Orkestrirano po civilima

Svjedočenja preživjelih istražnim organima u Glini, Gradišci i Banjaluci neposredno nakon spašavanja govore da je kolona civila u selu Novom Varošu, kuda su se izbjeglice kretale prema Savi i Bosanskoj Gradišci, bila pod neprestanim mitraljeskim rafalima i snažnom puščanom vatrom iz obližnjih šuma Prašnik i Ljeskovača

Prvog i drugog maja 1995. godine, tokom akcije „Bljesak“ i neposredno nakon nje, po „Veritasovim“ podacima poginulo je ili nestalo 283 građana srpske nacionalnosti, od čega 57 žena i devetero djece. U „Bljesku“ je sudjelovalo 16.000 pripadnika Hrvatske vojske, dok je na području zapadne Slavonije, koja je tada imala oko 15.000 stanovnika, bilo oko 4.000 vojnika. Snage UN-a povukle su se na sigurna mjesta. Narod je krenuo u egzodus, spašavajući gole živote. Na putu prema „mostu spasa“, do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, rakete iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci.

Jedno od najvećih stratišta bilo je u selu Novom Varošu, kuda se kretala kolona izbjeglica prema Savi i Bosanskoj Gradišci. Svjedočenja preživjelih istražnim organima u Glini, Gradišci i Banjaluci neposredno nakon spašavanja govore da je kolona civila bila pod neprestanim mitraljeskim rafalima i snažnom puščanom vatrom iz obližnjih šuma Prašnik i Ljeskovača.

Savo Počuča tako svjedoči da je pogođen sa više projektila dok su oko njega na putu bila ispreturana vozila, a brojni civili pored njih ležali ubijeni. Kroz Novu Varoš prolazio je iGojko Malešević, u sanitetskom vozilu koje bilo obilježeno vidnim znacima Crvenog krsta, a na krovu je imalo rotaciono svjetlo i sirenu. Tih dana istražnim je organima pričao kako su na vozilo hrvatske oružane snage otvorile žestoku paljbu.

Kiša granata

– Nisam smio da se zaustavljam, pa sam krenuo dalje, obilazeći brojne leševe i prevrnuta vozila. Osjetio sam brojne kuršume koji su gađali po kolima i u jednom trenutku primijetio da je Dušan Ljiljak koji je sjedio do mene, na prednjem sjedištu, smrtno pogođen. I ja sam bio pogođen u predjelu leđa, krv je počela da mi curi iz usta. U vozilu je bio pogođen i Braco Radmirović. Ubrzo je vozilo stalo jer je motor prestao raditi. Zaustavili smo se na samom izlazu iz sela Nova Varoš prema Gradišci. Po putu su padale brojne granate, pa Radmirović i ja nismo smjeli da izađemo iz vozila, te smo polegli pored sjedišta. U ovom položaju smo ostali oko sat i po vremena, kada je vozilo pogodila granata i ono je počelo da gori. Prije toga, ispod vozila sakrila su se dva ranjena muškarca. Kada sam, zajedno sa Radmirovićem, izišao iz vozila, ona su već uveliko gorjela. U njima je ostao Dušan Ljiljak, i ispod njih ona dva muškaraca, koje je plamen već zahvatio – ispričao je Malešević.

Nedjeljko Marjanović svjedočio je da je iz helikoptera mitraljirana izbjeglička kolona te da su ispaljene i dvije rakete.

– Čuo sam šištanje, a nakon toga i detonaciju. Dok sam se nalazio u koloni, kod gostionice „Složna braća“ vidio sam jedan traktor i više putničkih vozila koja su oštećena. Iz pojedinih automobila vire trupla, a jauk se ne čuje, zaključio sam da su svi mrtvi. Pored traktora vidim par mrtvih ljudi, a na samom traktoru na vozačkom mjestu vidim leš vozača. Dok smo se tu nalazili, odjednom poče tući po nama iz kuća sa obje strane puta kroz Novi Varoš. Iskočili smo iz automobila i bacili se na asfalt. Tu je Ilija Šućur bio ranjen, ja sam to zaključio po tome što je posrnuo i pao. On je bio civil i na sebi je imao kožnu jaknu. Ja ga nisam više vidio, jer sam ležao, međutim, čuo sam njegov glas kada je rekao nekom vojniku: „Nemoj me ubiti.“ Tada sam čuo pucanj, ali više nisam čuo Ilijin glas. Oko sebe sam vidio najmanje 15 do 20 leševa razbacanih po cesti… – sjeća se Marjanović.

