Pukla osovina Rim–Berlin

Jednog dana sa suvarkom je donijela i veliku vijest. To nikome nismo smjeli pričati jer do tada to nismo nigdje doznali. Kaže da su Amerikanci zauzeli Italiju, da je pukla osovina Rim–Berlin. Nismo znali kakva je to osovina, ali dosta je bilo da su Amerikanci zauzeli Italiju. Kasnije se objašnjava da se Hitlerova i Musolinijeva mašina više ne može koturati preko Rusa, Amerikanaca i Engleza. Sada ta mašina ima samo Hitlerov kotač! Sad je značenje pucanja osovine jasno. Onda saznajemo da su Amerikanci uhvatili i Musolinija. Poslije nekog vremena, do Bujićke je navratila kuma Kata Grubića. Ona živi u varošu. Za komšije ima Hrvate Smolčiće. Jedan od njih, Martin, uključen je u veze sa partizanima. Kao, došla je po sira i skorupa ako imamo mi ili neki od komšija. Ispričala je da piše u novinama kako su Nijemci došli u Dalmaciju, gdje su ranije bili Talijani koji su se predali Amerikancima. Sada će Nijemci braniti Dalmaciju od Amerikanaca. Ali, što je za nas posebno zanimljivo, vezom je došla obavijest da se puno Talijana predalo partizanima zajedno sa naoružanjem. Sad Talijani u Dalmaciji ratuju kao partizani protiv Nijemaca. To se ne smije nikome pričati jer novine o tome ne pišu. To su jako vesele vijesti, ali nama je teško: radosni smo, a ne smijemo se veseliti!

Ponekad izađem da se malo skližem sa Zvonkom, Mijom i Lojzom. Kupio sam kod majstora Dohnala pantofle sa sarom oko pete. To su natikače sa drvenim debelim đonom, a gore je svinjska koža. Ove sa sarom oko pete su nekakva viša kvaliteta. Mama je naštrikala debele vunene čarape pa u njih stavim nogavice hlača, a sara oko pete ne dozvoljava da snijeg uđe u pantoflu. To mu ispadne kao da na nogama imam čizme. Istini za volju, na čarapama se stvore kuglice leda jer čarapa je topla, a snijeg hladan pa se ledi.

Lojzo i Zvonko imaju saonice, pa se ponekad odemo spuštati niz brijeg u Stalovici. Saonicama se najbrže juri na putu koji ide između Grkovića i Pintarove kuće, a vodi u Slavinu livadu. Kad se tu sanjkamo, sjetim se da se tu prije rata, na Slavinom brijegu, skijao i Milan Popara, a oko njega je trčkarao Zdravko Ferenčaba, pastorak njegovog brata Pere. Sad je Popara partizan, a Ferenčaba je prije njega otišao u ustaše.

Lojzo mi priča da on skoro svaku večer ide kod Jere Golštajna (Gottstein) da se kartaju. Tu u društvo dođe Rudi Fricov i njegov otac Mato, koji je brat Mare, Ferdine udovice. Nekad kod nje i prespavaju. Povremeno navrati i Venco Kiselov iz gornjeg kraja. On prespava kod Tregnera jer su oni rodbina. Pošto je Lojzi poznato da ja ne znam kartati, kaže da dođem da učim, pa ću im i ja dobro doći dok ne pristignu bolji kartaši. Tako sam počeo navraćati, uz stalne mamine prigovore da nije dobro da hodam po noći. Spominje mi i onog Vladu koga je, navodno, ubio neki domobran jer je u noći mislio da je partizan. To se dogodilo pred Bartlovom kućom.

Na tim „kartn“ partijama bilo je svakakvih priča o ratu, koji se više ni njima ne sviđa. Pričali su o ruskom frontu, o partizanima i domobranima, o tome kako nema soli… Mama me stalno upozorava: „Ne pleti se u razgovor. Šuti i slušaj. Ti znaš o čemu ne smiješ ni zucnuti“!

