Potočarski igrokaz ili zašto nema zajedničke BiH

Ukoliko građane Efbiha zanima zašto građani Srpske ne žele da žive sa njima u istoj državi, niti će ih se, sem silom, na to moći natjerati – slobodno neka prebace danas kanal na BHT ili FTV.

Srbima je za vrijeme „bratstva i jedinstva“ branjeno da govore o genocidu koji su zaslužni građani Nezavisne Države Hrvatske izvršili nad njima u Drugom svjetskom ratu. I to mislimo ozbiljno zabranjeno!

Dakle, dopadalo se zatvora, ostajalo se bez položaja, posla, pa i glave; ako ste pokušali da pripovjedate svojim potomcima o tome kakvo su istrebljenje sljedbenici Ante Pavelića i Alojzija Stepinca učinili srpskom narodu. Među njima, ne zaboravimo, i istaknuto mjesto koje je zauzimalo „hrvatsko cvijeće“.

Ako ste pokušali reći bilo šta realno, automatski ste postajali monarhistički mračnjak, rušilac bratstva i jedinstva, tekovina naše narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije.

Zahvaljujući toj golootočnoj politici Srbi su do danas sasvim propisali latinicom i ponovo nespremni dočekali novi raspad bratstva i jedinstva, uporno na televiziji gledajući Jutel, umjesto Al Džaziru Balkans ili Fejs TV, gdje oduvijek pripadaju Goran Milić i Senad Hadžifejzović.

I danas se svaki takav pokušaj, čak i za srpske žrtve posljednjeg rata, ignoriše, onemogućava, dezavuiše ili čak otvoreno kritikuje kao ratno huškaštvo i govor mržnje. To su, ponovo, temelji bratstvojedinstvene, pardon multietničke BiH.

No, kad je strana koja je počela rat u pitanju, onda se pristojan čovjek pita – kad je više dosta?

Jednostrana priča – dvostrana mržnja

Niko nikome ne smije spriječiti da svoje buduće naraštaje uči o prošlosti i sudbini svojih predaka, bila ona slavna ili neslavna! Primjera radi, kako je Franjo Tuđman dovršio Pavelićev plan, sa nekim atavizmima polupanih ćiriličnih tabli u Vukovaru, koje treba da dovrši Ivo Josipović…

Ipak, ako jedna strana ima pravo da neprestano i preuveličano priča o svojim žrtvama, tim će, prirodno i nesprečivo, kod najmlađih naraštaja razvijati osvetoljubivost i mržnju! I to sa obe strane entitetsko-psihološke linije, nekada istog naroda koji se danas razlikuje na pravoslavne i muslimane.

Ako jedna strana u prošlom sukobu potpuno privatizuje tzv. zajedničke institucije, zastajanjem konvoja ispred zgrade Predsjedništva, ili potpunom instrumentalizacijom tzv. zajedničkog servisa – BHT, ili moralnim sunovratom isticanja krimosa i zločinca Nasera Orića na čelo „Marša mira“; a pri tom se brani, ili od istih „zajedničkih“ institucija ignoriše bilo kakvo slično sjećanje Srba u ovom ratu, onda moraju znati da će sa druge strane sve, i to bez izuzetka, zaboliti to što rade. Da će u njima pobuditi ljutnju, mržnju i osvetnost. Isto ono što razvija kod svojih mladih naraštaja!

Da li iko, makar od strane onih struktura koji su branili Srbima da govore o svojim žrtvama, može shvatiti to? Neki udbaši, titoisti, bratstvoubistvenici? Iko?!

Kako, u ovakvoj situaciji ne podsjetiti na izjave samih kreatora ove svakogodišnje šarade koja se potrefi sa festivalom Egzit, da je na spiskovima mrtvih na hiljade onih koji su kasnije pronađeni živi? Kako ne pitati zašto jedna strana ima tolika sredstva, međunarodnu podršku i pravo da drugima soli pamet, a da svako preispitivanje motiva ovih mitingovanja u Srebrenici, automatski se doživljava kao „negacija genocida“.

Sa zadovoljstvom negiramo genocid!

Bilo bi sa stanovišta socijalne psihologije, ali i psihologije pojedinca, izbrojati koliko su danas puta na BHT i FTV srpska braća islamske vjeroispovjesti izgovorila riječ „genocid“. Pri tome je glavni argument za to što je nekakav kvazisud u Hagu, od kojeg je principijelniji i dosljedniji Vojislav Šešelj sam (takav kakav je), donio nekakvu estradnu presudicu koju ni 1% srpskog naroda u Državnoj zajednici BiH ne šljivi ni pola odsto.

Od Otadžbinskog rata 1992.-1995. do danas, jasno je da našoj braći koja nas mame u multietničnost i novobratstvo i novojedinstvo, uopšte nije stalo šta o nečemu što oni govore i rade mislimo mi – njihovi sugrađani, već je za suživot dovoljno da imaju dijalog i slaganje sa Turskom, Malezijom, Britanijom, Amerikom…

Valjda u toj multietničkoj BiH neće živjeti sa nama, nego sa njima?

