Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Pjesma Markice Rimca

Datum objave: petak, 23 decembra, 2011
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Ćirilica

            Početkom juna 1990. godine u Čelebiću sam sreo i Milana Vujanovića, zvanog Tita.

Nije govordžija i ljeporek. Ne bi se reklo da ga je toliko umorilo breme od sedamdeset godina koje još dobro nosi, a opet nije ni namćor i zloća.

Njegovi vršnjaci i oni koji ga bolje poznaju kažu da nije takav bio u mladosti, da je zaćutao i „svoju misli“ od one krvave Ognjene Marije 1941. kad je postao svjedok stravičnog masakra u čelebićkoj školi. Od tada ne zbori kad ne mora, odgovara uglavnom na pitanja, kratko, riječ mu dukata vredi. I nekako nepovjerljivo i sumnjičavo — odmah se vidi da ga je zmija za srce ujela:

„Rat me zateče u vojsci, u Mariboru. Bio kurir i taman me uputilo u Osijek da nosim nekakvu poštu. Putujem preko Beograda pa na Pančevo. Taman stigao u Pančevo kad poče bombardovanje Beograda. Kad sam se vratio opet sam preko Beograda — vido sam ga bombardovanog i razorenog…

Bog zna kako saam se prebacio do Zagreba. Tamo već uljegle Švabe. Ugazih u vatru, ne može se ni natrag ni naprijed. Prevrnem ja kapu kao da sam se predao, a i da što manje ličim na vojnika.

Ne odmičem od željezničke stanice neću li se kako ubaciti u voz za Split — vidim da je moje vojnikovanje završeno i da valja kako glavu sačuvati.

Već tu sam razabrao da se zlo nekakvo golemo valja i da gore ima i od rata. Nekakve naoružane grupe snuju kroz uzmućeni i prestravljeni narod i provjeravaju ko je ko. Neke koji se kazaše da su Srbi samo malo skrajnuše između vagona i namah postrijeljaše.

Pitaju i mene. Ja ne trepnuh: Hrvat, brate, ada ko?

To mi, čini mi se, otvori vrata voza za Split.

Ponadah se da ću bez đavola stići kući. Jes vrga! U Lici samo što voz izađe iz jednog tunjela, eto aviona njemačkih…

Dokopah se nekako kamenja i zaklona i odatle sam pješke do kuće. Dva dana i dvije noći…

Bio se oženio, nekako uoči odlaska u vojsku, i žena mi se, Joka, porodila — nađoh ćerkicu Milku od pola godine. U kući još majka mi Deva i sestra Anđa — bilo joj sedam-osam godina. Otac Sava umro još davno.

Zborim ja majci da se zlo sprema da je bolje da bježimo i navakat spas tražimo. Ona neda pomenuti: ko će zatvoriti kuću i bez nužde obijati tuđe pragove kod svojega…

Dva dana uoči Ognjene Marije vidim ja šta se sprema i više ne slušam majku — pobjegoh i sklonih se amo gore više kuće, u Klanac.

Bilo kasno. Selo već blokirano i ne može ni na krilima niko umaći. Nađoše me, pa sa mnom u školu. Tamo već dotjeralo sve muško od djeteta do starca.

Kako mi je škola ovdje blizu, znao sam da u nužniku imaju stube i otvor za izlaz na tavan. U nužnik se kao i sada ulazi iz hodnika i najvažnije je bilo da iskoristim gužvu i nekeko šmugnem na ta vrata.

Uspje mi u neko doba noći te ja na tavan. Svu noć i cio dan strepim u jednom ćošku kad će se neko od krvnika sjetiti da zaviri i nađe me i na tavanu. Čujem dolje tuku, pucaju, stoji jauk, galama, psovke, lelek…

U jedan vakat se sve malo smiri. Čujem da ih izgone i po breci i naredbama zaključujem da ih vežu. Traje to dugo. Krenuše konačno i koliko mogu razabrati odvedoše ih uz Vodnik prema Klancu.

Ne potraja, pa selo ponovo uzavre od plača i kukanja i u školu opet počeše da dovode. Po glasovima zaključujem da su žene i djeca.

Mili bože, toga jada i te piske — kamen da proplače. Prestravih se: možda su i moji među njima, možda je neko od one djece što se zacenjuju od plača moja Milka!

