Počinje gimnazija

Prošlo je jedno lijepo ljeto u miru i slobodi. Bilo je puno sitnih radosti.

Počela je školska godina i uskoro sam ja prešao u daruvarsku Gimnaziju. Razlog je bio konflikt sa profesorom Šmitom, pa mi je profesorica Lidija preporučila da odem u Daruvar prije naredne sjednice nastavnog vijeća grubišnopoljske Gimnazije. Budući da je ona bila direktor, sutradan sam dobio sve papire i ispisao se. Profesor Šmit je bio uvaženi profesor matematike jer su gimnazijalci iz Grubišnog Polja uvijek bili hvaljeni matematičari. Za razliku od prgavog Šmita, gospođa Milica bila je omiljeni profesor. Okružni prosvjetni referent u Daruvaru bio je profesor Momčilo Sadžak, također nekadašnji đak grubišnopoljske Gimnazije, rodom iz Male Barne. Iskreno sam mu ispričao što se dogodilo i rekao sam mu da želim nastaviti školu u Daruvaru ako mi odobre smještaj u internatu. Tu se malo pošalio pa reče: „Za naše drugove mora biti mjesta. Naročito za ovakve koji ne vole Šmita. Znaš, ni ja ga nisam volio“. Dao mi je jednu cedulju za internat, a drugu za gimnaziju i sve je bilo rješeno. Da ne zaboravim, dvadeset pet godina kasnije upisao sam moga sina Dušana u Prvu realnu gimnaziju u Zagrebu, čiji direktor je bio drug profesor Momčilo Sadžak. Nalazili smo se povremeno i ranije. Nazvao bih ga telefonom i rekao da sam bio u lovu, da smo oko njegove rodne kuće sjedili i na tom zastanku pojeli i popili što smo ponijeli. Posebno bih mu naglasio da sam sjedio na onom debelom isturenom kućnom podsjeku, na kome je on mnogo puta sjedio kao dječak. Onda bi taj razgovor bio povod da se nađemo. Uvijek sa smislom za šalu, uvijek me je oslovljavao sa „generale“. Ja uzvratim: „Sad da sam pobožan, trebao bih reći: ’Iz tvojih usta, u Božije uši’“! Tada sam bio potpukovnik, liječnik specijalista.

Životom u internatu sam bio zadovoljan. Bio sam vrlo dobar đak. Sve mi je bilo besplatno, na osnovu Rješenja, po zaslugama iz Grubišnog Polja. Mama je ipak povremeno davala nekakav sitni novčani prilog internatu. Subotom poslije podne išao sam kući. Dakako, pješice. Cestom do groblja, pa onda stazom poprijeko i izbijem blizu Šuplje Lipe, gdje opet skrenem prema Diošu i spuštam se kroz šumu prema ribnjacima. Idem bentom uz ribnjak sa desne strane. Šarani se bacaju, iskaču iz vode i ja stižem do šlajza kod Miškaja. Tu sam mnogo puta pecao ribe još od predškolskog uzrasta. Sad su livade sve do poljančanskih polja. Put je loš, izrovan dubokim brazdama kad je meko, a sada su se osušile i postale tvrde. Uz put livadom lijepa je staza. Ulaskom u polja staza nestaje, a prelazi se u put. Put se lagano uzdiže do ceste Grubišno–D. Rašenica. Kad se prijeđe cesta, opet blatni put vodi uz pravoslavno groblje. Tu je ravnica. To su tzv. Savitki odakle puca pogled preko Šavarnica na varoš gdje se izdižu tornjevi crkve Sv. Josipa i Sv. Đurđa . Na Savitke izlaze mnogi tzv. kućni putevi. Skoro iz svakog dvorišta put vodi na Savitke. Tako ja idem do Tregnerovog puta, zatim ulazim u njihovo dvorište pa onda preko puta i eto me kod kuće. Prođe tih desetak kilometara kao od šale. U nedjelju predvečer ili u ponedjeljak rano vraćam se natrag. U osam moram biti u školi. Ponedjeljkom ujutro, ljeti, natrag sam išao pješice i bos sve do daruvarskog groblja, u najbolju ruku, do ceste kod Šuplje Lipe. Tu sam u nečijem dvorištu prao noge i obuvao cipele.

< Sjeo sam na svoje mjesto za stolom                               Sadržaj                     Pravde i nepravde, poslijeratna raskusuravanja >