fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Neko je izgovorio – ovo su fašisti, zločinci…

76884_vest_agresija4Stara kasarna u Đakovici, 24. mart 1999. godine, rani popodnevni sati. Prostorije komande 53. graničnog bataljona gde je stacionirano Istureno komandno mesto Prištinskog korpusa (IKM PrK). Odatle je slaman terorizam a zatim i oružana pobuna Šiptara ’98. Brinemo o državnoj granici i jedinicama raspoređenim na prostoru Metohije. Svi planovi su uveliko razrađeni, sve pripreme završene, jasno nam je šta nas za nekoliko sati očekuje.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 24. marta  2016. godine.

Ima li straha, panike, nesnalaženja, defetizma? Nema. Naprotiv, naoštreni smo i rešeni da pokažemo šta znamo i koliko možemo.

Tog dana telefoni su se usijali. Jedan poziv mi je posebno ostao u sećanju. Zove komandant Beogradskog korpusa 1. Armije, general-potpukovnik Momir Vukadinović. Do kraja ’97. načelnik Štaba Prištinskog korpusa. Rodom je iz sela Devet Jugovića kod Prištine. Posle rata postavljen je na dužnost komandanta „Kosmetskog odreda“ koji je već u leto 2000. bio spreman da se vrati na Kosovo i Metohiju prema Rezoluciji 1244. Živeo je za taj dan, kao i svi pripadnici odreda. Nije ga dočekao. U jesen 2001. godine je penzionisan voljom moćnika iz Vrhovnog saveta odbrane. Kosmetski odred je ubrzo nakon toga ugašen.

Pita general, onako vojnički i otresito kakav je inače bio, ali i brižno, na momente drhtavim glasom, jesmo li spremni, ima li problema, možemo li se braniti? Hrabri nas jer zna gde će biti glavni udar. Daje sugestije iskusni vuk, koji Kosmet poznaje bolje od bilo koga, žao mu je što nije sa nama i na kraju, doslovno, sećam se kao da je juče bilo – izdržite, ne dajte se, verujem da možete…

Neprijatelj je mnogostruko jači. Pešadiju u vidu terorističke OVK je uveliko instalirao i organizovao u prostoru, zahvaljujući Vokerovoj misiji. Njih oko 25 hiljada potpomognutih sa oko još 40 hiljada naoružanih Šiptara razvrstanih po takozvanim mesnim stražama. Svakodnevno se odvija bitka na širokom prostoru. Razvučeni smo ali u potpunosti kontrolišemo situaciju. Rizik ogroman. Ne po nas, jer, bili smo spremni na pogibiju. Iskreno. Mnogo toga nam se nakupilo. Ali, osećamo ogromnu odgovornost, ugled zemlje je u pitanju. Odgovornost zbog slavnih tekovina i tradicija. Znamo koju Svetinju branimo i svesni smo da se ne smemo osramotiti i predati.

Skupljamo se u glavnoj kancelariji radi aktiviranja „Plana izmeštanja Isturenog komandnog mesta“ u prostor. Nekoliko je varijanti razrađeno u minulom periodu još od jeseni ’98. kada je prvobitno planirana agresija. Kao operativac izlažem plan i dinamiku pokreta. Neočekivano, pukovnik Siniša Trajković koji je na čelu Komandne grupe, odlučuje da obustavimo izmeštanje radi ličnog primera borcima na prvoj liniji odbrane, i ostanemo u kasarni koristeći utvrđene formacijske zaklone i skloništa. Nas desetak koji su činili Komandnu grupu ostaje zaprepašćeno.

Zašto – glasi pitanje? Odgovor – nećemo bežati, čekaćemo ih baš ovde, pa ko preživi, pričaće! Pitam ga – je li poludeo, iako vidim da je potpuno hladnokrvan i pri sebi. Shvatam da ga je udario napad časti i hrabrosti. On je zaista bio takav. Iskreno hrabar i nepokolebljiv.

I ostali se bune, međutim ne vredi. Odlučio je – ima na to pravo – ali nije dobro procenio. Predočavam mu kao poslednji argument da li je svestan sa koliko specijalnih vozila 52. bataljona veze raspolažemo, računajući i ona najvažnija – šifrerska, bez kojih odbrana pada u vodu. Ne vredi, razrađuje neku svoju varijantu zaštite koja je sve, samo to ne, ukoliko se u obzir uzmu svi elementi plana i posebno namena Isturenog komandnog mesta.

