Crvenu zemlju ništa ne očisti od krvi u zvijerstvima prolivene.
Spustilo se nebo,teško i olovno,
Olujni vjetrovi duvaju sve jače.
Nadvili se sivi oblaci nad Jadovno,
Za srpskim življem,
Bog kroz kišu plače.
I zemlja sablasno zadrhti,
Osluškujući žalosni poj.
Posramljena što se logor smrti,
Nalazi baš na njoj.
Sa Velebita i dalje oblaci dolaze,
Noseći hladnu kišu.
Da sapere izmučene obraze,
Poluživih, što za slobodom uzdišu.
Al’ crvenu zemlju ništa ne očisti,
Od krvi,u zvijerstvima prolivene.
Riješeni su antihristi,
Da pravoslavlje iskorijene.
Uzalud se duge na istoku javljaju,
Bespomoćni oblaci u daljinu hode.
Mučenja i torture se nastavljaju,
Miješa se krv sa lokvicama vode.
Jauk odjekuje i poneki promukli glas,
Priželjkuju mučenici sudnji dan.
Da u smrti potraže svoj spas,
Da utonu u vječni san.
Autor: Borković Dragan