Tako se sa zajedničkog javnog servisa, danas tradicionalno napada Republika Srpska, do mjere da čovjek ne može, a da se ne zapita kako su tu zaposleni državni službenici, finansirani prije svega od strane građana Srpske. Javna je tajna da je naplata rtv-takse u Efbihu nikakva, a u Srpskoj do 70%.

Logično je stoga odmah zatim pitati i šta izigravaju Milorad Dodik, Nebojša Radmanović, Saša Košarac i slični „čuvari Srpske“, kada za toliko godina svoje vlasti ni jednom nisu uticali na uređivačku politiku navodno zajedničke BHT?

Da li i u Efbihu i jedan normalan čovjek može podnijeti da voditeljka kao nešto zdravorazumski izgovori: Jedan od najvećih zločina u istoriji čovječanstva?! Valjda ovog čovječanstva koje je svoj trag ostavilo piramidama u Visokom?

Da li mi treba da plaćamo prilog u kojem se kaže „slobodna teritorija, pod kontrolom Armije BiH“? Velikosrpska agresija? Na četnike smo navikli…

Da li i za jedan zločin nad Srbima u proteklom ratnom sukobu, BHT napravi uživi višesatni prenos sa komemoracije i cjelodnevni spektakl jednostranog ispiranja mozga? Šta nam ostaje da tražimo od istih, da spisak imena koja objavljuju svake godine na ovaj datom, jedne godine napišu ćirilicom, jer su prošle latinicom..?

Možda da prenose obilježavanje proboja Koridora kroz Posavinu 1992. godine?

Ciljevi i zadaci

Sad već slobodno možemo reći da je osnovni cilj dešavanja u Potočarima – pravljenje ishodišta nove, islamskom religijom obilježene nacije, koja se od ratnih dana samoprozvala „Bošnjaci“. U svrhu imanja nacije, treba imati i jedno svetište na teritoriji Srpske, jer je ono u Ajvatovici (koje BHT takođe prenosi uživo) suviše neestradno za međunarodne donatore i previše u dubini Efbiha, da bi se iz njega rušila Srpska.

Miting u Potočarima se pokazao kao mnogo korisniji od nogometne reprezentacije FBiH na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Tradicija je tradicija, pa makar i od desetak godina.

Što više puta spomenuti termin „genocid“ i „izvršila Vojska Republike Srpske, pod komandom Ratka Mladića“, a sve u cilju da Srbi, koji o zločinima nad samima sobom u proteklom ratu nemaju blage veze niti im to ko govori, u nekom ekvilibrijumskom zanosu posegnu za takvim svetinjama kao što su Jadovno ili Jasenovac. Onda se glavni uzroci početka ratova pri raspadu bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ko ih je počeo i sa kakvim istorijskim motivima i ciljevima – potpuno relativizuju.

Po istoj logici po kojoj neko misli da zločin nad 700.000 pripadnika plemena Tutsi u Ruandi, operacije NATO-a Bljesak i Oluja, sa preko 350.000 protjeranih Srba, može ići u isti koš sa ubistvima ratnih zarobljenika u Srebrenici…

Kod muslimanske djece napraviti kontinuitet ostrašćenosti i mržnje prema svojoj srpskoj braći, dodatnim negiranjem bilo kakvog zajedničkog korijena između njih, izmišljanjem gluposti koja se stavljaju u udžbenike. Kao što je da se Stefan Tvrtko Kotromanjić, kralj Srba, Bosne, pomorskih krajeva i zapadnih strana, za kralja krunisao, ne u Mileševi na grobu Sv. Save Nemanjića, već u selu Mile, već pogađate – kod Visokog…

To vam je onaj koji ima autorska prava na grb sa ljiljanima.

Po najavama organizatora ovog televizijskog skrnavljenja sjećanja na mrtve, jeste da još 1200 tijela treba identifikovati. To znači da za neke žrtve ima para da se grobovi već sahranjenih ponovo iskopavaju da bi se, prema riječima potpuno nenadziranih institucija koje se tim bave, kompletirali skeletni ostaci; dok u Donjoj Gradini žrtve Jasenovca zatvorenog 1945. godine, ili Jadovna zatvorenog 1941. godine, još stoje neeksumirane i neidentifikovane. Za to nema para i volje.

Za kraj, treba izraziti ljudsko saosjećanje i žalost za stradalima, uz dužnost da se naglasi kako se svaki umrli ili poginuli za četiri godine na prostoru Srebrenice, ukopava na memorijalnom području, da bi se stekao dojam da su ih 11.07.1992. organizovano i isti dan pobili ljudi pod komandom Radoslava Krstića i Ratka Mladića.

To prosto nije istina!

Što se pomirenja i razumijevanja tiče – pali ste na ispitu.

Iduće godine, kada opet budete pravili predstavu sa kružnim miljeićima, jednostrani i samozaljubljeni, pokušajte pomisliti da i nas sa ove strane boli. Da patimo za svojim mrtvima koje su ubili vaši, i da se ljutimo kad ih negirate ili ignorišete.

U smrti su oni svi izmireni.

Izvor: FRONTAL

Vezane vijesti:

Čedomir Antić: Kako bi danas izgledao Balkan da nije bilo Srebrenice

Andrej Fajgelj: Rasizam za srpske žrtve

Mladen Grujičić: Dosta je nametanja genocida!