Povratak u 1941.

U sjajnoj knjizi ‘1941. – godina koja se vraća’ Goldstein je opisao partizane kao neku vrstu UNPROFOR-a koji je spriječio rat Hrvata i Srba i usmjerio ih u zajedničku borbu protiv okupatora i kolaboranata. Danas nema nikoga tko bi preuzeo tu ulogu i Hrvatska je zemlja bez amortizera koji bi uklonili međunacionalne, ali i druge konflikte

Jako je dobro da je to kritikovala i poveća grupa kolega iz lijevoliberalnih novina, pa ćemo ovdje sa zadovoljstvom biti pojačalo tih kritika. Da, velika je, u nebo vapijuća sramota da je Andrej Plenković pristao da ‘Hitler iz našeg sokaka’ Marko Skejo bude ravnopravni sagovornik njegovim ministrima, a istodobno je u povodu smrti Slavka Goldsteina poslao porodici kratki telegram sučešća koji više sliči na hladnu konstataciju da je umro taj veliki intelektualac, nego na žaljenje što se to dogodilo. Ali neka i od takvih stvari može biti od koristi. U ovom slučaju ona je u tome da smo u hrvatskom premijeru dobili kapitalnog, krunskog svjedoka da je Hrvatska zemlja potpuno deformiranog, rahitično iskrivljenog sistema vrijednosti. Odlično obavljeno, pet. Ohrabruje i što Plenković nije svjedok samo za jedan proces, o ne, ima toga još. Nešto prije, istaknuo se i kada je Dražena Keleminca, koji u posljednje vrijeme voli spaljivati primjerke nedjeljnika koji držite u rukama, nazvao nevažnim marginalcem koji nije vrijedan njegovog osvrtanja. Da bi zatim DORH ili, preciznije, čak i DORH, kojemu je posljednjih godina otpalo brat-bratu pola zuba, odlučio pokrenuti krivični postupak protiv Keleminca zbog širenja mržnje i poticanja na nasilje.

Ne znam je li ovdje ocjena odličan dovoljna za premijera Plenkovića, osobno bih prije bio za stepenicu više – izvrsno. To zato što je danas u ovoj zemlji pravih, autentičnih svjedoka vrlo malo – pomeli su ih brojni održani procesi, tipa Glavaš, Merčep, Sanader ili Mamić, kao i neodržani, tipa Todorić – pa ih treba maksimalno tetošiti ako obećavaju. A Plenković je obećavao od samoga početka. Kada je stao na čelo Vlade (one prve, s Mostom u koaliciji), izjavio je da će ona biti odana antifašističkim vrijednostima, ali, žalibože, nije bila i još uvijek nije. Dobro, možda bi i bilo tako da je antifašizam nešto što staviš u vitrinu i samo povremeno obrišeš s njega prašinu. Ali on se u međuvremenu pretvorio u živo i otvoreno političko polje, ne, naravno, u smislu svoje reafirmacije, nego brutalnog, gotovo ‘klaoničkog’ kljaštrenja i sakaćenja. Stvari su kulminirale u doba Karamarkovog ‘antikomunističkog manifesta’ i praktički otvorene reustašizacije, tako da je, pričao mi je jedan redakcijski kolega, Slavko Goldstein, vrativši se s nešto daljeg putovanja u inostranstvu, zapanjeno rekao da ima dojam da se vratio u NDH. Ali vjerojatno ga je još više iznenadio rasplet događaja, pun neočekivanih obrata.

Karamarko je sa svojim bojovnim anti-antifašizmom izgubio prve sljedeće parlamentarne izbore, preciznije nije ih dobio, jer je svojim konkvistadorskim metodama uplašio i zbio lijevoliberalni i lijevi dio birača. Ali onda nastupa još jedna prekretnica. Na vlast dolazi Plenković, čovjek finih, briselski udešenih manira, tako da mu se priklonio i značajan dio spomenutih nedesnih birača. Bila je to velika greška, jer je baš Plenković proveo važan, formativni dio Karamarkovih ideja. Nije pritom koristio rabijatni tip govora o zatvaranju opozicijskih stavova u četiri kućna zida, ali je poduzeo nešto u suštini još gore. Pošao je od toga da radikalnu desnicu i ustaški revanšizam treba staviti u okvire zakona, što je u javnosti trebalo ostaviti dojam da ih se time ograničava, ali zapravo ih se ozakonjivalo. Titov trg u Zagrebu izbrisan je legalnom odlukom gradske Skupštine, a HOS-ova ploča u Jasenovcu sa zloglasnim ‘Za dom spremni’ maknuta je sramotnim, ali ipak regularnim dogovorom s HOS-ovim udruženjima, istina uz preveliku cijenu da je uklonjena samo iz nekadašnjeg ustaškog logora, a praktički legalizovana na svim drugim mjestima. Da se ne bismo puno zezali oko toga što ove legalne skupštinske odluke i navodno regularni dogovori zapravo znače, recimo da su i najveći zločini u nacističkoj Njemačkoj i isto toliko nacističkoj NDH također u pravilu imali ‘pokriće’ u uredno donesenim zakonima i propisima. Dakle teško će ogriješiti dušu onaj ko pomisli da su to bile zemlje golog bezakonja, naprotiv, zakoni su se ondje provodili s upravo ubitačnom preciznošću i dosljednošću.

Naravno da bi bilo nategnuto, pa i glupo reći da će Plenkovićeve metode dosljedne primjene prava imati iste zločinačke posljedice kao u spomenutim dvjema nacističkim državama. Ali strah da će se ponoviti nacifašističko zlo ne postoji ni u Italiji, pa je ondje ipak ovih dana pod prijetnjom teških zatvorskih kazni uvedena zabrana isticanja fašističkih i nacističkih simbola. Osim toga, ondje se i prije ove zabrane nije moglo zamisliti da se najviši državni predstavnici, kao naša Kolinda Grabar-Kitarović, slikaju uz fašističke zastave ili da za fašističke pozdrave izjavljuju da su stari talijanski pozdravi. Usporedba s Italijom vrlo je aktualna jer je riječ o dvjema zemljama s vrlo sličnim crno-crvenim podjelama, ali i vrlo različitim antifašizmima. Italija je u Drugom svjetskom ratu oslobođena akcijom zapadnih članica velike antifašističke koalicije, dok se Hrvatska oslobodila sama, i to uz jednu osobinu partizanskih oslobodilaca koju je u svojim knjigama najzornije oslikao baš Slavko Goldstein.

Partizani su funkcionirali kao neka vrsta onodobnog UNPROFOR-a, jer nisu dozvolili da se Hrvati i Srbi međusobno zakrve, nego su ih usmjerili u zajedničku borbenu kolonu protiv okupatora i domaćih kolaboracionista. Tragedija ovih posljednjih četvrt stoljeća je da u Hrvatskoj više nema nikoga ko bi igrao tu ulogu UNPROFOR-a, tako da su hrvatsko-srpski odnosi funkcionisali i još funkcionišu isključivo po ključu kost na kost. Oh da, bilo je hrvatskih političara koji su to pokušavali ispraviti, ali ne više od tri, četiri, pet…, u svakom slučaju premalo da se promijeni sadašnji model države. A to je model bez amortizera koji bi uklonili ili barem ublažili unutrašnje konflikte, u ovom slučaju međunacionalne, ali i šire (socijalne, međudržavne…), tako da ti konflikti drmaju zemljom doslovce bez ijedne prepreke i ijedne pauze. Srbi čine čvorišnu tačku tih konflikata, iako ih je manje nego ikada, jer očito vrijedi pravilo da kada bi ih ostalo i samo nekoliko hiljada ili čak nekoliko stotina, to bi opet bilo previše. Sa Jevrejima bi sigurno bilo isto da ne uživaju veću međunarodnu zaštitu, ali antisemitizam je u Hrvatskoj ionako uvijek bio samo metaforična inačica antisrpstva.

Tako se krug zatvorio na onom istom mjestu na kojem je otvoren, što je Slavko Goldstein prije nekoliko godina vidovito naznačio u sjajnoj knjizi ‘1941. – godina koja se vraća’. Prije nekoliko dana Goldstein je umro i pokopan je na Mirogoju, a na sprovodu se nije pojavio nitko iz vrhova hrvatske svjetovne i crkvene vlasti.

Autor: Marinko Čulić

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Bez Slavka Goldsteina, put će biti sporiji i teži za sve

Slavko Goldštajn: Kakva sreća, otići u smrt uzdignuta čela …

Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj

„Starohrvatski pozdrav“