Pariz

Koliko god mi je bilo teško ostaviti Fritza, moram priznati da mi je “doživljavanje” Pariza bilo veliki užitak. To nije bio moj prvi posjet toj metropoli; bila sam u Parizu s ocem i sestrom 1936. godine, na svjetskoj izložbi, ali samo na nekoliko dana. Sada mi je Pariz “pripadao” mnogo dulje. 

U ono doba Pariz je bio “pojam”, ono što je prije njega bio Beč, a danas možda New York ili London. Ta divna metropola, sa svojim širokim bulevarima, grandioznim parkovima, jedinstvenom L’Etoile, pa Elizejska polja, Bulonjska šuma, La Tour d’Eiffel, nebrojene crkve, L’ arc de triomphe, prostrani mostovi preko Seine  a ispod njih ribiči koji stojeći ili sjedeći strpljivo čekaju da uhvate koju ribu – sva ta znamenita povijesna imena, spomenici slavne prošlosti, mjesta koja su genijalni ljudi ove zemlje ovjekovječili u umjetnosti i književnosti, poput Louvrea, Sorbone, Latinske četvrti – sve to što sam dotada poznavala samo iz knjiga ili sa slika, sada je postala stvarnost.

Otac mi je unajmio sobu u Latinskoj četvrti, u Rue Gay Lyssac 30, u stanu jedne udovice, Madame Martin, koja je iznajmljivala sobe studentima. Imala sam veliku i udobnu sobu s vlastitom prostranom kupaonicom i toaletom. Ovdje nas je stanovalo 7 ili 8 studentica, a sretale smo se samo za vrijeme objeda. Prije objeda skupile bismo se u salonu i čekali da nas djevojka pozove: “Madame est servie.” Svaki obrok završio bi bogatim izborom raznih sireva, onih najfinijih vrsta francuskih sireva poznatih u cijelom svijetu.

Ulazna vrata bila su uvijek zaključana, a otvarao ih je kućepazitelj samo na zvuk zvona.

Stan se nalazio nedaleko Sorbone gdje sam se upisala na tečaj francuske književnosti, a također i blizu instituta gdje sam upisala fonetiku, predmet koji je bio obvezan za upis na zagrebačko sveučilište gdje sam namjeravala nastaviti studij. U blizini je bila i nacionalna biblioteka St. Génévieve u koju sam često odlazila. Uz to sam počela učiti i masažu lica – massage faciale – neku vrstu kozmetike, sa svrhom da za slučaj nužde imam i neko praktično zanimanje.

Pariz, kao i svaki velegrad, ima izvrsno riješen gradski prijevoz. Kad nisam pješačila – što sam inače najradije činila jer se na taj način najbolje upoznaje mjesto – služila sam se podzemnom željeznicom – najjeftinijim i najefikasnijim prijevoznim sredstvom za prevaljivanje velikih udaljenosti. 

Ubrzo sam se u Parizu počela osjećati kao da sam kod kuće. Otkrila sam, primjerice, da La Comédie Francaise prodaje svakog ponedjeljka vrlo jeftine karte za studente, da se nedjeljom ne plaća ulaznica za Louvre, da u Latinskoj četvrti postoji kazalište koje daje isključivo Moliereove komedije, pa i to da ima jedno predavanje na drugom kraju Pariza koje ne smijem nikako propustiti. Tu sam se imala prilike upoznati s poznatim liderima komunista, čitati njihove članke u komunističkim novinama L’humanité, gledati “crvene” filmove i nauživati se gnjilih i zatrovanih laži ruske propagande, tada za mene svetih, što se u tadašnjoj Jugoslaviji nije moglo.

Uživala sam u svom boravku u Parizu; samo da sam još mogla sve te dojmove i doživljaje podijeliti s Fritzom! Pisala sam mu dugačka pisma, opisivala sve pojedinosti, a u isto vrijeme punila kutiju, gdje sam držala njegova pisma, Fritzovim “reportažama.” Ta nas je udaljenost još više zbližila. Postojala je neka unutarnja uzajamna bliskost me-đu nama, međusobno razumijevanje, što je učvrstilo našu odluku da se oženimo. Osje-tili smo da smo stvoreni jedno za drugo. Nikada neću zaboraviti pismo u kojem mi je Fritz predložio taj korak. Bio je neobično sramežljiv i nije se usudio otvoreno napisati što misli, već samo nešto kao “Ja se rastapam od sreće pri pomisli da ćeš biti moja ž…” – dovršiti tu riječ “žena” nije se usudio. Moji roditelji još uvijek nisu znali za našu vezu.