Muzej holokausta u Zagrebu: Projekt koji ne smatraju svi Jevreji dobrom idejom

Datum objave: subota, 18 novembra, 2017
Veličina slova: A- A+

Osnivanje Muzeja Holokausta tek je u povojima, nema ni konkretnog plana postave, ni artefakata, ni kustosa, ni osiguranog novca za izgradnju, ni raspisanog arhitektonskog natječaja, a već je izazvalo niz političkih kratkih spojeva. Zna se samo loka­cija: do 2019. trebalo bi izgraditi Muzej Holokausta u oronuloj kotlovnici kompleksa u Branimirovoj ulici, Prvoj hrvatskoj tvornici ulja, koju je osnovao Samuel David Alexander, utjecajni zagrebački Jevrej. Projekt vodi Nataša Popović, direktorica Festivala tolerancije izraslog iz Festivala jevrejskog filma, a za njegovu realizaciju istoimeno udruženje i Grad Zagreb osnovali su ove godine u gradskom prostoru Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na Holokaust. I prije nego što je javnost uspjela saznati o čemu se uopšte radi, burno je reagirao Zoran Pusić u ime Antifašističke lige, ali i predsjednik Koordinacije jevrejskih opština Ognjen Kraus.

Problematični naziv

Njihove se kritike, ukratko, svode na sljedeće: hrvatskom društvu treba muzej žrtava ustaškog režima u kojemu su stradali i Srbi, i Romi, i Hrvati, a ne “samo” Jevreji, pa je isticanje Jevreja, iako hvalevrijedno, nedostatno. Argument za to, ustvrdio je Pusić, krije se u samom nazivu Holokaust kojim se označava genocid nad Jevrejima počinjen od nacističke Njemačke i o njoj ovisnih kvislinških režima, ali ne i nad drugim narodima. Potiče od grčke riječi holokaustos koja doslovno znači “cijeli spaljen” i označava žrtve paljenice, životinje koje su kao žrtve Bogu bile spaljivane na oltarima.

Zoran Pusić
Zoran Pusić

Obojica su se javno zapitali i kakvog smisla ima još jedan muzej pored onog u Jasenovcu, ali i Šoa-akademije (prema hebrejskom shoah: velika nesreća), jer i jedan i drugi imaju simboličan broj posjetitelja. Otud i rjetka Pusićeva poruka organizatorima da je “NOP bio najveći kolektivni pravednik među narodima pa bi organizatori Muzeja u staroj tvornici Zvijezda mogli ipak na pročelju zgrade ostaviti stari simbol tvornice (zvijezdu petokraku), kako se pod tolerancijom ne bi serviralo licemjerje”.

“Loša posjećenost i zapuštenost Jasenovca najveća je sramota hrvatske države. Jasenovac, nažalost, nije nikada zaživio kao obrazovni centar. Muzej Holokausta neće biti posvećen stradanjima samo Jevreja, iako su oni naša primarna tema i opsesija”, govori Nataša Popović i naglašava kako joj je žao što je nastao “cirkus” prije nego što su sjeli i razgovarali. Odmah je, otkrit će, nazvala Pusića i upozorila ga da nije u redu da ih kritikuje a da uopšte ne zna kakav im je plan. Jer, tvrdi Nataša Popović, “niko neće biti isključen, ali ne mogu svi biti organizatori projekta”. I dodaje: “Nama za uspješnost ovog projekta, da bi Muzej doista živio, trebaju svi, ne samo predstavnici Jevreja nego i Roma i Srba – da nam kažu kako hoće da njihove etničke žrtve budu predstavljene. Sigurno nećemo ništa raditi dok se ne konsultujemo s dr. Ivom Goldsteinom, jednim od najvećih stručnjaka za Holokaust. Smisao našeg postojanja jest da promičemo toleranciju u društvu koje opasno pleše na rubu i treba mu samo iskra do fatalnog zapaljenja.”

Nataša Popović  Foto: Darko Tomaš / HANZA MEDIA
Nataša Popović Foto: Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Kaže da ne razumije zamjerke da se Muzej samim imenom legitimira kao muzej za stradanje Jevreja jer planiraju uključiti sve. “Što to znači? Kakva je to poruka? Da neko ima nešto protiv toga da se priča o broju stradalih Jevreja?”

Rad na edukaciji

I objašnjava kako su i zašto nastali: “Naš je Centar široka platforma za promovisanje tolerancije i ljudskih prava, svih boja, oblika i izvedenica, a Muzej Holokausta, koji bi trebao biti muzej tolerancije, jedan je značajan dio, ali ne i jedini. Centar će imati multifunkcionalne dvorane za izložbe, predstave, malo kino… Mnoge zemlje sve više rade na edukaciji jer se desnica ponovno budi. Jedini način jačanja svijesti jest edukacija, da ljudi dođu, vide i čuju – kroz festival i edukacijska jutra vidjeli smo kako na djecu djeluju autentična svjedočanstva ljudi koji su preživjeli logore i kako se s time ništa ne može mjeriti. Kakav preokret se dogodi kad djeca na vlastite uši čuju Branka Lustiga ili Olega Mandića, kad shvate da su u njihovim godinama bili logoraši, i među onima koji su se na početku projekcije smijuljili! Branko često zna reći: Pazite, jer jako je malo potrebno da se ljudi prebace na mračnu stranu”, govori Nataša Popović. U Muzeju Holokausta trebala bi, kaže, biti prikazana istorija Holokausta, s posebnim naglaskom na onaj u Hrvatskoj.

“Nismo uopšte htjeli ići u javnost sve dok projekt ne postavimo na čvrste noge. No, zapuhnula nas je bura. Svi ovi koji se sad bune, da su napravili muzej prije 20-30 godina, možda ne bismo imali ovakvu situaciju”, uvjerena je Nataša Popović. Otkriva da je projekt razrađen u tri faze. U prvoj fazi planira se izrada sinopsisa stalnog postava. Ideja je da okupe šest timova domaćih i inozemnih stručnjaka, s time da će nekoliko arhitekata i dizajnera koji su im zanimljivi pozvati direktnim pozivom, a ostalo ide na javni natječaj. Timove će sačinjavati istoričar, umjetnik, arhitekt, dizajner, muzeolog, psiholog i ljudi koji su preživjeli stradanja. Cilj im je prikupiti iskustva Jevreja, Roma, Srba, antifašista, homoseksualaca, osoba s invaliditetom, Jehovinih svjedoka, sveštenika. U drugoj fazi prikupljat će se artefakti i istraživanja provedena u Hrvatskoj te videoarhiv prve Šoa-institucije u svijetu posvećene istoriji, istraživanju i sjećanju na holokaust u kojoj su suosnivači Steven SpielbergBranko Lustig sačuvali 55.000 svjedočanstava – na temelju toga koncipirat će jedinstveni Esej – podlogu za izradu stalnog postava.

Steven Spielberg i Branko Lustig
Steven Spielberg i Branko Lustig

Koncept stalnog postava

“Sve to postoji, ali stručnjaci će provesti analizu i odrediti koje su to stvari važne da postanu dio Eseja. U trećoj fazi razradit će se koncept za stalni postav; formirat će se tri tima po direktnom pozivu, provesti javna rasprava i izabrati žiri koji će odrediti što točno u Muzeju treba biti. Komisija sve odluke namjerava uskladiti s Memorijalnim muzejom Spomen-područja Jasenovac, Lipa pamti, Jad Vašem, Memorijalnim muzejom Holokausta u Vašingtonu… Ispred zgrade Uljare postavili bismo rad autora Roberta Wilsona, renomiranog američkog pozorišnog redatelja i vizualnog umjetnika”, planira Nataša Popović i objašnjava kako je baš tvornica ulja simbolička poveznica Centra i Muzeja jer ju je osnovao Samuel David Alexander, velika figura potisnuta u zaborav, a istroija ga pamti kao osnivača zagrebačke berze, koji je značajno utjecao na život Zagreba. Sa suprugom je od ustaškog režima pronašao utočište u sanatoriju u Klaićevoj, a potom kod dr. Đure Vranešića. Umro je prirodnom smrću 1943. godine, a većina njegove porodice stradala je u NDH.

Pročelje Prve hrvatske tvornice ulja
Pročelje Prve hrvatske tvornice ulja

“Za nas je u ovoj fazi ključno da imamo kompleks s riješenim imovinskopravnim odnosima jer je to golem problem kod nas i osnovni uvjet da možemo aplicirati na EU fondove za napuštene industrijske objekte. Nemamo baš puno vremena – šta uspijemo napraviti do 2020., to je to, onda se fond gasi i sve propada, a dosad ni jedna vlada nije htjela raspisati natječaj.”

Nataša Popović smatra kako su dio negativnih reakcija navukli i time što su, kaže, “uspjeli dovesti do toga da se raspiše natječaj za spomenik za žrtve Holokausta nakon više od sedamdeset godina”.

Uzrujava je i činjenica da se Branka Lustiga, koji je kao dijete preživio Aušvic, čije je užase pretočio u “Schindlerovu listu”, u hrvatskom diskursu pokušava diskvalifikovati kao jednog od Jevreja koji se bave samo svojom promocijom. “Lustigov film je ključan jer je pomaknuo granice percepcije Holokausta. U Engleskoj i Poljskoj otvaraju se centri da pokažu stravu Holokausta, a naš je mentalitet  – svi protiv svih – takav da osporavamo i destruiramo umjesto da gradimo”, kaže Nataša Popović.

Suradnja s Lustigom

Ona svoju suradnju s Lustigom smatra svojevrsnim privilegijem.

“Ja sam imala ludu sreću da sam počela raditi s Lustigom i da smo se na neki način prepoznali”, ne krije Nataša Popović, jedna od tristotinjak onih koji su se na popisu stanovništva u Hrvatskoj deklarirali Jevrejima premda sama zajednica okuplja hiljadu članova.

Steven Spielberg i Branko Lustig
Steven Spielberg i Branko Lustig

Lustiga je upoznala kad je Vesna Domany, kći Eve Grlić i sestra Rajka Grlića, u Jevrejskoj opštini inicirala ideju o festivalu jevrejskog filma, a ona je tada radila u Jevrejskoj opštini. Za to je dobila i Krausovu podršku.

“Poslala sam pismo Branku Lustigu. I javio se. Rekao je: ‘Dobar dan, ja vam dobivam jako puno pisama, ali ovo me baš zaintrigiralo. Koliko će biti jevrejskih festivala?’ pitao me je. Kažem mu ja: ‘Za razliku od jevrejskih opština – samo jedan.’ Nasmijao se i rekao: ‘Vidim da ste pametni – dolazim’”, prisjeća se prve konverzacije s Lustigom, koja se pretvorila u 12 zanimljivih godina uspona, padova i kreacije. Lustig je pristao biti počasni predsjednik Festivala i Nataši Popović postao mentor i uzor.

Na zamjerke da se malo udruženje ne može baviti velikim muzejom i da netko tko traje samo sedmicu dana u godini nema sape za tako kompleksan posao Nataša Popović odgovara: “Da, mali smo, ali tako mali uspjeli smo napraviti edukaciju o Holokaustu za 25.000 mladih, i to besplatnu, zbog čega nam zamjeraju da nismo samoodrživi, a naša samoodrživost je upravo u dostupnosti. Pitajte druge je li lako privući publiku…”

To je teško pitanje za Ivu Pejakovića, upravnika Spomen-područja Jasenovca koje obuhvaća zgradu Kule i groblje u Staroj Gradiški, romsko groblje u Uštici i masovne grobnice u Krapju, Mlaki i Jablancu. Na dan našeg dolaska ne susrećemo ni jednog posjetitelja, ni u Memorijalnom muzeju ni na putu do Bogdanovićeva Cvijeta, do kojeg vode pružni pragovi – dio pruge kojom su u smrt transportirani logoraši. Uz prugu, kao spomen na logorske objekte i stratišta čuvaju se zemljani humci i udubljenja. Broj posjetitelja s 300 do 400 hiljada godišnje iz “najbolje” ere u sedamdesetima pao je na osam tisuća u prvoj godini otvaranja Muzeja 2006., a posljednjih se godina stabilizirao na oko 12.000, od čega sedam hiljada čine hrvatski građani, a pet strani – najviše iz Slovenije i BiH.

Berlinski primjer

Pejaković ne smatra da bi Muzej Holokausta bio suvišan i u koliziji s postavom u Jasenovcu. Drži da bi bio dobar za “strane turiste u Zagrebu koji bi htjeli vidjeti što se dogodilo u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata”. Navodi primjer Berlina u kojemu postoji jako puno različitih muzeja vezanih uz Drugi svjetski rat. Ali i zamjećuje da “muzej koji bi stvarao nove sukobe i podjele nije dobar” pa predlaže da svi sjednu za stol i dogovore kako bi se izbjegle nove tenzije.

Ivo Pejaković, ravnatelj Spomen-područja Jasenovac
Ivo Pejaković, ravnatelj Spomen-područja Jasenovac

“Ne znam kako je zamišljen koncept pa ga ne mogu ocjenjivati, ali znam da su potrebni novac i znanje i da je stvaranje postava proces koji traje godinama. Postav u Jasenovcu stvarao se četiri godine, a takva je praksa i vani, da se ne radi na brzinu”, govori Pejaković.

Na broj posjetitelja u Jasenovcu radikalno je uticala promjena režima. Pejaković tumači: “U komunizmu je Jasenovac bio centralno mjesto komemoriranja civilnih žrtava Drugog svjetskog rata, u kojemu je socijalistička država nastala. Vlast i partija crpili su legitimitet iz NOB-a, koji ih je doveo na vlast. Najveći broj od tih 300-400 hiljada posjetitelja bile su školske grupe premda, prema istraživanju istoričarke Snježane Koren, komunisti nisu nikada donijeli službenu odluku o obaveznom posjetu Jasenovcu – ali se on podrazumijevao. U Jugoslaviji je naglasak komemoriranja bio na vojnim žrtvama, a tek manjem dijelu na civilnim. Bitke iz NOR-a imale su važno mjesto u politici sjećanja. To se vidi i kroz filmove o bitkama na Neretvi, Sutjesci… Tito je često lično prisustvovao komemoracijama na tim lokacijama. S druge strane, Tito nikada nije bio na komemoraciji u Jasenovcu. S novom državom mjesto centralnog komemoriranja postao je Vukovar kao simbol obrane nezavisne Hrvatske, a Jasenovac je za dio društva postao zbunjujuće mjesto.”

Bruno Konjević / HANZA MEDIA
Jasenovac Foto: Bruno Konjević / HANZA MEDIA

Govoreći o premještanju HOS-ove ploče s pozdravom “Za Dom spremni” iz Jasenovca, o čemu su se mjesecima vodile teške polemike, Pejaković napominje da postoje zakoni koji zabranjuju isticanje obilježja što promovišu nacionalnu, vjersku, rasnu mržnju, ali i članak koji zabranjuje poricanje zločina. “Mi gledamo stvari iz perspektive Drugog svjetskog rata, u kojem je ustaški pokret pod tim pozdravom deportovao ljude u Jasenovac, a to je neprihvatljivo i uvreda za žrtvu.”

Krausova kritika

I za Jevrejsku opštinu Zagreb i njezina predsjednika Ognjena Krausa rasprava o Muzeju Holokausta tek je lakmus za podijeljenost Hrvatske, zatrovane desničarenjem, relativizacijom ustaškog režima i podcjenjivanjem nacionalnog zločina kao univerzalnog zla. Kraus je, u Novom listu, izrazio skepsu prema osnivanju Muzeja Holokausta, upozorio je da njihovu Šoa-akademiju institucije ignorišu te da Lustig na sve pristaje i da se pripremaju radna mjesta za “potrebite”. Kraus kaže da ne želi državi koja toleriše ustaške ploče biti alibi, ukras na reveru kako bi vlast mogla tvrditi da angažirano osuđuje ustaški režim. Pa shodno tome ni davati zakasnjeli legitimitet onima koji stvaraju nerazumljiv miks. Ili, kako to opisuje Ognjen Kraus, “jedan dan skidaju ploču s Titovim imenom, drugi dan premještaju ustaški pozdrav i stavljaju bistu Ivi Loli Ribaru, treći dan komemoriraju žrtve ustaškog terora, četvrti komunističkog režima kao da među njima ne postoji značajna distinkcija i kao da je potonji imao ozakonjen genocid”.

“Onog časa kada se država napokon izjasni o tome što je bila NDH, možemo razgovarati. Dok se Hrvatska ne pomiri s činjenicom što je bila NDH, koja je jedina u Evropi donijela svoje rasne zakone i provela genocid nad Romima, Srbima, Jevrejima i političkim protivnicima, pa i nekim sveštenicima, dotad ćemo seliti ploče iz Jasenovca u Novsku. To je zaista, oprostite, ali moram reći, dno dna! Vlada osniva Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću koje treba reći što je bio pozdrav ‘Za Dom spremni’ kao da mi ne znamo što je bio – uputnica za smrt”, rezignirano kaže Kraus i nastavlja:

“Ako Hrvatska već smatra da treba podići spomenik žrtvama Holokausta, ja smatram da treba podići spomenik svim žrtvama ustaškog terora u Hrvatskoj. I Romi i Srbi i Jevreji, već godinama s upravom Jasenovca vodimo borbu oko tamošnjeg postava koji ni u kojem slučaju ne pokazuje što je Jasenovac bio i ne radi osnovnu stvar, a to je edukacija. Jasenovac je jedan od 40 koncentracijskih logora koji su postojali u NDH. Vlast kao da želi sakriti strahote koje su tamo rađene.”

Ognjen Kraus Foto: Boris Kovačev / HANZA MEDIA
Ognjen Kraus Foto: Boris Kovačev / HANZA MEDIA

U pozadini Krausova nezadovoljstva leži činjenica da je Grad Zagreb na inicijativu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović odlučio napraviti spomenik za šest i pol miliona žrtava Holokausta i raspisao i proveo natječaj za njegovo idejno rješenje, a da Jevrejska zajednica uopšte nije bila u to uključena, što smatraju jedinstvenim slučajem u svijetu. Jevrejska zajednica decidirano je tražila da se umjesto spomenika za šest i pol miliona Jevreja stradalih u Holokaustu, kakav je 2005. godine podignut u Berlinu, gdje mu je i mjesto, podigne spomenik za pripadnike jevrejske zajednice u Hrvatskoj, od kojih je 80 posto ubijeno od ustaške NDH, i to samo zato što su bili Jevreji. Smatraju da se tako istina o stradanjima stavlja pod tepih, uvijek se govori o žrtvama fašizma i izbjegava reći da su to žrtve ustaškog režima.

Zato je Krausu teško s oduševljenjem gledati na projekte Grada.

Uzrok ustašizacije

Nije mu sporno što projekt muzeja vodi malo udruženje nego to da ih “stavljaju pred gotov čin i naknadno traže od njih podršku”. Podržava prvobitnu ideju osnivanja Muzeja tolerancije: “S time se slažem jer nam to bolno nedostaje: tolerancija, dijalog.” Smatra kako je osnovni uzrok svega što nam se događa edukacija.

“Uvjeren sam da je trend ustašizacije Hrvatske rezultat loše edukacije. Generacija koja je 90-ih krenula u školu, a danas su to zreli ljudi srednjih godina, ne zna neke osnovne činjenice o NDH, rasnim zakonima, logorima i počinjenim zločinima. Ne znaju da je u Jasenovcu vladao zakon kame, malja i pištolja u potiljak. U školskim se knjigama o tome ne govori. Govori se nerijetko upravo suprotno: da je NDH bila izraz želje za samostalnom hrvatskom državom, a što se ta želja ostvarivala zločinima i rasnim zakonima, o tome im nitko ništa ne govori”, dodaje Kraus koji kaže da bi se odazvao pozivu Nataše Popović:

“Diskutirati možemo, ali ne želim sudjelovati u licemjerju. Najgore je da se nas ništa ne pita, sve su to privatni poslovi, rezervacije za nekoga tko će biti kustos, graditelj. Oprostite, ali gospodin Lustig ne predstavlja jevrejsku zajednicu, nego samoga sebe, to što on radi, našoj zajednici nije na korist.”

Neposredno prije zaključenja ovog broja Globusa održan je sastanak sa Zoranom Pusićem, Sanjom Zoričić Tabaković i Ognjenom Krausom u ime ŽOZ-a, predstavnicom Srpskog narodnog vijeća Anetom Lalić i Eugenom Jakovčićem u ime Documente. Zbog prigovora na ime muzeja zaključeno je da će se koristiti samo naziv Muzej. “Pusić je pohvalio projekt”, tvrdi Nataša Popović, “i želi da uspije, a ne da se iskoristi za guranje pod tepih važnih stvari. ŽOZ je obrazložio stav da podržava Centar tolerancije, ali nikako Muzej Holokausta. Jedan je od prijedloga da se muzej zove Muzej žrtava NDH, s čime sam se složila, ali me Kraus upozorio da to sigurno neće uspjeti.”

Autor: Željka Godeč

Izvor: jutarnji.hr / Globus

Vezane vijesti:

Servira li Branko Lustig pod tolerancijom licemjerje …

Kako dalje na odabranim lokacijama na Golom otoku, Grguru …

Holokaustom protiv Jasenovca | Jadovno 1941.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top