U kartanju sam, za njih, slabo napredovao. Oni su svi znali kartati, a ja baš ništa. ’Ajde, nekako sam savladao “duraka”, pa onda “sedmica tare”. “Anjca” sam brzo naučio, ali sa “šnapsom” je išlo teško. Čak su me i psovali – kako to nikako da naučim. Pošto su oni znali tih nekoliko vrsta kartanja, nikako im nije išlo u glavu da i ja to ne znam. Želio sam da naučim jer time bi prestala njihova psovanja i nekako bih postao ravnopravan, a do toga mi je bilo stalo jer sam se, po svim odnosima, statusom, pa, eto, i kartanjem, osjećao nižim, zapuštenim – jednostavno, nisam bio kao oni.

Kad sam konačno naučio “šnaps”, onda se kartalo dugo, do kasnih sati. Zbog toga su počeli prigovori kod kuće. Lojzo bi dolazio po mene padom mraka kad se blago namiri, odnosno, poslije večere, ali bi me i dopratio uvečer do dvorišnih vrata. “Anjca” su obično subotom i uoči svetaca kartali sami, za novac. Ja sam gledao, kibicovao, a poneke subote nisam ni dolazio. Oni bi tjerali “anjca” do poslijeponoćnih sati, pa je Jero, najstariji među nama, čak ispričao i vic o “anjcu”. Njegova punica, baba ili, modernije, baka (Česi kažu: babika ili babička), spavala je tu u kuhinji gdje se kartalo. Ona bi ponešto štrikala, plela i namotavala klupka, pa bi tako i zadrijemala. Nekad bi onako obučena legla na taj svoj ležaj, niti krevet niti klupu, nekakvu sećiju, kako se to zvalo. Ali, kad bi netko jače viknuo “anjc“, što je značilo dobitak, babika bi se prenula, bilo da sjedi ili leži. Pošto je nedjeljom redovito išla na ranu misu, dakle, neispavana, Jero smisli vic: „Boga ti, kad naša babika bude ujutro u crkvi klečala i molila pa zadrijema, i kad velečasni glasnije vikne, babika će viknuti ’anjc’“! Kasnije je to uvijek bila vesela doskočica, znak da bi trebalo ići spavati, jer bi i sam Jero ili žena mu Fana dobacili: „Hoće li babika vikati ’anjc’”?!

Tako je čitave zime svaki dan bio isti – ’rani se stoka, uvečer kartanje, nedjeljom katolici idu u crkvu. Mi u crkvu ne idemo jer je opljačkana, zapuštena već skoro tri godine, prozori polupani, vrata otvorena… Nitko se od pravoslavaca, Srba, ne usudi pravo niti pogledati u crkvu, a kamoli u nju ući. Lijepi veliki borovi porušeni su za pravljenje bunkera.

Jedini veći događaji su da domobrani i ustaše idu u akcije, obično u Peratovicu. Tada ih gledamo kroz prozor. Za njima idu saonice i kola sa članovima ustaških porodica, domaćih i koloniziranih ustaša. Njima se, kao i ranije, priključuju takvi iz gornjeg kraja. Oni iz Peratovice i Dapčevice dovoze iz srpskih dvorišta vozove sijena, slame ili drva. Dotjeraju i ponešto stoke i svinja ukoliko taj svijet nije uspio da ih skloni. Poneki od seljaka im se pridružuju, a neki idu da si nasijeku drva u šumi više Grubišnog Polja. Te njihove akcije nekad ne uspijevaju jer, ako partizani imalo pripucaju, nastaje veliki lom, okretanje kola i saonica, prevrtanje u grabe i galama, a domobrani i ustaše ih prate sa obje strane puta sa puškama u rukama. To besplatno i jedino kino je rijetko, ali veselo.

