Priča o Miloševiću kao sotoni vuče Srbiju u ambis

Piše Ratko Dmitrović

Dok god čelni ljudi Srbije, ma kako da se zovu, budu ćutali pred teorijom stvorenom na laži da je Slobodan Milošević razbio Jugoslaviju i započeo rat sa ciljem stvaranja velike Srbije, te da je napao Kosovo u nameri proterivanja Šiptara, Srbija i Srbi zauvek će nositi teret krivice i plaćati cenu za to

Predsednik Demokratske stranke, uzgred i predsednik Srbije, Boris Tadić, sprema se na put u Hrvatsku. U stvari, on ide u Vukovar da se pokloni na „Ovčari“ i još jednom, po ko zna koji put, izvini za srpske zločine. Nije mu daleko, pa će skoknuti i do Zagreba.
To nije loša ideja ali ako samo jedan trči okolo i sadi cveće, a svi drugi iz toga izvode sprdnju, onda se takva rabota pretvara u seriju otužnih skečeva koji izazivaju mučninu. Tadić je jedini glumac u tim skečevima. Njemu i njegovim Srbima (ako su Srbi njegovi) niko se ne izvinjava. Niti će. To je Borisu rečeno u brk, uprkos Rezoluciji o Srebrenici, odlascima u Potočare, izvinjenju Hrvatima i Hrvatskoj, uprkos svemu… Ništa nije pomoglo; Kosovo je i dalje pod okupacijom, Hrvatska i dalje Srbe tretira kao građane drugog reda, uskraćujući im osnovna prava, kao što je pravo na privatnu imovinu i pravo na rad; Haris Silajdžić i Mustafa Cerić i dalje tvrde da sva zla dolaze iz Srbije i da Srbiju treba ponovo na sud.

DEMOKRATSKA DRAMA SRBIJE
Svi narodi (generalno gledano) sa prostora bivše Jugoslavije, i njihovi režimi, doživljavaju Borisa Tadića isto kao što su doživljavali Slobodana Miloševića, a Srbija Borisa Tadića, za njih, je ista kao i Srbija Slobodana Miloševića. Postoje retoričke i kozmetičke razlike, usklađene sa vremenom, ali suštinske razlike nema; Slovenci, Hrvati, Muslimani, Crnogorci, Šiptari… svi oni, generalno gledano, tvrde da je Slobodan Milošević razbio Jugoslaviju sa ciljem da stvori veliku Srbiju, da je izvršio agresiju najpre na Sloveniju, a potom i na Hrvatsku i Bosnu. Kosovo da ne spominjem. I svi uglas ponavljaju da na zapadnom Balkanu neće biti dugotrajnog mira, sve dok Srbija ne prođe katarzu, pokajanje, denacifikaciju.
Sve te „istine“, poznato je, odavno je prihvatila i Međunarodna zajednica i tu ništa novoga nema, niti bi sve to bilo opasno za Srbe i Srbiju da drugačije misle i govore ljudi koje smo pre deset godina izabrali da naslede Miloševića. Ali, ne.
To je danas najveći problem Srbije. To je suština „demokratske drame Srbije“, koja traje evo već deset godina. Otuda sve dolazi i tamo se sve vraća. To je đavolje gnezdo, brlog iz kojeg gamižu sve nečisti i hvataju se za noge Srbima, ne dozvoljavajući im da krenu napred.
Ono što o raspadu Jugoslavije, i svemu što je iz toga proisteklo, misle Stjepan Mesić, Haris Silajdžić, Jelko Kacin, Vladimir Šeks, Hašim Tači, Željko Komšić, Milo Đukanović, Sonja Biserko… misli i Boris Tadić. Da misli drugačije rekao bi.
Ne bih da stavljam ruku u vatru da je Vojislav Koštunica po tom pitanju identičnog mozga, ali znamo svi da je i on, dok se njegova slušala, javno ćutao na ovu temu.
Kako je sa srpskog stanovišta, sa pozicije službenog Beograda, moguće braniti Kosovo i Metohiju od američko-šiptarske okupacije ako se krene od stava – a Tadić očigledno kreće od toga – da je Milošević napao Kosovo i tamo izvršio etničko čišćenje. Da misli drugačije to bi valjda i rekao.
Nema tog Srbina koji može da odbrani i pokrene Srbiju i Srbe slažući se sa ocenama da je Slobodan Milošević bio sotona, monstrum, satrap krvavih ruku, balkanski kasapin, masovni ubica, ekskluzivni krivac za sve što se događalo na prostoru bivše države…
Bez obzira na to ko bio na vlasti u Srbiji, i kako god da se zove, ako pristane na gore iznete ocene o Miloševiću – dolazile te ocene sa eks-ju prostora ili sa Zapada, svejedno je – nema ni delić šanse da učini nešto dobro i pozitivno za Srbiju.
Kako i na osnovu čega Tadić, službeni Beograd, vlast u Srbiji… može od Hrvatske zahtevati, na primer, povratak ili nadoknadu 35 hiljada stanova otetih od Srba, ako se službeni Zagreb i službeni Beograd ne spore oko suštine rata vođenog devedesetih i Miloševićeve uloge u tom ratu. Ako se tu slažu, a slažu se, onda im je i zajednički stav da su Srbi u Hrvatskoj dobili taman ono što su zaslužili, jer su napali Hrvatsku, zajedno sa Miloševićem.
Nijedan od dosadašnjih predsednika i premijera Srbije, ove demokratske, postoktobarske, nije javno izgovorio rečenicu koja sve menja u odnosima Srbije i Hrvatske i Srba i Hrvata kao naroda. Ta rečenica glasi: Na prostoru bivše Jugoslavije vođen je građanski rat, kao posledica nasilne secesije Slovenije i Hrvatske, uz podršku dela međunarodne zajednice.
Ne postoji ništa izvan toga što bi moglo da se imenuje, čak, i kao delimična istina.
Nije Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, kao što tvrde svi hrvatski političari, među kojima i Ivo Josipović. Ne, to je laž na koju su pristale sve postoktobarske vlade u Beogradu.
Istina je da je Hrvatska, odlučna da izađe iz Jugoslavije i osamostali se, napala istu tu Jugoslaviju, njene institucije, zakone, armiju, svoje građane srpske nacionalnosti.
Rat u Hrvatskoj počeo je onoga dana kada su Tuđman i Mesić krenuli sa rehabilitacijom ustaštva i NDH, uvođenjem novčane jedinice zvane kuna (tako se zvala samo za vreme NDH) i zahtevom Srbima da potpišu lojalnost novoj hrvatskoj državi. To isto, na početku svoje države, uradio je Ante Pavelić.
Nije JNA napala Hrvatsku, već su paravojne snage republike Hrvatske započele sukob napadima na garnizone JNA u Hrvatskoj. Ko god kaže drugačije, pokvarenjak je i lažov. Lud nije, jer to ni lud ne može da tvrdi.

