„Pedeset mrtvih razreda spava“: Đorđe Đurić

Datum objave: petak, novembar 15, 2019
Objavljeno u Banija
Veličina slova: A- A+

Banija ga je i prije građanskoga rata u Hrvatskoj potpuno zaboravila. A bio je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih njenih pjesnika, proznih pisaca, pisaca epitafa na spomen-obilježjima po Baniji. I pisaca za djecu. Pisaca i poezije i proze. Gostovao je po školama, u selima, gradovima… Sa svima dobro, sa svima dobar. 

Đorđe Đurić

Težak je život imao Đorđe Đurić (Kinjačka, 1929 – Zagreb, 1991, sahranjen je u Sisku). Školovao se u rodnom selu, Križevcima, Zagrebu i Rijeci. Oca su mu početkom Drugog svjetskog rata odvele ustaše u Jasenovac i tamo likvidirale.

U maju 1942. odvode majku, starijeg brata i njega u logor Stara Gradiška, a odatle u logore na sjeveru Njemačke. Još na polasku majka je odvedena na jednu, a njih dvojica na drugu stranu. I svi su preživjeli i vratili se na svoje ognjište.

Đorđe je radio kraće vrijeme u prosvjeti, zatim u novinarstvu, bio je i direktor i urednik listova i u Sisku i u Zagrebu, društvenopolitički radnik, sindikalni je funkciner za oblast školstva u Beogradu.

Najprije se kao srednjoškolac javio poezijom, a onda, za vrijeme studentskih dana, i novelama, za koje je i nagrađivan. Poezijom i prozom za djecu sarađuje u brojnim listovima i časopisima za djecu. Izlaze mu i knjige za najmlađe.

Ilustracija iz knjige “Pakao kraj rijeke”

Međutim, u poeziji, koju stvara u isto vrijeme, drugačiji su sadržaji. To su pretežno stihovi o ratu, o stradanju njegovog i svakog drugog stradalničkog naroda, o vlastitom logoraškom stradanju, ali i stihovi iz kojih izbijaju nada, vjera u bolju ljudsku dušu, vjera u slobodu.

Takve su mu zbirke pjesama „Sjećanje“ (Sisak, 1961), „Zvijezde ne čitaju poruke“ (Sisak, 1964) i „Jato crnih ptica“ (Sisak, 1965). Nije bilo na Baniji priredbe, bilo kakve svečanosti, akademije, programa posvećenih sjećanjima na događaje iz istorije, a posebno iz Narodnooslobodilačke borbe, a da se na njima nisu čitale, govorile pjesme Đorđa Đurića.

Pa tu su i poeme „Besmrtna kao vječnost“ (o Nadi Dimić, Sisak, 1962), „Pedeset mrtvih razreda spava“ (Sisak, 1981) i „Epitaf kraj zelene rijeke“ (Kostajnica, 1981). Tu su i romani „Najdraža zora“ (Sisak, 1977) i „Pakao kraj rijeke“ (Sisak, 1986), a tu su i knjige „Evropom između žica“ (Jasenovac, 1973) i „Zgažena svirala“ (Zagreb, 1984).

Đorđe Đurić je jedan od pokretača sisačkog lista za djecu Kurir u Sisku i njegov prvi glavni i odgovorni urednik. Koliko je samo taj list, s njim kao urednikom, a kasnije i s nama drugima, objavio raznih priloga o Baniji, sa Banije: i dječjih literarnih, likovnih i novinarskih priloga, i priloga odraslih – novinara, raznih stručnjaka, pedagoga: i reportaža, i putopisa, i razgovora, i književnih priloga pisaca iz čitave bivše Jugoslavije, prevedenih priloga, priča iz škola…

Od svega što je napisao, možda su najpotresnije i literarno najuspjelije stranice, posmatrajući ukupno njegovo književno stvaralaštvo, u romanu „Pakao kraj rijeke“.

Tu je autor do najsitnijih detalja opisao svoje logoraške dane u Staroj Gradiški. Pročitao sam mnoge tekstove, mnoge knjige, prelistao brojne dokumente o stradanjima u ustaškim logorima Nezavisne Države Hrvatske, razgovarao sa logorašima i s najbližima onih koji su stradali, ali na priču pisanu kao što je Đurićev roman, nisam naišao.

Autor je tu spojio svjetove stradanja, gladi, nepojmljivih muka sa svjetovima dječjih nadanja, razmišljanja o zlu koja su neshvatljiva dječjem umu. A sve su, gotovo sve oko tog dječaka u paklu kraj rijeke (u ovom slučaju Une) druga, bezbrojna isto takva uplašena, glađu i torturama unakažena djeca. A takve logore u svijetu samo su Hrvati imali!

50 mrtvih razreda

Od našeg prvog susreta, kad sam predložio Dušku Bogdaniću, direktoru Učiteljske škole (i tada već prvih razreda Gimnazije „Braća Hanžek“), da pozovemo pjesnika Đorđa Đurića u školu, on se složio.

I Đorđe je došao. Inače je Đorđe jedno od najradosnijih i najvedrijih lica u mom životu.

Podržavao me, na prednjoj klapni moje prve zbirčice pjesama njegove su dvije rečenice, bio je kod mojih u selu, bio sam kod njegovih i njega u njihovom stanu, igrali smo zajedno fudbal, pekli kukuruze u njegovoj rodnoj Kinjački, obišli brojne škole, književnike, bili zajedno više puta u Jasenovcu, vodili nagrađene literate u Trst, Veneciju, Budimpeštu, sastajali se u Zagrebu, Beogradu…

Ima Đorđa u antologijama, u lektirama, u pojedinim pregledima, zbornicima, ali ga preskačemo mi, krajiški, srpski… A zaslužio je i sjećanje i poštovanje. Jer kako se on radovao svakom novom, talentovanom literarnom glasu sa Banije (i ne samo sa Banije)… da ne kažem kojima.

A iz poeme „Pedeset mrtvih razreda spava“, posvećene djeci ubijenoj i umrloj u najstrašnijim mukama u sisačkom logoru za djecu, navode se početni stihovi:

Ovdje su umrle vaše oči,
ovdje su umrle vaše ruke,
ovdje su vaši koraci stali,
ovdje su vaši kosturi pali.
Ovdje su prestale vaše patnje,
ovdje su nestale vaše muke,
ovdje ste postali zemlja i trava,
u ovoj grobnici hladnoj
pedeset mrtvih razreda spava...

(Iz knjige „Bilo jednom na Baniji“, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2018)

Izvor: banija onlajn

Vezane vijesti:

Pusta zemlja Banija..

Priča o baki Đuli

Baka Milica i njeno pravo

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top