Rat je završen

Dođe i polovica maja. Učimo u poslijepodnevnim satima, a Stevo Labant već sa vrata viče glasno i oštro: „Tišina“! Ušutismo k’o zaliveni, svi okrenuti prema njemu. On nekako tiše i skrušeno procijedi: „Imam jednu lošu vijest za vas“. Mi i dalje nijemo gledamo u njega, a on onda pljesnu rukama i odapne gromko: „Kapitulirala je Njemačka. Rat je završen“! Svi skočismo na noge, svatko viče po nešto, gromoglasna graja: „Uraaaa“. Skačemo, igramo, van sebe smo od radosti. Izlazimo na dvorište, čujemo graju i galamu kod Daruvarčana, a nisu rijetki ni pucnji, pa i rafali dolje u centru. Idemo u daruvarski, tamo već igraju kolo. Hvataju se i u drugo kolo, ono prvo je veliko. Jedni pjevaju kozaračko, a drugi slavonsko: „Oj, djevojko, dušo moja“. Nitko ne uči, a, evo, i mrak će. Radost i veselje koje ispoljavamo ne mogu nikako dati prednost učenju. Valjda negdje na dnu mozga leži logika: „Za ovaj događaj i lošu ocjenu vrijedi dobiti“. Uz večeru smo dobili i crnog vina. Pili smo iz šolja jer čaša nije bilo, ali kucanje nije izostalo. Iza večere ostali smo sjediti za stolovima u iščekivanju radio-vijesti. Svaka druga riječ je: „Rat je završen. Hitler se ubio, na njegov zahtjev je spaljen. Gebels je usmrtio djecu i ženu, a onda sebe. Većina glavnih zločinaca je pohapšena i nalaze se u zatvoru“. A onda kažu da kod nas rat još traje. Krvnici i dželati pokušavaju da se predaju Amerikancima i Englezima. Grčevito se brane, ali i uzmiču pred našim snagama. Neće pobjeći zasluženoj kazni! Naši im spremaju doček na izlazu iz Jugoslavije. Tamo će se ili predati, ili nestati. Za nas ovdje najvažnije je da se više ne spominju Zrinska, Buban i Velika Barna, a pao je i Zagreb. Znači, kod nas na Bilogori bande više nema! Sve je dobro i lijepo, ali vrijedilo bi vidjeti kako će se naplatiti onoj domaćoj i prisutnoj gamadi za ono što su nam učinili. Opet poče pjesma od ženskog stola, a mi prihvatismo glasno. Izgleda da nam je i vino pomoglo. Sad se i dečki nadmeću da vode pjesmu: „Druže Tito, ljubičice bela, tebe voli omladina cela. Savio se, savio beli ružmarin, zdravo da ste drugovi, živio Staljin. Timošenko sa sjevera Hitlerove bande tera, a sa juga div-junaci drug Buđoni i kozaci“. Onda opet naše: „Ide Tito preko Romanije i on vodi svoje divizije“. Pa onda: „Dapčeviću, druže Peko, ti se čuješ nadaleko“!

Komentari i međusobna zapitkivanja nastavili su se i u spavaonici. Od silnog uzbuđenja ni san ne dolazi. Zaspasmo u zadovoljstvu, a ujutro uobičajena jurnjava do zahoda, zatim umivanje, pravljenje kreveta, odabiranje teka, pa za stol. Iz trpezarije i haustora ispadamo pojedinačno, a onda se trotoarom sustižemo. Žurimo prema školi, ali razgovor je o ratu i njegovom završetku. Netko dosta glasno izjavi svoje mišljenje: „Ja sam mislio da rat nikad neće završiti“! Nekoliko učenika mu se isto tako glasno pridruži: „I ja“. Ma, i meni malo ostade da se na isti način oglasim, jer ja cijelog rata nisam mogao zamisliti mir. Nisam mogao zamisliti da će doći vrijeme kad me nitko neće proganjati i ugrožavati. Pune četiri godine, i više, stalnog straha, stravičnih prizora, prijetnji i mržnje… Zaziranje od smrti duboko se urezalo u mozak. A sada – gotovo! Kao iz sna, neshvatljivo. Kuda sa tolikom radošću koju niti znam, niti mogu upotrijebiti. Došla je radost, ali za nju kao da nema mjesta. Nije bilo vremena, jdnostavno ga nije bilo, za rasterećenje. Osjećam se kao tijesan da to u sebe smjestim. Svaki nastavnik nam na početku časa čestita pobjedu nad okupatorom i njegovim slugama, a onda glasno kaže: „Smrt fašizmu, drugovi“! „Sloboda narodu“, gromko do neba uzvraćamo mi. Na svakom času je slijedilo nekoliko minuta razgovora o okupaciji, stradanju naroda, Crvenoj armiji i saveznicima, a onda i konstatacija da se borbe još jedino vode u Jugoslaviji. Svi završavaju time da se banda dželata i krvoloka boji odgovornosti za zvjerstva koja su počinili. Naši im presijecaju put, a odavdje pritišću, pa nemaju izgleda da pobjegnu iz Jugoslavije bez kazne. Rusi svaki dan dopremaju svoje izdajnike Čerkeze, koji su ovdje ratovali uz Nijemce, i trpaju ih u vagone. Odgovarat će tamo gdje su izdali Sovjetski Savez, pridružili se Nijemcima i činili zla. Nastavnici bi dalje nastavili po programu, a mi u mislima šetamo Bilogorom, svojim dvorištima… Sigurno su ta radosna događanja imala odraza na praćenje nastave i pamćenje predavanog gradiva. Tko zna da li je to itko mjerio, ali mi smo sigurno poslije kratkog vremena postali kapacitivniji. Nema potištenosti u brizi za najbližima, nema osjećaja siromaštva, nemoći… Mi imamo slobodu, a ona daje sve. Imamo osjećaj da nam sada više ništa ne treba, osim našeg dijela pobjede.

< Probijen je Sremski front                                                   Sadržaj                                    Učiti, učiti i samo učiti >