Stradalnici koji su danima poslije tragičnih događaja 2. maja jedan po jedan kapali na desnu obalu Save, svjedočili su da su noću hrvatski vojnici bagerima sakupljala leševe, palila ih i pomoću rovokopača zakopavala, a zatim prala cestu.

Potresna svjedočenja

Potresne su priče i onih koji su svjedočili stradanjima civila koji su odlučili ostati kod kuće. Nedjeljko Stojnić iz Bodegraja rekao je da su 2. maja hrvatski vojnici svima koji su ostali naredili da u koloni krenu cestom u pravcu Novske.

– Dok smo se tako kretali, vidio sam da pred svojom kućom leži Ljuban Ostojić, star 65 godina. Ležao je na leđima, a ispod njega je vidljivo curila krv po asfaltu. Pokazivao je znakove života, na način što se trzao i nešto mumljao, nerazgovjetno. Pored njega stajao je jedan hrvatski vojnik u zelenoj maskirnoj uniformi. On je pucao u njega. Nakon otprilike 500 metara u koloni prema Novskoj, ja sam u jednom trenutku uspio pobjeći iz ove kolone i sakriti se. Oko kuća sakrivao sam se četiri dana. Četvrti dan uputio sam se prema kući Nikole Popića, a kada sam došao u njegov šljivik, naišao sam na njega mrtvog. Ubijen je metkom u potiljak – svjedočio je Stojnić.

Međutim, mira nije bilo ni na desnoj obali Save, u Gradišci. Nenad Glamočanin tih je dana ispričao da je 2. maja oko 5.30 sati iznenada počelo granatiranje, a ubrzo potom grad su počela nadlijetati dva hrvatska aviona koja su Gradišku zasula bombama. Kada je garantiranje oko 15 sati prestalo, Glamočanin je izišao iz skloništa.

– Na udaljenosti od oko sto metara od moje kuće vidio sam ruševine nekih zgrada i grupu ljudi okupljenih na tom mjestu. Među ciglama jedne od srušenih zgrada primijetio sam dječju nogu da viri iz cigala i prašine. Razgrnuli smo cigle i vidio sam da se među njima nalazi leš ženskog djeteta starog oko pet godina, čije je tijelo bilo bez glave. Vidjeli smo još jedan leš muškog djeteta starog oko 12 godina – opisao je Glamočanin strašan prizor stradanja djevojčiceDajane Gojić i dječaka Nemanje Gojića. Njihovi roditelji bili su teško ranjeni i odmah su prebačeni u bolnicu.

„Sve moje bitke“

Stradanju svoje unuke Une stare tri godine svjedočio je Petar Tadić iz sela Baira, općina Novska.

– Zbog cjelodnevnog granatiranja Gradiške odlučili smo da odemo u podrum susjedne kuće. Pokupili smo osnovne stvari, uzeo sam u naručje unuku i izišao na ulicu, a moja supruga i snaha išle su iza mene i nosile torbe sa stvarima. Kada sam sa unukom stigao blizu jednog kioska, čuo sam zvuk granate koja je pogodila kiosk i eksplodirala. Od siline udara pao sam na trotoar štiteći svojim tijelom unuku. Ubrzo poslije eksplozije vidio sam da unuka žmirka očima, a zatim sam pogledao unazad i vidio da supruga također leži nepomično ne dajući nikakve znakove života. U bolnici je konstatovano da su supruga i unuka zadobile smrtonosne povrede – ispričao je Tadić.

I u selu Boku Jankovcu kraj Gradiške, u kući udaljenoj 800 metara od Save, neposredno nakon ručka, sjedeći u fotelji u dnevnom boravku i čitajući knjigu, smrtno je stradala Nikolina Račić od granate koja je direktno pogodila kuću, prošla kroz tri zida i eksplodirala u dnevnom boravku. Prvog maja u Staroj Gradišci, pred očima njegovog oca, granata je raznijela desni kuk dječaka Bojana Iličića, starog 14 godina, koji je isti dan na putu do bolnice u Banjaluci umro.

Ovo su samo neke od priča o naličju akcije „Bljesak“, koju je načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Janko Bobetko u svojoj knjizi „Sve moje bitke“ nazvao simfonijom, čiji je, kako je rekao, svaki detalj predvidio, a predsjednik Ivo Josipović okarakterizirao kao izvrsno pripremljenu i provedenu vojno-redarstvenu operaciju.

PIŠE: Paulina Arbutina

Izvor: