Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

OKRUGLI STO: KULTURA PAMĆENjA I ODNOS PREMA ISTORIJSKIM SPOMENICIMA

Datum objave: sreda, 3 oktobra, 2018
Objavljeno u Oluja
Veličina slova: A- A+
Savo Štrbac (FOTO: Bojan Milijašević)
Savo Štrbac (FOTO: Bojan Milijašević)

O SPOMENICIMA KOJE JE VERITAS IZGRADIO NA PODRUČJU REPUBLIKE SRPSKE I FEDERACIJE BiH

1. Sjećanje i pomeni

Odnos prema mrtvima i razlikuje čovjeka od drugih bića. Preko mrtvih predaka i znamo ko smo i šta smo i odakle smo. Oni određuju našu svijest o pripadnosti nacionu i vjeri i uče nas vrijednostima kao što su sloboda, čojstvo i junaštvo. Braneći te vrijednosti i Srbi su ginuli ili su ih drugi zbog toga ubijali.

A koliko je stradalo Srba od onog do ovog Kosova?

Nažalost, jednostavnog i pravog odgovora još nema, prvenstveno zbog toga što sami nismo sačinili vjerodostojne i potpune spiskove naših žrtava, pa su u opticaju razni i u mnogome različiti podaci.

Jevreji imaju dugo iskustvo s progonima i pogromima. U njima su naučili da sačuvaju dostojanstvo, a ono je sadržano u njihovom uvjerenju da “ako su im oduzeli pravo na život, ne mogu im oduzeti pravo na ime”.

U muzejima holokausta u cijelom svijetu neprestano se čita šest miliona imena onih koji su pali kao žrtve antisemitizma. Mali srpski narod je toliko stradao u dvadesetom vijeku da bi vjerovatno mogao da popuni polovinu jevrejskog spiska. Ali potpunog spiska nema.

Poučeni iskustvom Jasenovca, VERITAS otima zaboravu žrtve najnovijeg pogroma Srba u Hrvatskoj i Krajini. Čini to tako što bilježi imena i sudbine stradalnika. Tako se imenima vraća život. Jedino se tako mogu izbjeći i manipulacije sa žrtvama. I jedino se tako krivci mogu izvesti pred sud, bilo koji – domaći, međunarodni, istorijski, i bilo kada – ratni zločini ne zastarjevaju, posebno ne u “kolektivnom sjećanju naroda”.

2. Poginuli i nestali Srbi sa područja RH i bivše RSK u ratu devedesetih

2.1. Verifikovani podaci

Na srpskoj strani je, prema Veritasovim podacima, do kraja jula 2018. godine, u ratu i poraću (1990-1998) na teritoriji RH i RSK poginulo i nestalo 7.341 osoba.

Od ukupnog broja poginulih i nestalih, do sada je sahranjeno 5.555 (76% ) osoba (porodice potvrdile identifikaciju, preuzele i sahranile posmrtne ostatke), dok se 1.786 (24%) osoba još vodi u kategoriji nestalih.

S obzirom na protek vremena od prestanka ratnih dejstava, mala je vjerovatnoća da je neko sa spiska nestalih među živima, tako da i nestali poprimaju značenje poginuli. Poginuli i nestali su uglavnom srpske nacionalnosti (jedan manji broj su drugih nacionalnosti, a živjeli su ili ratovali sa Srbima u RSK).

Nažalost, ovaj VERITAS-ov spisak 1  poginulih i nestalih nije konačan. Trenutno se u postupku verifikacije nalazi još oko 758 lica za koja postoji velika vjerovatnoća da su takođe poginuli i nestali u ratnom periodu na području RH i RSK (UNPA). Na ovom popisu ne nalaze se imena onih pripadnika JNA čiji su posmrtni ostaci neposredno po pogibiji predati njihovim porodicama. Prema nekim informacijama iz srpskih izvora poginulo ih je preko hiljadu. Veritas trenutno analizira spiskove iz više izvora i do kraja 2018. godine planira objaviti i ovaj spisak.

Po popisu stanovništva iz 1991. godine u RH bilo je ukupno 4.784.265 stanovnika, od čega 3.736.356 Hrvata, 581.663 (12,2%) Srba i 106.041 (2,2%) Jugoslovena. 2

Upoređujući ukupne gubitke na srpskoj strani (7.341) sa učešćem srpske populacije u ukupnom broju stanovnika u RH iz 1991. godine, dolazi se do iznosa od 1,26 % poginulih i nestalih na srpskoj strani u periodu od 1990. do 1998. godine.

2.2. Srbi iz RH i RSK stradali na teritoriji Republike Srpske (BiH)

Svo vrijeme rata devedesetih Srbi iz bivše RSK stradavali su i na području BiH, odnosno Republike Srpske, s obzirom da su imale dugu zajedničku granicu koju su zajedno čuvali a ponekad zajedno i ratovali protiv zajedničkog neprijatelja. Osim toga najbezbjedniji putevi za krajiške Srbe vodili su u Srpsku ili preko nje za Srbiju, što je najviše došlo do izražaja u posljednjim akcijama etničkog čišćenja Srba sa područja Hrvatske, poznatim pod kodnim nazivima “Bljesak” i “Oluja”, izvedenim u maju i avgustu 1995.

Samo u te dvije akcije iz RSK u Republiku Srpsku izbjeglo je oko 250.000 ljudi. Oko 30-ak hiljada ih se i zadržalo na području Srpske, dok su ostali produžili za Srbiju. Prolazeći kroz Srpsku, krajiški Srbi su i ubijani i kao civili i kao vojnici.

Prema Veritasovim podacim u ratu devedesetih na području BiH poginilo i nestalo je 394 (5% od ukupnog broja žrtava) Srba iz Hrvatske i RSK, od kojih su mnogi i sahranjeni na području Srpske, bilo da su tu poginuli, bilo da su ih porodice mrtve donijele sa sobom ili naknadno prenijele sa područja Hrvatske.

3. Da se ne zaboravi

Krajišnici sa lijeve obale Une su, predvođeni Veritasom, punih 20 godina, sve do početka državnog obilježavanja godišnjice “Oluje”, koju su ustanovili i sprovode zadnje 4 godine Vučić i Dodik, pod nazivom “Da se ne zaboravi” obilježavali godišnjice te jedne od najvećih tragedija srpskog naroda upravo na području BiH, koje je trajalo od 3. do 7. avgusta.

Obilježavanje je počimalo na temeljima hrama Hrista Spasitelja u centru Banja Luke simboličkim paljenjem 7.000 svijeća, po jednu za svaku izgubljenu dušu u posljednjem ratu, a nastavljalo bi se prigodnim duhovno-umjetničkim programom, u kojem su učesvovali poznati srpski umjetnici poput Miće Jelića Grnovića 3  ili sad pokojnog Nebojše Zubovića 4 . Radili smo to i u porti dovršenog hrama, naravno uz blagoslov vladike banjalučkog Jefrema i učešće sveštenstva te eparhije.

Sutradan, 4. avgusta, održao bi se pomen u crkvi sv. Trojice (u zadnje dvije godine pomeni se održavaju u hramu Hrista Spasitelja), a zatim su se polagali vijenci i palile svijeće na groblju Sv. Pantelija, a nakon toga bi se održala i daća u  Kolu srpskih sestara.

U organizaciji pomenutih manifestacija učestvovao je i Odbor za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova, koji se od početka državnog obilježavanja godišnjice “Oluje” potpuno povukao iz učešća u pomenutim manifestacijama.

Veritas je i nakon početka državnog obilježavanja godišnjice “Oluje”, uz podršku SPC i lokalnih vlasti, nastavio sa već tradicionalnim manifestacijama u  Banja Luci: pomen na dan 5. avgusta, a nakon toga održavanje okruglog stola i predstavljanje prigodnog biltena, posvećenih pomenima i sjećanjima na sve krajiške žrtve iz devedesetih.

Zadržane su i sve manifestacije na “prijedorskom pravcu”, koje se održavaju 6. avgusta: pomen u hramu Sv. Apostola Petra i Pavla u Novom Gradu, paljenje svijeća do “mosta spasa”, spuštanje vijenaca sa tog mosta u rijeku Unu, polaganje vijenaca na spomenik u Tunjicama, pomen u hramu Sv. Save i polaganje cvijeća i prisluženje svijeća kod spomen obilježja, o čemu će biti još riječi u nastavku.

Veritas je zadržao i manifestacije na “petrovačkom pravcu” koje se održavaju 7. avgusta: pomen kod spomen obilježja kod Bravskog i posjeta Driniću, o čemu će takođe biti riječi u nastavku.

Veritas njeguje različite fome sjećanja na žrtve i tragične događaje kao što su: objavljivanje prigodnih saopštenja, biltena, publikacija, knjiga, filmova, podizanje spomen obilježja na mjestima stradanja: održavanje konferencija za štampu, okruglih stolova i tribina, podržavanje pomena tragičnim događajima iz srpske istorije u svim pravoslavnim hramovima i na mjestima gdje su se događaji zbili, te prigodnih sportskih takmičenja kao i takmičenja u poznavanju istorijskih činjenica o događaju koji se obilježava.

