NA POPRIŠTU PRVOG MASOVNOG ZLOČINA

Kod oštećenog spomen – obilježja, na obljetnicu pokolja nevinih ljudi – 28. travnja, upriličen komemorativni skup i odana počast stradalnicima

Na mjestu prvog masovnog pogubljenja Srba u NDH, u selu Gudovcu je 1955. godine podignuta (1969. dograđena) spomen-kosturnica za 195 žrtava srpske nacionalnosti, koje su ustaše strijeljale 28. travnja 1941. godine. Spomenik »Žrtva« je djelo Vojina Bakića. Tijekom posljednjeg rata spomenik je sravnjen sa zemljom, kosturnica minirana, ploče razbijene. Na tom mjestu, baš na dan pokolja nevinih ljudi, 28. travnja (spomen obilježje je »sanirano« – okoliš uređen) upriličen je komemorativni skup i odana počast stradalnicima te su položeni vijenci i cvijeće. Brojnim poklonicima antifašizma i pripadnicima udruga antifašističkih boraca i antifašista s područja Bjelovarsko-bilogorske i Zagrebačke županije, predstavnicima lokalnih vlasti, političkih stranaka, nevladinih udruga obratili su se: Antun Korušec, gradonačelnik Bjelovara, Saša Lukić, dožupan Bjelovarsko-bilogorske županije i Ranko Babić, predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Bjelovara. Govornici su osudili ovaj i druge zločine, založivši se za obranu i promociju antifašističkih vrijednosti i zaštitu antifašističke spomeničke baštine. 

Inicijativa iz HSS-a

O zločinu u Gudovcu dosta se pisalo u domaćoj historiografskoj literaturi. Najnoviji je prilog dr. Darka Bekića, povjesničara diplomacije, koji među inim, podsjeća na događaje nakon 25. ožujka 1941. godine, kada je jugoslavenska vlada pristupila Trojnom paktu Njemačke, Italije i Japana. Diljem zemlje, na poziv KPJ, izbile su demonstracije, a Kraljevska vojska izvršila je puč i formirala novu vladu u čiji je sastav ušao i
hrvatski vođa Vladko Maček. »Ali vođa HSS-a je svojoj Seljačkoj zaštiti naredio da počne razoružavati vojsku i preuzimati vlast u lokalnim sredinama.« Staljin je jugoslavenskim komunistima poručio da »pripremaju sebe i mase«, ali im je istovremeno – zbog svog ugovora o prijateljstvu s Hitlerovom Njemačkom – naredio da »ne bacaju prijevremeno u vatru avangardu naroda«, jer »još nije nastupio trenutak okršaja s klasnim neprijateljem «. Iako malobrojni, frankovci i 300-tinjak ustaša pokazali su tih dana zavidnu organizacijsku spremnost i osjećaj za politički timing. Tako su u Bjelovaru 8. travnja, dva dana prije ulaska njemačke vojske u Jugoslaviju i proglašenja NDH, uspjeli pridobiti na svoju stranu pripadnike Seljačke zaštite, razoružati garnizon Kraljevske vojske i preuzeti vlast. Bjelovarske ustaše odmah su pokazale i zločinački karakter svoga pokreta. Lokalnim Srbima naredili su da nose trake s natpisom »Srbin«, a istovremeno su se počeli obračunavati s osobnim neprijateljima. U Bjelovaru i okolici narednih je dana došlo do više incidenata i pucnjave, pa je lokalna vlast zatražila pomoć iz Zagreba. Na taj »apel« i slične događaje u drugim dijelovima NDH, Ante Pavelić je 17. travnja objavio Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, a dva dana kasnije Specijalnom uredbom Srbi, Židovi i Romi stavljeni su izvan zakona na teritoriju NDH. Dana 28. travnja u Bjelovar je stigao ministar unutarnjih poslova Dido Kvaternik i sastao se s lokalnim ustašama. Sat-dva kasnije, u susjednom Gudovcu, lokalne ustaše pod vodstvom Martina Cikoša (zapovjednik gudovačkih »zaštitara« i predsjednik Općinskog odbora HSS-a) zvjerski su, na najbrutalniji način, pogubile 195 Srba. Od ukupno 200 uhićenih (199 Srba i jednog Hrvata) dovedenih na gubilište, 195 je ubijeno na mjestu, dvojicu ranjenih u koloni ustaše hapse kasnije u bolnici i ubijaju, a pošto je život uvijek jači od smrti, trojica su nekim čudom preživjela: Ostoja Sekulić, Ilija Jarić i Milan Margetić. 

Kolovođe masakra

Počelo je rano ujutro 28. travnja 1941. godine – akcijom »čišćenja terena«. Ustaše su masovno hapsile Srbe do podne u samom Gudovcu, a poslije po-dne i u selima gudovačke općine – Velikom i Malom Korenovu, Prgomelju, Bolču, Klokočevcu, Tuku, Staničićima i Brezi. Vrlo brzo u gudovačkoj
općinskoj zgradi našlo se oko 200 ljudi. Među njima su se nalazila i tri pravoslavna svećenika. Uskoro su svi uhićenici usmjereni prema rijeci Plavnici u blizini Gudovca. U pratnji kolone (četverored) se nalazilo oko 80 zaštitara – ustaša. Kada je skupina došla na blatnjavu livadu koja je služila i kao sajmište u Gudovcu, pala je zapovijed »Stoj«! Uslijedio je plotun. Za svaku sigurnost, poslije strijeljanja krvnici su bajunetama probadali ranjene nesretnike. Mrtva tijela su ustaše prelile vapnom, te ih pokrile tankim slojem zemlje. Martinu Cikošu su se u zločinačkoj raboti pridružili Milan Pavlešić, Franjo Grivić, Dragutin Gosarić, Mijo Panić…

Taj prvi masovni zločin, 18 dana nakon uspostave NDH, zgranuo je okupatore. Pretpostavljajući da će takvi zločini izazvati oružani otpor Srba (koji su činili četvrtinu stanovništva u NDH!), njemačka je komanda preuzela od ustaša gradsku vlast i pohapsila kolovođe pokolja. U Berlinu su se, pak, članovi Vrhovnog stožera Wehrmachta na sastanku s Hitlerom požalili da im ustaške vlasti »nepotrebnim zločinima otežavaju posao«. Ali kako u svojim »Sjećanjima« navodi glavni zapovjednik njemačke vojske u NDH, general Gleise von Horstenau, Hitler se nije do kraja složio s generalima. Odvratio je da su Hrvati dovoljno patili, te ih »treba pustiti da se malo ižive«. Tako je 30. travnja donesena naredba prema kojoj se »akcije čišćenja trebaju izvoditi pod nadzorom njemačke vojske«. Istovremeno su iz zatvora puštene i kolovođe masakra u Gudovcu. 

B.M.