceribašić dr Ljilja, Beograd
48. Cupar dr Nenad, med. rada
49. Cupac (Vujisić) dr Ljiljana, pneumoftiziolog
50. Crkvenjat dr Nebojša
51. Čančar dr Divna, stomatolog, Engleska
52. Čarapić Zagorka, ginekolog
53. Čampara dr Zoran, urolog, VMA Beograd
54. Čangalović dr Vojislav, stomatolog, Beograd (bio u „Viktor Bubnju“)
55. Čorija dr Miroslav, poginuo 1992. g.
56. Čupić dr (sin Slobodana) Velimir, urgentna medicina, umro
57. Čajić dr Dragan
58. Čustović (Popović) dr Gordana, med. rada
59. Čupić dr Slobodan, profesor, Smederevo
60. Šegrt dr Goran, radiolog
61. Šekularac dr Vukola, opšta medicina
62. Šećerov prof. dr Drenka, anatomija, Foča
63. Šimić prof. dr Ljubo
64. Šinik dr Goran, ortoped, Kasindo
65. Škljarevski dr Vlado, Španija
66. Škrkar prof. dr Mirko, hirurg, umro
67. Škrkar (Lemez) dr Stojanka, Pale
68. Škundrić dr Dejan, hirurg
69. Šošić prim. dr Mirjana, pedijatar, Pale
70. Šošić prof. dr Mirko, akademik, hirurg, Pale
71. Šćepanović dr Dušan, hirurg
72. Šćepanović dr Ranko, hirurg
73. Šćepanović (Juričić) dr Nives, kardiolog
74. Šćepović dr Danka, pedijatar
75. Šćepović dr Danica, infektolog
76. Šćepović dr Mladen, histologija
77. Šurbat dr Gojko, ubijen u Sarajevu
78. Šujanski (Vujisić) dr Radmila, med. rada
79. Šurbat prof. dr Ranko, internista
80. Šuša dr Branka, anesteziolog
81. Šućur prof. dr Đorđe, hirurg, umro
82. Šćekić dr Mladenka, anesteziolog
83. Šarenac dr Radmila,
84. Šarenac dr Rajna.

Srbima ljekarima stalno prijećeno oružjem i smrću

Grupe lica naoružanih pištoljima i „kalašnjikovim“ maltretirale su ljekare u krugu bolnice „Koševo“. Dočekivali su nas pred kapijom prilikom dolaska na posao, legitimisali na ulazu u bolnicu i pratili do radnog mjesta, a sve je to bilo nenormalno, suprotno Zakonu i humanizmu. Ispričao je ovo direktor bolnice „Kasindo“ u Istočnom Sarajevu profesor dr Slavko Ždrale, kojeg je početak rata u Sarajevu zatekao na Grudnoj hirurgiji sarajevske bolnice „Koševo“.

LEGITIMISANjE I MALTRETIRANjE

Sjeća se da su se i prije samog početka rata u krugu bolnice „Koševo“ pojavljivale grupe naoružanih ljudi, koji ni po čemu tu nisu pripadali, a koji su i prije bilo kakvih ratnih dejstava maltretirali ljekare.
„Dočekivali su nas na kapiji i pratili nas do radnog mjesta i do Traumatologije, gdje je ležao Juka Prazina. Nisu bili ni pripadnici MUP-a, niti bilo kakve institucije, nego slobodni strijelci koji su prije samog rata sprovodili teror i represiju nad sarajevskim Srbima. Bilo je sve to nenormalno, neuobičajeno i nešto što nije bilo u skladu ni sa ustavnim poretkom, ni zakonom, ni humanizmom“, sjeća se dr Ždrale.

Doktor Slavko Ždrale

Dodaje da je i sam doživio torturu na „Koševu“. Tokom dežurstva 3. i 4. aprila 1992. godine u hodniku klinike pojavilo se više naoružanih ljudi.

„Bili su naoružani „kalašnjikovima“ i pištoljima i kao da nisam bio član kolektiva, ispitivali su me ko sam, šta sam, gdje idem. Tada sam shvatio da situacija nije normalna. Četiri dana poslije, 8. aprila 1992. u ponoć na kliniku su upala tri naoružana lica sa puškama i pištoljima.

Jedan od njih je uperio pištolj prema meni i pitao me odakle se daju signali četnicima iz bolnice. Niti sam znao za bilo kakve signale, niti je takvog čega bilo. Prvo su me gurali prema sobi kolege čija je kćerka bila ranjena i kod nas operisana, potom su me gurali hodnikom prema operacionom traktu sa uperenim pištoljem“, ispričao je dr Ždrale.

