Nigde drugde u svetu, u nekom ratu, muževi nisu ostavljali žene, a žene muževe samo zbog nacionalne pripadnosti, kao što je to bilo u sukobima na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Amerikanci su se tokom rata ženili Vijetnamkama, posle Drugog svetskog rata i Japankama, samo su Srbi, Hrvati i Muslimani zbog rata ostavljali svoje bračne partnere.
Istina, statistički gledano, Srbi i Srpkinje bili su u tome i najneviniji, odnosno najverniji datoj bračnoj zakletvi barem što se tiče opstanka zajednice. Na američkoj vojnoj akademiji Vest point kadet koji prevari devojku gubi pravo školovanja. „Nije veran devojci, neće biti veran ni zakletvi, ni armiji.“
Da li i taj mentalno-politički kontekst delimično objašnjava najnovije zahlađenje između službenog Zagreba i službenog Beograda oko podizanja spomenika narodnom heroju majoru Milanu Tepiću u Beogradu? Za nas je on heroj, za Hrvatsku nije. Mi smatramo da je major Tepić ostao veran svojoj vojničkoj zakletvi i državi SFRJ, nova hrvatska država tu prošlu državu i zakletvu očito ne priznaje. Neverovatno je da niko u Hrvatskoj ne sme ni danas javno da kaže: u momentu kada je major Tepić digao u vazduh skladište municije Bedenik, Hrvatska još nije bila međunarodno priznata i JNA je bila jedina legitimna vojna sila na prostoru Hrvatske.
Sve ostalo su bile ilegalne paravojne formacije. Naravno da se to u Hrvatskoj ne sme izgovoriti, jer bi to dovelo u sumnju službeni karakter rata koji je tamo vođen. Majora Tepića u Hrvatskoj optužuju da je dižući u vazduh skladište municije ubio i 11 pripadnika hrvatske vojske, koji su napadali to skladište, a ti koji su napadali skladište bili su po međunarodnom pravu u to vreme paravojna formacija. Jer, Hrvatska je međunarodno priznata tek početkom 1992. godine.
No, da sve te pravne finese ostavimo po strani, fenomen vojničke zakletve i vojničke žrtve priznavan je i poštovan u ratovima čak i od neprijatelja. Dva poručnika bojnog broda Jugoslovenske kraljevske mornarice Milan Spasić, Srbin, i Sergej Mašera, Slovenac, nisu dozvolili da u aprilskom ratu 1941. njihov razarač „Zagreb“ padne u ruke Italijanima. Razarač se nalazio u Boki Kotorskoj i posada je očekivala da isplove i pridruže se saveznicima u Sredozemlju. No, izdaja u vrhu Ratne mornarice onemogućila je pokret broda, tek nekoliko manjih brodova, jedna podmornica i nekoliko hidroaviona uspelo je da napusti Boku i ode put Otranta.
Komandant razarača „Zagreb“, kapetan bojnog broda Nikola Krizomali, u NDH je posle bio u kabinetu Ante Pavelića i Artukovićev saradnik, dakle Krizomali je naredio celokupnoj posadi razarača da napusti brod, jer se razarač mora predati u ispravnom stanju Italijanima. Prvi je sišao sa razarača naređujući poručnicima Spasiću i Mašeri da i oni to učine.
Stojeći na komandnom mostu broda, posada se već iskrcala i bila na gatu, Spasić i Mašera su odgovorili Krizomaliju: „Grad Zagreb je izdao, razarač Zagreb neće izdati“. Mašera je podigao ratnu zastavu, obojica su joj salutirali i detonirali prethodno postavljen eksploziv u brodu. Posle strahovite eksplozije razarač je potonuo, telo Milana Spasića pronađeno je posle nekoliko dana. Sahrani u Savinjskoj dubravi prisustvovala je masa naroda, vojni sveštenik Nikola Mandić završavajući opelo rekao je: ,,Slava ti, novi Sinđeliću!“
Na sahrani je bio i vod italijanske vojske da izvrši počasnu paljbu, oficir koji je komandovao vodom izjavio je: „Mi, Italijani, i sami moramo da se ugledamo na ovakve heroje kao što su bili jugoslovenski mornarički oficiri. Samo ako i mi budemo imali takve junake, Italija može dobiti rat“. Za vreme sahrane, u znak počasti, groblje su nadleteli italijanski avioni.
Godinu dana kasnije, u britanskoj pomorskoj bazi na Malti otkrivena je spomen-ploča s imenima Milana Spasića i Sergeja Mašere, kao primer kako se brani država. Engleski publicista A. D. Divin je u svoj knjizi o najvećim pomorskim podvizima u Drugom svetskom ratu Spasiću i Mašeri dodelio počasno mesto ističući da je to prvi slučaj u istoriji svetskih ratnih mornarica da mlađi oficiri dignu u vazduh brod, potonu sa njim, dok komandant beži sa broda.
Maršal Tito je 28. juna 1973. godine potpisao ukaz kojim su poručnici bojnog broda Milan Spasić i Sergej Mašera odlikovani Ordenom narodnog heroja. Ne samo fašistička Italija, već je i socijalistička Jugoslavija priznala herojstvo oficira jugoslovenske monarhije. Isto to herojstvo priznato je i poručniku bojnog broda Aleksandru Beriću, komandantu rečnog monitora „Drava“ u aprilskom ratu 1941.
Major Milan Tepić i vojnik Stojadin Mirković branili su objekat JNA u Hrvatskoj, u SFRJ. Branili su tadašnju državu, branili su svoju vojničku i oficirsku čast. Koju su mnogi 1991. izdali. Kao i 1941. I svi ti koji su je izdali završavali su civilne škole i vojne akademije u Jugoslaviji. Ne u šumi, i ne u Kanadi, ili Australiji. Verujem da mnogi u Hrvatskoj intimno priznaju herojstvo majora Tepića, naravno javno to neće reći. Ne zbog Tepića, već zbog sopstvene izdaje…
Piše: Miroslav Lazanski
(Politika)
Izvor: Intermagazin
Vezane vijesti:
Detalji poslednjeg dana života majora: Tepić je sklonio …
U ime časti – govor majora Milana Tepića | Jadovno 1941.
Spasić i Mašera u senci revizije istorije | Jadovno 1941.
I neprijatelji došli na sahranu: Čin hrabrosti naših vojnika …