4. Spomenici krajiškim Srbima na području BiH koje je Veritas izgradio i koje podržava i održava

4.1. Petrovačka cesta- Bravsko

4.1.1. Opis zločina

U aviogranatiranju izbjegličke kolone, dana 07.08.1995. godine kod Bravskoga (topografski nazivi ovog mesta su još Klenovac i Janjilo), koje se nalazi između Petrovca i Ključa, od strane hrvatskih aviona, poginulo je deset lica, među kojima četvero djece, djevojka od 20 i starica od 83 godine, a nekoliko desetina ih je, što teže što lakše, ranjeno. Ova izbjeglička kolona krenula je iz Sjeverne Dalmacije i Like i u Martinbrodu preko Une prešla u Republiku Srpsku.

Tom prilikom su ubijeni: Drča Darinka (1927), Drča Jovica (1989) i Dubajić Mirjana (1974) svi iz Brotinje kod Donjeg Lapca, Kovačević Mika (1912) iz Kričkog brda kod Donjeg Lapca, Rajić Nevenka (1984), Rajić Žarko (1986), Vuković Darko (1982) i Vuković Krstan (1951), svi iz Donjeg Lapca, te Stjelja Branko (1923) i Stjelja Mirko (1961), oba iz Zagrada kod Benkovca.

Na licu mjesta identifikovani su: Rajić Nevenka i brat joj Žarko, koji su bili pokopani u Banja Luci, a kasnije su njihovi posmrtni ostaci prebačeni u Apatin i Vuković Krstan i sin mu Darko, koji su sahranjeni na groblju u selu Han Kola pored Banja Luke.

Drča Darinka i njen unuk Jovica i njihova rođaka Dubajić Mirjana bili su pokopani na lokaciji Čaplje kod Sanskog mosta, odakle su ekshumirani 06.08.2001. a njihovi posmrtni ostaci su prenešeni na groblje Suvaja kod Donjeg Lapca.

Nešto kostiju Branka Stjelje i njegovog sina Mirka izvađeni su iz olupine mercedesa pored mjesta gdje su ubijeni tek 2002. godine te su iste godine sahranjeni u Barajevu (Srbija).

Kovačević Miku je njen sin sahranio odmah poslije ubistva u Ključu na jednoj privatnoj njivi, ali su njeni posmrtni ostaci negdje izmješteni, pa se još uvijek vodi među nestalima.

4.1.2. Sjećanja svjedoka

4.1.2.1. Staricu Kovačević Miku iz Begluka vozio je sin Nikola 5  u traktorskoj prikolici, sa kojom je bila i Nikolina žena Mara. Iako je bilo ljeto, starica je ležala pokrivena nekim ćebetom. Traktor se zatekao u koloni u blizini vozila koja su direktno pogođena raketom, odnosno njenim gelerima. Nikola i Mara nisu bili povređeni. Mislili su da nije ni Mika pošto se nije oglašavala. Nikola je dodao gas želeći da se što dalje udalji od mjesta gdje su gorjela vozila i ljudi u njima.

Bez zaustavljanja došli su do Ključa. Snajka zabrinuta što se svekrva ne oglašava, ne miče i ništa ne traži, zove je a kada se ni tada nije oglasila, otkriva je i vidi da starica i ne diše. Zove muža koji zaustavlja traktor i prilazi da vidi o čemu se radi. Primjećuje jedva primjetnu ranu sa već usirenom krvlju na majčinim grudima. Vozi je u bolnicu, gdje lječnici konstatuju smrt. Tu je vidio i mrtva tijela Drača Darinke i njenih unuka Mirjane i Jovice, koji su se prilikom granatiranja zatekli u kamionu, koji je vozio iza njegova traktora. Sve četvero ih prebacuju u mrtvačnicu i stavljaju u sanduke. Za Nikolu nema nikakve dileme da su svi četvero ubijeni gelerima iste rakete.

Sutradan rodbina odvozi kovčege Dare i njenih unuka prema Sanskom mostu, a Nikola svoju majku sahranjuje na jednoj njivi preko puta pravoslavnog groblja i preko rijeke Sane, koja je u privatnom posjedu, gdje je bilo još nekoliko humki. Na krstu je ispisao majčino ime i godinu rođenja. Mrtvoj majci obećava da će je jednog dana prenijeti na porodično groblje u rodnu Liku.

Nikola i Mara sa svojim traktorom idu dalje. Put ih je doveo do Zrenjanina, gdje je živjela Nikolina sestra Mira. Ne mogavši se navići na ravnicu, Nikola i Mara se već 1997. vraćaju u kršnu Liku. Dvije godine kasnije, Nikola prvi put posjećuje majčin grob. Sve je isto kao prilikom sahrane, osim što je bio oštećen jedan dio krsta. Drugi put posjećuje majčin grob 2004., ovaj put sa kćerkom i zetom. Ali groba više nema. Na mjestu gdje su bili grobovi, zasijani kukuruzi. Tada i doznaje da je njiva gdje mu je majka sahranjena bila u vlasništvu jednog Bošnjaka, koji je nakon povratka tražio da se grobovi izmjeste sa njegove njive, što je navodno i učinjeno.

Treći put odlazi na mjesto gdje mu je majka bila sahranjena 2012. sa Milanom Ivančevićem iz Operativnog tima za nestala lica Republike Srpske, kojem pokazuje tačnu lokaciju majčinog pokopa. Kasnije su ga iz Banja Luke obavijestili da je na tom mjestu ekshumirano jedno žensko tijelo i da je poslano na identifikacaju u Tuzlu. On i sestra su dali i krv za DNK analizu. Čekajući rezultate analize, u rodnim Beglucima podigao je majci i spomenik. A onda su ga iz Banja Luke obavijestili da su rezultati pokazali da onaj leš ne pripada njegovoj majci.

Majka mu se još uvijek vodi među nestalima. Njeno ime na spomenik na Petrovačkoj cesti uklesano je tek 2017. godine. Sada je prva na spisku. To joj mjesto i pripada, ako ni po čemu drugom, ono po starosti. U vrijeme smrti imala je 83 godine.

4.1.2.2. Porodica Stjelja noću 4/5.08.1995. godine, oko 1 sat iza ponoći, krenula je iz Zagrada za Benkovac. Mirko je vozio svoj “mercedes 200D”, a sa njim su putovali otac mu Branko i komšija Dušan Ivaneža, dok su mu majka Sava (1926), supruga Vedrana, sin Savo (8) i kćer Aleksandra (3) putovali u traktorskoj prikolici komšije Slavka Munjesa. Vedrana je bila u devetom mjesecu trudnoće. Sava, Vedrana i djeca u Benkovcu su prešli u kamion Rade Ostojića iz Biljana Gornjih. Cijelim putem mercedes je pratio Ostijićev kamion i snabdjevao ih hranom i vodom.

Tako su stigli i do Petrovca, odakle su u nedjelju nastavili put prema Ključu u istom rasporedu. Kada su od Petrovca odmakli nekih 12-15 kilometara, naišao je avion i granatirao kolonu. Oni u kamionu su bili pod ceradom pa nisu ni mogli vidjeti avion ali su čuli jaku detonaciju, nakon koje se kamion zaustavio iz kojeg su svi počeli iskakati napolje.

Za unučićima iskočila je i baka Sava. Sinovljev mercedes, bio je odmah iza kamiona. Sava je kroz razbijeno vjetrobransko staklo ugledala obezglavljenog sina. Suvozač Dušan sav krvav po glavi izišao je iz mercedesa. Muž joj Branko sjedi nepomično na zadnjem sjedištu, a krv mu curi iz usta. Sava je za trenutak ostala bez daha ne vjerujuću u ono što vidi. Prenuo ju je nečiji povik “ovi su mrtvi”, nakon čega je sa punim glasom zakukala za suprugom i sinom, istovremeno tražeći pogledom unučiće i trudnu snajku.

Djeca su trčkarala po cesti, kojom se širio miris baruta, krvi i benzina. Ugledala je i snajku, koja je bila ranjena u mišicu lijeve ruke. Pred njihovim očima mercedes počima da gori. Gore i još neka vozila. Svi viču da se sklanjaju što dalje od vozila u plamenu jer da može dođi do eksplozije goriva a može i avion da se vrati. Savu, Vedranu i djecu uguraju u neki kamion, koji se odnekuda stvorio pored gorućih vozila. Dok se udaljavaju, mercedes je sav u plamenu.

Preživjele Stjelje su stigle u Mirkovce, gdje su živjele dvije Savine kćeri, još od prije rata. Odatle je Vedrana otišla u novosadsku bolnicu na porođaj, gdje je 29. avgusta prilikom porođaja, ne vidjevši bebu, i umrla 6. Rodila je žensko dijete kojoj su dali ime Tanja.

Vedrana je, na insistiranje njenog oca i brata, sahranjena u Barajevu. I Vedraninu djecu preuzeli su ujak Nikola Tintor i ujna Nataša, koji u to vrijeme nisu imali svoju djecu. Bog ih je za taj čin nagradio podarivši im dvoje njihove djece.

