Од 24. Јуна 1941, Дана сјећања на Јадовно, прошло је:
Од 24. Јуна 1941, Дана сјећања на Јадовно, прошло је:

Na Sušaku

Датум објаве: уторак, 23 фебруара, 2010
Објављено у Некатегоризовано
Величина слова: A- A+

Od lipnja 1941. pa do kapitulacije Italije u jesen 1943. godine živjela sam na Sušaku. Kasnije sam se pridružila partizanima i ostala s njima sve do svibnja 1945. god. Gledajući unazad svoj život u tom razdoblju uvijek se iznova čudim kako sam mogla ostati na životu. To će mi zauvijek ostati zagonetka.

Nije mi nedostajao ni komfor ni luksuz, nije mi smetao ni mnogo niži standard od onoga na koji sam bila navikla kod kuće. Lako sam se prilagodila novom načinu života. Sve je to bilo lako prebroditi. Osim toga, imala sam sreću da sam i za vrijeme emigracije na Sušaku i u partizanima živjela u razmjerno podnošljivim okolnostima. U partizanima sam bila osobito privilegirana zbog naravi posla kojeg sam obavljala i funkcije koju su mi namijenili – osim, naravno, za vrijeme “pokreta”, kad su nas ustaše progonile u pokušaju da vrate teritorij koji su partizani bili zauzeli.

I danas se čudim, zbog fizičkog i psihičkog stanja u kome sam se nalazila, što sam tada ostala živa. Nakon deportacije mojih najmilijih počele su me progoniti misli da oni tamo nemaju što jesti. A ako oni nemaju što jesti, mislila sam, zašto da se ja hranim? I tako sam se postepeno odvikavala od jela. Mučila sam samu sebe i postila po 72 sata, ponekad i više. Hranila sam se s dva bombona koja sam lizala da mi što dulje traju. Šetala sam satima, plivala beskonačno duge pruge, provodila besane noći čitajući satima, sve do zore, tako da sam ubrzo težila poput djeteta. Kroz cijelo vrijeme rata imala sam između 34 i 36 kilograma!

Uza sve to živjela sam u stalnom iščekivanju, nadajući se da ću sresti barem nekoga od mojih, ako ne i sve. Prema zadnjim vijestima, sudeći po njihovim dopisnicama s Paga, nije im bilo loše. Naručivali su razne potrepštine, čak toaletni pribor. Seka i ja spremile smo im paket koji im je trebala odnijeti jedna žena. No ni ona, ni Miricin prijatelj Željko koji je došao k nama na Sušak specijalno zato da im odnese paket, nisu ga uspjeli predati, niti su mogli učiniti išta drugo. Nitko zapravo nije znao što se dogodilo s tom grupom. Govorilo se nešto o “ubijanju”, a neki su govorili da su ih spasili Talijani, Englezi ili Amerikanci i transportirali ih brodovima preko oceana. Kamo, to nitko nije mogao točno reći niti je točno znao. Ja sam vjerovala u ovo posljednje, jer sam htjela vjerovati. Ništa drugo nisam željela čuti, jer sam smatrala da su to samo izmišljene glasine, obične priče…

Prvih mjeseci mog boravka na Sušaku, vraćajući se sa šetnji ili s kupališta, uvijek su mi oči bile uperene na balkon Velimirova stana, u nadi da će me netko od mojih dočekati ili iznenaditi. Većinu dana provodila sam u tom stanu, kod Sekine obitelji.

Uzevši u obzir cijelu situaciju, i napose moje stanje, vijest o smrti oca primila sam prilično mirno. Ne mogu se točno sjetiti datuma, ali bilo je to negdje početkom studenoga 1941., kada mi je jedan prijatelj došao u posjet i pitao me da li bih se htjela susresti s čovjekom koji se nedavno vratio iz Jasenovca. Razumije se da sam pristala. Pješačili smo kilometrima kamenitih putova Primorja da bih vidjela tog čovjeka. Mjesto se zvalo Urinj, u području Kostrene, sv.Barbare. Nalikovao je više na sjenu nego na ljudsko biće i govorio je šapćući. Nije puno govorio niti sam mu ja postavljala puno pitanja. Sjećao se mog oca koji je radio s njim u logoru kao i mnogi drugi. Otac je dobio tifus i od toga umro. Dogodilo se to nešto prije nego što je taj čovjek napustio logor. Zvao se Spiegler i spasila ga je njegova žena koja je bila katolkinja.

Nisam tada ništa rekla, ali nisam mu vjerovala. Kako je on, među tolikim ljudima koji su se tamo nalazili, mogao biti siguran da se radilo o mom tati? Moj je tata bio dovoljno jak da izdrži logorski život, a do oslobođenja više ne može biti daleko!

Kao što sam ranije vjerovala da će Jugoslavija ostati pošteđena rata, kuge nacizma i hitlerovske zvijeri, sada sam vjerovala da je toj nemani otkucao zadnji čas. U biti, najveće grozote još nisu bile ni počele! No ja sam izbjegavala saznati istinu.

Kad sam doznala za sudbinu moje majke i sestre, izgubila sam prisutnost duha. Činilo mi se da ću poludjeti. Početkom ljeta 1943. srela sam, za jednog boravka u Rijeci, u sanatoriju jednu svoju daljnju rođakinju, Nadu Mueller-Lichtenberg-Feuereisen, koja je također bila deportirana na Pag, i to poslije mame i Mire. Rekla mi je kako tamo više nije bilo nikoga kad je ona stigla sa svojom grupom, da je mjesto bilo prazno, te da su u grupi koja je ranije  stigla – a u njoj su bile mama i Mira – svi ubijeni. Izbjegavala mi je to saopćiti okrutnim riječima. Rekla mi je samo: “Zdenkice, mame i Mire više nema.” Nikada neću zaboraviti tu scenu, tj. moju reakciju na terasi sanatorija. Počela sam vikati i gestikulirati, govoriti kako je to nemoguće, kako to nije istina, kako su one sigurno negdje u inozemstvu. Jasno, imala sam teške krize, napade očaja i strave. Još prije toga, na rođendan moje majke 9. svibnja 1942. godine, sjetila sam se kako smo od ranog djetinjstva taj dan slavili s toliko ljubavi. Obično smo joj recitirale pjesmice i predavale dražestan buketić cvijeća koji je u to godišnje doba osobito lijep i mirisan – đurđice posebna, jedinstvena mirisa, i male svjetloplave potočnice (Vergissmeinnicht). Dobro se sjećam jedne od tih pjesmica:

 

Die Maiengloeckchen leuten fein,

Sie leuten Mamas Geburtstag ein!, 

otprilike:

Zvončići bijeli, đurđice male,

majčicin rođendan slave!

 

Te godine i te noći sanjala sam da moja mama stoji kraj mene, da govori sa mnom, vidjela sam je tako živu! Dugo vremena nakon toga činilo mi se da to nije bio san, nego da je mama došla k meni. Uz to, stalno sam vjerovala da mi taj san objavljuje ono što će se zaista dogoditi. Kad se to nije dogodilo, legla sam na divan i satima plakala toga popodneva. Kasnije sam čula, od ljudi koji su znali tumačiti snove, da taj san znači upravo suprotno – da ona osoba koja se tako živo pojavi u snu nije više na životu. A to je bilo ono u što ja nisam htjela vjerovati!

Život je pun paradoksa. S jedne strane nisam htjela živjeti, a s druge strane osjećala sam u sebi neku potrebu za osvetom te okrutnosti i nepravde – neku unutarnju snagu koja me je tjerala da budem aktivna. Čega sam se imala bojati? Što bih mogla izgubiti? Život? A za koga da živim?

Duboko u sebi znala sam da su moje nade neosnovane.

Ostala sam sama i nikome nisam trebala polagati račun za ono što radim. I tako sam, odmah po dolasku na Sušak, uspostavila vezu s komunistima i postala član SKOJ-a, Saveza komunističke omladine Jugoslavije.

Došao je čas za Partiju da “proradi”. Komunisti su već dugo čekali trenutak da se djelotvorno umiješaju u državne poslove na “dobro” naroda. Lozinka je bila: Oko za oko!

U početku se partija zauzimala samo za svoje članove. Branila ih je i osvećivala. Kad bi članovi partije bili uhapšeni, mučeni ili ubijeni, odmah je slijedila osveta. Služili su se raznim metodama. Neprijateljski vojnici i oficiri napadnuti su iz zasjede i ubijeni. Na vlakove i tračnice bacale su se bombe. Mostovi su letjeli u zrak. U gradovima i selima nitko nije bio siguran što će se dogoditi sljedećeg dana. Ulice su bile preplav-ljene lecima. Na fasadama kuća i javnih zgrada debelim crvenim slovima bile su ispi-sane parole: “Dolje Hitler!” “Dolje Mussolini!” “Ubijaj ubojice!” “Živjela komu-nistička partija!”, itd. Lecima su pozivani građani i seljaci da se bore protiv neprijatelja. Okupatori su bjesnjeli, ali što je stroža bila kazna, to je strašnija bila osveta.

Usporedo s jačanjem državnog terora, rasla je i umnožavala se partijska organizacija. Organizirale su se razne grupe, održavali su se sastanci, svuda su se propagirale revolucionarne ideje. Partijska disciplina uvijek je bila stroga. Svaki je član točno znao svoju dužnost, pa ni Skojevci, naravno, nisu bili iznimka. Ja sam trebala pisati parole po zidovima. Dolazila sam na sastanke, a jedno vrijeme bila sam “vođa” jedne omladinske grupe. Čitali smo komunističke brošure i knjige, u propagandnom stilu, dijelili smo letke, ja sam skupljala novac, hranu i bolnički materijal za partizane. Sve to bilo je sasvim na početku, kad se komunistička partija počela organizirati i spremati za partizanski pokret u šumama i brdima diljem Jugoslavije. Velike količine oružja, hrane i raznog drugog materijala, koje je napustila jugoslavenska armija, konfiscirane su i spremane za duge i krvave borbe. Sve je to, naravno, bilo vrlo opasno, jer ni Talijani, premda manje okrutni od Nijemaca, nisu trpjeli komuniste.

Osim toga, nastali su i novi problemi. U Hrvatskoj su bile na redu masovne deportacije Židova, svakim danom sve učestalije. Tko god je mogao, bježao je preko granice u područja koja su okupirali Talijani, jer su oni bili tolerantniji pa su se ljudi u na tim područjima osjećali sigurnijima. No ni Talijani nisu htjeli primati izbjeglice. I oni su ih počeli proganjati, te izdavati naredbe i tiskati propise da onaj tko nema potrebne dokumente, tj. osobne isprave (carta ď identita), nema pravo ostati na talijanskom području.

Policija, karabinjeri i detektivi bili su zaposleni danju i noću u traženju onih koji nisu imali dozvolu boravka. Sušak se pretvorio u grad straha i panike. Hapsili su ljude po ulicama, na obali, na kupalištima. Vršili su pretrese u privatnim stanovima, dolazili su noću po ljude, dizali ih iz kreveta i odvodili u zatvor. Obično bi ih prebacivali preko granice u Hrvatsku. Teško je reći tko je više patio – “stranci”, tj. oni koji su došli preko granice ili “domaći”, tj. Sušačani, jer su i njih kažnjavali kad bi im u kući naši emigrante koje su skrivali. Ljudi su se počeli bojali vlastite sjene.

Prije ili kasnije i mene su očekivale ne baš iste, ali slične nezgode. Kad sam stigla na Sušak, Sekina me je obitelj srdačno primila. Iako ih prije dolaska na Sušak nisam osobno poznavala – ni Sekina oca, ni sestru koja im je vodila kućanstvo – od prvog sam se dana osjećala kao kod kuće, pogotovo u početku kad mi je Sekin otac Velimir bio mnogo bliži nego njegova sestra. Zvali smo je “teta Ida”. Kasnije sam se i s njom jako sprijateljila. S njom sam, naime, prvih dana mog dolaska imala veliku svađu, odnosno tako oštru diskusiju zbog razmimoilaženja u gledištima, da nisam s njom uopće htjela razgovarati čitavih mjesec dana. Radilo se o tome da je teta Ida tvrdila kako su svi Hrvati ustaše, i prema tome ubojice, što sam ja kategorički otklonila, jer sam mislila, a mislim to i sada, da se svi ljudi jednog naroda ne mogu trpati u isti koš, tj. da je nemoguće karakterizirati ljude po boji kože ili po vjeri, a najmanje po nacionalnosti kojoj pripadaju, iako svaka nacija ima svoje osobine uvjetovane raznim faktorima. Ukratko, kako su mladi ljudi uglavnom ekstremniji i zagrijani za ideje u koje vjeruju, nisam mogla podnijeti da netko zauzima takav stav kao teta Ida, jer su nam mnogi Hrvati kršćani pomogli u mnogim stvarima. Takve njezine izjave činile su mi se apsurdnima i nepravednima. Kasnije sam često slušala takve izjave, pune mržnje i netolerancije, osobito prema cijeloj njemačkoj naciji koja je, zapravo, nakon Hitlera, pokazala najjači osjećaj krivnje zbog nacističkih zločina. Lako je govoriti, lako je optuživati cijeli narod, no teško je bilo oduprijeti se željeznoj strahovladi i tiraniji.

Želim nešto reći o Sekinom ocu. Bio je jedan od rijetkih ljudi u koje sam se mogla pouzdati sa stopostotnom sigurnošću. U njega sam imala neograničeno povjerenje i smatrala sam ga drugim ocem u vrijeme kad sam toliko trebala roditelje. Velimir je bio lijepa pojava, stasit, visok, pomalo pognut kad je hodao. Čak i ljudi koji su ga kratko i površno poznavali morali su steći dojam da je to čovjek-mislilac. Iz njegovih je očiju govorio razbor. Pametan, inteligentan, staložen, uvijek spreman na savjet kad bi ga pitali. Pomagao je gdje je trebalo i onima koji su to tražili od njega. Mnogi Židovi, koji su dolazili na Sušak kao izbjeglice, tražili su savjet od njega, a on se nikad nije ustruča-vao učiniti za njih sve što je bilo moguće. Mnogima je i novčano pomagao. Bio je ležeran, velikodušan, nekonvencionalan, dobrodušan i blag. Njegovi su džepovi uvijek bili puni slatkiša koje je naveliko dijelio djeci, susjednoj ili onoj koju bi slučajno sreo.       