BLjUTAVA PREDSTAVA ZA NAROD
Šta je radio Slobodan Milošević u to vreme? Pomogao je Srbe u Hrvatskoj. Tačno. A, šta je drugo trebalo da radi i šta je tu sporno? Gde je tu zločin, agresija?
Ako su Austrija i Nemačka na sve moguće načine pomagale Hrvatskoj da se osamostali, a pomagale su, ako je Mađarska, pod pritiskom Nemačke, uvozila oružje za paravojne hrvatske snage, a radila je upravo to, šta su drugo Srbija i Milošević mogli da rade nego da pomažu delu svoga naroda, onom delu kojem je pretilo ponavljanje sudbine iz NDH.
Preterujem? Hoćete da vam još jednom, po ne znam koji put na ovom mestu, opišem šta se Srbima događalo u Sisku, Osijeku, Zadru, Splitu, Zagrebu, Karlovcu… pre nego što je izbio rat u Hrvatskoj.
Dok god Boris Tadić, ili bilo ko drugi u ime Srbije, sve ovo ne kaže javno, pred kamerama, Srbija će u odnosima sa Hrvatskom morati da bude snishodljiva, ponizna, na kolenima.
Mogu vlastodršci u Beogradu, ma kako god se zvali, do iznemoglosti da ponavljaju da Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova, to suštinski ništa ne znači.
Srbija, ova postoktobarska, pristala je na teoriju po kojoj je Milošević napao Kosovo i Metohiju i, tamo, nad Šiptarima izvršio strašne zločine i etničko čišćenje. Posle toga, kažu ovi koji su nam oteli i okupirali Kosovo i Metohiju, Srbija je zauvek izgubila pravo na taj deo svoje teritorije. Tako nešto Tadić i njegovi ne tvrde, reći će neko. Tačno, ali ćute kad drugi u njihovom prisustvu to pričaju. Ćutanje je znak odobravanja.
Ne može vladar Srbije o Kosovu ravnopravno razgovarati ni sa Hilari Klinton ni sa nekim sekretarom u Briselu, ako taj razgovor na stolu ima samo jednu teoriju, onu o Miloševiću kao jedinom krivcu. Tu nema razgovora. Tu se samo čeka presuda, njena visina i samilost druge strane.
Nije Milošević napao Kosovo, ni 1989. godine ni 1998. godine, jer čovek sam sebe ne može da napadne.
Srbija je, u skladu sa ustavnom i zakonskom procedurom, 1989. godine svela svoje pokrajine (do tada države u državi) na nivo autonomnih pokrajina, vraćajući sebi ingerencije koje je imala čak i po onom monstruoznom Ustavu SFRJ iz 1974. godine. Ništa tu nije bilo sporno. Sporno je što su Šiptari i pored uživanja prava o kojima su druge nacionalne manjine na svetu mogle samo da maštaju, tražili više od toga.
Onaj ko vlada i ko bi da vlada Srbijom imaće pravo i legitimitet da brani Kosovo i stvara pretpostavke za njegov povratak u ustavno-zakonski okvir Srbije, samo ako kaže da je 1998. godine srpska policija svim sredstvima, uključujući oružje, sasvim legitimno, intervenisale na delu svoje teritorije, koja se zove Kosovo i Metohija. Zašto? Zato što je tamo izbio oružani ustanak sa ciljem odvajanja i komadanja države. Koja bi to država na svetu postupila drugačije?
Ima li Tadić snage da javno upita partnere na eks-ju prostoru i „prijatelje Srbije“ u međunarodnoj zajednici, kako to da je Hrvatska 1995. godine imala pravo da interveniše u Krajini, zoni pod zaštitom UN, a Srbija tri godine kasnije, nije imala pravo da interveniše na Kosovu.
Dok god Boris Tadić javno, pred kamerama, ne postavi to pitanje, njegova priča o nepriznavanju nezavisnost Kosova obična je tlapnja. Jeftina, prozirna i sve bljutavija predstava za narod.

Izvor: pecat