Sava mi je o ovom događaju pričala 1996. godine 7. Tada još nije znala da li je išta ostalo od muža joj i sina. Tek 2002. godine, na moju molbu, na lice mjesta izašli su predstavnici Komisije za nestala lica Republike Srpske i u jednoj vrtači pored mjesta gdje je kolona granatirana, u gomili odpada, vidjeli su i olupinu mercedesa a u njemu i nešto nagorjelih kostiju 8 . Nije bilo dileme da je to vozilo porodice Stjelja a ostaci kostiju da pripadaju Mirku i Branku. U mercedesu je primjećena i jedna neeksplodirana bomba, što je za još izvjesno vrijeme prolongiralo vađenje koštanih ostataka iz olupine. Ipak je to urađeno i kosti su bez identifikacije predani porodici Stjelja. I Brankovi i Mirkovi ostaci sahranjeni su u Barajevu pored Vedrane

U međuvremenu su i Mirkovci vraćeni u “ustavno-pravni” poredak RH, pa su i baka Sava i njene kćeri izbjegle u Srbiju. Baka Sava je u međuvremenu i umrla pa je i ona sahranjena u Barajevu pored supruga, sina i snahe. Vedranina i Mirkova djeca su odrasla i otišli iz ujakove i ujnine kuće i nastavili živjeti svoje živote 9

4.1.2.3. Jovica Piplica 10 (1960) iz Donjeg Lapca u nedjelju, 6. agusta 1995. godine, oko 18 sati sa kolonom izbjeglica stigao je do Petrovca. Čekajući ostatak svoje jedinice u Petrovcu je i prenoćio. Sutradan im je rečeno da nisu više vojni obaveznici i da se mogu pridružiti svojim porodicama. Tu se i ukrcao u jedan autobus sa kojim se vrlo kratko vozio, pošto je već na izlazu iz Petrovca prešao u kamion iz njegove firme, sa kojim je upravljao Krstan Vuković.

U tom kamionu su još bili i Krstanov otac Obrenko (1922) i sin Darko (1982), a u kabini na krevetima ležala su djeca Spase Rajića, Nevenka (13) i Žarko (9). Svi su oni živjeli u Donjem Lapcu i dobro su se poznavali. Kamion je pozadi bio natovaren sa konzerviranom hranom, među kojom je bilo najviše pašteta u limenkama.

Kretali su se u koloni u kojoj nije bilo vojnih vozila i nije bilo nikakvih zastoja. Nešto prije mjesta Bravsko, oko 12 km od Petrovca, kolona je zastala. U njoj je bilo puno konjskih zaprega, traktora, osobnih automobila, kao i nekih kamiona sa i bez šlepa, natovareni sa stvarima koje su ponijele izbjeglice. Kada se kolona zaustavila, moglo je biti između 12 i 30 i 13.00 sati, nešto jako bljesnulo i začula se strašna detonacija. Od detonacije Jovica Piplica je izbačen 10-ak metara od kabine, na desnu stranu, u kanal. Tu su ga i pokupili u nesvjesnom stanju te stavili u neko auto i vratili u petrovačku bolnicu. Usput se Jovica osvjestio i vidio je da pored njega na podu leži teško ranjeni Dušan Drča (1959) iz Srba.

U bolnici u Petrovcu su im ukazali prvu pomoć. Drču, koji je bio teže ranjen, prebacili su helihopterom dalje u neki veći centar, a Piplica je ostao u bolnici do uveče, kada su i njega povezli za Banja Luku. Na putu za Banja Luku zastali su na mjestu gdje je povređen, i gdje je doznao da ih je granatirao hrvatski avion. Kamion u kojem je povređen još je gorio, bio je sav u plamenu, a konzerve su pucale usljed visoke temperature. Tu je Jovica i doznao da su u tom kamionu poginuli i vozač Krstan i njegov sin Darko, te oboje djece Spase Rajića, Nevenka i Žarko.

Na licu mjesta još gore i mercedes sa leševima, koji je išao ispred njegova kamiona, a gorio je i jedan pežo, u kojem nije bilo leševa, ali je čuo da su u njemu teško ranjeni otac i maloljetna mu kćerka.

Ispred pežoa nalazio se i tegljač bez šlepa, koji je bio uništen ali nije gorio. Tegljačem je upravljao onaj Dušan kojeg je vidio dok su ih vozili u petrovačku bolnicu. Tu i doznaje da su Dušanov sin Jovica (1989), majka Dara (1933) i sestra od tetke Mirjana Dubajić poginuli u tom tegljaču.

Na licu mjesta, u dužini od oko 100 metara, gorjelo je ili je bilo oštećeno i drugih vozila. Poprište je bilo poprskano krvlju i podsjećalo je na klanicu. Jovica Piplica je dolazio na mjesto zločina i tri dana kasnije, ali sada kao svjedok očevidac, sa javnim tužiocem, od kojeg je i čuo da je kolona bombardovana sa dvije rakete.

Otac i sin Vukovići su sahranjeni u Han Kolima kod Banja Luke, odakle je Krstan rodom. Brat i sestra Rajići su sahranjeni najprije u Banja Luci, odakle su preneseni u Apatin, gdje su ponovo sahranjeni.

Jovicu Piplicu i Dušana Drču, i još mnoge koji su bili u koloni u vrijeme granatiranja kolone, redovno susrećem na pomenima na Petrovačkoj cesti.

4.1.3. Podizanje spomenika

U avgustu 2006. godine, u organizaciji Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske, na mjestu granatiranja kolone na Petrovačkoj cesti, postavljen je jedan drveni krst. S obzirom da pored krsta nije bilo drugih oznaka (o žrtvama i počiniocima), isti je nekoliko puta od strane “nepoznatih lica“ prepilavan. Zbog toga su 2010. godine „VERITAS i prijatelji“ oko toga krsta postavili mermerne ploče na kojima su ispisani podaci o žrtvama, počiniocima i vremenu događaja.

Na prednjoj ploči piše:

NA OVOM DRUMU 7. AVGUSTA 1995. GODINE, OD RAKETA ISPALjENIH IZ AVIONA HRVATSKOG RATNOG ZRAKOPLOVSTVA NA IZBJEGLIČKU KOLONU IZ REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE, ŽIVOTE IZGUBIŠE:

MIKA KOVAČEVIĆ (1912) iz Begluka kod Donjeg Lapca; DARINKA Dane DRČA (1927) i njeni unuci JOVICA Dušana DRČA (1989) i MIRJANA Milana DUBAJIĆ (1974), svi iz Brotinje kod Donjeg Lapca; NEVENKA (1984) i ŽARKO (1986), djeca Spase RAJIĆA iz Donjeg Lapca; KRSTAN Obrada VUKOVIĆ (1951), rođen u Han Kuli kod Banja Luke i njegov sin DARKO (1982), rođen u Bihaću, obojica živjeli u Donjem Lapcu i BRANKO Stevana STJELjA (1923) i njegov sin MIRKO (1961) iz Nadina kod Benkovca.

Na ploči sa druge strane piše:

Na petnaestogodišnjicu stradanja ovih nevinih žrtava, spomen ploču postaviše VERITAS i prijatelji.

S obzirom na dotrajalost drvenog krsta i mogućnost ponovnog oštećenja, odlučili smo da drveni zamjenimo sa metalnim (rosfraj) krstom jer je ocjenjeno da ovaj događaj zaslužuje monumentalnije obilježje i zbog broja stradalih, posebno djece, i zbog toga što Krajišnici do tada nisu bili u mogućnosti da na području Hrvatske podižu spomenike svojim sunarodnicima stradalim u ratu 1991 – 1995. godine.

Novac za novi metalni krst obezbjeđen je u novembru 2010. godine uplatom od strane građana Republike Srpske na humanitarni telefon. Krst je trebalo zamjeniti novim krstom do 7. avgusta 2011 godine, tj. do godišnjice ovog tužnog događaja, zbog čega je od opštine Bosanski Petrovac već bilo zatraženo odobrenje za zamjenu drvenog krsta metalnim, a i izrada spomenika je bila u toku po projektu mladog arhitekte Marka Bilbije.11

Noću 03/04. jula 2011. godine nepoznati počinioci su devastirali postojeće obilježje na petrovačkoj cesti. Dan poslije na lice mjesta izašli su predstavnici MUP-a i SIP-e i sačinili zapisnik o uviđaju. Utvrđeno je da je drveni krst ponovo prepilan a usljed njegovog pada oštećene i mermerne ploče. Očekivali smo da će nadležne institutcije Sansko-unskog kantona i Federacije BiH ovoga puta pronaći počinioce ovog vandalskog čina i da će biti adekvatno sankcionisani. Međutim, do danas niti nas je ko obavijestio niti smo igdje čuli da su počinioci identifikovani i procesuirani.

Spomenik u obliku stilizovanog pravoslavnog krsta, sa krakovima visine 6 i širine 3,5 metra, izrađenog od nerđajućeg čelika (rosfraja) ipak je postavljen na već ranije izgrađeno postolje na kojima su se nalazile i mermerne ploče sa gore navedenim podacima. Dograđeni spomenik je otkriven na petnaestogodišnjicu tog tragičnog događaja, kako je i bilo planirano. Istoga dana je i osveštan od strane tadašnjeg vladike bihaćko-petrovačke eparhije gospodina Hrizostoma.