Velimir nije znao da sam ja članica SKOJ-a niti što sam radila. Bilo nam je najstrože zabranjeno ikome govoriti o vrsti i načinu našeg rada, no on je vjerojatno predmnijevao da negdje aktivno sudjelujem. Skupljala sam, naime, novac od njegovih prijatelja, pa i od njega samoga. Nakon što sam nekoliko tjedana stanovala kod njega, Velimir mi je s mnogo takta, kao da se ispričava, rekao da bih se trebala preseliti nekamo drugamo, da kod njih mogu biti cijelo vrijeme preko dana i hraniti se, ali prenoćište moram naći negdje drugdje. Vrlo sam dobro razumjela njegov strah; talijanske su vlasti bile sve upornije u traženju ilegalaca koji su se skrivali posvuda. Često se događalo da u zatvor odvedu i ilegalca i njegova stanodavca.

Prema Velimirovoj želji trebala sam se odmah iseliti. postavilo se pitanje kamo. Nitko nije htio primiti bjegunce. U to vrijeme još nisam imala legitimaciju. Tada sam se sjetila jednog tatinog poslovnog prijatelja, gospodina Šikića koji je živio na Sušaku. Pronašla sam njegovu adresu; možda će se on smilovati i primiti me na noćenje. Zaista, bio je vrlo ljubazan i susretljiv, ali više od jedne noći nije mogao riskirati, i to mi je odmah dao na znanje. Bili su to isti, prilično razumljivi razlozi, kao i Velimirovi. Prespavala sam u njegovoj kući, s time da drugog dana napustim njegov stan. Toga sam dana sa strahom i zabrinutošću tražila novo prenoćište. Hoću li ga uopće naći? Teškom mukom našla sam neko nesimpatično mjesto, negdje na zabačenom tavanu.

No onda se teta Ida sjetila neke obitelji, jednog starijeg para, koji su imali jednog sina, ali je bio na studiju u Zagrebu. Osjećali su se vrlo osamljenima i bili su sretni da mogu primiti jednog podstanara, tj. mene. Prihvatili su me kao člana svoje obitelji i postupali prema meni kao prema svome djetetu, zapravo kumčetu, kako su me predstavljali. Nisu stanovali daleko od Seke, pa sam otada imala dva “doma.”

Mjesto gdje su stanovali bilo je lijepo, u maloj, sporednoj, tihoj uličici kod Gimnazijskih stuba, sa samo nekoliko kuća, jednim vrtom i povrtnjakom i ugodnim susjedstvom. Imala sam svoju lijepu svijetlu sobu, ali najradije sam se zadržavala s njima, s Kubicovima, u kuhinji. Zvali su me “mala”. Sjedili bismo u kuhinji i beskonačno razglabali o političkim problemima, o vojnoj situaciji, proučavali smo mape u koje smo bilježili i unosili sve promjene na frontama i napredovanje savezničkih trupa – na žalost i neprijateljskih, njemačkih i talijanskih koje su u početku imale velike uspjehe, Potajno smo slušali vijesti, ponajviše BBC. I Talijani su bili konfiscirali radio prijamnike Židovima, i bilo je najstrože zabranjeno slušati strane stanice. A nas i nije ništa drugo zanimalo osim što se događa u našoj zemlji i izvan nje, a što je u vezi s ratom, političkim i ekonomskim prilikama. Ove posljednje bile su zaista vrlo loše. Većina prehrambenih proizvoda bila je racionalizirana: kruh, mlijeko, šećer i jaja bili su smanjeni na minimum. Maslac i mast dobivali su samo bolesnici i djeca.

Iako su Kubicovi bili katolici, bili su veliki protivnici fašizma, a njihov je jedinac bio komunist. 

Moj odnos sa Sekinom obitelji ostao je nepromijenjeno prisan i blizak, premda više nisam stanovala kod njih. U njihovom domu osjećala sam se zaista kao kod kuće; tu je bilo moje sklonište, nadomjestak za izgubljeni dom.

Kolikogod sam bila oduševljena Skojevka i radila za komuniste punim elanom, ja se zapravo nikada nisam osjećala kao da pripadam njihovom krugu. Hladni, zapovjedni način tog sistema, gdje se nikoga nije tretiralo kao osobu – sve je bilo nekako bezlično, što, čini mi se, karakterizira svaku stranku – to nikako nije odgovaralo mojoj naravi. Što sam češće dolazila u kontakt s komunistima i bolje ih upoznavala, to sam se više udaljavala od njih i sve manje ih simpatizirala. No u ono doba još sam bila jedna od njihovih odanih i poslušnih članica.

S vremenom sam sve više cijenila Velimirov brižni način ophođenja. Brinuo je za moje zdravlje i s neobičnim strpljenjem pokušavao mi je davati žlicu po žlicu juhe u usta, uvjeravajući me da mi je potreban barem jedan minimum hrane da bih ostala na životu. Insistirao je da se podvrgnem liječničkoj kontroli. Financirao je moju opskrbu a da nije znao hoću li mu ikada moći vratiti novac koji je na mene trošio. Također mi je ishodio trajni boravak na Sušaku, nabavivši mi legitimaciju. Prema tim dokumentima bila sam katolkinja, iako zapravo nikada nisam prešla na tu vjeru, dok su se mnogi drugi morali podvrći toj formalnosti. Pred vlastima bila sam “kumče” Kubicovih i došla sam iz Zagreba k njima u posjete. Imala sam sreću da me barem u to vrijeme nitko nije maltretirao, nitko me nije zaustavljao na ulici ni na plaži tražeći dokumente, nitko nije dolazio noću. Bar mi je nečemu koristilo što sam bila vitka stasa, slabašna, boležljiva izgleda; nikome nisam upadala u oči. Kad su jednoga dana ipak saznali da aktivno sudjelujem u komunističkoj propagandi i kad je cijela grupa s kojom sam surađivala bila uhvaćena ili su neki članovi pobjegli u šumu, Talijani su se smilovali i ostavili me na slobodi, nakon jedne temeljite pretrage u stanu Kubicovih.

Dogodilo se to 9. veljače 1942., jednog neugodnog zimskog dana, prilično neobičnog za mediteranske krajeve, kad hladan vjetar puše ravno u lice i kad ti se cijelo tijelo trese od žestine vihora. 

U to vrijeme na Sušaku je bilo relativno mirno razdoblje. Zapravo, tek danas i samo sa sadašnjeg stajališta, kad znamo i za daleko gore stvari koje su se događale u to vrijeme, postupci Talijana mogu nam izgledati relativno blagima u odnosu na zvjerstva koja su radili nacisti, a osobito ustaše u Hrvatskoj. Tamo su masovna ubijanja i vješanja bili svakodnevna pojava, kao i masovne deportacije u koncentracijske logore. Žrtve su ponajviše bili Židovi, komunisti, Srbi, cigani i svi za koje se sumnjalo da surađuju s “neprijateljem”. Malen je broj ljudi preživio te patnje.

Talijani su izabrali “humanija” rješenja. Nakon prve panike ljeti 1941. kad sam stigla na Sušak, pa i te jeseni, napetost se bila smanjila. Talijani su međutim organizirali vlastite koncentracijske logore gdje prilike ni izdaleka nisu bile idealne, ali su svakako bile snošljive. Obitelji nisu rastavljali, nitko nije gladovao u pravom smislu riječi, a sigurno je da nikoga nisu ubijali. Sve izbjeglice, koje ni danju ni noću nisu imale mira od straha da će biti uhićeni i prebačeni natrag u Hrvatsku, sada su našle sklonište u logorima na teritoriju Italije ili na obalama bivše Jugoslavije, sada u posjedu Italije. Mnogi Židovi, kojima je uspjelo pobjeći iz Hrvatske, došli su u te logore i nakon kapitulacije Italije ostali živi, osim onih koji nisu uspjeli na vrijeme napustiti logore kad su se Talijani povlačili pa su pali u ruke nacista ili ustaša koji su ih odmah likvidirali ili poslali u “svoje” logore. Za Židove, stanovnike okupiranih područja i za one koji su imali novaca, našlo se povoljnije rješenje. Njih su poslali u manja mjesta Italije, u slobodno izgnanstvo, ili, kako su to Talijani nazivali, “confino libero.”

Nakon kapitulacije Italije većina ljudi-izbjeglica, koji su u to doba bili na teritoriju te zemlje, uspjeli su se spasiti. Jedan dio oslobodili su Saveznici, drugi su se prebacivali preko granice u Švicarsku da se spase od Nijemaca koji su ulazili u Italiju sa sjevera (s juga su marširali Saveznici), a neki su se pridružili partizanima čija je propaganda u Ita-liji bila vrlo jaka, osobito nakon kapitulacije. Mnogi su se kasnije kajali što su se dali zavarati tom propagandom i bili su jako razočarani. Mlade ljude mobilizirali su i prisi-lno prebacivali na teritorij Hrvatske da se tamo bore. Stavljali su ih u prve redove i mnogi su stradali u žestokim borbama. Među njima je bio i moj jedini bratić koga su mobilizirali protiv njegove volje; stradao je negdje u Lici, ali nikada nismo saznali gdje je pokopan.

Ja zapravo nisam imala pravog razloga napustiti Sušak. SKOJ je imao za svakog člana jednu dužnost. Komunističkoj je partiji bilo stalo da što više članova ostane što dulje kod kuće da bi se mogli baviti ilegalnim radom, što je bilo jako važno. Zadnjih nekoliko tjedana imala sam novu dužnost: AFŽ, antifašistička organizacija žena, kao ogranak KP, bavila se između ostalog i izdavanjem letaka. Meni je bio dodijeljen mali tiskarski stroj nazvan šapirografom, kojeg sam držala u svojoj sobi, skrivenog u donjoj ladici ormara. Kad god bih primila materijal od jedne članice partije, bio mi je zadatak  umnožavati letke i predavati ih dalje, stanovitoj osobi u određeno vrijeme. Taj sistem rada bio je relativno siguran, odnosno manje riskantan, jer smo dolazili u dodir s malim brojem ljudi. Kad bi slučajno fašističke vlasti saznale za to, ne bi mogli otkriti veliku grupu, već samo nekoliko pojedinaca, a ni mi se nismo međusobno poznavali.

Moj rad odvijao se u najvećoj tajnosti. Sekina obitelj nije znala za to, niti su Kubicovi znali što se krije u njihovoj kući. Držala sam taj mali četvrtasti stroj na koljenima i nitko nije mogao čuti što radim, pogotovo zato što sam radila samo noću, i to u krevetu. Lagala bih kad bih rekla da se nisam bojala. Moja mašta radila je punom parom. Zamišljala sam kako će policija svakog trenutka zakucati na vratima. Zna li se ili se ne zna za moj prijestup? Je li mi se pričinilo da netko od Kubicovih ulazi u sobu?

Samu sebe vidjela sam u zatvoru, mučenu, na vješalima, prognanu i što sve ne. Ali noć bi prošla a da se ništa od svega toga nije dogodilo, a ja sam mirno odnijela letke na dogovoreno mjesto. No to nije bio “nevini” prijestup poput ilegalnog bježanja preko granice, krivih dokumenata ili pomanjkanja dokaza o identitetu – sve sami neznatni slu-čajevi u usporedbi s ovim svjesnim potkopavanjem vlasti. U tim su se lecima napadale vlasti, to je bila antifašistička propaganda u najtežem smislu, tu se pozivalo na pobunu, na ustanak, na borbu protiv fašista, a talijanski su zakoni bili vrlo oštri prema komunistima.

Jesam li imala neku zvjezdicu na nebu koja mi se smiješila i čuvala me od zla, upravljajući mojom sudbinom, ili me je slijepa božica Sudbine imala namjeru spasiti? Na ta pitanja ne znam odgovor, no činjenica je da sam dobila nalog da odstranim šapirograf iz kuće samo nekoliko dana prije nego što je policija upala u stan.

No da se vratim na taj sudbonosni dan – 9. veljače – kada sam upravo bila na putu da predam letke umnožene protekle noći.

Stigavši u kuću Mire Čalić, gdje sam trebala predati letke, saznala sam od njezine majke da je Mira te noći napustila kuću i pridružila se partizanima u šumi. Mira je također bila Skojevka i vrlo hrabra i aktivna djevojka. Njezina me je majka uputila na mjesto i na čovjeka kome trebam predati letke.

Do tada je sve teklo glatko i bez problema. Srela sam dotičnog čovjeka – “druga”, kako smo se nazivali – i nekoliko minuta kasnije, s praznom torbom i olakšana srca, koračala sam kao i obično prema Sekinoj kući. Iznenada me neki čovjek pokuša zaustaviti tražeći od mene da ga slijedim. “Signorina, venite con me!” (Gospođice, pođite sa mnom). U prvi mah mislila sam da se šali, da je to neki flert, što kod Talijana ne bi bilo čudo niti je bila rijetkost. No kad je rečenicu ponovio mnogo glasnije i energičnije, osjetila sam da se sprema nešto neugodno i ozbiljno. Poslušno sam ga slijedila i ubrzo sam se našla na Kvesturi (policijskoj postaji), sjedeći pred jednim čovjekom koji me je počeo ispitivati tko sam, odakle sam i što radim na Sušaku. Začudio se kad je vidio u mojoj legitimaciji da imam više od 20 godina i da sam udata, a nije mi ni povjerovao da sam kao kumče Kubicovih došla iz Zagreba k njima u posjet.

Kad sam kasnije saznala da je cijela grupa omladinaca toga dana ili noći bila uhapšena i ispitivana, shvatila sam zašto se taj čovjek, koji  me je ispitivao, začudio kad je vidio moje dokumente. Na policiji su naime pretpostavljali da i ja spadam u te omladinke i da sam Sušačanka. Ja sam zapravo bila “vođa” te grupe, ali vjerojatno im to nije bilo poznato. Kasnije su (ili ranije?) doduše već doznali da spadam u te “buntovnike”, no kako će se ispostaviti, prepustili su me mojoj sudbini.

