„Prađeda smo prenijeli u groblje.“ Reče mi brat a glas mu jeca. „Šta smo se puta tuda igrali, oko jame; A nismo znali, bili smo djeca?“
I nastavi dalje k`o da teret skida.
„Znaš onu jamu što je bila iza đedovog zida?
Što nam je ćaća govorio često,
Da ne poganimo to sveto mjesto.
Pričo je đed dok je još moga
Da su u jamu četrdes’t i prve
Krvave zvijeri, komšije naše
Bacile nejač našega sela
U odijelima sa znakom ustaše.
Spustih se juče, jadna mi majka,
Na konopcima i snagom seljaka
A da vidiš dolje strave i jada
K’o na vratima i predvorju Ada.
Kosti i lobanje, jao meni grešnom.
Šta dočekah u nesrećnom času.
A kada pogledah u ćošak jame
Ka’ da se sva Zemlja na pleći mi sasu.
K’o sa oreolom a od šake manja
Lobanja jedna lebdi nad kostima
Htjedoh da koraknem unazad od straha
Al’ Božiji zrak me obasja međ njima.
Kleknuh k’o u crkvi pred svetim oltarom
Prihvatih lobanju u ruke, međ prste,
I poznah odma kao ovca jagnje
Nevinu dušu prađeda Krste.
Poljubih lobanju k’o ikonu svetu
Prekrstih se k’o u svetom hramu
A liturgija k’o sa Svete Gore
Pjevaju oci u jami, na dnu.
Tapija moja, i moga roda,
I vjera, i zakon, i sud, i kazna.
Sve je to ova od šake manja
Što je držim među svoje prste
To je lobanja tek rođene bebe
To je lobanja prađeda Krste“.
Autor: Nemanja Zivlak sr.