Moram priznati da je kod Veritasovaca i prijatelja postojao strah da će i ovaj metalni krst biti skrnavljen. Na sreću to se do ove godine nije desilo.

Zadnjih godina na godišnjicu ovog događaja oko spomen obilježja okuplja se sve više i više ljudi iz Hrvatske (Like, Dalmacije, Zagreba), Federacije BiH, Republike Srpske i Republike Srbije. Dolaze i Srbi i Bošnjaci. Dolazi i načelnik opštine Bosanski Petrovac Zlatko Hujić. Redovno dolazi i delegacija iz Donjeg Lapca, odakle je većina žrtava, na čelu sa načelnikom opštine Ilijom Obradovićem. Redovno dolazi i načelnik opštine Drinić (u zadnje dvije godine to je Milan Brkić) najbliže opštine iz Srpske.

Već je postala tradicija da skoro svi učesnici poslije pomena odlaze u Drinić, gdje se najprije posjeti Spomen soba poginulim srpskim vojnicima sa područja opštine Petrovac, a zatim načelnik pripremi ručak za sve učesnike.

O okolišu spomenika brinu se ljudi iz drinićke boračke organizacije a čuvaju ga i Srbi iz okolnih mjesta.

Ovogodišnji pomen kod spomen-krsta služio je novoustoličeni vladika bihaćko-petrovački gospodin Sergije uz sasluženje sveštensva iz te eparhije. Vladika Sergije je predložio da se pored postojećeg spomen obilježja podigne i spomen kapela, što su svi prisutni, a posebno Veritasovci, zdušno pozdravili.

4.2. Prijedorska cesta – Svodna

4.2.1. Opis zločina

Izbjeglička kolona sa Korduna i Banije kretala se prema Uni i na mostu između Dvora i Novog grada prešla u Republiku Srpsku. Jedan dio kolone kod mjesta Svodna granatirali su hrvatski avioni 8. avgusta 1995. oko 18 sati. Tom prilikom je poginulo najmanje tri lica, a ranjeno ih je, teže i lakše, najmanje 15.

Poginuli su Galogaža Marija (1930) i njen sin Galogaža Rade (1955) i njihov rođak Malobabić Mile (1953), svi iz Slavskog Polja kod Vrginmosta. Za vrijeme napada bili su se zaustavili pored ceste u samom mjestu Svodna. Taman su se spremali da krenu dalje, kada je naišao avion i granatirao kolonu.

Ubijeni su identifikovani na licu mjesta i sahranjeni na Gradskom groblju u Prijedoru. Radin sin Mile imao je devet godina u vrijeme granatiranja kolone. U međuvremenu je otišao u Englesku. U toku 2004. godine podigao je spomenik babi i ocu na prijedorskom groblju.

Sa Milom Malobabićem u vrijeme napada bili su i njegova supruga Sofija, kćer Nikolina i sin Miloš. Sve troje su ranjeni a najteže Nikolina. Milini posmrtni ostaci su ekshumirani 2000. godine i ponovo sahranjeni u rodnom Slavskom Polju, gdje su mu živjeli otac i majka.

U vrijeme napada, u koloni su se našli i Dejan Ljubišić iz Dvora i njegova tada nevjenčana žena Suzana, djevojačko Zorić, koja je teže ranjena od gelera granate. Tom prilikom ranjena je i Smilja Lajšić iz Svodne.

4.2.2. Sjećanja svjedoka

4.2.2.1. Jedna raketa je pogodila zgradu mjesne zajednice i zapalila je, druga je pogodila balkon porodice Marjanović u stambenoj zgradi, treća je prošla cijelim potkrovljem porodične kuće Draška Žujića a četvrta je pogodila izbjeglice sa Korduna i Banije koji su zastali pored ceste da se odmore i nešto prezalogaje nakon tri dana bježanije i neizvjesnosti 12.

4.2.2.2. Dušan Galogaža 13  je vjerovao da su dovoljno odmakli od neprijatelja i da su bezbjedni, pa su, nakon tri dana putovanja i gladovanja, zastali da nešto prezalogaje i kavu popiju, koju su skuvali kod mještana Svodne, čije kuće su tik uz cestu. I kad su se spremali da krenu dalje, naišli su avioni od zapada, preletjeli ih, zatim se okrenuli i zasuli ih bombama. Ubili su mu majku i brata rođenoga i brata od ujaka, a mnoge izranjavali, uključijući i njegovu maloljetnu djecu i ženu.

4.2.2.3. Milka Malobabić 14  je sjedila u društvu sa Galogažama i pila vodu kada je opazila dva aviona od Dvora da idu pravo na njih. Preletjeli su ih ali su se zaokrenuli i samo što je izgovorila “Jeba ti njih Dujo, evo ih nazad” već su bili iznad njih i ispustili “onog vraga”. Obasjala ih je velika vatra i prekrio gusti dim. Kad se dim malo razišao vidi Mariju pored sebe nepomičnu a malo dalje i njenog sina Radu. Prekoračila je preko Marije u namjeri da pomogne Radi, ali mu pomoći nije bilo.

4.2.2.4. Radina žena Vida 15  je bila uvjerena da su na sigurnom, zbog čega su se i zaustavili u Svodni, i da se malo odmore i da sačekaju ostale članove porodice. Svi su nekoga čekali, pa je tako i ona čekala svoju djecu. I kiša je padala, pa je natezala najlon da zaštiti unutrašnjost prikolice. Kad je vidjela avione iz pravca zapada dobacila je porodici “vidite li one avione”, ne znajući ni čiji su ni šta smjeraju. Za čas su se okrenuli i poklopili ih bombama. Od udara je pala. Prvo što je vidjela kad se ustala bio je njen muž a iza njega i svekrvu i rođaka. Sve troje su bili mrtvi. Bilo je i dosta ranjenih. Leševe poginulih je pokupila vojska i odvezla za Prijedor.

Prenoćila je u Svodni i tu je dočekala djecu. Ni ona ni djeca nisu prisustvovali sahrani svekrve i supruga, već su produžili za Srbiju iz straha da bi ih ponovo mogli granatirati isti avioni. Sama je odgajala djecu kopajući nepregledne njive po Vojvodini. Njen sin Mile kao izbjeglica otišao je u Englesku. Skupio je nešto para od socijalne pomoći pa je još 2000. godine na prijedorskom groblju podigao spomenik ocu i babi.

4.2.2.5. Roditelji 16 ubijenog Mile Malobabiće davno su se vratili u Slavsko polje. Obnovili su kuću i imanje ali mira u duši nisu našli, sve dok sa prijedorskog groblja nisi prenijeli sinovljeve kosti i ponovo ih sahranili u porodičnu grobnicu blizu njihove kuće. Sad im je, kažu, lakše. Imaju svoj grob i mrtvog sina. Tu će, vele, i oni kad smrt dođe.

4.2.3. Podizanje spomenika

U avgustu 2006. godine u organizaciji Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske, i u Svodni na mjestu granatiranja izbjegličke kolone postavljen je jedan manji metalni (od rosfraja) krst. Ni pored ovog krsta nije bilo nikakvih drugih oznaka ili podataka, ni o žrtvama ni o počiniocima.

Zbog toga su 2012. godine „VERITAS i prijatelji“ pored toga krsta postavili mermernu ploču na kojoj su ispisani podaci o žrtvama, počiniocima i vremenu događaja. Ploča je i osveštana 5. avgusta iste godine. 17

Tekst na spomen ploči:

NA OVOM MJESTU 8. AVGUSTA 1995. GODINE OD RAKETA ISPALjENIH IZ AVIONA HRVATSKOG RATNOG ZRAKOPLOVSTVA NA IZBJEGLIČKU KOLONU IZ REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE ŽIVOTE IZGUBIŠE:

MARIJA GALOGAŽA (1930), NjEN SIN RADE GALOGAŽA (1955) I MILE MALOBABIĆ (1953), SVI IZ SLAVSKOG POLjA KOD VRGINMOSTA, DOK JE TEŽE RANjENO ČETVERO DJECE I ČETIRI ŽENE IZ NjIHOVIH PORODICA.

ISTOG DANA NA OVOM MJESTI VOZ JE PREGAZIO BOŽICU KUKIĆ (1923) IZBJEGLICU IZ GORIČKE KOD DVORA.

A DAN RANIJE U TRAKTORSKOJ PRIKOLICI OD TUGE ZA IZGUBLjENIM ZAVIČAJEM UMRLA JE SAVA BUSIĆ (1909) IZ TOPUSKOG.

OVU SPOMEN PLOČU POSTAVIŠE VERITAS I PRIJATELjI NA SEDAMNAESTU GODIŠNjICU.

Obilježavanje godišnjice “velikog egzodusa” Srba iz Republike Srpske Krajine u hrvatskoj akciji “Oluja” na “sjevernom pravcu”, kojim su glave spašavali Kordunaši, Banijci i Ličani od Plaškog, tradicionalno počima parastosom za poginule i nestale u hramu Sv. Apostola Petra i Pavla u Novom Gradu, a zatim paljenjem svijeća prema “mostu spasa” na Uni i spuštanjem vijenaca sa tog mosta, preko kojeg je preko 100.000 Krajišnika tog nesretnog avgusta prešlo u Republiku Srpsku. Nakon toga delegacije položu vijence i prislužuju svijeće kod spomen obilježja podignutog u Tunjici kod Novog Grada za civile stradale u napadu regularne Hrvatske vojske na zapadnokrajiške opštine u septembru 1995. godine.

Zatim sve delegacije dolaze u selo Svodna, gdje se u mjesnoj crkvi Sv. Save služi parastos a nakon toga polažu vijenci i prislužuju svijeće i kod spomenika žrtvama zločinačkog i ničim izazvanog granitaranja izbjegličke kolone pored druma i u naseljenom mjestu.

I ovdje na “sjevernom pravcu” svim manifestacijama prisustvuju mještani Novog Grada, predvođeni načelnikom opštine (zadnje dvije godine to je Miroslav Drljača), delegacije boračkih organizacija repupličkog i lokalnog nivoa, omladina i predstavnici raznih nevladinih organizacija. Dođe poneki Srbin i sa lijeve obale Une. Došlo bi ih i mnogo više da se ne boje posljedica.

I u Svodni prisustvuje domaće stanovništvo, posebno oni koji su doživjeli granatiranje i osjetili njegove posljedice na sopstvenoj koži ili imovini. I ove manifestacije tradicionalno završavaju čašicom za pokoj duša mrtvih u kafani preko puta spomenika a domaćin je načelnik Novog Grada.

4.3. Spomenik Bori Martinoviću na Novom groblju

4.3.1. Ko je Boro?

Boro je bio jedinstven i neponovljiv, kako po izgledu, tako i po aktivnostima i ponašanju. Kao dijete preležao je paralizu koja je ostavila strašne posljedice. Kretao sa samo pomoću štaka. Zvali smo ga i “Bora gedora”, pošto je sa sobom uvijek nosio gedore da bi, ako zatreba, na licu mjesta mogao zašarafiti ili odšarafiti neki šraf na nožnim protezama.

Do početka rata devedesetih sa porodicom je živio u Splitu, gdje se i školovao. Završio je pravni fakultet u radio kao pravnik u više firmi. Početkom devedesetih napušta Split i dolazi u rodnu Glinu, odakle će ga 1992. Mile Paspalj (tadašnji predsjednik Skupštine RSK) dovesti u Vladu RSK, gdje sam ga i zatekao kada sam u aprilu 1993. preuzeo funkciju sekretara Vlade.

Boro je mnogo znao i u sve se razumio, pa čak i u komandovanje vojskom, iako vojsku nije služio. Znao je i engleski. Mnogo je čitao, posebno novine i domaće i strane. Boro je bio savjetnik u Vladi i član raznih mješovitih komisija za pregovore sa hrvatskom stranom i komiteta za saradnju sa UNPROFOR-om. Uvijek je bio spreman da drugima pomogne. Iz ratnog i poratnog perioda najbolje ga pamte predstavnici raznih međunarodnih organizacija pošto ih je neprestano provocirao i pozivao da rade svoj posao.

U akciji “Oluja” došao je u Banja Luku, gdje je ostao do kraja života, baveći se medijima i humanitarnim radom. Mnogo je pušio i još više pio koka-kole.

Nije nikoga imao od porodice. Inače je o njoj malo i pričao. Dobio sam utisak da su mu roditelji i brat nasilno stradali u Splitu, mada za to nemam validnih dokaza. Jedan novinar, sa kojim je Boro išao u školu u Splitu, tvrdio mi je da Boro ima rođenog brata u Splitu. Ako je i imao rodbine na hrvatskoj strani, niko se nije javio niti pojavio na njegovoj sahrani a ni do današnjeg dana.

Kada je objavljena njegova smrt, meni su u Beograd stizali izrazi saučešća iako nismo u nikakvom srodstvu a nismo se ni poznavali sve do početka 1993. Vidjevši da mi stižu saučešća, spakovao sam se i otišao sam u Banja Luku i na sahrani mu održao posljednje slovo:

Dragi Boro,
Upoznao sam te početkom devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada smo sa raznih strana dolazili u Knin i kada je bilo sasvim izvjesno da je rat neizbježan.

Došao si odnekuda, kao i mnogi od nas, da svoje ljudske i stručne potencijale staviš u službu svog naroda u borbi za opstanak.

Iz ratnog perioda pamtim te kao vještog diplomatu-pregovarača i upornog borca za međunarodnu verifikaciju krajiškog pitanja.

Iz prognaničkih vremena pamtim te kao humanitarca, novinara i narodnog advokata.

Mnogo su mi značili, vjerujem i našim zajedničkim prijateljima, razgovori pored Vrbasa u kojima smo kovali planove kako da pomognemo prognanima u ostvarivanju izgubljenih i zadržavanju stečenih prava; kako da izbavimo zarobljenike iz hrvatskih kazamata, kako da pronađemo nestale i sahranimo poginule. Mnogo su mi značili naši česti, noćni telefonski razgovori na relaciji Banjaluka – Beograd u svim ovim dugim i sumornim izbjegličkim godinama.

Pamtiću te kao svojevrsnog boema – i po izgledu i po ponašanju, ali najviše po izuzetnoj skromnosti. Malo ti je trebalo prostora za rad i još manje za odmor. Tvoji radni stolovi od Knina, preko Gline do Banjaluke, uvijek su bili pretrpani papirima i novinama. Za njima si provodio i dane i noći.

Često sam se pitao odakle crpiš toliku energiju za svekolike aktivnosti. Pitao sam se i odakle ti uopšte želja da stalno pomažeš drugima, ti kojem je pomoć bila potrebnija nego mnogima kojima si je nesebično davao. Odgovor sam našao upravo u tome što si, pomažući drugima, pronalazio način da izbjegavaš samilost prema sebi.

Bio si prijatelj mnogima i drug ponekima. I nikada, baš nikada, pa ni tada kada si dospio u bolnicu, nisam pomišljao na tvoj ovozemaljski kraj. Vjerovao sam, ali ne mogu da objasnim zašto, da si vječan, nepotrošiv i neponovljiv. Valjda i zbog toga što si uvijek bio nadohvat ruke.

Kada bi mi zatrebala kakva informacija, ideja ili ohrabrenje, okrenuo bih broj tvoga telefona, a ti si jednostavno bio tu – spreman za razgovor i noću i danju.

A na pitanje: “Kako si Boro?”, odgovarao si smijući se glasno i zarazno: “Dao Bog duranja.”

I, eto dragi prijatelju Boro, ti si zaista svoj ovozemaljski život junački, ponosno i dostojanstveno “izdurao” u doslovnom smislu te riječi.

Neka ti Bog dušu prosti! Neka ti je zemlja laka! Neka ti je vječna slava! 18

4.3.2. Podizanje spomenika

Boro je sahranjen na teret grada na banjalučkom novom groblju, na jednom dosta nepristupačnom mjestu (velika strmina i izvor vode). Ispratili su ga i domaći i izbjeglice.

Pošto nikoga od rodbine nije imao ni u Srbiji ni u Srpskoj, a niko se od rodbine nije ni raspitivao za njegovu sudbinu, društvo oko Veritasove kancelarije u Banja Luci 19  odluči da i njemu uredimo grobno mjesto i da mu grob prekrijemo mermernom pločom. Odlučili smo se da za tu namjenu prikupljamo donacije. Poznanici su davali pare za izgradnju Borinog spomenika, koje je jedan njegov “štićenik”  20 pokrao a nas obmanjivao da je spomenik napravljen, iako se nije ni počelo na njemu raditi. Ipak smo uspjeli skupiti pare za uređenje grobnog mjesta i za mermernu ploču koja je postavljena 2007. godine. 21

Na toj ploči je uklesan pravoslavni krst i ispsano:

MARTINOVIĆ BORIS
1949 – 2003.

U vrijeme obilježavanja Velikog krajiškog egzodusa jedna od manifestacija je i posjeta Borinom grobu na Novom groblju u Banja Luci. Pored polaganja cijeća i paljenja svijeća, posjetioci koji su poznavali Boru prepričavaju dogodovštine doživljene sa njim. Ne manjka ni smjeha. Uvjeren sam da se i on smije tim vragolastim sjećanjima na nezaboravnog i neponovnjivog Boru- Gedoru.

4.4. Spomenik Dalmatincima na Perduovom grobnju

4.4.1. Opis zločina

Njih devet, poznanika komšija i rođaka, iz bukovačkih sela: Bratiškovaca, Ivoševaca, Velike Glave, Ervenika i Kistanja, “odrađivali” su svoju smjenu na čuvanju granica Repuplike Srpske Krajine na Dinari. Dana 26. jula 1995. zarobili su ih pripadnici HVO i HV. Dva dana kasnije, Komanda 7. Korpusa obaviještava Komisiju za razmjenu zarobnjenika RSK o njihovom zarobljavanju. U tom dopisu navodi se da su vezisti SVK “uhvatili” razgovor na neprijatenjskoj strani koji potvrđuje da su svi živi zarobljeni.