MEDICINSKA SESTRA MU SPASILA ŽIVOT

Pored njega je, sjeća se, u jednom trenutku stajala sestra Vitomira, kada je jedan od naoružanih rekao:
„Daj završi s njim!“. Sestra je tada tog naoružanog uhvatila za ruku, odgurnula ga i sve se, na sreću, završilo bez posljedica.

Kaže da se poslije dežurstva 27. ili 28. aprila 1992. više nije mogao ni pješke kretati na posao i nazad kući na Dobrinju.

„Kolege sa „Koševa“ javljale su mi da su ljekari srpske nacionalnosti odvođeni na informativne razgovore u novoformiranu upravu bolnice. Kliniku je preuzeo Faruk Konjhodžić. Dobio sam i informacije da nije baš preporučljivo da se pojavim na poslu“, rekao je dr Ždrale.

KROZ ŠLjIVIK DO SLOBODE

U papučama je 6. maja 1992. sa još dvojicom ljudi krenuo kroz šljivik i ušao u Nedžariće. Odmah se pridružio dr Milanu Pejiću u bolnici „Žica – Blažuj“, koja je, kako kaže, u to doba više bila prihvatni centar za ranjenike, kojima se mogla pružiti samo prva pomoć, nego bolnica.

Zdravstveni radnici su u kesama, kako se ko snalazio, u „Žicu“ donosili sanitetski materijal. Dodaje da su povrijeđene i ranjene slali sanitetskim kolima preko aerodromske piste do Lukavice. Postojao je sanitet u kasarni JNA „Slobodan Princip Seljo“, a odatle su neki transportovani helikopterom, a neki makadamskim putem preko Tilave i Tvrdimića prema Palama u novoformiranu bolnicu na Koranu, Sokolac ili prema beogradskim klinikama.

„Povrijeđene smo slali preko Vogošće, Visojevice, prema Vučijoj Luci, Knežini… zavisno od toga koja trasa makadamskog puta je mogla da se koristi. Slanje ranjenika više nije trajalo čas ili čas i po, nego po tri-četiri časa“, rekao je dr Ždrale, dodajući da su zdravstveni radnici, u to ratno vrijeme, bili heroji.

LjEKARI BEZ GRANICA – antisrpska organizacija

Dr Ždrale se sjeća slučaja sa „Ljekarima bez granica“.

„Čini mi se da su bili iz Francuske i ponašanje im je bilo poprilično sumnjivo. Kada ih je policija pretresla, u kolima su im našli šest pancira, šest toki-voki stanica i neki drugi ratni materijal koji nema nikakve veze sa medicinom. Sve to su pokušali unijeti u Sarajevo koje su kontrolisali muslimani. To je bilo u maju 1992. godine. Ko zna koliko su u Sarajevo, pod plaštom humanizma, unijeli ratnog materijala“, pita se dr Ždrale.

Zvjersko ubistvo profesora Najdanovića bila je poruka svim Srbima šta ih čeka u Sarajevu

Ni u bližoj, ni i daljoj prošlosti u Sarajevu nije zabilježena veća golgota od ove koju smo preživjeli u proteklom ratu. Od više od 450 ljekara, koji su napustili Sarajevo, poslije rata vratilo se svega njih nekoliko. Rekao je to akademik prof. dr Mirko Šošić, koji je prije rata u bolnici „Koševo“ bio šef Grudne hirurgije. Kazao je da je odmah na početku rata u Sarajevu stvarana atmosfera u kojoj su Srbi bez povoda bili sumnjivi, krivi bez krivice, strano tijelo, neprijatelji…

Akademik profesor dr Mirko Šošić

POKUŠAJ UBISTVA profesora STAROVIĆA

„Pokušaj ubistva dekana Medicinskog fakulteta profesora dr Boriše Starovića desio se 4. aprila 1992. godine prilikom polaska na posao. Poslije strašnog mučenja, bez optužbe i suđenja 14. avgusta ubijen je profesor dr Milutin Najdanović. Primarijus dr Gojko Šurbat ubijen je iz snajpera na kućnom pragu, a istog dana iz snajpera na povratku sa posla teško je povrijeđen prof. dr Žarko Mijatović“, sjeća se dr Šošić. Dodaje da je dr Miladin Čuković ubijen 30. jula 1993. godine u krugu bolnice.

