Zavjera hrvatskih komunista protiv Srba u Lici

Srpski narod u Lici, doživio je veliku tragediju za vrijeme krvavih pohoda ustaških bandi utoku rata. Možda bi ta tragedija bila umanjena da se hrvatski komunisti nisu umješali u srpske redove i u srpski pokret otpora protiv Nezavisne Države Hrvatske.

Hrvatski komunisti su činili sve da se taj pokret razbije i da se Srbi razjedine. Kako je moglo to da se dogodi? Kako to da je lička tragedija postala još veća i to u vrijeme kad su srpski krajevi bili oslobođeni od ustaša? O tome postoje mnogi dokumenti koji sve objašnjavaju i oni će ovdje biti obnarodovani. Ako je poslijeratna hrvatska istorijografija skrivala ustaške zločine, na drugoj strani se potrudila da ostavi trag o djelovanju komunista u Lici (i ne samo u Lici) protiv srpskih nacionalnih interesa. Vjerovatno su se nadali da će komunizam vladati hiljadu godina, pa su se prvoborci komunističkog pokreta u Lici takmičili u dokazivanju svojih „zasluga“ u borbi protiv „velikosrpskog hegemonizma“ a za očuvanje države Hrvatske.

Nakon pedeset godina od ustanka srpskog naroda Like, otkrivaju se mnoge tajne, skrivene istine i namjere hrvatskih komunista u to vrijeme. Da bi sve bilo jasnije, treba poći od jednog događaja iz 1985. godine, koji je doprinijeo da se, tek sada, sagledaju srpske zablude i podmukle rabote hrvatskih komunista. Neki momenti su se znali i ranije, ali se njima niko nije ozbiljnije pozabavio. Komunisti su ih prikazivali u skladu sa svojom ideologijom, koja je bila pogubna za srpski narod. Nažalost, u toj pogubnoj politici učestvovali su i mnogi Srbi komunisti, koji su čak prednjačili u gušenju srpskog nacionalnog bića.

Godine 1985. u Zagrebu je održano suđenje ratnom zločincu i ministru unutrašnjih poslova u vladi NDH Andriji Artukoviću. Porodica Andrije Artukovića je tražila da se na suđenje pozove i Jakov Blažević, smatrajući da bi on trebalo da svjedoči u korist Andrije Artukovića. Zbog čega? Zbog toga što je Andrija Artuković, kao ministar unutrašnjih poslova NDH, spasio život Jakovu Blaževiću 1941. godine. U to vrijeme Jakov Blažević je bio sekretar Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Liku, a to znači zapovjednik ličkih komunista. U Zagrebu su usaše uhapsile Jakova Blaževića, a kad je za to saznao Andrija Artuković, naredio je da mu Jakova dovedu na saslušanje. Njih dvojica su se dobro poznavali još od prije rata. Artuković je u Gospiću bio advokat a Blažević je živio u Gospiću, i tu učio gimnaziju, pa poslije studirao pravo u Zagrebu.

Artuković je bio vođa ustaške organizacije u Gospiću a Blažević sekretar partijske organizacije komunista. Kad je Andrija Artuković organizovao ustaški „ustanak“ u Brušanima 1932. godine, Jakov Blažević je podržavao ustanak ustaša. Od tada potiče njihovo poznanstvo, i kao Hrvati, već tada su našli zajedničke interese. Poslije dugo vremena, dva poznanika su se ponovo srela, ovoga puta u Artukovićevoj kancelariji. Poznanstvo iz Gospića Artuković je sad nastojao da iskoristi. O čemu su razgovarali u četiri oka, ostalo je nepoznato. Ostalo je nepoznato da li je Jakov Blažević morao potpisati neku izjavu o lojalnosti i stradanji sa ustašama da bi ga Artuković pustio na slobodu, ili je dao svom poznaniku samo usmeno obećanje za saradnju. Vjerovatno su se lako sporazumjeli jer su vodili istu politiku od 1932. godine. Poslije tog razgovora, Jakov Vlažević je pušten na slobodu.

Ovo je familija Andrije Artukovića znala i zato je zahtijevala da se na suđenje pozove Jakov Blažević. Naravno, to su advokati uvažili a posebno zagrebački advokat Željko Olujić. Blažević je trebalo da svjedoči u korist Artukovića.

Ratni zločinac Artuković je osuđen na smrt strijeljanjem 1986. godine. Jakov Blažević se nije pojavio na suđenju. Ostalo je nepoznato zašto nije došao. Najvjerovatnije se on nije usudio da dođe na suđenje (ako je pozvan) jer bi se, da je to učinio razotkrila njegova mračna uloga u toku rata i saradnja sa ustašama. Govorilo se čak da je teško bolestan. Jakov Blažević je bio na najodgovornijim dužnostima u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a bio je predsjednik Republike. Član Komunističke partije postao je 1928. godine i bio je član CK KPJ.

Konačno je to prijateljstvo i savezništvo između Blaževića i Artukovića razotkriveno na suđenju, o čemu je pisala i štampa[1] Na osnovu toga dobija se jasna slika o Jakovu Blaževiću kao zapovjedniku ličkih komunista. On je u Lici počinio velike nepravde srpskom narodu, pa čak i zločine, kako u ratu tako i poslije rata. Njegovi postupci bili su ponižavajući za srpski narod, dok je njegova politika na čelu ličkih komunista bila katastrofalna za srpski narod. Da nesreća bude veća, on je bio „gospodar“ Like skoro pedeset godina. Bio je neprikosnoveni komunistički diktator u Lici, bez čije saglasnosti se ništa nije moglo učiniti. Niko nije mogao ni posumnjati da je on sa Artukovićem bio prijatelj.

Čak i sad, kad je to otkriveno, mnogi ljudi se čude i pitaju: Zar je moguće da je Jakov bio saradnik ustaša? Ima prvoboraca iz Like koji u to ne vjeruju i još ga brane neki njegovi komunisti. A dokaza protiv njega ima mnogo, a najvažniji je onaj sa suđenja Artukoviću. Da bi se ostali dokazi argumentovali, potrebno je vratiti se u 1941. godinu, od dolaska hrvatskih fašista na vlast, i prikazati događaje u ustanku u Lici i poslije ustanka.

Kad je riječ o Jakovu Blaževiću, potrebno je navesti još jednu važnu činjenicu. Poslije onog što se otkrilo na suđenju Andriji Artukoviću o Blaževiću, počeo se analizirati Blaževićev život poslije rata i utvrđeno je da on nigdje i nikad nije govorio o Andriji Artukoviću kao ratnom zločincu. Napisao je nekoliko knjiga i dao mnoge intervjue za štampu ali nigdje nije ništa loše rekao o Artukoviću. Čak je izbjegavao da o njemu govori, što očigledno ukazuje na to da je on u nečem ostao dužnik Artukoviću.

Poslije svega što se dogodilo, postavlja se pitanje zašto Srbi komunisti Like nisu objektivnije analizirali ponašanje Jakova Blaževića. Jer, na osnovu njegovog ponašanja moglo se zaključiti kakvu je on ulogu igrao u narodnooslobodilačkom pokretu Like. Neki saborci i drugovi Jakova Blaževića izbjegavaju čak i pomisao da je on bio izdajnik. Izdajnik i ustaški saradnik je bio i Andrija Hebrank, sekretar CK KP Hrvatske, vođa hrvatskih komunista. Zašto onda to nije mogao biti i Jakov Blažević, koji je po rangu bio niži od Hebranga? Bilo je još „naprednih“ Hrvata kao što su ova dvojica, koji su bili vješto ubačeni u redove narodnooslobodilačkog pokreta Like.

Dolazak Jakova Blaževića na oslobođenu srpsku teritoriju nije donio nikakvo dobro srpskog narodu. On je odmah stavio sve komuniste Like pod svoju komandu, pravio je  planove za čišćenje srpskih ustaničkih redova i dovodio pojedine Hrvate na ključne položaje. Kao izvršni organ partije, imao je odrešene ruke u likvidaciji „srpskih nacionalista“ i tako je nastavio ustašku politiku. Na meti Jakova Blaževića i njegovih komunista bili su: solunski dobrovoljci, trgovci, oficiri i podoficiri bivše vojske, državni službenici i svi koji su im bili sumnjivi. U tome su im zdušno pomagali sekretari kotarskih komiteta u Lici, koji su uglavnom bili Srbi.

Po zlu su se isticali: Jovo Bogdanović, sekretar Kotarskog komiteta Korenice, Milan Uzelac Brico, sekretar Kotarskog komiteta Otočca i drugi. Vršena su hapšenja i strijeljanja po srpskim selima Like od komunista i došlo je zbog toga do podjele među Srbima. Oni Srbi koji su prihvatili saradnju i bratstvo sa Hrvatima potpali su pod komunističku vlast i komandu, a oni koji su bili protiv bilo kakve saradnje sa Hrvatima (što će reći sa komunistima) formirali su srpske četničke odrede.

Tako su Srbi otpočeli međusobni obračun. I počeo je već u toku ustanka, a trajao je sve vrijeme rata, na veliko zadovoljstvo Hrvata. Danas se mnogi Ličani pitaju: Što je to nama trebalo?

Što je još tragičnije, od srpskih partizanskih odreda formirana je Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske, pod komandom Hrvata. Srbi su upali u veliku klopku a da ni sami nisu bili svjesni šta se događa. Ustali su Srbi odlučni da se bore protiv fašističke države Hrvatske, naravno i protiv Hrvata jer su oni aktivno učestvovali u stvaranju te države, i odjednom, ti isti Srbi, postadoše oslobodilačka vojska Hrvatske. Veće zlo se Ličanima nije moglo dogoditi a dogodilo se i u drugim srpskim krajevima: na Kordunu, Baniji, u Slavoniji i djelimično u Dalmaciji. Ta vojska, po sastavu boraca, morala je da se zove Srpska oslobodilačka vojska ili Narodnooslobodilačka vojska Srpske Krajine, što je ona u suštini i bila. Umjesto toga je nepravedno i neprirodno dobila ime Oslobodilačka vojska Hrvatske. Kome je to smetalo da se pominje srpsko ime kad su samo Srbi bili u toj vojsci? Naravno, smetalo je hrvatskim komunistima koji su već u ustanku uspostavili ovu vlast u partizanskoj vojsci, uz svesrdnu pomoć srpskih komunista, koji su se već tada udružili sa Hrvatima protiv srpstva i Srba.

Jakov Blažević je dovodio sa sobom jednog po jednog Hrvata, komunistu, na oslobođenu teritoriju Like. To su sve bili ljudi sumnjivog ponašanja jer ih nigdje nije bilo do ustanka, a u ustanku se iznenada pojaviše i dođoše sa teritorije Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske da Srbima „kroje“ sudbinu.

Na teritoriji kotara Gračac djelovao je kao partijski instruktor Hrvat Tomo Nikšić. Kako piše Gojko Polovina u svojoj knjizi „Svedočenje“, Tomo Nikšić se predstavljao kao Srbin Petar Rakić. U toj knjizi se kaže: „On je uzeo ime Petar Rakić, Srbin, dok su svi, koji su se interesovali brzo i lako mogli doznati da je on Hrvat Tomo Nikšić. On je, praktično, svu svoju aktivnost delegata Okružnog komiteta KPH za kotar Gračac sveo na pronalaženje „četnika“ među srpskim stanovništvom Gračačkog kotara, na borbu protiv njih, a da u isto vrijeme nikad nije pokušao sa uspostavi veze sa hrvatskim stanovništvom u opštini Lovinac.<[2]