Uskoro je krenula i hrvatska akcija “Oluja”, koja je dovela do pada RSK i egzodusa krajiških Srba i do mnogo novih žrtava, pa je ova grupa sa Dinare polako pala u drugi plan.

U toku 1998. godine preko Komisije za nestala lica Herceg Bosne stiže vijest da su lovci na Dinari u jednoj vrtači, na predjelu “Medeno Brdo”, zahvaljujući što je to područje bilo opožareno, uočili gomilu kostiju.

Uskoro su predstavnici Komisije za nestala lica Republike Srpske, sa kolegama iz komisije Herceg Bosne, otišli na izviđanje. Vrtača je bila mnogo duboka, pa su odlučili da prilikom izvlačenja kostiju na površinu angažuju helikopter. Uz pomoć helikoptera SFOR-a, kosti iz vrtače su izvučene 16.11.1998. i prebačene u Banja Luku. Iz ove vrtače izvučeno je 6 skeleta, a tri su ekshumirana iz masovne grobnice “Kamen” kod Glamoča, koja je ekshumirana u aprilu 1996.22

Iako su kosti bile opožarene, pronađeni su dokazi koji su identifikovali grupu. U to vrijeme još se u Republici Srpskoj nije radila identifikacija po DNK metodi, a klasičnim putem nisu se mogle kosti potpuno razdvojiti i odvojiti, pa su porodice odlučile da ih sahrane zajedno na Perduovom groblju u Banja Luci, gdje je već mnogo izbjeglica iz RSK bilo sahranjeno. Sahranjeni su 5. decembra 1998. Iznad zajedničke grobnice svkom od njih podignita je mermerna ploča sa fotografijom, imenom i godinom rođenja i smrti.

4.4.2. Podizanje spomenika

Udruženje Dalmatinaca u Banja Luci 2004. pomenutoj devetorici boraca SVK podiže spomenik u obliku četverougaone mermerne crne ploče, na vrhu sa stilizovanim prvoslavnim krstom, okomito postavljene na postolje na samom ulazu u Perduvovo groblje. Na naličju ploče, pored fotografija žrtava, nalazi se sljedeći tekst:

POGINULI NA DINARI 1995

KOVAČEVIĆ L. MARINKO
1962 – ERVENIK
KOVAČEVIĆ N. VINKO
1960 – ERVENIK
ERAKOVIĆ O. ŽELjKO
1967 – BRATIŠKOVCI
VUJKO J. ZDRAVKO
1968 – VELIKA GLAVA
RADIŠIĆ M. MILENKO
1959 – VELIKA GLAVA
MANOJLOVIĆ S. DAMIR
1971 – IVOŠEVCI
MACURA N. MILAN
1947 – KISTANjE
URUKALO J. LjUBOMIR
1948 – BRATIŠKOVCI
URUKALO B. MILORAD
1951 – BRATIŠKOVCI

SPOMEN PLOČU PODIŽE UDRUŽENjE DALMATINACA
2004 g.

Predstavnici Udruženja Dalmatinaca pozvali su me da održim slovo na otkrivanju spomenika i evo šta sam izgovorio:

“Okupili smo se kod ovog danas osveštanog spomenika da odamo poštu devetorici mučenika, koji, kao pripadnici Srpske vojske Krajine, izgubiše živote na Dinari mjeseca jula 1995. godine, i da im poručimo da nisu zaboravljeni i da njihova smrt nije bila uzaludna.

Lokacija na kojoj su, tri godine nakon stradanja, pronađeni njihovi posmrtni ostaci i povrede na pronađenim kostima kao i tragovi na odjeći, obući i opremi, na nesumnjiv način ukazuju da su ubijeni i bačeni u vrtaču s očitom namjerom da se zatru tragovi zločina. Ubijeni su nakon zarobljavanja, čime su njihove ubice prekršile sve zakone i običaje ratovanja, što ih neosporno svrstava u prvorazredne ratne zločince.

Okupili smo se na ovom mjestu da odajući poštu ovim mučenicima, odamo poštu i prenesemo iste poruke i svim ostalim našim sunarodnicima – Srbima iz Hrvatske i bivše RSK, koji izgubiše živote u krvavom građanskom ratu ‘91-’95., vojnicima i civilima, i onima čiji su grobovi obilježeni i onima bezimenima čije kosti leže u poznatim grobištima širom Krajine, i onima čije kosti još trunu na Dinari, Velebitu, Plješevici, Petrovoj Gori, Papuku…

Ovo je i mjesto i vrijeme da se prisjetimo i naših sunarodnika koji su bili ili se još nalaze u hrvatskim logorima i kazamatima i čiji “grijeh” je bio što su pripadali srpskom rodu i pravoslavnoj vjeri.

Ovo je mjesto i vrijeme da se prisjetimo i naših sunarodnika iz kategorije izbjeglica i prognanika, među koje i mi spadamo, a koji su se “atomizirali” po cijelom svijetu, daleko od svog zavičaja.

Ovo je mjesto i vrijeme da se prisjetimo i naših sunarodnika, uglavnom staraca, koji i sada žive u Krajini, tih svojevrsnih junaka našega vremena i čuvara naših ognjišta.

Srbi su se vjekovima okupljali na grobovima svojih predaka, junaka i mučenika, gdje su davali obećanja i zavjetovali se da će ostvariti ono što oni nisu uspjeli, stigli ili mogli. Sa ovog mjesta ispred ovog monumentalnog spomenika, u ime živih, prisutnih i odsutnih, Krajišnika, obećavam sjenima svih naših stradalnika i mučenika da ćemo dati sve od sebe da povratimo ono što je naše i što nam je silom oduzeto i da ćemo u ostvarenju toga cilja koristiti pamet i mudrost, a ne puške i tenkove;

Da ćemo pokazati i dokazati da nismo bili ni agresori ni zločinci, već, naprotiv, da smo najveći stradalnici u proteklom ratu;

Da ćemo pokazati i dokazati da Hrvati protiv nas nisu vodili ni “odbrambeni” ni “oslobodilački” rat, već, naprotiv, da su oni isplanirali i vodili rat protiv nas “u cilju prisilnog i trajnog uklanjanja Srba iz regije Krajina”. Da smo blizu ostvarenja ovog cilja, pokazatelj su i optužnice koje je već podiglo ili će ih uskoro podići Tižilaštvo Haškog tribunala protiv hrvatskih generala sa cjelokupnim vojnim i političkim vrhom hrvatske države iz ratnog perioda, u čijoj osnovi je upravo navedena kvalifikacija.

Ovakva kvalifikacija iz optužnica uzdrmala je temelje hrvatske države, a presude Haškog suda, ako se prihvate kvalifikacije iz optužnica, mogu ih lako i urušiti, čega se današnji vladari hrvatske države s pravom plaše.

U tom slučaju mi Srbi, kao konstitutivan narod u Hrvatskoj do ‘90 godine, imamo puno pravo makar na široku autonomiju po evropskim standardima.

Hrvatska država želi u Evropu. Ali, bez obzira na već dobijeno pozitivno mišljenje Evropske komisije, bez adekvatnog rješavanja naših prava, neće nikada postati dio Evrope. To je naša šansa koju moramo iskoristiti. Za to nam je potrebna pamet, mudrost, upornost, strpljivost i nešto novca. Pošto sve to imamo, onda ono što želimo i hoćemo, možemo i da ostvarimo.

Do ostvarenja tih naših želja i htjenja ovaj spomenik na Perduvovom groblju u Banjoj Luci treba da postane mjesto hodočašća svih Krajišnika – Dalmatinaca, Ličana, Kordunaša, Banijaca, Slavonaca, Sremaca i Baranjaca, mjesto gdje će se odavati pošta našim žrtvama, mjesto gdje će se davati obećanja i zavjetovanja, ali i mjesto gdje će se referisati o ostvarenim ciljevima.

Vjerujem da ćemo, ako ne svi, a ono neki od nas, posebno oni koji dolaze iza nas, jednoga dana paliti svijeće, i ovim mučenicima i onima čije ćemo kosti tek pokupiti, na grobovima po Krajini.

Našim pokojnicima, ma gdje im se kosti nalazile, neka Bog dušu prosti i neka im je zemlja laka.” 23

Od kada je spomenik podignut, jedna od manifestacija u vrijeme obilježavanja “Velikog krajiškog egzodusa” posvećena je i posjeti spomeniku Dalmantincima na Perduovom groblju. I pored ovog spomenika polaže se cvijeće i pale svijeće i drže prigodni govori. Pošto su na spomeniku ispisana imena krajiških boraca, a porodice nekih od njih žive na području Banja Luke, i oni prisustvuju pomenu.

Prilikom otkrivanja i osveštavanja spomenika primjetio sam i to glasno rekao da bi bilo poženjno da se na drugoj praznoj strani ploče napiše i državna, vojna, vjerska i nacionalna (ili barem nešto od toga) pripadnost žrtava čija imena se nalaze sa prednje strane.

Spomenici se i podižu da bi se sjećanja na onoga kome je posvećen čuvala što duže, i idućim generacijama prenosili neku poruku. Bez odrednica ko su, odakle su i što su, već naredna generacija neće znati zašto im je uopšte spomenik podignut.