Moj sljedeći korak bio je potražiti nužnik. Partija nam je naime dala točne upute: “U slučaju hapšenja prvi je korak pogledati postoji li mogućnost za bijeg.” No to je bilo lakše savjetovati nego izvesti. Na nužniku je bio uski prozorčić s rešetkama. Jedan je čovjek stajao pred vratima, a drugi je držao moju torbu. O bježanju, dakle, nije moglo biti govora. 

Nakon ispitivanja pošla sam u pratnji ispitivača – bio je vjerojatno detektiv, jer ni on ni još dvojica koji su nas slijedili nisu bili u uniformama – prema Kubicovoj kući. Očito je da su znali gdje stanujem. Jadni Kubicovi! Imali su što i vidjeti! Ja u pratnji trojice muškaraca! Odmah su shvatili o čemu se radi. Tko bi drugi mogao biti nego detektivi?

No najgore još nije došlo. Iako je najveća opasnost bila prošla – budući da kod mene nisu našli ništa kompromitirajućeg niti sam spadala u onu kategoriju u koju su mislili da spadam – kod kuće je bilo još dosta materijala zbog kojeg bih, ako ga nađu, mogla dospjeti ravno u zatvor. U ladici, u svojoj sobi, držala sam knjižicu sa svim pojedinostima organizacije SKOJ-a. K tome smo kod kuće imali “Primorski dnevnik”, novine koje su se tiskale u partizanima i koje sam redovito donosila Kubicovima na čitanje. Oni bi ih jedva dočekali i čitali s velikim zanimanjem zajedno s cijelim susjed-stvom na Gimnazijskim stubama. Bila je to “najcrvenija” antinacistička i antifašistička propaganda, a biti “crven” značilo je biti ljevičar ili komunist, što je bilo sinonim za vraga.

U to vrijeme, 1943. god., partizani su već imali dobro organiziranu redovitu voj-sku, a osim toga i odlično političko vodstvo, sa svime što je potrebno za formiranje vlade. Sva tri naroda, Srbi, Hrvati i Slovenci, imali su svoje posebne uredbe i organe, svaki prema danim prilikama i situaciji. Imali su urede s mogućnošću tiskanja i svim instalacijama, automobile i mnoge druge stvari koje su zaplijenili tijekom borbe u oku-piranim krajevima. Kubicovi i mnogi drugi ljudi bili su upravo “žedni” takovih vijesti, jer su to tada bile jedine vjerodostojne informacije – fašističke su, naime, bile pune laži.

Još ni danas ne znam i ne mogu reći kako sam uspjela, zajedno s Kubicovima, maknuti taj kompromitirajući materijal i time spriječiti da dođe u ruke detektivima, no činjenica je da smo uspjeli papire baciti u vatru koja je gorjela u kuhinjskom štednjaku na kome je gospođa Kubic pripremala ručak. U ono vrijeme kuhinje su imale štednjake koje se ložilo drvima ili ugljenom. 

Sva trojica počeli su s pretresom stana koji se sastojao od tri sobe. Svaki od njih uzeo je jednu sobu. Osjetila sam olakšanje, iako je moglo ispasti i loše, jer je svaki od njih imao više vremena za podrobniji pregled. No ispalo je bolje nego što sam mogla i sanjati. Onaj detektiv koji je bio zajedno sa mnom u mojoj sobi počeo je doduše pregledavati svaki komadić papira, svaku kartu i sva pisma, ali kad je došao do fotografija počeo se silno zanimati tko su pojedine osobe i gdje je što slikano. Slike su mu se toliko svidjele da ih je počeo pregledavati s velikim užitkom i raspitivati se gotovo dobronamjerno, u “talijanskom stilu”, za snimke mojih prijateljica. Osim tih fotografija imala sam na Sušaku veliki dio svoje garderobe, nakita i drugih stvarčica koje mi je jedan čovjek, naravno uz naplatu i postepeno, donio iz Zagreba. On je imao dopuštenje za put preko granice, što nama nije bilo dozvoljeno. Iako bih sa svojom krivotvorenom iskaznicom vjerojatno mogla putovati, nisam se ni za živu glavu usudila upustiti u taj rizik.

Nakon pretrage koja je trajala otprilike jedan sat, detektivi su otišli uz ljubazno “arrivederci”. Suvišno je govoriti o osjećaju straha i napetosti koji sam proživjela zajedno s Kubicovima.

