Račvasti jezici

Početkom dvadesetog veka, 1909. godine u Crnoj Gori, tada samostalnoj kneževini, organizovan je popis stanovništva i 94,38 odsto stanovnika izjasnilo se kao Srbi

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti priprema „Rječnik crnogorskog jezika“.

Skandal! Cirkus! Bogami nije; ako priznato od drugih
postoji nešto što se zove crnogorski jezik, onda je logično da to ima i
rečnik. E, sad, što je takvom sočinjeniju adekvatan jedino naziv „Rječnik
srpskog jezika kojim se govori u Crnoj Gori“, nije, izgleda, ničiji
problem.

Početkom dvadesetog veka, 1909. godine u
Crnoj Gori, tada samostalnoj kneževini, organizovan je popis
stanovništva i 94,38 odsto stanovnika izjasnilo se kao Srbi. Ostatak su
Albanci. Crnogorca nijednog. Srpskim jezikom govorilo je 95 odsto
popisanih, ostali albanskim.

Dolaskom na vlast
1945. godine komunisti sve Srbe preimenuju u Crnogorce. Jezik nisu
dirali. To je uradio njihov baštinik, Đukanović.

Tako smo dobili i crnogorski jezik a dobićemo i gore spomenuti rečnik. Leka nema, taj proces je okončan.

Hrvati
su do sredine 19. veka govorili čakavski i kajkavski. Onda su vođe
Ilirskog pokreta donele odluku da Hrvati kao narod za službeni jezik
uzmu srpski, da pređu na štokavicu. Ljudevit Gaj je o tome otvoreno
govorio, postoje i pisani tragovi, naglašavajući da su Hrvati prihvatili
srpski jezik kao svoj. I Josip Juraj Štrosmajer to priznaje. Posao je
po kratkom postupku okončan Bečkim dogovorom, 1850. godine. Taj dokument
spada u red najznačajnijih u istoriji utemeljenja hrvatske nacije.

Bošnjaci
kao posebna etnička grupa, povezana religijskim nitima (islam),
stvorena je u drugoj polovini 19. veka u glavi Benjamina Kalaja,
austrougarskog namesnika za BiH. Posle svega što se u međuvremenu
dogodilo, Bošnjaci su danas narod i govore, tako kažu, bošnjačkim jezikom.
Ne piju ni kafu, ni kavu već kahvu. Dovoljno za novi jezik – bošnjački.
Samo da nije srpski.

Međunarodna lingvistika svaku
jezičku podudarnost na procentu većem od 75 odsto tretira kao jedan
jezik. Gore spomenuti „jezici“ podudaraju se sa srpskim na procentu od
svega 100 odsto. Što reče onaj aforističar: Šta će Crnogorcima srpski
jezik, kad oni imaju isti takav.

Ali, nisu
istorijske činjenice najveća muka ove žalosne priče. Svi jezici rođeni iz
srpskog imaju u Srbiji status posebnih jezika, pa tako, pisali smo o
tome, neki delija iz Novog Pazara vozi Ibarskom magistralom 130 na sat i
kad ga policija zaustavi, da naplati kaznu, on traži prevodioca. Kaže,
ne govori srpski već bošnjački. Narod bi rekao da se pravi lud. Što i ne
bi kad mu je država Srbija dala tu mogućnost.

Srpska
akademija nauka i umetnosti, Institut za srpski jezik, već godinama
predano radi na Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika.
Srpskohrvatski kao jezik postoji još samo u glavama nekih Srba.

I otkud onda Srbima pravo da okrivljuju druge za sve svoje muke i nevolje?

Piše: RATKO DMITROVIĆ

Izvor: Večernje Novosti