Izlazimo iz prostorije nas nekoliko opasno ljuti. Teši nas komandant graničnog bataljona major Duško Šljivančanin. Čak se i šali – ako moram ja da ginem ovde oko kasarne što ne biste i vi. Kažem mu – dobro, onda se popni na stub predajnika veze i čekaj avijaciju, pa da vidimo kakav si i da l’ si junak.

Trajković nas je bacio u procep koji se na kraju sveo na dilemu – ko je lično hrabar a ko nije. Odlučujem da zovem telefonom komandanta korpusa, generala Vladimira Lazarevića. Ne vredi, ne uspevam da ga dobijem, u obilasku je jedinica sa svojim pomoćnicima, daleko od Prištine. Nije moguća ni radio-veza. Vreme teče, situacija je alarmantna. Potrebno nam je bar dva sata da evakuišemo ljudstvo i tehniku i da na novoj lokaciji zadejstvujemo komandno mesto. Avijacija NATO samo što nije krenula.

Pada mi na pamet da pozovem pukovnika Momira Stojanovića, načelnika Odseka bezbednosti Prištinskog korpusa. Uspevam da ga u desetak minuta razgovora ubedim u ono što se dešava. Zahtevam da hitno nađe Lazarevića i izvesti o novonastaloj situaciji. Čak mu saopštavam – ukoliko se ništa ne promeni, spreman sam i na ono najgore. Smiruje me i obećava da će sve biti u redu. I održao je reč.

Ubrzo me pukovnik Trajković poziva i sa osmehom saopštava da je „promenio“ odluku i odobrava pokret ka Dečanu. Naravno, sa olakšanjem je prihvatamo. Čak ga pitam u jednom trenutku – da li nas je testirao? Zagonetan je i ne želi da se izjašnjava. Tako je ostalo do kraja rata.

Devetog aprila Siniša Trajković je među prvima teško ranjen prilikom napada šiptarskih i snaga NATO na rejon karaule „Košare“. On i artiljerac, potpukovnik Dragan Tomić. Oporavili su se nedugo zatim i vratili nazad u borbu. I ne samo oni, već je istog jutra ranjen i major Šljivančanin, komandant graničara. Onaj isti koji me je zadirkivao i testirao hrabrost. Kakva koincidencija. Petnaest dana ranije su najavili da su hrabri i to su dokazali. Tamo gde je bilo najžešće.

Prvi udar NATO iz vazduha kreće u 19,45 časova. Razvili smo Istureno komandno mesto u rejonu karaule „General Pavle Ilić“, nekoliko stotina metara iznad Nemanjićkog svetog manastira Visoki Dečani. Oko njega su najelitnije snage 3. Armije i Prištinskog korpusa. Neprekidno već godinu dana. Zadatak koji se ne može porediti sa bilo kojim drugim. Apsolutni prioritet. I pred Bogom i pred ljudima.

Zauzimamo pogodne zaklone na objektu „Krši Markgegs“ nakon što smo uspostavili vezu sa Komandom korpusa i potčinjenim jedinicama. Čak funkcioniše i civilna PTT veza. Severno od nas žubori reka Dečanska Bistrica, nešto južnije Loćanska Bistrica. Zaista, metohijski biseri koji seku prelepu, nepreglednu četinarsku šumu. Predeli kao iz bajke.

Ubrzo, gledamo svojim očima i skoro da ne verujemo – tačno sa pravca Đeravice, preko Juničkih planina i dečanskog koridora preleću prvi tomahavci, njih četiri. Ogromnom brzinom, ostavljaju jasno vidljivi trag za sobom i idu put kosovske ravnice. Ubrzo doznajemo da su završili u Prištini i da su pale prve žrtve…

Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Do kraja života. Ostao je zapečaćen za sva vremena. Zgranuto i suznim očima gledali smo u nebo i jedni u druge. Neko je izgovorio – ovo su fašisti, zločinci. Muk i mučnina istovremeno. To se ne može opisati nikakvim rečima. Prvi puta nakon Drugog svetskog rata kreće zločinački teror nad nedužnim narodom, usred Evrope. Bez objave rata.

U Albaniji opštenarodno veselje. Preko satelitskih antena hvatamo sve moguće TV stanice. Gledamo dušmane kako se raduju našoj nesreći i kako priželjkuju da nas NATO savez zbriše sa zemlje. E, tada, kreće u svima nama, ono što je Trajkovića obuzelo još u rano popodne. Kada bih to sročio u jednoj rečenici, a izgovoreno ih je te noći na stotine sličnih, to bi bilo ovako – e, sada ćemo vam ..bati majku…!

Duž granice u dubini do dva kilometra su brojne NATO osmatračnice, zatim specijalne snage – pripadnici britanskog SAS-a, američke „zelene beretke“, italijanski i nemački diverzanti, francuski artiljerci, izviđačke jedinice Albanske armije i najmanje dve brigade OVK i to 123. i 128, kao i specijalne jedinice „Tigar“ i „Crni orao“. U gotovosti su za napad, proboj državne međe i rasecanje naših snaga odbrane na frontu i po dubini.

Zovem majora Romića i pitam ga kakvo je stanje u njegovoj borbenoj grupi (BG-125-2) u rejonu sela Ponoševac (južno od Junika). Izveštava da je borbeni moral na najvišem nivou. Pitam ga – da li su haubice iz druge artiljerijske grupe (AG–2) spremne? Kaže – naravno da jesu. Saopštavam mu da uzme kodiranu kartu i pronađe tačku „502“. Kada je pogledao, kratko me pita – jesi li siguran? Umesto odgovora naređujem mu – „sa tri plotuna – pali!“

Nakon petnaestak minuta izveštava me da je zadatak uspešno izvršen i da će prema potrebi navedeni cilj i širi rejon tretirati „rafalnom i brzom paljbom“. Odgovaram – bićeš odlikovan majore, ako preživiš. Nasmejao se i, onako, šeretski, kakav je inače bio, dobacio mi je – neka, hvala ti, koga si ti predlagao za ordenje, taj je dva metra ispod zemlje…

***

Kako se na Kosmetu, sve do primirja – Kumanovskog sporazuma, borila herojska Treća armija i njen udarni sastav – Prištinski korpus sa ojačanjima? Duga je to, i na žalost, neispričana i zaboravljena epopeja. Od revolucionarnog petog oktobra, do dana današnjeg, u „naprednoj“ Srbiji, zabranjena. Naloženo – izvršeno. Izokrenuta je istorija i istina. Stavljeni smo u rang zločinaca…

Ko još pominje ratne komandante i neviđeno hrabre vojnike – borce? Ima li ih po studijima televizija sa nacionalnom frekvencijom? Da li je srpskoj javnosti poznato ko su bili komandanti slavnih armija, korpusa, brigada, pukova, bataljona… Imena onih koji su izveli nesvakidašnji podvig – vojnički se suprostavili nekoliko stotina puta jačem protivniku. Naneli mu gubitke i izdržali. Prinudili ga da dođe za pregovarački sto.

Duga i neispričana priča… priča u koju malo ko više veruje… I, zato, ovom prilikom, samo ono najvažnije do sada nepoznato. Osim Haškom tribunalu. Kako smo se to borili i zahvaljujući kom znanju i kom junaštvu ih vojnički nadmašili…. počev od 24. marta, tačno pre sedamnaest godina…

Malo je nedostajalo, vrlo malo, da ispunimo zapovesti komandanata do kraja… onaj deo o protivudaru i proterivanju agresora sa teritorije naše zemlje. I evo tog dela, ekskluzivno:

Odluka komandanta 3. Armije za odbranu (general Pavković):

„Prištinski korpus sa 7. pešadijskom brigadom, 175. pešadijskom brigadom, 37. motorizovanom brigadom, 211. oklopnom brigadom (-okb), 252. oklopnom brigadom, Taktičkom grupom 252, Komandom Vojnog okruga Priština, 202. pozadinskom bazom, bataljonom Vojne policije 1. Armije, Borbenom grupom – 21 Niškog korpusa, izviđačko-diverzantskim bataljonom 72. specijalne brigade, i bataljonom Vojne policije 72. specijalne brigade, organizuje odbranu u matičnoj zoni.

Zadatak – u sadejstvu sa snagama MUP R. Srbije i drugim snagama odbrane osloncem na uređene zemljine objekte i naseljena mesta, uz preduzimanje mera protivvazdušne odbrane, zaštititi ljudstvo i sredstva ratne tehnike od avio i raketnih udara snaga NATO iz VaP-a, naneti agresoru gubitke, sprečavati mu brze prodore u dubinu zone i zaustaviti ga na liniji: Suva planina – Grebnička planina – Milanovac planina – Žar planina – pl. Nerodimka – Uroševac – Gnjilane, preuzeti operativnu inicijativu, preći u protivudar, proterati agresora sa teritorije SRJ i preneti dejstva na prostor R. Albanije i R. Makedonije.

Delom snaga obezbediti komunikacije, borbenu kontrolu teritorije i sprečiti prelivanje ŠTS iz Pčinjskog okruga, Crne Gore i Raško-polimske oblasti u zonu PrK…

Podržava RV i PVO sa 60 a/p LBA, 40 h/p POH-e, 25 časova leta TrHe, ABG-203, AGVBR-2 (ORKAN), AGVBR-3 (KOŠAVA) i AGVBR (svlr)…“

Odluka komandanta Prištinskog korpusa za odbranu (general Lazarević) – operativni (borbeni) raspored i razrada zamisli komandanta:

„Glavne snage angažovati na Drimsko-kosovskom operacijskom pravcu, a pomoćne na Kosovskom, samostalnom taktičkom pravcu.

Borbeni raspored za angažovanje komandi i jedinica korpusa – u dva ešelona, snage za protivdesantnu borbu, snage za podršku, snage za PVO, snage za obezbeđenje komunikacija i borbenu kontrolu teritorije, snage za inžinjerijska dejstva, snage za obezbeđenje borbenih dejstava, snage za komandovanje i vezu i rezerva.

Zamisao za izvođenje operacije:

Snagama prvog ešelona (125. i 549. motorizovana brigada, 243(-1). mehanizovana brigada, i 175. pešadijska brigada), u trajanju 7-8 dana zadržavajućom odbranom od same granice sprečiti brze prodore agresora u dubinu zone, lomiti mu napadnu moć, nanositi gubitke i zaustaviti na liniji: Suva planina – Grebnička planina – Milanovac planina – Žar planina – Nerodimka – Uroševac – Gnjilane.

Snagama drugog ešelona 252. oklopna brigada, 7. pešadijska brigada, 37. motorizovana brigada, 1/243. mehanizovane brigade i Taktička grupa – 252, u trajanju 8-12 dana, preuzeti operativnu inicijativu, stvoriti uslove i preći u protivudar, proterati agresora sa teritorije KiM i preneti dejstva na prostor R. Albanije i R. Makedonije…“

***

U periodu od 24.03. do 26.06.1999. godine, na prostoru Kosova i Metohije od dejstava terorističke OVK i NATO udara (iz vazduha i sa kopna), jedinice Prištinskog korpusa i ostalih sastava VJ, imali su ukupne gubitke od 1.893 lica. Poginulo je 549, ranjeno 1.344, i kidnapovano 36 pripadnika.

Od terorističkih i NATO dejstava snage MUP-a imale su gubitke od 699 lica – poginulo 163, ranjeno 531 i kidnapovano 5.

Stradalo je i 1.606 civila – poginulo 783, ranjeno 776 i kidnapovano 57.

NATO je svakodnevno na Kosmetu, u proseku ubijao ili ranjavao 24 borca i/ili civila.

Samo na Kosovu i Metohiji, bez žrtava u ostatku zemlje… imenom i prezimenom. Upisano u knjige koje treba čitati. Makar na ovaj dan…

Da se ne zaboravi i da se lažno i zlokobno ne manipuliše. Onako kako to slušamo punih sedamnaest godina.

Hvala i slava poginulim herojima… ipak, nisu zaboravljeni… nije malo nas koji ih pamtimo.

I zauvek će tako ostati…

Goran JEVTOVIĆ – Fond strateške kulture

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: