Rade Likić: Unesko, stećci, Bogumili i Blajburg – kako su nas opet preveslali

Putujući u očev zavičaj, prolazio sam iz Sarajeva svake godine tri ili četiri puta kraj nekropole na Radimlji. Pamtim odavno tu nekropolu. Kad se ide iz Sarajeva ka Trebinju, sa desne strane puta nalazi se veći dio nekropole. Posebno su upečatljive reljefne scene: ljudi sa visoko uzdignutom i predimenzioniranom šakom. Sljemenjaci, visoki sanduci, ploče i krstovi prepuni lijepo izvedenih simbola raspaljivali su moju dječačku maštu. Scene lova i ratnih viteških igara bile su mi najinteresantnije.

Privlačila me ta grandiozna umjetnost srednjevijekovnih klesara još od rane mladosti, pa u nekom svom umjetničkom pokušaju naslikah vodenim bojama neko svoje viđenje znamenite “Hrabrena” nekropole. Nisam svojom voljom slikao, već bješe to na času likovnog u šestom ili sedmom razredu osnovne škole. Crtež nije bio loš, očekivah peticu. Ali kad pokazah rad nastavnici, ona se namrgodi i reče: “Otkud krstovi među stećcima, Bogumili nisu priznavali krst“. Dade mi neku trojku i posla me na mjesto. Nisam ni pokušavao da se raspravljam, tada nije bio običaj da đaci komentarišu sud svojih učitelja. Poslije toga, kad god bih prolazio pokraj nekropole na Radimlji, čudio sam se otkud tu krstovi kad nastavnica veli da ih ne može biti. I danas kad god prođem pokraj kompleksa na Radimlji, sjetim se moje nastavnice likovnog, Kornelije Živković, i pomislim na njen komentar mog likovnog pokušaja, ali danas razmišljam i o moći nametnutih stereotipa koji neumoljivo brišu i ono što oko vidi.

Uskoro je stigao pubertet, stećke sam gurnuo u neki dio malog mozga i posvetio se nekim drugim stvarima.

Stećcima ću se vratiti nekoliko godina kasnije, sredinom devedesetih, kad pročitah skoro sve avanturističke romane, a i pokoji klasik iz začujuće bogate ljubinjske biblioteke. Šta sad čitati, mislio sam, te uzeh sveske „Naših starina“; odlično izdanje Zavoda za zaštitu spomenika koje je periodično izlazilo od pedesetih godina prošlog vijeka, mislim sve do rata. Doslovno progutah sav sadržaj “Naših starina“, a onda počeh čitati i ostala istorijska izdanja kojima je obilovala naša mjesna biblioteka. A to su bila djela velikih naučnih umova: Vlajka Palavestre, Đoke Mazalića, Marka Vege, te legendarnog rahmetli Šefika Bešlagića. Začudih se kako se stećci predstavljaju kao bogumilski spomenici na javnoj sceni, dok stručnjaci u, može se reći andergraund izdanjima, to pobijaju. Sad već malo stariji, počeh izvoditi zaključke: otkud to da su stećci povezani sa Bogumilima?

Pročitaš rad o nekropoli na Radimlji iz kog saznaš da je to nekropola srednjevijekovnog stočarskog ili vlaškog – zovite ga kako hoćete – plemena, koje je naseljavalo današnji stolački kraj. Dobro, znači oni su bili Bogumili. Ali kako to, kad su podigli jako mnogo pravoslavnih crkava? Nekako shvatih svojom glavom da vezivanje stećaka sa Bogumilima ima veze sa popularnim zapišavanjem teritorija. Da, trebalo je stećke vezati za temeljni narod, oteti ih iz kandži druga dva plemena i na tome graditi svoju ekskluzivnu nacionalnu vlasničku tapiju na Bosnu i Hercegovinu.

Takođe, iščitavajući naučne radove zaključio sam da su stećci više hercegovački fenomen, ali da se u javnosti ipak vezuju za Bosnu. Da vam plastično objasnim: na prostoru centralne Bosne, znači tamo gdje je nastala srednjevijekovna bosanska država, ima manje stećaka nego u Nevesinju. Takođe, ukrašenih stećaka u srednjoj Bosni ima otprilike kao u stolačkom kraju, dok je čuvenih epitafa tamo manje nego li u Ljubinju i okolini. Otprilike iz naučnih radova možete i saznati da su najstariji evidentirani stećci nastali u Hercegovini, i to još dok je bila u sastavu srednjevijekovne Duklje i Raške. Zalud sve to što stoji na papiru, zalud tvrdnje i radovi eminentnih domaćih stručnjaka, zalud je Marian Wencel do tančina opisala kako se austrijski upravitelj Bosne i Hercegovine uhvatio za opasku čuvenog arheologa Artura Evansa, i od toga napravio mit o Bogumilima, da bi tako umanjio srpske aspiracije na Bosnu i Hercegovinu.