Što sada? Da sam barem mogla pitati Velimira za savjet! No on je u to vrijeme već bio u Italiji u “confino libero”, kao i većina domaćih Židova sa Sušaka. Odlučila sam potražiti put do partizana i pridružiti im se u šumi. Znala sam da je moj liječnik dr.Kučić pomagao partizanima. Otišla sam smjesta do Seke i tete Ide da im saopćim svoj plan i da se oprostim.

Kučić nije želio ni čuti za moj plan. Put do šume bio je dalek i težak – devet sati hoda kroz brdovite krajeve, s klisurama i raznim drugim preprekama, po dubokom snijegu.

Godišnje doba bilo je jedina stvarna zapreka. Dr. Kučić mi je savjetovao da se vratim kući, da legnem u krevet simulirajući bolest te da čekam. Ne dođu li po mene nakon nekog vremena, on će nastojati pronaći neko rješenje. Od dva zla ovo je bilo manje. Poslušala sam ga i legla u krevet.

Sljedećeg dana detektivi su stvarno došli po mene da me vode u policijsku stanicu na “kratko ispitivanje”, kako su izjavili. Tražila sam od njih jednu uslugu: mogu li urediti da se istraga vodi kod kuće jer sam bolesna i preslaba da pođem s njima. Za divno čudo, nisu bili uporni. Otišli su i nikada se više nisu vratili. 

Kasnije sam doznala od jedne kolegice, koju su također bili zatvorili, saslušavali i kasnije pustili na slobodu, da je policija znala kako sam i ja upletena u tu stvar. Doznali su to od grupe omladinaca koju sam ja vodila, jer su i oni dospjeli u zatvor i sve izdali. No Talijanima sam se sažalila pa su me ostavili na miru i na slobodi. Sudeći po mom izgledu, vjerojatno su mislili da ću onako slaba sigurno uskoro zauvijek sklopiti oči. Ta bile su mi 23 godine, a bila sam teška svega 34 kilograma!

Ostala sam ležati u krevetu tjedan dana i svaki put bih se stresla kad bih čula korake oko kuće ili u blizini – ne samo korake, već i najmanji žamor od kojeg bih se strašno prepala. Sluh mi se toliko izoštrio da bih bila čula i iglu da je pala na pod. O spavanju nije bilo ni govora. Neprestano su mi se vraćale ružne slike: vidjela sam sebe okruženu policajcima koji su me ispitivali i mučili. Govoriti, čitati ili razmišljati o hrabrosti jedna je stvar, a biti hrabar nešto sasvim drugo. No to je bila samo jedna prilika da osjetim što je “hrabrost”; slijedile su druge prilike za “vježbanje” u tome.

Dr. Kučić održao je obećanje i pobrinuo se da mi ishodi dozvolu boravka, te da me smjesti u jedan sanatorij u Rijeci. Tamo sam bila sklonjena nekoliko tjedana. 

Fašisti se više nisu javljali i vjerojatno su bili zaboravili cijelu stvar. No ja nisam! Za vrijeme rata i još dugo kasnije često sam imala osjećaj da me slijede detektivi. Kat-kada to i nije bilo neopravdano, jer za komunističke vlade u poslijeratnoj Jugoslaviji nije bilo mnogo drugačije nego za vrijeme nacizma – svatko je bio sumnjiv i nitko nikome nije vjerovao. Taj doživljaj s fašistima, koji više nalikuje na “detektivsku priču”, toliko mi se urezao u pamćenje da me još i danas, kad se na to sjetim, obuzima osjećaj strave.

Bolnica je trebala biti ne samo moje privremeno sklonište, već mi je boravak u njoj trebao pomoći da opet steknem duševnu i tjelesnu snagu. No to se nije dogodilo. Bila sam nervozna kao i ranije, živci su mi bili napeti i nisam ništa dobivala na težini. Rođaci su me nagovarali da pođem s njima u “confino libero” u Italiju. No ja nisam htjela ni čuti za takve prijedloge. Bila sam i dalje vrlo svojeglava u tim stvarima. Moje je mjesto u zemlji gdje sam rođena, smatrala sam, i ovdje se trebam boriti za bolju budućnost. No glavni razlog zbog kojega nisam htjela napustiti zemlju bio je što sam još uvijek čvrsto vjerovala da su moji živi i da će trebati moju pomoć. Oni su naime znali da sam na Sušaku, sudeći prema tatinom zadnjem pismu iz Zbora. Gdje bi me dakle drugdje mogli naći? Ma koliko to zvučalo nevjerojatno i apsurdno, ja sam u to vjerovala. I tako sam ostala na Sušaku do kapitulacije Italije u jesen 1943.




Помозите рад удружења Јадовно 1941.

Напомена: Изнесени коментари су приватна мишљења аутора и не одржавају ставове УГ Јадовно 1941. Коментари неприкладног садржаја ће бити обрисани вез упозорења.

КОМЕНТАРИ

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Top