Rat (nastavak)

Kad bih samo mogla reći da nismo vodili brigu o onome što se oko nas događa! Naprotiv, znali smo sve, i vodili smo brigu o sudbini ljudi koji su živjeli u zemljama koje je Hitler jednu za drugom okupirao. Osuđivali smo i kritizirali slabost zapadnih sila, demokratski sustav zapadne Europe, njihovu nesposobnost da stanu na kraj Hitlerovom napredovanju i jačanju. No kad su napokon “otvorili” oči, već je za mnoge bilo prekasno.

Churchill, jedna od vodećih ličnosti Drugog svjetskog rata, odavno je predviđao katastrofu i neprestano pokušavao upozoriti političare da promijene svoj pomirbeni i popustljiv stav. No njegov je glas bio “glas vapijućega u pustinji”. Napokon je ipak izabran za vođu. Churchill piše:

Sada se napokon bijes oluje koja se dugo skupljala obrušio na nas. Četiri ili pet milijuna ljudi sukobili su se u prvom udaru najnemilosrdnijeg od svih ratova u povijesti. U roku od tjedan dana francuska fronta, iza koje smo naučili boraviti tijekom dugih godina prošlog rata i početka ovog, nepovratno je slomljena. Za tri tjedna, hvaljena francuska vojska potpuno je propala, dok je britanska vojska natjerana u more uz gubitak sve opreme. Za šest tjedana našli smo se sami, gotovo razoružani, s pobjedonosnom Njemačkom i Italijom za vratom, cijelom Europom pod Hitlerovom vlašću i Japanom koji je prijetio s druge strane svijeta. Pod ovakvim okolnostima i izgledima preuzeo sam dužnosti premijera i ministra obrane. 

A po završetku rata, dugačkog, teškog i pogibeljnog rata, mogao je napisati:

Gotovo točno pet godina kasnije bilo je moguće pogledati na naše okolnosti s više optimizma. Italija je bila osvojena i Mussolini ubijen. Moćna njemačka vojska bezuvjetno se predala. Hitler je počinio samoubojstvo. Uz masovna zarobljavanja generala Eisenhowera, gotovo tri milijuna njemačkih vojnika zarobili su feldmaršal Alexander u Italiji i feldmaršal Montgomery u Njemačkoj u roku od dvadeset i četiri sata. Francuska je bila oslobođena, oporavila se i oživjela. Ruku pod ruku s našim saveznicima, dva najmoćnija carstva svijeta, ubrzo smo potpuno uništili japanski otpor. Kontrast je u svakom slučaju bio izvanredan. 

No kolike su još žrtve morale pasti prije te pobjede! I Churchillu je to bilo jasno. Kolikim je žrtvama plaćena ova pobjeda! Churchill nije imao sumnji. “Nemam vam što ponuditi osim krvi, muka, suza i znoja” , no znao je svoj cilj:

Pitate koja je naša politika? Reći ću vam: voditi rat na moru, na zemlji i u zraku, svom svojom moći i svom snagom koju nam Bog može dati: voditi rat protiv čudovišne tiranije nenadmašne u tamnim i žalosnim analima ljudskih zločina. To je naša politika. Pitate koji je naš cilj? Mogu vam odgovoriti jednom riječju: pobjeda, pobjeda pod svaku cijenu, pobjeda usprkos svom užasu; pobjeda, koliko god put bio dug i težak; jer bez pobjede ne možemo opstati.  

Platili smo skupo. U proljeće 1940. Hitler je povrijedio neutralnost Belgije i Nizozemske i ušao u Francusku gdje je otpor bio tako slab da je Hitler nakon tri tjedna – koncem lipnja 1940. – bio u Parizu i spreman napasti Veliku Britaniju. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja invazije na britanske toke, Hitler je počeo sa zračnim napadima, po snazi i opsegu do tada nečuvenima u povijesti ratovanja.

Churchill piše: “Od 7. rujna do 3. studenog u prosjeku su dvije stotine njemačkih bombardera napadali London svake noći.” 

Svakim danom napetost je sve više rasla, a događaji su se smjenjivali jedan za drugim strelovitom brzinom. Mussolini je ratovao u Africi. Na Srednji istok i Mediteran zapadne sile više nisu imale pristupa. Gotovo cijela Europa i dio Azije bili su pod Hitlerovom vlašću. Njegovi histerični antisemitski govori odjekivali su preko kontinenata. Sve više je rasla mržnja protiv Židova. Čitav svijet je gorio, a mi se nismo micali sve dok vatra nije zahvatila i naše domove.

Stalno mi se vraćaju misli s pitanjima: Zašto se nismo maknuli? Teško je – zapravo nemoguće – razumjeti našu pasivnost i pomanjkanje volje da spriječimo ono što se još dalo spriječiti, da poduzmemo korake da se spasimo od ljudskog ludila, tj. da reagiramo razumski. Još bi se nekako sve to moglo razumjeti da smo bili odcijepljeni od svijeta, da smo bili primitivni i nepismeni ljudi! Ali nas, koji smo pratili dnevni tisak, slušali radiogovore i komentare, nemoguće je shvatiti! Već tada smo znali da su koncentracijski logori poput Dachaua pakao na zemlji. Doznali smo to od ljudi koji su bježali iz Njemačke i Austrije. Sjećam se dobro maminih riječi, svaki put kad bi čula koji od Hitlerovih govora, a bilo ih je bezbroj: “Ja ne znam zašto, ali strašno se bojim!”

Je li i ona, kao i mnogi drugi Židovi, vjerovala u čuda? No ovdje nije bilo Mojsija koji bi spasio svoj narod; svatko se morao sam pobrinuti da spasi vlastiti život. Gdje se skrivao Bog Abrahamov koji je nekoć tako velikodušno poštedio nevinog Izaka? Taj Bog znao je da smo nevini. Priča koja slijedi toliko je žalosna koliko je istinita. Iako je ono što se dogodilo meni u Hrvatskoj tragično u istoj mjeri kao i ono što se dogodilo velikoj većini Židova u Europi, svi mi koji smo to preživjeli toliko smo opterećeni tužnim i sumornim uspomenama da suze lijevane kroz mnoga stoljeća ne bi bile dovo-ljne da oplaču našu sudbinu. Naravno, Židovi nisu bili jedina meta Hitlerova ludila. Mnoge manjine i grupe trpjele su i stradale kao i mi. Srbi su bili masovno ubijani, komunisti mrcvareni i vješani, a koncentracijski logori punili su se nedužnim žrtvama.  

Godine 1939. i 1940. bile su godine teških patnji, osobito za one koji su bili neposredno pogođeni ratom. Mi tada još nismo znali za ono najgore što nas čeka. Uz veliki napor pokušat ću prikazati dramatične događaje koje sam preživjela sljedeće 1941. godine, najsudbonosnije u svom životu, kada sam izgubila svoje najveće blago koje sam ikada posjedovala. Ne vjerujem da bih bila preživjela rat da sam tada znala ono što sam kasnije saznala. Vjerovala sam ono što sam željela vjerovati i čula onako kako sam željela čuti, nadajući se da se nije dogodilo ono najgore. Draže bi mi bilo da ne pišem o danima pri sjećanju na koje još i danas osjećam neizrecivu tugu i bol. Najradije bih te osjećaje dijelila samo s onima zbog kojih tugujem, ali osjećam da mi je dužnost pisati o njima, osjećam to kao obvezu prema svojoj djeci koja su zapravo “nadomjestak” za one koje sam izgubila. Pišući ovo otvaram rane koje će ponovno krvariti i peći, koje će gorjeti pod slanim kapima suza, suza koje istovremeno i liječe.