Nevinost „Made in Washington, London, Vienna…“

Šesnaest godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma skoro da nije procesuiran ni jedan od većih zločina nad Srbima u BiH, a gotovo je sigurno da i neće, sem, možda, na simboličkoj ravni – razlog je jednostavan: odlazak pred sud ratnog političkog i vojnog rukovodstva Bošnjaka pokvario bi globalnu medijsku sliku o „srpskoj agresiji na BiH“.

Masakrirani mještani Sijekovca s početka rata, Dobrovoljačka ulica, Tuzlanska kolona, logori po srednjoj Bosni, mostarski progon Srba, neistražena sudbina hiljada sarajevskih Srba, zločini „El mudžahida“ na Ozrenu …Teško da će ikada doći na red ili biti do kraja procesuirani.

Moguće je da će na kraju, i to uz veliki pritisak i tek nakon što strani mentori klimnu glavom, biti dignuta još poneka optužnica protiv običnih izvršilaca zločina (kao što je to do sada bio slučaj) ili političara i vojnika tzv. drugog ranga, jer su optužnice za komandnu odgovornost podizane i po njima presuđivano samo Srbima sa obje strane Drine i, u manjoj mjeri, Hrvatima.

Simbolična suđenja, na primjer, Rasimu Deliću ili Naseru Oriću (i to pred međunarodnim sudom) pretvorila su se maltene u oslobađajuće presude u kojima se oni čak pravdaju (?!), na primjer, Orić – da kao komandant nije imao kontrolu nad svojim vojnicima!?

Ako nije bilo ozbiljnijih optužnica pred Haškim sudom – onda ne treba očekivati ni da ih bude pred domaćim sudovima, posebno pred Sudom BiH – istim onim koji je visoki predstavnik Pedi Ešdaun cinično formirao u nekadašnjoj kasarni JNA „Viktor Bubanj“, u kojoj su u ratu zatvarani i mučeni i ubijani mahom Srbi. O tome su uzaludno svjedočili čak i neki službenici Suda BiH!

Iako formiranje ovakvog suda ( uz svojevremeno sarkastično Ešdaunovo obrazloženje da je sudu, ako je tamo uopšte bilo zločina, mjesto baš u toj kasarni) ide i na dušu srpske politike tog doba, koja se povinovala takvoj ponižavajućoj odluci, mora se reći da su dvostruki aršini u tempu i količini podignutih optužnica za ratne zločine jasni i najpristrasnijem posmatraču bh prilika.

Komadna odgovornost posebna je priča. Za svaki krupniji zločin na bilo kom ratištu odgovarali su komandanti vojnih oblasti Vojske Republike Srpske ili visokorangirani oficiri, a u velikom broju optužnica takva odgovornost je išla do političkog rukovodstva ili Glavnog štaba.

U slučaju zločina nad Srbima u BiH takvi aršini se ne primjenjuju. Tako ispada da su logore u Sarajevu ili srednjoj Bosni oformili i maltene bez znanja i dozvole bilo kakve više vlasti držali tek zatvorski čuvari ili privatna lica?! Ispada da za najdugovječniji logor – u tarčinskom „Silosu“ – koji je zatvoren tek početkom 1996. godine, dakle mnogo kasnije nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, niko na teritoriji Federacije BiH ili u rukovodstvu Bošnjaka nije znao?! Ako ta priča može da prođe – onda može sve.

Na televiziji su mjesecima prikazivani video-snimci komandanta Petog korpusa tadašnje „Armije BiH“ Atifa Dudakovića kako poziva na paljenje srpskih kuća, kao i dokumentovani (snimljeni) zločini ili pripreme za zločine vojnika pod njegovom kontrolom, ali do danas čak ni istraga nije završena?! O slučaju „Dobrovoljačka“, ignorisanju video i audio dokaza i svjedoka da se i ne govori.

Slike i video zapisi ratnog i poratnog lidera SDA Alije Izetbegovića i drugih visokih vojnih, ali i političkih, bošnjačkih zvaničnika uz postrojavanje mudžahedina ostali su samo „brdo“ zaboravljenog ratnog materijala koji navodno nema nikakav značaj za sudove.

Šta reći za već odomaćenu priču o tome kako su pohapšene i rasformirane navodne ulične bande Cace, Ćele, Juke… koji su činili masovne i teške zločine nad sarajevskim Srbima prvu godinu rata. Oni su, navodno, takođe bili van kontrole i vlast ih je savladala i pohapsila, a neke i likvidirala.

O tome da su svi oni imali jasna vojna zvanja i da su čak nagrađivani za komandovanje – ni riječi. A još manje ima objašnjenja ko ih je i zašto u Sarajevu tolerisao cijelu ratnu godinu dok su pred nosom svojim vlastima činili to što su činili.

Znači, kada ih nagrađujete – onda imate komandna ovlašenja, a kada treba da ih zatvorite, onda su oni „van kontrole“, kriminalci i nemaju nikakve veze sa vrhom vojske, policije, a pogotovo sa političkim vrhom.

Ako su osude za ratne zločine zamišljene kao put za pomirenje, tada pomirenja u BiH neće biti. Naprotiv, ovakvi političko-sudski aršini samo će zacementirati nepovjerenje, pa i mržnju koja se na ovom nesrećnom tlu još može „dotaći rukom“.

Bh pravosuđe ili, jednostavnije rečeno ešdaunat, ima jasna pravila: Ako su vaše trupe činile zločine i ako se zovete Mladić, Karadžić, Krajišnik ili Plavšić – odgovaraćete. Ako ste Izetbegović, Dudaković, Orić ili Ganić – nećete odgovarati. Razlog?

Zvanična verzija: prvi su „agresori“ na BiH, a drugi su je „branili“. Nezvanično – oni koji su naoružavali i materijalno i politički podržavali sarajevske vlasti neće pustiti svoje ljude „pod led“. Zato su jedni u holandskim, britanskim ili švedskim zatvorima, a drugi se slikaju u šetnjama Londonom, Bečom, Vašingtonom u pratnji novinara i obezbjeđenja dok idu po sudsku potvrdu da su – nevini.

I nije to domaći „sertifikat o nevinosti“, već, da sve bude savim jasno, made in London, Washington, Viena ….

Piše: Nenad TADIĆ

Izvor: