Odoh ja i ove godine na Jadovno, a vi?

Obično pišem o hodočašću do Jadovna kada se vratimo sa Šaranove jame i odspavam jedan čitav dan. No, sad moram dan prije.

Dva su razloga što moram. Prvi je što sam ostao dužan za prošli put, kada smo išli u dva navrata. Jednom na Velebit, i drugi put na Pag. Ove moje zapise, shvatio sam to već druge godine, pišem zapravo kao hroniku za nas koji tamo idemo.

I to je drugi razlog što moram da pišem prije puta. Ti ljudi. Gradska uprava nudi besplatan prevoz na festival Egzit u Novom Sadu?

Dragi naši gradski oci i republički, koji ste na izborima pobijedili u trci da ko je veći Srbin i zaštitnik interesa Republike Srpske od vas, pišem ovo upravo zbog tih ljudi koji već deset godina idu i (posebno bitno) samostalno i jedino uz pomoć SPC na terenu, organizuju Dan sjećanja na Jadovno 1941. na mjestu zločina.

U neovisnoj Republici Hrvatskoj.

Ej, ljudi: Deset godina!

Sjećam se da sam baš, opisujući svoj prvi odlazak na Jadovno, pisao o tome kako se u vrijeme kada krećemo, neki motaju okolo, pijano teturajući u zoru pri povratku sa koncerta.

To sam tad kontrastirao, u smislu razlike u prioritetima, a danas je, na desetogodišnjicu i godinu nakon što su u mom autobusu, pred očima mojih supatnika, uhapsili pukovnika naše Vojske Republike Srpske, Daneta Lukajića, gradska vlast čak i omladinu koja bi možda pošla na Jadovno, jasno opredijelila da ide na Egzit. Za to je dala pare, za Jadovno nije ni feninga.

Egzit je, da pojasnim ko ne prati, festival u Srbiji, koji je napravljen kao „izlaz iz Miloševićeve diktature“, odnosno teško je leglo psihopatskih autošovinista i antisrpskih lobista. U to doba, kada sam i ja imao dovoljno znatiželje da idem u taj istinski poseban ambijent Petrovaradinske tvrđave, sam sam sebi obezbjeđivao putne troškove i kartu i smještaj imao sam prilike da čujem i kako Dubioza kolektiv pušta „snimke iz Srebrenice“ gurajući za pare Republike i AP prst u oko, nasred srpske Atine, Novoga Sada.

To nije ništa strašno, poslije su oni više puta dolazili i u Banju Luku, da omladina oduševljeno đuska na njihove unca-unca regeizovane narodnjake, i to uz blagoslov i pokroviteljstvo Gradske uprave.

Zašto nama sve ovo treba?

Moram da pišem i jer sam čuo da je predsjednik Odbora Vlade Republike Srpske za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova, Duško Milunović, održao konferenciju za novinare povodom predstojećeg obilježavanja godišnjice Bitke na Sutjesci i odbrane Sarajevsko-romanijske regije.

Dan sjećanja na Jadovno 1941. unesen je u republički kalendar među datume/događaje od regionalnog značaja, ali na ovoj konferenciji nije bilo ni jedne riječi o njemu, mada se radi o jednom tako značajnom povodu kao što je desetogodišnjica obilježavanja. Veliki komemorativni jubilej za kardinalni događaj u istoriji Srpskog naroda, a koji je sedamdeset godina bio potpuno zaboravljen.

Mene je to, kao čovjeka, njegovatelja tradicije oslobodilačkih ratova i borca za očuvanje samostalne i izvorne srpske kulture, istinski pogodilo. Pitam se, stvarno, za koga mi to sve radimo?

Da li je preko 40.000 mrtvih u 132 dana rada logora smrti Nezavisne Države Hrvatske, iz istog tog rata iz kojeg Bitka na Sutjesci, toliko manje bitan istorijski događaj, o kojem ne treba obrazovati mlade naraštaje u Republici Srpskoj, pa se ni te jedne, jubilarne desete godine otrgnuća od zaborava, ne može obratiti pažnja I na Jadovno – Gospić – Pag?

Preživjeli iz Jadovna, njih oko 2.000, postali prvi naseljenici Jasenovca… To je sve jedan te isti poduhvat pokolja nad pravoslavnim Srbima.

U ime Jadovno 1941 naglašavam – I

Da neko ne bi pomislio da ja ili neko iz UG Jadovno 1941, smatram/o da Bitku na Sutjesci ne treba obilježavati, da ne gubimo vrijeme na to, uputiću vas na moj tekst u kojem petokraku proglašavam isključivo srpskim naslijeđem.

