Prvi napad na Divoselo

Ništa nije davalo ni naslutiti da taj jesenji dan 16.novembra 1991.g. neće biti kao i drugi obični jesenji-mada su linije povučene i živjelo se  ni u ratu ni u miru. Iako je moja kuća na Raskrižju od kuće mog tasta, Bogde Bajina i tašte Savke, pod Točkom bila udaljena manje od kilometra, noć uoči tog dana žena Mica i ja prenoćili smo kod njih.

 Planirali smo ujutro klati prase. Kad sam ustao, Bogde reče da danas nećemo klati prase, jer kiša od 6 sati neprekidno pada. Savka je spremila doručak-pršutu i jaja. U to vreme dotrči snaja Ise Ćejina-Anka i kaže  „Eto ustaša-tenkovima od Gospića!“. Ja sam odmah skočio i izašao na uzvisinu kod kuće Bogdinog brata Milana. Tu je trebala biti neka mala medačka jedinica-njih 5-6 ljudi. Njih tu više nije bilo. Kad i kuda su otišli ne znam… Anka je otrčala svojoj kući da bi uzela pare koje su joj u kući ostale. Dok sam osmatrao selo, moj brat Strevo, koji se tu zatekao, upalio je „fiću“ i krenuo prem Malom Kraju-cestom. Utom su naišli  Bogde, Savka i moja žena, i zajedno smo krenuli prema Malom Kraju (suprotno od pravca nailaska tenkova), ostavivši sve  i kuću i blago. Kod Prisoja nam se, koliko se sjećam, pridružila Anka Vujnović, žena pokojnog Đure Đuričina. Ja sam imao namjeru da idemo u Mali Kraj u praznu roditeljsku kuću, i pošto je punica Savka bila bolesna, da založimo vatru i tu se smjestimo, jer je u kući bio i šporet i uobičajeni namještaj.

Kiša je strašno padala. Već kod Grabovca, na cesti je voda  bila do koljena. Kako sam ja imao buce (gumene čizme), ja sam ubrzao korak s namjerom da stignem kući u Mali Kraj prije ostalih, da založim vatru-dok oni stignu. Kad sam došao do mostaca, a to je na oko 200 do 250 metara prije  kuće, pod Mileševom stranom, sasula je iz pušaka paljba iz pravca Velebita, iz njih oko petnajstak. To su karakteristični pucnji  sa dum-dum municijom kalibra, jel 5,56 il 5,6 mm. To su standardi NATO-a. Oni imaju tu municiju koja daje specifičan zvuk. Poznao sam je iz okolnosti što su oni i naše jedinice vodili borbe kod Gospića. Oni su pucali iz takvih puška, a naši su imali domaće naoruženje, obične karabine, „papovke“ i mitraljeze M-53 poznate kao „šarac“. Kad sam čuo te pucnje, ja sam se bacio u šumu, u brdo, da bi odozgo imao prilike vidjeti šta se dešava.

U tom trenutku postojala je bojazan da će moji saputnici, koji su ostali otraga, naići na njih i biti pobijeni. Zbog toga sam se prebacio do živice iznad kuće Marka Đeđana i zauzeo položaj za pucanje, ako stvarno dođe do susret sa ustašama. Kasnije sam saznao da su i oni čuli pucnjavu, prepoznali puške i da su se jednostavno bacili lijevo prema Jovančićevoj kući, da bi taj susret izbjegli. Tu su našli Vladu Migelina, njegovu ženu Anu i njenog brat Baću. I svi su (po priči) krenuli prema Čitluku.

Kad sam vidio da mojih saputnika nema, ne nailaze, uhvatio sam se dublje šume i došao na vrh brda, sa kog se vidjelo skoro cjelo selo, i osmatrao šta se dešava. Najprije je planula kuća Mane Bjegovića-Manišina, potom kuća Peće Bjegovića. Kad je Pećina kuća planula, ja sam napustio osmatranje i drugom stranom brda počeo se spuštati prema Čitluku. Kiša je padala nevjerovatno. Kad sam pogledao prema Velebitu-sve je bare prekrila voda-kao da su jedno veliko jezero. Nisam znao što se dešava u Čitluku pa sam se kretao obazrivo, držeći se brda i pokušao pogledom utvrditi da li se evakuiše čitluško stanovništvo prema Velebitu. Kad nisam uočio evakuisanje, ušao sam u selo i kod Klanačkih brina našao Jovicu Urara i još neke-sad se više ne sjećam ko je bio u toj grupi. Potom sam otišao u kuću Đure Vaskudina, odnosno njegove žene Ivke. Tu sam zatekao ženu pok. Mile, sina Marka Pavlinova. One su mi dale suve čarape, jer sam bio skroz mokar. Tu sam bio kratko vrjeme, zabrinut za braću Stevu i Jocu. Znao sam da je brat Joco trebao ići kod ljekara i da je krenuo u pravcu Čitluka. Međutim brinula me sudbina brata Steve-koji je otišao pre mene u pravcu roditeljske kuće. Raspitivao sam se za njih. Za brata Stevu niko mi nezna reći, a za brata Jocu mi kažu: „Jockarin je izbio dolje kod pumpe u Čitluku!“. Pomislio sam da su Stevu ubili, obzirom da je pucnjava dolazila iz pravca u kom je on kretao, ali i da su sigurno ubili i Đuđu Marijina i njegovu ženu Jelu, koji su bili smješteni u kući Peće Bjegovića, a koju sam vidio da je planula. Kod pumpe nalazim Stevu Bogde Jejina, koji kuva neki čaj. Pošto me je poslužio čajem, potvrđuje da je brat Joco izašao, ali da za Stevu ništa nije čuo. Idem tražiti brata Jocu. Nalazim ga kod kuća Rajčevića. S njim tu popričam. Kaže mi da čim je počeo napad, pravo cestom stigao u Čitluk, nadajući se nekom prevozu do Gračaca odnosno do liječnika… Kod kuće Paje Trišina nalazim Vladu Migelina i ženu mu Anu. Pajina žena Milka veli: „Nemojte nigdje ići tako mokri“. Ona i meni i Vladi nalazi suvu odjeću. Tu smo i prespavali. Ujutro negdje oko 8-9 sati, u grupama krećemo u Divoselo. U našoj grupi bio je Ićo Baburin, moj tast Bogde, i ne sjećam se više ko još. Dolazimo do moje kuće koja je bila u centru. Nalazimo ubijenog Isu Ćejina i zaklanu soku Đuričinu, vremešnu starčad koja je jedva zemljom hodila. Zapaljena i izgorila i moja i kuća brata Steve. Zapaljena Đuričina kuća. Zapaljena kuća Ise Ćejina. Sve to popaljeno. Nijemo-bez rječi gledamo one paljevine.

Prilikom susreta sa drugim grupama pitam za Stevu. Niko ništa ne zna. Već sam u mislima siguran da je ubijen. Brat Joco saopštava da ide u Potkraj (dio sela) da vidi stanje. Priključuju mu se Vlade Migelin, žena mu Ana i mislim Nikola Migelin. Nakon izvjesnog vremena vraćaju se i kažu da su kod gumna Bjegovića našli ubijene Isu Ružina i ženu mu Anku. Našli su, kažu, na Klepalištu ubijene Nikicu, unuka Nije Jajića, Iliju Karduma i Dušana Milkina, ali i da pola Potkrajaca nema. Nema Bebe Bićine. Nema Seje Boćine. Nema Jage Kušmitove ni drugih žena od Jajića. Nema žene, svastike i snahe Milana Ilegina. Kasnije sam saznao da su se one evakuisale u dvije grupe. Jedna prema Šeljeušici, a druga grupa prema Potocima i bari Žugalo. Taj drugi dan je stala kiša. Nalazim se s Nikolom Ise Ćeina, koji je bio na položaju kod Kamenjuše. Priča mi da su se, pod topovskom vatrom iz Gospića, povukli u Veliki Kraj i preko bara Ribijače prema Čitluku. Da bi došli do Čitluka, morali su plivati preko bara. Kod Mijajlovca (po Divoseljački) ili Zmijinjaka (po Čitlučki), na mjestu gdje se sastaju vode iz Ribijače i Sičke, (čiji su potoci u letnjem periodu mali i jedva vidljivi), voda se izlila i na okolne bare takva i tolika da su je morali preplivati da bi se dočepali Debele Glavice i Čitluka. U toj grupi izbili su u Čitluk i Milan Kušmit i još neki, kad je već pao mrak“.

Kazivanje Đorđa Plećaša snimio ( i prepisao) Milan Počuča u Bačkoj Topoli, oktobra 2007. god.
Preuzeto iz knjige Most u vremenu

Izvor: NAŠE OKE NAŠE DIVOSELO