„Tokom rata na balkonu Klinike za očne bolesti, na radnom mjestu, ubijen je dr Vladimir Bilenki“, rekao je dr Šošić.

SEĆANjE NA PROFESORA NAJDANOVIĆA

Sa posebnim pijetetom sjeća se dr Najdanovića.

„Nikakav nacionalizam se ne može vezati za profesora Najdanovića. Najpoznatiji sarajevski intelektualci bili su mu prijatelji#, kazao je on i dodao da je dr Najdanović u ratu hapšen i zatvaran u više navrata.

„Hapšenja profesora Najdanovića i njegovo monstruozno ubistvo bilo je poruka svima da za Srbe u Sarajevu nema ni pravde, ni zakona. Sve institucije, počev od suda, policije, radile su mimo zakona.

„PRIJATELjI“ MUSLIMANI SU UĆUTALI

„Tragedija zatvaranja, a potom i svirepo ubistvo dr Najdanovića bilo je jedan od pokazatelja moralnog, pravnog i ljudskog posrnuća. Ne znam da li od straha ili zbog karijere, niko od prijatelja koji su mu sjedili u kući, jeli, pili i gostili se, nije ni telefonom intervenisao da se pusti iz zatvora. To nije ništa drugo do saučesništvo. Niko od tih „velikih imena i prijatelja“ nije ni pokušao da ga spasi. Šta je to do moralni slom, degeneracija društva, poraz morala i svega ljudskog. Takav oblik ponašanja zavladao je u Sarajevu“, sjeća se dr Šošić.

Kazao je da je istraživanjem progona, ubistava, zatvaranja i maltretiranja ljekara u Sarajevu došao do više od 460 imena Srba.
„Više od 200 njih bili su ljekari specijalisti sa Kliničkog centra „Koševo“. Ubijeno ih je najmanje od 12 do 15, a mnogi od njih umrli su na misteriozan način. Riječ je o nepotpunim podacima. Po muslimanskim logorima ih je bilo na desetine, a odvođeni su tamo sa izmišljenim optužnicama, osuđivani bez sudskog procesa i bez ikakvog prava da se brane“, kazao je dr Šošić.

TAMNOVANjE MJESECIMA

U zatvoru su bez suđenja, zbog navodnog pokušaja bjekstva, gotovo šest mjeseci tamnovali prof. dr Marko Vuković, primarijus dr Nemanja Veljkov, dr Dejan Kafka, dr Rajko Medenica i drugi.

„Godinama se traga za ljekarima koji su izbjegli iz Sarajeva i dopunjava spisak onih koji su nekada radili i živjeli u ovom gradu“, rekao je dr Šošić.

Identifikacija profesora Najdanovića

Identifikacija dr Najdanovića na „Koševu“ bila je potresna.
„Kada sam toga jutra 14. avgusta 1992. godine došao na kliniku da primim dužnost, dočekale su me uplakane sestre ispričavši mi o ubistvu dr Najdanovića. Bilo je strašno i slušati. Najdanovićevo ubistvo je bila neka vrsta definitivnog povoda da bježim iz Sarajeva. Jasno je bilo da u Sarajevu nema nikakve šanse da Srbi ostanu živi“ rekao je on.

Bio sam na spisku za likvidaciju

„Život supruzi, djeci i meni 1992. godine spasio je direktor bolnice „Jezero“ dr Srećko Šimić, upozorivši nas šta nam se sprema u Sarajevu. Kasnije sam saznao da sam bio na spisku za likvidaciju“. Rekao je to dr Radomir Elez, koji je prije rata radio u Domu zdravlja na Otoci. On i njegova supruga Nada Elez-Krunić, pedijatar-neonatalog, živjeli su u sarajevskom naselju Breka, a iz Sarajeva su sa sinovima izbjegli 8. aprila 1992. godine.

„Život supruzi, djeci i meni spasio je direktor neonatologije dr Srećko Šimić. Kada je poslije porodiljskog odsustva Nada u martu došla na posao, dr Šimić, inače Hrvat, izuzetan ljekar, humanista i čovjek, upozorio je kao svoje dijete. Rekao joj je: „Šta ćeš ovdje, šalji doznake i dođi kada bude bolje vrijeme“, ispričao je dr Elez, koji danas u Brčkom vodi privatnu ginekološku kliniku.

IME NA SPISKU ZA LIKVIDACIJU

Poslije upozorenja, odlučili su da napuste Sarajevo.

„Moj brat, takođe ljekar, 8. aprila 1992. nas je sa dvojicom naših sinova izbavio iz Sarajeva. Kasnije sam saznao da sam bio na spisku za likvidaciju“, kazao je dr Elez.