Tako smo te kasne jeseni 1943. godine dobili i vijest da je Marijan u partizanima, da radi u nekom visokom štabu, jer on zna pisati na mašinu! Reče kuma Dragana da je taj štab u Djakovcu, ali da je to tajna koju nitko ne smije znati. Prije nego je zapao snijeg, dva puta smo dovezli drva na kravama. Prvi put smo imali gotove, nakupljene hrpe koje je kuma sama nakupila prilikom svojih odlazaka u Barnu. Drugi put smo se duže zadržali kupeći suvarke drva, a neke je kuma uspješno izvaljivala, a onda sjekla na kraće komade. Kući smo stigli već padom mraka, pa je mama bila u brizi. Sve češćim padanjem snijega, čija se debljina povećavala, naša se dnevna aktivnost postepeno svodila na održavanje prtine do staje i štaglja, do kamare slame, svinjca i kokošinjca. Drva smo smjestili u prostoriju koja je činila produžetak ganjka – natkrivenog hodnika od kraja do kraja kuće. Tako su uvijek bila suha, bez vlage od kiše ili snijega. Prije podne nije se nikuda išlo. Podmiri se svo blago, nahrani, napoji, a onda doručkujemo-ručamo (tako smo tada doručak zvali). Onda se sprema užina (tako smo zvali ručak). Rijetko smo išli negdje u posjete. Poslije podne, prije nego se počinje hraniti blago, obično navrati Tina ili njezina mama, a ponekad Cvijeta Romića. Tregnerovi su rijetko dolazili, a Petrovići iz djedove kuće gotovo nikako. Jedina je kuma Dragana dolazila već oko užine da bi sa nama najčešće užinala. Sjedilo se kraj prozora da se vide prolaznici, da se sa nekima pozdravi ako nas uoče kraj prozora. Priče su uglavnom uvijek bile iste jer izvora informacija nije bilo niotkuda. Mama je ponekad ispekla kukuruznu bazlamaču, pa su time bili počašćeni naši posjetioci. U tako jednoličnom životu, jednog dana dođe teta Anka Tregnerova, kaže da im je krava stelna, da više ne daje mlijeka pa ne može da podmiri konte (mušterije). A konte su bili domobrani. Trebali bi dvije litre mlijeka svaku večer, pa je pitala da li bismo mi mogli prodavati bar jednu litru dnevno. Mama to odmah prihvati. Eto, bit će to neka dobrodošla kuna za osnovne potrepštine: šećer, germu, sirće, petrolej, svijeće, šibice ili, daj Bože, ako bude, soli. Rekla nam je još par lijepih riječi o domobranima: „Dobri, mladi dečki, a ako idu negdje u akciju, oni onda dan ranije otkažu“. Eto, tako bi povremeno, ovisno od domobranskih akcija, i nama ostalo više mlijeka. Poslije nekoliko dana saznali smo da je Vrdoljak Dalmatinac, a drugi domobran Marčeta negdje iz Bosne. Obično su po mlijeko dolazili njih dvojica. Saznali smo da se domobran, koji nosi mlijeko od Tregnera, preziva Mikić i da je negdje od Slavonske Požege. Kao i prošle zime, gotovo uvijek smo dan ranije znali kuda idu domobrani. Uz njih, dakako, i ustaše idu u akciju. Obično idu u okolna sela, ali i dalje. Nekad su otkazivali i za dva, pa i tri dana. To su bile opet dragocjene informacije za partizane, ali je snijeg činio svoje. O tome je obaviještena Kata Grubić koju smo isto oslovljavali sa „kuma Kata“. Ona je to prenijela Kati Bujića, u birtiju. Dogovoreno je da se te obavijesti mogu saopćavati Dragi Vukeliću, lugaru, a kada je to nemoguće, onda Bujićki. Povremeno su povratnom infomacijom dobivane radosne vijesti o napredovanju Crvene armije i o bombardiranjima engleskih aviona. Te avione smo često, negdje u visini čuli kako nekuda lete, a onda bismo čekali da čujemo kada se vraćaju.

< Dobio sam upalu zglobova                                       Sadržaj                              Tito zabranio kralju Petru II povratak >