Zaboravih na strah i na žeđ i na glad — na sve. Sunih niza stube da se predam pa kud oni tu i ja.

Ali kad se obretoh ponovo u nužniku, ne dade mi se. Premamiše me dva tijesna prozorčića i ja bez razmišljanja zaglavih na onaj jedan da se izvučem. Tijesno, ali prošla mi glava i nema povratka…

</p> <p style

 MILAN VUJANOVIĆ – TITA: jedini je umakao iz pakla škole u Čelebiću i to kroz ovaj prozorčić

Izvukoh se neopaženo u žbunje iza škole pa trk kući. Još se nadam da su tamo i naumio da ih pokupim da bježimo kud bilo.

Đavola crna, kuća pećina — sve otvoreno i ispreturano, nigdje nikoga.

Ja odatle u štalu. Zavučem se pod krov i sakrijem u sijenu. Osvojio me umor i nesanica, ali svu noć mi ne dade zaspati vriska i zapomaganje koje se prolama u školi.

Kad svanu, privukoh se do prozorčića na lastavici. Ne vidim školu, ali čujem pucnjavu, čujem lelek, čujem podvriskivanje i breku ustaša. Ne potraja mnogo pa se sokakom od škole ispod moje kuće prema cesti otegnu kolona od četvora-petora zaprežnih kola punih krvavih tijela, od kojih se neka još trzaju i dijele sa dušom.

Prepoznajem kočijaše. Sve moje komšije! Naprijed Markica Rimac, šiba konje kao da je krenuo u svatove i glasno pjeva!

Tek tada opazih poveću grupu ustaša na Barjaku, ispod ceste, na njivi Boža Kozomare, okupljenih oko grotla iz kojega je nekada vađen šljunak. Leševe, vidim, bacaju u tu jamu i tek tada shvatih zašto su je prije neki dan proširivali a mi naivno vjerovali da će možda ponovo otvarati majdan šljunka…

Tako, čini mi se, do ručka, jedni ubijaju, drugi gone leševe nabacane kao vreće i trpaju u jamu, mnoge još žive.

</p> <p style

Sadašnji izgled spomenika žrtvama pokolja u Čelebićkoj školi podignutog svojevremeno na brdašcu Barjak u Čelebiću

Obnevidio od muke i jada, nijesam ni primijetio moga prvoga komšiju kad je došao i otvorio štalu da izgoni blago…

Neka ga, neću mu ni sad spominjati ime kad nijesam do sada — stid me njegovoga stida: komšije mu i dijete u kolijevci kolju na pedeset koraka odatle, a on se polakomio da ugrabi plijen, da se ovajdi od krvave komšijske muke…

Kad sam se uveče izvukao i sunuo da bježim prema Vrbici zamišljao sam da se nikada više neću vratiti u ovo prokleto selo. A, eto, kad zlo mine, čovjek uvidi da mu je svoje ognjište milije, ako je i krvavo, nego tuđe…

*   *   *

          Milanu Vujanoviću – Titi je, inače u ustaškim pokoljima 1941. godine stradala cijela porodica, majka Deva, sestra Anđa, supruga Joka (bila trudna) i ćerkica Milka.

                   Kad se ratno zlo ponovilo devedesetih godina prošlog vijeka i kad je iznova počelo stradanje srpskog naroda u Čelebiću i livanjskom kraju uopšte, i Milan Vujanovića – Tita je morao da bježi sa rodnog ognjišta, prvo u Sanski Most, pa na periferiju Beograda, u područje Lipovačkih šuma. Nije, međutim, pobjegao od nesreće i zle sudbine – namučeni starac je dočekao da tu na vječni put isprati Jovicu, sina jedinca.

           U minulom ratu Jovica bio junačina, prošao sva bojišta, na Troglavu se 1993. godine  našao u ustaškom obruču, ali je uspio da se izbavi i izbjegne sudbinu svojih predaka u Drugom svjetskom ratu. I kad se sa porodicom konačno skrasio i skućio u Beogradu, kad je izgledalo da im se sreća ipak osmjehnula, smrt ga je podmuklo i iznenada ugrabila 2003. godine i to baš na Ognjenu Mariju. Tako sada njegov ostarjeli i ojađeni otac Milan, na pragu desete decenije života,  sa snahom podiže unučad, Jovičinu djeci – dva sina  i dvije ćerke…

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top