Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Pilipenda je kratka pripovetka Sime Matavulja. Prvi put je objavljena u mostarskoj „Zori“, 1901. godine, a potom je uvrštena u zbirku „S mora i s planine“. „Pilipenda“ govori o teškom životu siromašnog srpskog pravoslavnog seljaka, koji ne želi preći u drugu veru, iako bi mu to pomoglo da lakše prebrodi tešku ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi. Pripovetka je bazirana na istorijskim činjenicama, odnosno na unijaćenju Srba u Petrovom polju, koje se odigralo u 19. veku, počevši od 1832. godine, u selu Kričke.
Radnja je smeštena u selu K. u Petrovom polju, 1843. godine. Selo K. je naseljeno samo pravoslavcima, od kojih su se neki već upisali u „carsku vjeru“, odnosno postali unijati (grkokatolici). U centru sela se nalazi mala pravoslavna crkva, dok se ogromna unijatska gradi na kraju sela. Zima je i vlada glad među stanovništvom, zbog izuzetno slabe letine. Sreska vlast deli žito narodu. Katolici dobijaju na poček (otplaćuju nakon nove letine), dok pravoslavci dobijaju na poklon, pod uslovom da postanu unijati.
Pilip Baklina (Pilipenda) je siromašan seljak, koji živi sa ženom Jelom, a dva sina su mu otišla na rad u Primorje. Ima starog magarca Kurijela, dve kokoši i pevca. Zbog teške situacije, odlučuje da proda u gradu jednu kokoš i kreće na put s magarcem. Usput se pojavljuje lokalni meštanin, unijat Jovan Kljako. On nagovara Pilipendu da sledi njegov primer i da će mu tako biti lakše. Na to Pilipenda odgovara: „Ja se uzdam u moga srpskoga Rista! Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi sve može i uzeti, i dušu!“ Svađa između njih se umalo pretvara u tuču. Jovan Kljako beži, a Pilipenda iz besa udari štapom magarca Kurijela, nakon čega se posrami i zaplače.
(IZ GORNjE DALMACIJE)
Pilip Baklina spavaše, na ognjištu, obučen, pokriven haljkom, glavom okrenutom ka slabom plamenu, koji je liskao dno lonca, obješena o verige. Zapaljeno smrekovo korijenje davalo je više dima nego plamena; dim je plavio mračnu kućicu, dizao se pod slameni krov, pokušavajući da izađe kroz jedini otvor na krovu. Vjetar je suzbijao dim, te bi se lice Pilipovo namrštilo, a promolili se krupni, žućkasti zubi pod četkastim prosijedim brkovima. Kad bi vjetar utolio, dim bi ugrabio priliku da se izvuče, te se mogahu razabrati: u jednom uglu krevet, ispunjen slamom. ali sav raskliman; u drugom razboj i na njemu njekoliko haljina; prema vratima koš i nad njim naherena polica sa njekoliko komada posuđa; oko ognjišta još dva-tri lonca i toliko tronožnih stočića. I to bješe cijelo pokućanstvo!
U dvorištu domaćica, Jela Pilipova, sitna žena, ružna, posmatraše na pozitku dva bremenca smrekovih panjeva, pomiješanih sa njekoliko sitnih grabovih cjepanica, što su njih dvoje sa velikom mukom za dva dana nasjekli i prikupili po zabrežju, nad selom. Vjetar je landarao njenim zubunom i kosom bez povezače, a ona je namještala panjeve, kako će tovar izgledati veći.
U pregratku grizao je Kurjel, sitan, riđ, gotovo sijed magarac, tankih nogu, sama kost i koža. Nad njim, na tavancu, bješe složen tovar ječmene slame, njegova krma za cijelu zimu, a pred njim, na zemlji, bješe rukovijet slame, njegov jutrenji obrok, koji je on grizao lagano, gotovo slamku po slamku. Njegov blagi pogled bio je upravljen čas na domaćicu čas na pijevca i dvije kokoši, što prema njemu čučahu, gledajući ga žalostivo. Očevidno on ih je žalio, osobito veselu i lijelu Pirgu, te bi rado s njima podijelio svoju slamu, kad bi to za njih hrana bila.
Još dvadesetak takih kućica, pa onda desetak povećih, to je selo K. u gornjoj Dalmaciji. Selo se razasulo na jednom rubu ravnice, pod brežuljcima. Mala starinska pravoslavna crkva, sklonila se za najgušćom gomilom kuća, u sredini. A u začelju sela, odvojena, zidala se velika, gospodska zgrada, očevidno bogomolja, koja bi dolikovala kakvoj varošici, a ne najsiromašnijem selu Petrova Polja.