Akademik prof. dr Mirko Šošić, koji je prije rata u bolnici „Koševo“ bio šef Grudne hirurgije dobro se sjeća znakova upozorenja sarajevskim Srbima u proljeće 1992. Nakon što je optužen da nije pružio pomoć jednom čovjeku, koji je u bolnicu dovezen mrtav, dr Šošić kaže da je u operacionu salu ulazio sa strahom.

„Zbog prirode ranjavanja niko nije bio siguran da li će moći da spase život ranjeniku ili ne. Izdržavao sam jer sam imao podršku kolege Kemala Drnde. Pričali su mi da je poslije moga izlaska iz Sarajeva na jednom sastanku rekao: „Kolega Šošić je imao najveći broj uspješno urađenih operativnih zahvata u to vrijeme, a mi smo ga otjerali“. rekao je on.

SRBI SMIJENjENI

Odmah na početku rata u bolnici „Koševo“, dodaje, formiran je krizni štab na čijem je čelu bio prof. dr Faruk Konjhodžić, a svi ljekari Srbi koji su bili na šefovskim pozicijama su smijenjeni.

„Na klinici su u to vrijeme na šefovskim pozicijama od Srba u Koševu ostali samo profesor dr Boriša Starović i profesor dr Jovo Vranić. Svi ostali su bili smijenjeni. Odnos je bio takav da su i oni koji su tu radili uvijek bili krivi za nešto. Na jednom od sastanaka Jovi Vraniću, koji je bio šef Traumatologije, a ona je bila srce bolnice i primala najviše ranjenika, poslije njegovog prijedloga da se posao organizuje na drugi način, Konjhodžić je rekao da se više nije usudio da mu se obraća! To nije bilo ništa drugo do krajnja bezrazložna diskriminacija Srba“, kazao je dr Šošić.

Bježali smo samo da spasimo gole živote

„Kada se pogleda spisak 460 sarajevskih ljekara, iako nepotpun, dovoljan je pokazatelj koliko je intelektualaca koji su položili Hipokratovu zakletvu protjerano na različite načine iz tog grada. Nije teško postaviti pitanje, kakva je to poruka bila svim drugim Srbima u gradu?“

Rekla je ovo pedijatar dr Zorka Avlijaš-Kojadinović, koju je rat zatekao na neonatologiji u koševskoj bolnici „Jezero“, a danas radi kao pedijatar u Bijeljini.

Dr Zorka Avlijaš-Kojadinović

„Radila sam do 30. aprila 1992. godine i tog dana sam izašla sa dežurstva. Kako je bio 1. maj, muž je došao po mene da idemo za Olovo. Već na Barama autobus su zaustavili pripadnici muslimanske „Patriotske lige“ i sve muškarce izveli iz njega. Izveli su, naravno i moga muža i cijeli autobus su pretresli.

Ne znam šta bi se desilo da se među tim naoružanim ljudima nije našao jedan stariji čovjek i rekao da muškarce puste. Ovi mlađi su govorili da nikoga ne treba pustiti i da je „predsjednik“, a vjerovatno su mislili na Aliju Izetbegovića, naredio da nikoga ne puštaju“, rekla je dr Avlijaš-Kojadinović.

NEPODNOŠLjIVA ATMOSFERA ZA SRBE

Dodaje da se već od početka rata do njenog napuštanja bolnice na Jezeru osjećala nezdrava atmosfera.
„Nije bilo prijatno boraviti na klinici. Grupe su se izdvajale i u tim grupama nije bilo Srba. Nisam se na to osvrtala, radila sam i ćutala i vjerovatno me je to spasilo“, kaže dr Avlijaš-Kojadinović.

Dodaje da je u ratnom Sarajevu provela mjesec i da je shvatila da joj tu nema mjesta i da mora bježati da spasi goli život.
„Vladao je strah da čovjek neće ostati živ.

U spasavanju žive glave iz stana je ponijela samo lična dokumenta i uvjerenje o završenoj specijalizaciji pedijatrije.

SPISAK

U Sarajevu je od 1992. do 1996. godine ubijeno i iz tog grada protjerano oko 460 srpskih ljekara. Veliki broj njih mučen je u sarajevskim logorima. Ovo je i danas nepotpun i nije konačan spisak.

Moramo skinuti veo sa sarajevske golgote

Srpski ljekari u ratnom Sarajevu prošli su golgotu i iz grada su bježali da spasu život. Sa toga treba rastjerati mrak, koji je stvaran godinama.

Ovo je samo jedan dio svjedočenja o strahotama koje su prošli u Sarajevu iz jednog jedinog razloga – jer su bili Srbi. Kaže da su svi Srbi kada je počeo rat, pa i ljekari, sebi „glavi spasa tražili“. Ubijanje, zatvaranje, protjerivanje ljekara iz Sarajeva otvara pitanje kako su onda prolazili manje poznati ljudi, Srbi stanovnici toga grada.

SPISAK POSTOJI VIŠE OD DECENIJE

Najveći dio posla u skupljanju imena ljekara i profesora sarajevskih klinika obavili akademik Mirko Šošić i profesor dr Marko Vuković. Dr Šošić je kazao da je prvi spisak sa imenima ljekara publikovan 2005. godine.
„Na tom spisku bilo je oko 350 ljekara i on se takođe i danas dopunjava“, kazao je dr Šošić.

Po ne znam koji put da i ovdje pomem velikog čovjeka dr Miodraga Lazića (Nakon rata lično sam upoznao dr Lazića i drugo smo pričali: npa – S.J.S.), koji je rođen u Zemunu 31. maja 1955. Srpski primarijus, hirurg i književnik.

Bio je godinu dana ratni hirurg dobrovoljac u Republici Srpskoj Krajini (juni 1991 — juli 1992) i Republici Srpskoj (od sep. 1992 — feb. 1996), za šta ga je Patrijarh srpski Pavle odlikovao ordenom Svetog Save. U ovom periodu je napisao autobiografsko djelo „Dnevnik ratnog hirurga (Knin 1991 — Srpsko Sarajevo 1995)“.

Krst milosrđa doktoru Laziću

Republika Srpska i predsednik Milorad Dodik odlikovali hirurga iz Niša za zalaganje tokom ratnih sukoba u posljednjoj deceniji 20. vijeka

„Oni koji svojim radom čine dobro u svoja djela unose ono što najviše mogu i što imaju u sebi – svoju ljubav i kreaciju, istrajnost i veliku želju da pomognu drugome”, rekao je u Palati Republike u Banjaluci predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik uručujući veliko priznanje dr Miodragu Miši Laziću, poznatom niškom hirurgu i aktuelnom direktoru Urgentnog centra Kliničkog centra Niš.

Na svečanosti povodom obilježavanja Dana Republike Srpske i Svetog arhiđakona Stefana, dr Lazić odlikovan je Krstom milosrđa za, kako je rečeno u obrazloženju, nesebično zalaganje i žrtvovanje u zbrinjavanju stanovništva tokom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog vijeka.

Uručujući odlikovanje, predsednik Republike Srpske Milorad Dodik je rekao:

„Posebno ističem da je odlikovani dr Lazić kao ratni dobrovoljac svojim herojskim angažovanjem vodio pune četiri godine Srpsku ratnu bolnicu na Ilidži i pritom dao nesumnjiv doprinos Republici Srpskoj, na čemu mu lično i u ime stanovnika naše Republike zahvaljujem.

Od 1992. do 1996. godine kroz ovu ratnu bolnicu prošlo je čak 15.000 ranjenika, a ovaj izuzetan čovjek i vrsni hirurg za to vrijeme obavio je preko 3.500 operacija u opštoj anesteziji i više hiljada drugih hirurških intervencija. To je bio i ostao podvig koji u Republici Srpskoj nikada neće biti zaboravljen”.

Niškog hirurga dr Miodraga Mišu Lazića, autora jedinstvenog „Ratnog dnevnika hirurga” objavljenog još u vrijeme ratnih sukoba na bivšem jugoslovenskom području, za požrtvovanost u radu odlikovao je 1994. godine srpski patrijarh Pavle, a Vojska Republike Srpske dodijelila mu je medalju za hrabrost „Milan Tepić”.

Na održanoj svečanosti u Banjaluci predsednik Republike Srpske posebno je zahvalio i Kliničkom centru Niš za podršku pruženu dr Miodragu Laziću tokom njegovog boravka u Srpskoj ratnoj bolnici na Ilidži i Srpskom (Istočnom) Sarajevu.

NAPOMENA: Dr Miroljub Lazić je primio odlikovanje 8. januara 2016. godine.

slavkojovicicslavuj.blogspot.rs

Izvor: VIDOVDAN


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

3 komentara za Sarajevo – grad u kojem je ubijena Hipokratova zakletva i grad u kojem je sahranjena humanost!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top