fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

O zatočenicima u srpskim logorima

Šta zapravo zvanična Hrvatska podrazumeva pod pojmom logor?

Logor

U Hrvatskoj se Dan logoraša obeležava 14. avgusta kao sećanje na veliku razmenu zarobljenika održanu na taj dan 1992. godine u Nemetinu između hrvatske i srpske strane, po principu „svi za sve”. Na ovogodišnjem obeležavanju rečeno je da je na području Srbije i u okupiranim delovima postojalo sedamdesetak logora kroz koje je tokom Domovinskog rata prošlo više od 30.000 ljudi, od toga 3.000 žena i 500 dece. Oko 300 osoba ubijeno je ili umrlo od posledica zlostavljanja i mučenja. Na putu u logor stradalo je još njih oko 2.500. Najmlađa ubijena osoba u srpskim logorima imala je samo šest meseci, a najstarija 104 godine. Od tridesetak hiljada logoraša taj status ostvarilo je oko 8.000 osoba koje je popisao Međunarodni Crveni krst.

Pomenute brojke privukle su moju pažnju jer sam se sa „logoraškom statistikom” susretao mnogo puta i ranije.

Uz tužbu protiv SRJ podnesenu MSP-u 1999. Hrvatska je priložila spisak zatočenika, na kojem su se nalazile 7.624 osobe, a uz Odgovor na kontratužbu Srbije (decembar 2010), priložila je ažurirani spisak sa imenima 7.708 zatočenika.

Dugogodišnji predsednik hrvatske državne komisije za nestala lica, puk. Ivan Grujić je kao ekspert svedočio pred MKSJ u slučajevima „Milošević” (2002) i „Perišić” (2006) i u oba slučaja izneo identične podatke: na hrvatskoj službenoj evidenciji nalazi se 7.666 osoba „razmjenjenih i oslobođenih iz zatočeništva” vlasti Srbije i Crne Gore, Republike Srpske i logora i zatvora na području bivše RSK: 932 (12 odsto) žene, 1.865 (24 odsto) civila, za 3.614 (47 procenata) nepoznat status; 219 (tri odsto) mlađi od 18 godina, 424 (pet procenata) stariji od 60 godina, za 1.799 (23 odsto) nepoznate starosti; 5.030 (66 odsto) Hrvata, 188 (tri procenta) Jugoslovena; 135 (dva odsto) Srba i 1.880 (25 odsto) nepoznate nacionalnosti.

Grujić je svedočio i pred Međunarodnim sudom pravde u sporu po uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije o genocidu: „U jedinstvenom sistemu logora, koji je delovao na području tadašnje SRJ” tokom 1991. i 1992. bilo je najmanje 60 logora u kojima je bilo zatočeno najmanje 7.490 osoba iz RH, a od toga više od 57 odsto na području SRJ, 36 procenata na „okupiranom području” (RSK) i osam odsto na području BiH; među zatočenima bilo je 46 odsto (3.445) civila, 12 odsto žena, četiri procenta onih do 18 godina i sedam procenata starijih od 60 godina, dok je samo njih 31 odsto bilo je registrovano od MKCK.

U Grujićevoj izjavi za MSP (2013) u odnosu na izjave pred MKSJ najveća promena se desila kod kategorija „civili” i „nepoznat status”. Učešće civila je sa 24 procenta „skočilo” na 46 odsto, ali on ne iznosi podatak koliko je smanjen procenat (47) „nepoznat status”. Međutim, iz Grujićeve formulacije da je „skoro podjednako bilo zatočeno i civila i branitelja”, može se zaključiti da je one iz kategorije „nepoznati status” ravnomerno rasporedio na civile i branitelje.

Naravno, da se postavlja pitanje po kom je ključu to urađeno i kako to da se do 2006, jedanaest godina po završetku rata, nije mogao odrediti njihov status, a onda u sledećih sedam godina, a možda i manje, svi su raspoređeni bez ostatka.

I šta zapravo zvanična Hrvatska podrazumeva pod pojmom logor?

Istraživali smo „logor Benkovac”, u kojem su prema spisku priloženom uz Memorijal, bila zatočena 43 lica, i to uglavnom žene i deca. Većinu zatočenika „logora Benkovac” izvukli su pripadnici JNA iz sela Škabrnja za vreme ratnih dejstava između JNA i TO, s jedne, i pripadnici ZNG, s druge strane. Kako bi spasili od pogibelji žene i decu i nešto starijih osoba, pripadnici JNA su ih u dva autobusa (koliko se sećam bilo ih je više od osamdeset) dovezli u Benkovac i predali ih Civilnoj zaštiti, koja ih je smestila u dečiji vrtić u tom mestu, gde su dobili hranu i ćebad. Pre njih u isti vrtić dovezeno je desetak žena s decom iz srpskog sela Lišane Tinjske, koje je bilo na prvoj liniji fronta.

Grupa iz Škabrnje u tom vrtiću je prenoćila, a sutradan su otišli autobusima na hrvatsku stranu. Lično sam učestvovao u njihovom prevoženju do hrvatskih položaja u selu Pristegu.

Može li se boravak ove grupe žena i dece pod opisanim okolnostima, po bilo čijoj definiciji logora ili zatvora, smatrati logorom?

Može po hrvatskoj, i to po istoj metodologiji po kojoj se tokom vremena progresivno povećavaju brojevi i navodnih logora i zatočenika i civila. I, naravno, te definicije i metodologije ne važe za neprijateljsku (srpsku) stranu.

Dokumentaciono-informacioni centar „Veritas”

Izvor: POLITIKA

 

Vezane vijesti:

Savo Štrbac: Krvavi Uskrs na Plitvicama | Jadovno 1941.

Štrbac: Od Zagreba ne očekujem istrage već revitalizaciju …

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: