Mladenova dolina

Zvao se Mladen. Bio je rođen 1941. godine u Kuli Atlagića, opština Benkovac. Oženjen. Otac dva sina, Đorđa i Milorada. Živio je i radio u Obrovcu, kao mehaničar, stručnjak za teške rudarske mašine u obrovačkim rudnicima boksita.

U istoj ulici u Obrovcu živio je i Josip, Hrvat. I on je imao dva sina – Marka i Darka.

Mladenovi i Josipovi sinovi bili su istih godina i rasli su zajedno, a preko njih su se družili i njihovi očevi. Došao je rat. Sinovi su za njega stasali, a i očevi su još bili sposobni.

Darko, mlađi Josipov sin, na samom početku sukoba odlazi iz Obrovca i stupa u hrvatsku vojsku. Marko ostaje s roditeljima da brani Krajinu s Mladenom i njegovim sinovima. Josip je mnogo pio i prije rata, a kad je on počeo, propio se još više. U jednom od tzv. “poluvremena rata”, zimskog dana ‘92, Josip se objesio u vlastitoj kući.

U januaru ‘93. Hrvatska vojska je izvršila agresiju na Ravne Kotare i velebitske visove. I Obrovac je bio ugrožen. Branio ga je Mladen sa svojom jedinicom. U borbama za visove Bobija i Umac, što dominiraju nad Obrovcem, i pored stare ceste preko prevoja Alan, Mladen je nestao. Saborci nisu znali šta se s njim desilo. Bilo je više verzija u vezi s njegovom sudbinom: od te da je zarobljen, potom da se sklonio od hladnoće u neku špilju i smrznuo, a o trećoj – pogibiji se ćutalo, jer, to se samo po sebi podrazumjevalo.

Negdje u isto vrijeme nestalo je još petnaest srpskih vojnika iz obrovačke opštine i to u blizini Masleničkog mosta. I o njima se jedno vrijeme nije ništa znalo, ali već početkom februara su se neki iz grupe pojavili na HTV-u, što je podgrijalo nadu da su zarobljeni, znači živi. Mladenovo ime se nije pominjalo, ali je još uvijek postojala mogućnost da je među zarobljenima.

U martu 1993, Komisija za razmjenu zarobljenika Republike Srpske Krajine dobija prvi službeni dokument od Komisije Republike Hrvatske. U njemu su imena dvadesetero živih (od toga dvanaestoro iz Obrovca), kao i podaci o 64 mrtva, uglavnom neidentifikovana.

U maju iste godine su razmjenjeni živi, ali niko od njih nije znao ništa o Mladenu. Tog proljeća i ljeta skoro svi mrtvi su bili identifikovani i prebačeni u Krajinu, gdje su sahranjeni. Ni među njima nije bilo Mladena.

Tek u decembru 1993. godine Komisiji stiže vijest o Mladenu. Preko Mađarske. Glasi: Mladen je ubijen još u januaru, u blizini kamenoloma Romanovac na Velebitu. Tu ga je sahranio bivši komšija Darko.

Na sastanku sredinom decembra od hrvatske komisije tražimo da provjere te podatke i, ukoliko su tačni, isporuče nam Mladenov leš. Na jednom od sljedećih sastanaka saznajemo da je informaciju potvrdio baš Darko. Bila je zima i Velebit prekriven snijegom, pa smo se dogovorili da sačekamo s prebacivanjem posmrtnih ostataka.

Negdje početkom marta 1994. godine, pukovnik Željko, član hrvatske Komisije, bivši oficir JNA, nas obavještava da je s Darkom bio na Velebitu i da su pronašli Mladenov grob. Tijelo, reče, nisu mogli da otkopaju, jer su ih srpski vojnici držali pod snajperskom vatrom. I sami su se jedva izvukli, tek pod okriljem mraka. Po sjećanju je na našu kartu ucrtao mjesto Mladenovog groba.

Krajem marta je potpisan Zagrebački sporazum o prekidu vatre između Republike Srpske Krajine i Republike Hrvatske. Njime su uspostavljene “tampon zone” između dvije vojske. I stara cesta i prevoj Alan, našle su se u zoni razdvajanja.

Dvije komisije su se, uz saglasnost Unprofora, početkom aprila dogovorile da odmah počnu s izvlačenjem leševa iz te zone. Unprofor je trebalo da razminira teren na kome su se nalazila tijela poginulih vojnika. Na prvo mjesto stavljen je Velebit.

Iznošenje Mladenovih posmrtnih ostataka zakazano je za 13. maj 1994. godine. Pored predstavnika komisija za razmjenu u akciji su učestvovali hrvatski policajci i srpski milicionari, koji su od Unprofora već dobili propisane propusnice za patroliranje u zonama razdvajanja. Tu su, takođe, bili i predstavnici Posmatračke misije Evropske zajednice. Sastanak se desio u jednom šatoru kraj ceste Maslenica – Obrovac, takođe u zoni razdvajanja. Kanađani iz Unprofora su napravili plan akcije, koju su prihvatile obje strane.

Formirane su dvije kolone. Ona s hrvatske strane išla je prema Mladenovom grobu novoprobijenim putem od Jadranske magistrale prema Alanu. Druga – srpska, kretala se starom bijelom i zapuštenom cestom od Obrovca, takođe prema Alanu. U svakoj je bilo po pet vozila, a na čelu obje je bio po Unproforov transporter. Naš put je bio kraći i bolji, te smo na cilj stigli dva sata prije Hrvata.

U srpskoj ekipi su, pored mene, bila po trojica milicionara i komunalaca, te Mladenov sin Milorad, koji je želio da prisustvuje pronalaženju i preuzimanju očevih posmrtnih ostataka. Nismo ga od toga mogli odvratiti, pa smo ga predstavili kao radnika – komunalca.

Zaustavili smo se u dolini između Bobije i Umca. Odmah uz cestu, ograđena suvozidom obraslim visokim rastinjem, bila je livada na kojoj se nalazio Mladenov grob. Bio je odmah iza zida. Ne čekajući one s druge strane, u dogovoru s Kanađanima, krenuli smo ka njemu. Na livadi je bilo poslagano krupno kamenje u obliku humke, a sa zapadne strane poboden krst – dva ukrštena koca povezana korom drveta.

Milicionari su pravili skice i fotografisali grob i okolinu. Komunalci su skidali kamenje s humke. Milorad je stajao nijem, mirno. Netremice je gledao u humku. Progovorio je kada su se ispod kamenja pojavile čizme: “To je on.” Izgovorio je to tiho, uz još tiši uzdah.

Nije mi bilo jasno kako je samo na osnovu čizama mogao tako sigurno da prepozna oca, a ni to da li je uzdah značio razočarenje ili olakšanje. Uniforma na tijelu koja se ubrzo pokazala, bila je u prilično dobrom stanju. Leš je bio položen potrbuške. Milorad je i dalje, kako je koji kamen skidan, komentarisao onako za sebe: “To je njegova uniforma. To je njegov opasač.”

Kada je sklonjen i zadnji kamen, ukazala se lobanja s ostacima kose. Mladen je bio proćelav i kosu začešljavao sa zatiljka na tjeme. I meni je sada već bilo jasno da je to on.

Prema dogovoru, trebalo je da sačekamo kolonu s hrvatske strane, kako bi i hrvatski policajci napravili uviđaj. Čekajući, posmatrao sam okolinu. Sve je bilo mirno. I dolina između Bobije i Umca na kojoj smo našli Mladenov grob djelovala je pitomo. Iz nje je cesta vijugala ka vrhu Velebita na kojem su stršale duge, sive, razdvojene stjene Tulove grede.

Na horizontu se pojavila kolona koju smo čekali. Iz “Mladenove doline” gledana, izgledalo je kao da lebdi nad vrhovima Velebita, među prorijeđenim bijelim oblacima. Tišinu planine je razbilo brektanje motora.

U “Mladenovoj dolini” okupila se poveća grupa – sastale su se obje ekipe – srpska i hrvatska. Svi su nešto radili. Pukovnik Željko pokazivao je gdje je proljetos ležao pod vatrom srpskih snajperista, dok je pokušavao da izvuče Mladenov leš. U razgovor se umješao i jedan hrvatski policajac. Pokazujući rukom na beživotno tijelo, cinično je rekao: “Ovaj je prije smrti priznao da je učestvovao u likvidaciji Darkovog oca.” Znao sam da se Darkov otac sam objesio i da su mu komšije, pa i sam Mladen, bile na sahrani. Iznenađen policajčevom pričom, kratko sam odbrusio da to što kaže nije tačno. Nisam se upuštao u raspravu, vjerujući da se radi o izvjesnoj provokaciji. Mladenovi posmrtni ostaci su utovareni u pogrebna kola i kolone su krenule. Svaka na svoju stranu, putevima kojima su i došle.

Popodne su u benkovačkoj mrtvačnici pregledali Mladenovo tijelo. Nije bilo moguće pouzdano utvrditi način na koji je stradao. Rupe na odjeći (vojničkoj bluzi, košulji i potkošulji), ukazivale su na to da je pogođen u predjelu grudnog koša. Po obliku rupa, pogodak je mogao biti od streljačke municije iz neposredne blizine ili od gelera.

Mladena su sutradan sahranili na mjesnom groblju u rodnom selu, pored crkve Svetog Nikole. Na sahrani su bili rođaci, prijatelji, ratne i radne kolege, mnogi mještani Kule Atlagića i susjednih sela. I Josipov stariji sin – Marko.

Mladenovi sinovi su mi se zahvaljivali na angažovanju oko otkrivanja sudbine njihovog oca. Rekoše da im je lakše kad znaju za očev grob. Znaju gdje će donositi cvijeće i paliti svijeće. Bili su zahvalni i bivšem komšiji Darku koji je prekrio očevo tijelo. Bilo im je lakše, jer su već davno preboljeli istinu da Mladena više nema, ali nisu mogli podnijeti neizvjesnost oko sudbine njegovih zemnih ostataka, kao ni pomisao da do njih nikad neće doći.

Mladenova životna priča je završena. Rodio se u jednom, a umro u drugom ratu. Ostalo je samo pitanje na koji su način i da li su njegova smrt i samoubistvo komšije Josipa povezani. Da li će i ovo, kao i mnoga druga, u smutna ratna vremena, ostati bez odgovora?

Priča je objavljena u knjizi „Zvona sudbine“, autora Save Štrbca

Izvor: VERITAS