Jela uđe u kuću, tresnuvši vratima. U isti mah i vjetar huknu jače i plamen bukvu i voda u loncu uzavri, te se Pilip trže, sjede i pogleda mutnim očima oko sebe. Kad ustade da se protegne, tada se tek vidje da je pravi Pilipenda, kako su ga seljani zvali, jer kad diže ruke povrh glave, umalo ne dohvati ševar na krovu! Bješe krakat, duga vrata i oble glave. Benevreci na njemu bjehu sama zakrpa, a njekada crvena kapa, od plijesni crna, natakla mu se do klepastih ušiju. Kad zijehnu, činilo se da će progutati lonac.
Jela izvadi iz koša i stavi pred muža zemljanu zdjelu, u kojoj bjehu oko dvije pregršti kukuruzova brašna, većma crna, nego žuta. Pilipenda uzdahnu, odmahnu glavom, pa zahvativ polovinu, sasu ga u vrelu vodu, pa mješajom provrti kašu. Jela odnese ostatak, a donese njekoliko zrna soli i spusti ih u lonac. Oboje stadoše gledati kako krklja kačamak, jedući ga očima. Najposlije Pilipenda skide lonac, izmiješa puru i izruči je u drvenu zdjelu. Pa iziđoše oboje pred kuću da se umiju.
Pošto se prekrstiše, počeše polako, oprezno žvatati, omjerajući nesvjesno, brzo i krišom jedno drugom zalogaje. Kad već bjehu pri kraju, Jela će:
– Jadna ti sam, što ću!? Nemam povezače! Kako ću sjutra na pričešće bez povezače?
Pilipenda slegnu ramenima, napi se vode, pa izađe iz kuće. Žena izađe za njim. te natovariše magarca. Onda oboje stadoše kao skamenjeni, posmatrajući tovar, magarca i kokoši. Ponjekad, trenutno, sukobili bi se njihovi prazni, tužni pogledi, ali bi ih brzo odvratili. Tako izgledahu kao dva kipa, koji oličavaju glad i nemoć! Najzad opet će žena, kao za sebe;
– Jadni ti smo, šta ćemo? Za ovo nećeš uzeti ni pet šestica, koliko treba za brašno, a ja gologlava ne mogu na pričešće, te će se reći da smo se i mi upisali!
Pilipenda pusti glas, koji je nalikovao na režanje ljuta psa, pa izbuljivši krvave oči na ženu, zapita kroz zube:
– A hoćeš li da se upišemo u tu… tu… vjeru?
– Sačuvaj Gospode! – reče Jela ustuknuvši i prekrstivši se.
Onda Pilipenda uđe u magareći pregradak i donese najbolju kokoš.
Jela, užasnuta, viknu:
– Ma zar Pirgu? Hoćeš da prodaš Pirtu?
Pilipenda samo reče: „E, ja!“ pa dohvata dugački štap i pođe za magarcem.
Put je vodio mimo novu crkvu. Pilipenda ču gdje ga njeko ozgo zovnu, ali pljunu put radnika, pa pohita dalje, preko njiva.
Kad stigoše na kolski put, Pilipenda se osvrte na planinu Dinaru, koja se bijeljaše od snijega: tužnim pogledom preleti cijelo Petrovo Polje, koje se crnjaše u suhomrazici; pogleda žalostivo na seoca što se nižu po rubovima i učini mu se da vidi kako po ravni leti ona strahovita utvara, koja već. od četiri mjeseca davi narod.