Uputiću vam onda i dosta formalnijim tonom, kao predsjednik Skupštine UG Jadovno 41, nekoliko pitanja koja smatram da bi trebali baciti svjetlo na to da li se mi kao udruženje bavimo nečim što je od republičkog i nacionalnog značaja, ili nekim svojim ličnim poslom, sa kojim država nema i ne želi da ima ništa:

–         Zašto jedna od tema ove konferencije nije i Dan sjećanja na Jadovno 1941?

–         Zašto Ministarstvo za razliku od proteklih godina nije ove godine finansijski pomoglo udruženje koje je uvijek samo dogovaralo prevoznike?

–         Zašto za odlazak na Tjentište Ministarstvo snosi troškove prevoza, a na Jadovno, na desetu godišnjicu, ne?

–         Zašto Ministar nije poslao izaslanika na subotnje obilježavanje Dana sjećanja na Jadovno?

–         Dan sjećanja na Jadovno 1941. unesen je u republički kalendar među datume/događaje od regionalnog značaja, pa molimo pojašnjenje na koju se to regiju misli, kada su na Jadovnu i Pagu ubijani Srbi sa cijelog područja današnje RS i FBiH? Ujedno, kako se Jadovno nalazi van granica Republike Srpske, slažete li se da je fizički nemoguće da bude regionalnog, već je po svojoj prirodi međurepubličkog, odnosno međunarodnog značaja?

I pitanje najviše hitnosti:

Znate li gospodine Ministre da u najavi, na zvaničnoj mrežnoj stranici jednog od organizatora nedeljnog okupljanja na Tjentištu, Savezu antifašističkih boraca i antifašsta Republike Hrvatske, piše:

„Na svakom se koraku vidi da je tuda protutnjala neka osvetnička vojska koja je iza sebe ostavila pustoš paleći, rušeći i demolirajući spomenike antifašističke borbe. Samo se i dalje gordo uzdiže spomenik o proboju partizana iznad kosturnice. U međuvremenu, sve ostalo bilo je pretvoreno u pustoš, koju je iza sebe ostavila tzv. Vojska Republike Srpske u pogromaškom „nadiranju“ tijekom ratova od 1992. do 1995. godine.“

Pa onda opet:

Spomen kuća je demolirana i unakažena. Jedino je to pogromaštvo nadživio gorostasni spomenik samo zato što u trenutku rušilaštva osionom oficiru tzv. Vojske Republike Srpske, kako se priča, nedostajalo tonu eksploziva da ga digne u zrak. Srećom. danas „pejsaž“ u Dolini heroja donekle je saniran, zahvaljujući naporima ljudi iz Nacionalnog parka Sutjeska.

Može li policija ovim licima zabraniti pristup i organizovano okupljanje, zbog vrijeđanja VRS i tradicija oslobodilačkih ratova? Je li NP Sutjeska slučajno na teritoriji Srpske i pod kontrolom i upravom njenih institucija, ili svaka šuša koja je u dobrim odnosima sa Pupovčevim Hrbima, može doći i raditi po našoj zemlji šta god joj padne na pamet.

???

Zašto idem na Jadovno već deset godina, ja danas jako dobro znam. To je moj zavjet koji sam dao zbog sramote o neznanju, da je logor koji je progutao 40.000 mojih sunarodnika po rasnim zakonima – uopšte postojao.

Da sam mogao biti tako glup i istorijski naivan.

Ali to je moje i sad me zanima da li moja država Republika Srpska, smatra je sjećanje na te ljude, nečije babe, djedove, očeve, majke, tetke, strine, ujne, braću, sestre, rođake, naše pretke, sunarodnike, u smrti pravednike; nešto sasvim nebitno i od čega je važniji jedan Egzit?

Ako je tako, da ja iduće godine planiram odlazak individualno, jer sam do sada išao samo zahvaljujući tome što je UG Jadovno 1941 plaćalo prevoz. A vi nam, evo, kažete da to dalje doživljamo lično, kao kad o zadušnicama ljudi idu na groblje?

I jedna molba: Pomenite Jamu na Sutjesci

Na Sutjesci je onaj dio srpskog naroda koji je spas od genocida potražio u oružju i ostao pod vođstvom komunista, izborio herojsku bitku protiv Nijemaca, Italijana, Hrvata, Bugara, Muslimana. I treba da se sjećamo pogibije srpskog ratnika Save Kovačevića, koji je opjevan u prepjevu ruske pjesme o crvenom komandantu.

Ali eto, ako Jadovno 1941, kao istorijski događaj koji je koji sav taj oružani ustanak Srba protiv istrebljenja i pokrenuo – nije bitan, sjetite se da je na Sutjesci poginuo i Ivan Goran Kovačić, koji je upravo zbog logora smrti Jadovno napisao poemu Jama.

Ako šta treba njegovati od bratstva i jedinstva, onda je to ta njegova pjesma nad poemama.

U nadi da i ja, kao Goran, nijesam uzalud pisao o Jadovnu, odoh da se spremam za put.