5. Počinioci zločina na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti

5.1. Kako su identifikovani avioni

Mnogi su iz kolone ili pored kolone vidjeli oznake na avionu koji je usred bijela dana granatirao izbjegličku kolonu na Petrovačkoj cesti. Jedan od njiih je i vojni pilot Bojan Vošnjak, Slovenac po nacionalnosti, koji je helikopterom nadletao kolonu. U trenutku granatiranja bio je prizemljen i dobro je mogao raspoznati tip aviona i oznake na njemu. Vošnjak od prvog momenta tvrdi da je to bio MIG-21 sa hrvatskom šahovnicom. Vošnjak tvrdi da su piloti MIG, s obzirom na dnevne i meteorološke prilike, mogli vidjeti da se radi o traktorima, osobnim automobilima i konjskim zapregama a ne tenkovima i haubicama.24

Službena Hrvatska je sve do 2012. godine poricala da su njeni avioni u akciji “Oluja” uopšte prelazili u vazdušni prostor BiH, odnosno RS, s obzirom da je mjesto granatiranja bilo daleko 60-ak kilometara cestovnim putem od granice u Martin Brodu, gdje je kolona ušla u BiH. Čak su išli toliko daleko tvrdeći da su srpski avioni granatirali izbjegličku kolonu.

U avgustu 2012. godine, hrvatski “Magazin za vojnu povijest” objavljuje poveći tekst pod nazivom “Operacija Oluja – Akcije hrvatskog ratnog zrakoplovstva” sa opisom i tabelom svih letova hrvatskih borbenih aviona i helikoptera od 3. do 8 avgusta 25 . Između ostalog u tabeli aktivnosti pod datumom 07.08.1995, piše da je toga dana, sa aerodroma Split, u 12,10 sati poletio MIG-21, po pozivu, sa zadatkom da napadne “oklopno-mehanizovanu kolonu u području Medenog Polja”, da je ispalio dvije nenavođene rakete i uništio 1 tenk i usporio kolonu.

A pod datumom 08.08.1995. piše da su u 17,50 sati sa aerodroma Pleso, po pozivu, poletjela dva MIG-21 sa zadatkom da napadnu oklopno-mehanizovanu kolonu u području sela Svodna, gdje su ispaljene takođe dvije rakete te da je usporeno izvlačenje kolone i uništeno više vozila.

Više nije bilo nikakve dileme čiji je avioni su granatirali izbjegličke kolone na petrovačkoj i prijedorskoj cesti: slažu se vremena poleta sa splitskog i zagrebačkog aerodroma sa vremenom granatiranja kolona na oba pravca. Jedino u čemu se ne slaže objavljeni izvještaj o aktivnostima hrvatskog zrakoplovstva sa podacima Veritasa su posljedice izvršenog granatiranja: prema Vertasovim podacima nije uništeno nijedno vojno vozilo. Uništena su civilna vozila u kojima su pobijeni uglavnom starci i djeca.

Ako je u civilnim vozilima i bio poneko u vojnoj uniformi, od njega hrvatskoj državi više nije prijetila nikakva opasnost zato što su odavno prestali pružati bilo kakav otpor hrvatskoj vojsci i što su se udaljavali od hrvatskih granica.

U vrijeme objavljivanja navedenog teksta, bile su toku pripreme za početak glavnog pretresa pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi Hrvatske i kontratužbi Srbije o genocidu, u kojoj se novode i zločini na petrovačkoj i prijedorskoj cesti, pa je Veritas pomenuti tekst prosljedio šefu srpskog pravnog tima, Saši Obradoviću, koji ga je preko suda dostavio hrvatskoj strani na očitovanje. Očitovanje je usljedilo u pisanoj formi, potpisanom od tadašnjeg šefa pravnog tima Hrvatske prof. Mirjana Damaške, kojim se priznaju aktivnosti hrvatskih aviona 7. i 8. avgusta 1995. nad teritorijem BiH ali se i dalje poriču ubistva civila.26

5.2. Krivično procesuiranje

Događaji na petrovačkoj i prijedorskoj cesti nisu bili obuhvaćen optužnicom haškog tužilašva u predmetu “Oluja”, tako da na suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku nisu ni izvođeni dokazi za ovaj zločin.

Ova dva događaja, barem prema informacijama kojima raspolaže Veritas, nisu procesuirana ni pred hrvatskim pravosuđem.

Novembra 2010. godine Centar javne bezbjednosti Banja Luka podnio je Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu 27 protiv tri identifikovana nekadašnja pripadnika vojske RH 28 i dva NN pripadnika (pilota) ratnog vazduhoplovstva te vojske „zbog postojanja osnovane sumnje da su pokrenili, naredili i učinili napad na civilno stanovništvo, granatirali civilnu kolonu izbjeglica, što je za posljedicu imalo smrtno stradanje 9 (tada se još nije znalo za Miku Kovačević) i ranjavanje 50 civila“.

Za oba događaja, na petrovačkoj i prijedorskoj cesti, Tužilašvo BiH je formiralo istražni tim sa kojima je Veritas ostvario korektnu saradnju 29. Saradnja se očitovala u tome što ih je Veritas povezivao sa porodicama pobijenih i preživjelim ranjenicima i dao im na uvid i korištenje materijlne dokaze iz svoje dokumentacije. Na njihov zahtjev, prosljeđen im je i gore pomeniti dokumenat u kojem Hrvati priznaju aktivnosi njihovih aviona 7. i 8. avgusta 1995. na teritoriju BiH.

Istražioci iz sarajevskog tužilačkog tima boravili su više puta u Srbiji i neposredno razgovarali sa desetinama svjedoka, a razgovori su vođeni u prostorijama Ambasade BiH u Beogradu, što je u skladu i sa međunarodnim standardima, s obzirom da se amasada smatra državnim eksteritorijem. Ovaj sarajevski tužilački istražni tim imao je pristup i hrvatskim arhivima, u kojima su pronašli mnogo validnih dokumenata vezanih i za granatiranje izbjegličkih kolona na gore pomenutim drumskim pravcima.30

Na kraju je Tužilaštvo BiH pisanim putem zatražilo od hrvatske Vlade da im dostavi i imena pilota koji su upravljali avionima u kritično vrijeme. Istražioci su javljali Veritasu da je sve spremno za optuženje i da se samo čeka odgovor Hrvatske o imenima pilota 31. No, Hrvati nikako da im odgovore na taj zahtjev, a mala je vjerovatnoća da će im ikada i odgovoriti na to pitanje.

Veritas pred svaku godišnjicu “Oluje” traži od Tužilaštva BiH da ih informiše o stanju ovog predmeta. Već nekoliko godina dobijamo isti odgovor: “nakon provjere sa postupajućim tužiocem, obavještavamo Vas da je predmet Tužilaštva – Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj: T20 0 KTRZ 0004022 07 u fazi istrage te da se poduzimaju istražne radnje u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine”.32

Mi u Veritasu smatramo da bi se optužnica mogla podići i to po komandnoj odgovornosti prtiv naredbodavaca, s obzirom da je komandna struktura u ratnom vazduhoplovstvu te države javno dostupna. Smatramo da ne bi bila greška optužiti i sve hrvatske pilote MIG-ova iz ratnog perioda, odnosno onih koji su bili živi tog avgusta 1995. godine, jer ni njihova imena nisu nikakva tajna, s obzirom da su svi oni, njih nekolicina, prebjegli iz JNA. Hrvatska nije imala drugih pilota osposobljenih za upravljanje “migovima” iz prostog razloga što se pilot migova “stvara” više godina nego je trajao rat devedesetih.

Pošto optužnica do danas nije podignuta, mi u Veritasu vjerujemo da je razlog isključivo političke a ne pravne prirode. Pri tom imamo u vidu Splitski sporazum 33  od 22. jula 1995. godine, potpisan od strane tadašnjih predsjednika Federacije BiH Izetbegovića, i Republike Hrvatske Tuđmana, o “zajedničkoj borbi protiv srpskog agresora”, što navodi na zaključak da su hrvatski avioni prešli na teritoriju druge države po pozivu njihova vojnog saveznika, a što onda dovodi i do odgovornosti nekih lica iz vojnog i političkog establišmenta federacije BiH iz tog perioda.

U zadnjih nekoliko mjeseci, podnesene su i dvije krivične prijave tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu. Obe je podnio advokat Dušan Bratić 34 , kojemu je Veritas ustupio validnu dokumentaciju, a neke dokaze je i sam pribavio.

5.3. Naknada štete

S obzirom da istrage o zločinima na petrovačkoj i prijedorskoj cesti se uopšte ne vode a tamo gdje se vode tapkaju u mjestu već godinama, Veritas je, u saradnji sa partnerskim advokatskim kancelarijama u Hrvatskoj, u toku ove godine odlučio da pravdu za žrtve i članove njihovih porodica potraži pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu (ECHR). Osnov za izlazak pred ovaj sud, bez predhodnog vođenja unaprijed izgubljenih dugogodišnjih postupaka za naknadu štete pred nacionalnim pravosuđem, je odredba o “pravu na život” iz čl. 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda 35 , u kojem je propisano da je pravo na život svake osobe zaštićeno zakonom i da, uz nekoliko izuzetaka, “niko ne može biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom”.