To je bilo zimi godine 1843. Zbog neobično slabe ljetine, još s jeseni, zavlada glad po gornjoj Dalmaciji. Pred Božić malo koja kuća imađaše nješto žita, a zbog slabog saobraćala u ono vrijeme, žito je sporo dolazilo s mora u gradove, a bezdušni trgovci udariše prevelike cijene. Šumoviti i stočni krajevi pomagahu se kojekako, prodavajući drva, hraneći se bijelim smokom, koljući stoku, prodavajući je u bescijenje, ali golo Petrovo Polje, niti ima šuma, ni stoke! Kad se već desilo njekoliko smrtnih slučajeva od gladi, onda općina drniška, kojoj pripada Petrovo Polje, stade opravljati i graditi putove, plaćajući radnike kukuruzom. Snažan i vrijedan radnik, kao što bješe Pilipenda, mogaše zaraditi pola oke kukuruza na dan, a toliko bješe dosta za njih dvoje, jer već krajem ljeta otidoše im oba sina u Primorje, u najam. Ali nakon nekoliko nedjelja, općina prekide radove, a sreska vlast nabavi dosta žita i poče ga dijeliti narodu na dva načina: katolicima na poček (biva, da otplaćuju na obroke u novcu, nakon nove ljetine), pravoslavnima pak poče poklanjati kukuruz, pod pogodbom da svaki kućni starješina koji bude primao ishranu mora prijeći u unijatsku vjeru. Narod se smuti. Agitacija najviše poče u K., gdje ne bješe druge vjere sjem pravoslavne. Stari iznemogli pop nastojaše da orazumi svoju pastvu, ali baš znatnije seljake strah od gladi nagna da se pounijate. To učiniše kapitan, ađunto, čauš (seoski knez, zamjenik mu i raznosač službenih listova) i još sedam-osam domaćina. To se zvalo: „upisati se u carsku vjeru!“ Razumije se da je novovjercima bilo zabranjeno ulaziti u pravoslavnu crkvu…
Pilipenda je išao ka gradu za svojim starim Kurijelom, koji je nabadao tankim nožicama, sporo odmičući. Ali ga Pilipenda nijednom ne ošinu, niti ga je ikada tukao, jer mu žao bješe svoga staroga i odanoga pomagača u ratovanju za opstanak. Pilipenda požali i jadnu Pirgu, koja jednom zarakoli i zalepeta krilima, pokušavajući da se otme. On joj reče: „Ej, moja Pirgo, žao mi te, ali mi je žalije sebe! Oplakaće te Jela, lje!“
Dabome da je Pilipenda na svoj način pomalo i razmišljao o zlom udesu, koji snađe njega i ostale i da je vezivao na to njeka svoja kratka razlaganja. To mu se najviše vrzlo po mozgu kad bi tako za svojim magarcem išao u grad, a sve se naturivalo u obliku pitanja. Pitao je Pilipenda boga:
– Bogo moj, zašto ti šalješ glad na ljude, kad je meni, jadnom težaku, žao i stoke kad gladuje!? I zašto baš šalješ bijedu na nas težake, koji te više slavimo nego Lacmani, siti i objesni!? Ali, opet, hvala ti, kad dade da smo mi najsiromašniji najtvrđi u vjeri, te volijemo dušu, nego trbuh!…
U njeko doba Pilipenda ču iza sebe tutanj koraka; uporedi se i pođe s njim Jovan Kljako. Bješe to živolazan starčić, koji je prije dvadeset i pet godina učestvovao u šibeničkoj buni protiv vladike Kraljevića, kad ono htjede da pounijati pravoslavne Dalmatince, a sad Kljako, pod starost, ipak prevjeri! Nazva boga Pilipendi i dodade:
– A, jadan Pilipenda, smrznu li se?
– Valaj da hoću da se ukočanjim ovđe, nasred puta, ne bih zažalio!
– A jadan, a što ti… a što se ti ne bi upisao?
Pilipenda odvrati:
– Valaj, neću, pa sad crkao od gladi! A nećete dugo ni vi svi, pa da vam je car poklonio cijelo Petrovo Polje!
Kljaku i drutovima mu Pilipenda bješe živi, oličeni prijekor; ipak se nasmija i poče izvijati:
– Ama, Pilipenda, bolan, orazumi se i čuj me! Ne učinismo ni mi to od bijesa, niti mislimo ostati u poganiji, nego… znaš… dokle izimimo, dokle opasemo nejač i čeljad, pa onda ćemo lako!
Pilipenda pljunu.
– Ja ne znam hoćete li lako i kako ćete, ali znam da vam obraz ne opra niko, ni dovijeka, ni dokle vam bude traga!
Kljako se namršti, te će oporo:
– Blejiš, Pilipenda, ali ćeš i ti biti unijat prije Uskrsa!
Pilipenda stade i viknu:
– Ja se uzdam u moga srpskoga Rista! Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi sve može i uzeti, i dušu! A ti…
Kljako ga prekide.
– Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere!
– A, pasji sine, – viknu Pilipenda izmahnuvši štapinom… – čekaj da ti pritvrdim tu vjeru!
Ali Kljako pobježe.
Onda Pilipenda, izvan sebe od gnjeva, svom snagom udari Kurijela. Ovaj stade, okrete glavu i tužno pogleda gospodara, a Pilipenda se postidje, pa ga obuze žalost, te sjede na pervaz od ceste i zaplaka se!
Simo Matavulj rođen je 1852. god. u Šibeniku, u trgovačkoj porodici, a umro je u Beogradu 1908. god. Posle završene gimnazije želeo je da se zamonaši, pa je jedno vreme proveo u manastiru Krupa (stric mu je iguman manastira), ali je odusto od te ideje. Predavao je kao učitelj u dalmatinskim selima. Potom odlazi u Crnu Goru i tamo provodi nekoliko godina, radeći kao profesor (predaje italijanski jezik), školski nadzornik, učitelj kod kneza Nikole. Potom odlazi u Srbiju, prvo u Zaječar, a potom i u Beograd.
Izvor: RASEN
Vezane vijesti:
