Očevidac Vidas Radomir

Vidar Radomir iz Novalje na Pagu, dao je slijedeću izjavu kao svjedok, u Komandi mjesta Pag, 1945. god:

»U sedmom mjesecu 1941. godine išao sam kući na odsustvo kao domobran. Iz Otočca sam prešao peko Gospića za Pag. Do Karlobaga sam htio da idem sa poštanskim autobusom. Pošto toga dana autobus nije išao morao sam potražiti drugo prevozno sredstvo. Tražeći doznao sam da ide ustaški kamion sa zatočenicima, koji su za logor na Pagu.

Nekoliko dana ranije sam doznao da se je na Pagu osnovao logor, ali ni iz daleka nisam pomišljao na grozote, koje su se već odigravale u tom krvavom logoru. Opazivši kamion požurio sam k njemu, veseleći se dobroj prilici, ali došavši do njega vidio sam da je prenatrpan zatvorenicima, i da me neće moći uzeti. Ipak kao domobran zamolio sam ustaše, da me uzmu do Karlobaga. Jedan mi tmuran, plaha pogleda, odgovori da pričekam dok mi drugi odmah odgovara: »možeš kolega, davas ima i dvadeset nećete na tvrdom sjediti.« Ovime je dakako htio reći da ću sjediti na zatočenicima.

Ušavši u kamion zgrozio sam se, vidjevši samo žene i djecu, te nekoliko blijedih staraca, a majke nad djecom plaču. Bili su tako natrpani, da nisu mogli sjediti niti stajati. Tako je bilo i meni, jer sam cijeli put stajao na samo jednoj nozi, držeći se rukama za strane kamiona. Žene su me pitale koliko ima još do Paga. Nakon desetak minuta uđoše u kamion još 10 ustaša, te se smjestili na prednjem dijelu kola i krenusmo. Pri tome je nastalo glasno plakanje žena i mahanje rukama svojima, koji su ostali još u logoru. Da bi ustaše pokazali svoje djelo zapjevali su tako, da je svaki mogao vidjeti nesretne zarobljenike.

Njihov put je bio očajan. Bilo ih je oko osamdeset. Plač se čuo cijelim putem. Dvije žene imale su djecu od nekoliko mjeseci. Jedna je stalno plakala i jecajući govorila »oh dijete moje nevino, što si ti kome skrivilo?« Nikako se nije mogla utješiti. Druga je otkrivala lice djeteta i ljubila ga plačući. Zaplakane, bijedne, tješile su jedne druge. Padale su od umora u nesvjest. Molile su da se malo zaustavi kamion, kako bi mogle malo da se razmjeste, ali nisu im udovoljili. Ustaše su se smijali i dalje pjevali. Ugledavši more i Pag, pitale su me: »oh što će s nama.« Ja sam mislio, pa sam im tako i rekao, da će sigurno raditi cestu. Kad su ugledali more, tješili su se time, da će se brzo riješiti nesretnog kamiona. U Karlobagu je kamion otišao na rivu, gdje je već na žrtve čekao brod.

Pri izlaženju iz kamiona, padali su i sjedali po rivi. Jedna je starica blijeda, ukočena počela padati, a druge nisu bile u stanju da je zadrže. Sišao sam i ja iz kamiona. Htio sam im pomoći, ali ustaše mi nisu to dozvolile. Starica je pala i ostala u nesvjesti. Oko nje je nastao plač, a ustaše su se smijali i izrugivali s njima.

Na brodu sam molio, da me uzmu za Pag. Mornari su mi odgovorili, da pitam onoga tamo g. ustašu. Požurio sam do njega da ga pitam za prevoz, ali mi nije dozvolio, pri tome me je pogledao tako oštro, da sam ga se gotovo prestrašio. Naravno nisu uzimali nikoga na brod, jer su već na brodu počeli mučiti jadne žrtve, pa su volili, da ih nitko ne vidi. Posmatrao sam još malo sa strane u onaj skup nesretnih žena, djece i nekoliko sjedih staraca i drsko postupanje ustaša prema njima. Uvidio sam o čemu se radi, tj. ne o logoru, zatvoru, nego o zvjerstvu, strahotama i uništenju, te sam otišao. Potražio sam čamac i mornara i prebacio se na Pag.

Kroz malo vremena na takav i gori način, ustaše su nagomilali tamo na hiljade židova i pravoslavnih, kao i hrvata, koji im nisu bili po volji. Malo iza toga poubijane su sve one žene i djeca sa mnogim drugim žrtvama i krvavom logoru »Slana« na Pagu.«

Vidas Radomir, v.r.