Sve države potpisnice ove konvencije moraju poštovati prava i slobode njome zajamčene te moraju efikasno rješavati povrede tih prava na nacionalnom nivou. Evropski sud za ljudska prava predstavlja supsidijarni mehanizam zaštite ljudskih prava, što znači da djeluje kao zaštitnik od povreda koje nisu ispravljene na nacionalnom nivou. Obaveza državnih vlasti da sprovedu istragu i krivično gonjenje u sudskoj praksi suda poprima oblik prava žrtve ili u slučaju smrti žrtve pravo nekog od njenih najbližih rođaka.

Ako istraga još nije ni pokrenuta kao u Hrvatskoj ili ako traje više od 8 godina kao u BiH i ako je od događaja prošlo više od 23 godine, sve to skupa, po mišljenju nas iz Veritasa i naših partnerskih advokatskih kancelarija, znači da istraga nije bila u skladu sa citiranim odredbom člana 2. Konvencije.

Za ovu akciju potrebna nam je i saradnja oštećenih, jer se bez njihovih punomoćja i popratne dokumentacije (izvoda iz matičnih knjiga i za mrtve i za žive, medicinske dokumentacije za ranjene …) ne može ni ući u proces. Većina porodica je svesrdno prihvatila saradnju. Postupci su sada u fazi traženja informacija od nadležnih organa gonjenja u BiH i RH o poduzetim radnjama u ovim događajima. 36

6. Umjesto zaključka

Veritas je pozdravio obilježavanje godišnjice “Oluje” pod pokroviteljstvom državnog vrha Srbije i Srpske. No, smatramo da je veoma bitno održavati različite forme sjećanja na žrtve “na terenu”, posebno na mjestima gdje su ljudi stradavali, jer se na taj način omogućava velikom broju običnih ljudi, kakvih je i najviše, da neposredno, nekim ličnim gestom, učestvuju u sjećanju na žrtve, što onda i ostaje u dugom sjećanju.

“Sjećanje je blagoslov”, kaže jedna jevrejska poslovica.

“Naše je samo ono što poklonimo drugima” – zapisao je nepoznati monah sa Hilandara.

“Narod koji zaboravlja svoju prošlost, nema pravo ni na budućnost”, glasi jedna ruska narodna poslovica.

Idvojio sam gornje poslovice i misli i zbog toga što se sa njima slažem u potpunosti.

Savo Štrbac

Izgovoreno na oktuglom stolu: „Kultura pamćenja i odnos prema istorijskim spomenicima“, Banja Luka, 27. i 28.  septembar 2018, u organizaciji Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske i Matice srpske Društva članova Matice srpske u Republici Srpskoj Banja Luka.

Članak će biti objavljen u publikaciji radova prezentovanih na skupu, kao i u knjizi Save Štrpca „Hronika prognanih Krajišnika 6“.

Preuzmite datoteku – Savo Štrbac: Izlaganje na okruglom stolu kultra pamćenja i odnos prema istorijskim spomenicima

U rubrici Galerija možete pogledati spomen-obeležja koja je Srbima stradalim u hrvatskoj operaciji „Oluja“ podigao  i održava DIC Veritas. Nekoliko predloga:

Pomen i vijenci na Petrovačkoj cesti (Bravsko)

Prijedorska cesta – Svodna

Novi Grad – Most spasa na Uni, Tunjica: Spomen civilnim žrtvama rata

Drinić i Perduovo groblje Banja Luka

  1. http://www.veritas.org.rs/srpske-zrtve-rata-i-poraca-na-podrucju-hrvatske-i-bivse-rsk-1990-1998-godine/spisak-nestalih/
  2. Podaci Državnog zavoda za statistiku RH http://www.dzc.hr/
  3.  M.J. Grnović (1942), Jasenovčani na Baniji, bavi se književnim i likovnim stvaralaštvom, bio ministar kulture u vladi RSK i predavač na Filozofskom fakultetu u Petrinji. Izbjeglica od  1995, skrasio se u Vladimircima, Srbija, gdje je otvorio muzej “Kuća Grnovića”. Najpoznatiji krajiški pjesnik.
  4. Nebojša Zubović /Banja Luka, 12. aprila 1959 — Banja Luka, 30. juli 2010/ je bio srpski glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske i predsjednik Saveza scenskih stvaralaca Srpske, i jedan od osnivača i prvi predjsednik Udruženja dramskih umjetnika Srpske.
  5. Izjava Nikole Kovačevića broj 10-04/4-47/16 od 15.02.2016. SJB Banja Luka, Odeljenje za ratne zločine;
  6. Avgusta 2018, nakon jednog mog nastupa na TV Hepi, u kojem sam pričao o ovom događaju na Petrovačkoj cesti, javio mi se penzionisani ginekolog, koji je, kako mi reče, porađao Vedranu, i još uvijek nije odgonetnuo zbog čega je umrla samo 30 sekundi po porođaju. Jedino logično objašnjenje je, govori mi telefonom doktor, da je umrla zbog šoka kojeg je doživjela na Petrovačkoj cesti vidjevši obezglavljenog muža, čemu je svakako doprinjela i njena i trudnoća i povreda
  7. Izjava Save Stjelje od 06.01.1996, arhiva Veritasa.
  8. http://www.nestalirs.com/ekshumacije/bosanskipetrovac/kapljuh/index.html
  9. Dokumentarac “Pad Krajine – Petrovačka cesta”, Tv Hepi, 13.02.2018, https://www.youtube.com/watch?v=ffxGDbKD1jw
  10. Izjava Jovice Piplice od 02.09.1996, arhiva Veritasa;
  11. Marko Bilbija, arhitekta i scenograf, šef Tima “Banja Luka 2024”, kojem je povjerena izrada dokumenata za aplikacije ovoga grada za učešće u programu “Evropska prestonica kulture”
  12. Dokumentarni film “Olujni inferno – Tamo daleko”, autora Rade Mutića, koji je kao novinar RTRS izvještavao i sa lica mjesta.
  13. Isto
  14. Isto
  15. Isto
  16. Isto
  17. http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Spomen-obiljezje-stradalima-u-izbjeglickoj-koloni-152995.html
  18. Izgovorio 20. marta 2003. na sahrani Borisa-Bore Martinovića. Objavljeno u u mojoj knjizi “Hronika 1”.
  19. Predstavništvo Veritasa za Republiku Srpsku, sa sjedištem kancelarije u Banja Luci, regisrovana je 05.02.2004. Dosadašnji kordinatori ovog Predstavništva bili su: Janko Velimirović (od 2004 – 2007. i od 2011 – 2017), Mira Jovanović (2008 – 2011) Radomir Kužet (2018).
  20. U pitanju je Milorad Pribičević, kojeg mi je upravo Boro preporučio kao poštenog Krajišnika za saradnika. Nekoliko godina je vodio Veritasovu kancelariju u Banja Luci (od 09.07.2003 – 31.08.2006. bio i u radnom odnosu kod Veritasove kancelarije u Beogradu).
  21. Svetlana Šiljegović je mnogo pomogla da se ovaj projekat realizuje.
  22. Iz masovne grobnice “Kamen” ekshumirani su posmrtni ostaci Kovačević Marinka, Kovačević Vinka i Eraković Željka.
  23. Izgovoreno u maju 2004. godine na Perduovom groblju u Banja Luci na otkrivanju spomenika poginulim vojnicima SVK na Dinari u julu 1995. Objavljeno u knizi autora “Hronika 1”
  24. Izjava Bojana Vošnjaka data 03.10.1995. godine stručnom timu za prikupljanje i obradu dokaza o zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava, arhiva Veritasa.
  25.   Kopija magazina u arhivi Veritasa.
  26. Dopis Ministarstva pravde RH br: 514-06-03-03-13-12 od 10.09.2013, arhiva Veritasa.
  27. https://www.glassrpske.com/hronika/vijesti/Hrvatski-vojnici-osumnjiceni-za-zlocin/lat/48154.html
  28. Prijava je podnesena protiv: Imre Agotića, tadašnjeg pomoćnika komadanta Glavnog štaba HV za RV i PVO, njegovog zamjenika Josipa Čuletića i Danijela Borovića, komadanta Prve lovačke eskadrile iz sastava ratnog vazduhoplovstva HV.
  29. U arivi Veritasa nalati se korespodencija sa sarajevskim istražiocima, koje je predvodio Slaviša Lučić.
  30. Isto
  31. Isto
  32. Ovogodišnji odgovor nosi oznaku Broj:-1-306/17 od 05.09.2018. i nalazi se u arhivu Veritasa.
  33. https://sr.wikipedia.org/sr/Splitski_sporazum
  34. http://www.politika.rs/sr/clanak/406127/Hronika/Srpski-advokati-tvrde-da-imaju-dokaze-protiv-hrvatskih-pilota
  35. http://www.sostelefon.org.rs/zakoni/14.%20Evropska%20konvencija%20za%20zastitu%20ljudskih%20prava%20i%20osnovnih.pdf
  36. Korespondencija sa nadležnim organima RH I BiH, u arhivi Veritasa.

Izvor:

VERITAS




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top