Vezivanje stećaka za Bogumile i temeljni narod se nastavilo, naravno, sve uz pokoju pjesmu Maka Dizdara i pokoju mantru Miroslava Krleže o „Gospođi Evropi koja nema stećke“, potpuno zanemarivši tvrdnje stručnjaka da stećci očigledno nemaju nikakve veze sa bogumilskom jeresi. Još pride, neki je profesor matematike iz Sarajeva napisao zbrkanu pjesničku zbirku inspirisanu natpisima sa stećaka. Razvojem informatike, te loše i patetične pjesmice doživjele su medijsku popularnost kao autentični natpisi, tako da su ih objavljivale i novine poput beogradskog NIN-a, a i neki stručnjaci su padali na te žvrljotine.

Vremenom sa drugarima počeh istraživati ljubinjske nekropole stećaka. A ljubinjski kraj je možda i najbogatiji orginalnim umjetničkim predstavama na stećcima. Vidjesmo da Šefik Bešlagić nije obišao dosta ljubinjskih nekropola i da mnogi stećci uopšte nisu evidentirani. Obilazeći nekropole, gledajući stećke, naravno čitajući i objavljenu literaturu, moji drugari i ja, odgovorno tvrdim, postadosmo i stručnjaci za tu problematiku.

Jako se obradovah kad Ministar civilnih poslova Sredoje Nović objavi da će stećci da se kandiduju za UNESCO listu svjetske baštine. Ali kad vidjeh kakvi su uslovi postavljeni za nominaciju pojedinačnih nekropola, pomislih: “Zajebaše te Sredoje“. Pod direktnu Unesko zaštitu nisu mogle doći nekropole koje su u sklopu bilo kojih vjerskih objekata, ili u aktivnim grobljima. Naravno, bilo je i tu pravih uslova, onih estetskih i ambijetalnih. Naravno, komisija koja je pod ovim uslovima trebala da odabere nekropole, dobro je uradila svoj posao. U čemu je kvaka? U tome što se ogromna većina nekropola stećaka nalazi u aktivnim pravoslavnim grobljima, ili pokraj i unutar pravoslavnih crkava. Naravno, Sredoje Nović o tome nije imao pojma, te je mislio da je zajedno sa Dubravkom Lovrenovićem zajebao muslimane. Sredoje je istoriju svog naroda potpuno zanemario, a sredstva Ministarstva civilnih poslova usmjeravao je u nekakve misteriozne rupetine ili ambarine u svom rodnom Detlaku.

Stećci su konačno poslije nekoliko godina stavljeni na Unesko listu. Skidam kapu, ali…

Ovo je društvo apsurda, a mi Srbi se tu ne snalazimo baš najbolje. I opet su nas preveslali. Poslije nekog vremena u sklopu nekropole stećaka na Radimlji koja je pod direktnom Unesko zaštitom, našao se i spomenik blajburškim žrtvama! Urnebesno do krajnjih granica razuma. Danas ulaznicu na Radimlji, plemenskoj nekropoli Miloradovića Hrabrena, naplaćuje opštinsko turističko preduzeće iz Stoca. U Stocu je na vlasti HDZ, znači sljedbenici one politike koja je porušila sve zadužbine Miloradovića Hrabrena u donjoj Hercegovini, danas naplaćuju ulaznicu na njihovo porodično groblje. Pride je tu i spomenik blajburškim žrtvama, dok je recimo kosturnica žrtvama jame Ržani do u Veličanima bila smetnja direktnoj nominaciji vrlo vrijedne nekropole u sklopu crkve i danas aktivnog groblja u tom selu.

Šta više reći? Opet su nas zajebali. Dok se mi bavimo traženjem nepostojećih nemanjićkih manastira u bosanskoj krajini i istraživanjem misterioznih rupa u kamenu, te metanišemo o vatikansko bečkoj istorijskoj zavjeri protiv srpske istorije, naša istorija nam nestaje ispred nosa. Tako to biva – ko ne čuva svoju istoriju, imaće tuđu.

Izvor: Moja Hercegovina

Vezane vijesti:

Goran Komar: Dr Ćiro Truhelka – zatirač srpske istorije i pisma u BiH