Gojko Polovina dalje navodi da je Tomo Nikšić, prema raširenom mišljenju, nastojao da uvuče srpski narod kotara Gračac u borbu protiv okupatora kako bi što više Srba bilo uništeno u toku rata, a u hrvatska sela nije odlazio, jer je htio da poštedi Hrvate, da ih što više preživi rat. Za opravdanje ovakvih postupaka Tome Nikšića, Gojko Polovina ipak nalazi neke čudne argumente i kaže: „Tomo Nikšić je u to vrijeme bio zaista dobronamjeran, ali svršen učenik Staljinove škole u Moskvi nije mogao da se oslobodi staljinskog shvatanja „partlinije“. Zato je svojim postupcima izazivao nezadovoljstvo i proteste srpskog stanovništva.“

I pored svega što je taj „svršeni učenik Staljinove škole“ činio po srpski selima oko Gračaca, Gojko Polovina kaže da je Tomo Nikšić „bio zaista dobronamjeran“. Kako može biti „dobronamjeran“ komunista i Hrvat koji na srpskim seljacima vrši eksperimente i nastoji da uništi što više Srba? Znao je Tomo Nikšić vrlo dobro šta radi da bi podijelio Srbe, ali zašto su mu to dozvoljavali srpski komunisti Like? Zašto ga nisu uputili u hrvatska sela da tamo primjenjuje učenje koje je stekao u Staljinovoj školi? Za srpske komuniste Like, kao i za Tomu Nikšića, bilo je najvažnije da se drže „partlinije“. Tu „partliniju“ Srbi u Lici su dobro osjetili na svojoj koži i još danas je osjećaju i ispaštaju.

Slučaj sa Tomom Nikšićem, i svjedočenje Gojka Polovine, otkriva podmuklu komunističku zavjeru protiv srpskih ustanika u Lici. Komunisti su, od početka ustanka, primjenjivali razne metode kako bi srpski nacionalni i oslobodilački pokret pretvorili u boljševičku revoluciju. Tako je srpski narod bio prevaren.

Na teritoriji kotara Otočac veliko zlo srpskom narodu počinio je Hrvat, komunista, Stipe Ugarković Palenta, član CK KP Hrvatske i komesar bataljona „Božidar Adžija“. On i srpski komunista Milan Uzelac Brico i Dane Naprta, išli su zajedno po srpskim selima oko Otočca i na licu mjesta strijeljali „sumnjive“ Srbe. To su činili u selima: Škare, Doljani, Podum, Glavice, Drenov Klanac i Brlog, gdje je došlo do velike podjele među Srbima, zahvaljujući „partliniji“, koju su nemilosrdno primjenjivali komunisti Palenta i Brico u srpskim selima.

U knjizi „Svedočenje“[3] prva godina ustanka u Lici, dr Gojko Polovina kaže da je „drug Martin, odnosno Šime Balen bio politkomesar Štaba partizanskog odreda za Liku“ i to već krajem 1941. i početkom 1942. godine. A u listu SR Krajine „Nova riječ“[4] piše, između ostalog, i ovo: „Sasvim je prirodno da sam među najboljim prijateljima u životu imao Šimu Balena i Ninu Rupčića, koji su kao ustaše učestvovali u poznatoj pobuni u ličkom selu Brušani.“

To je veliko otkriće, ali i velika nesreća za srpski narod Like, da im ustaša dođe za političkog komesara.

Ko je zapravo Šime Balen?

Šime Balen ili „drug Martin“ je stupio u ustašku organizaciju 1930. godine. Bio je veoma aktivan u ustaškoj terorističkoj i antisrpskoj organizaciji. Godine 1932. Šime Balen se našao pod neposrednom komandom zloglasnog Andrije Artukovića i po njegovoj zapovjesti je učestvovao u takozvanom velebitskom ustanku, kad je napadnuta žandarmerijska stanica u Brušanima. Taj „ustanak“ ustaše su označile kao početak rušenja Jugoslavije i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske.

U toku velike racije žandarmerija je uhvatila Šimu Balena i Ninu Rupčića, koji su osuđeni na dugogodišnju robiju i izdržavali su je sve do početka Hitlerovog napada na Jugoslaviju.

Na robiji se Šime Balen sprijateljio sa nekim komunistima i postao „komunista“, tj. Ustaša-komunista. Tada su ustaše i komunisti bili u velikom savezu, jer su komunisti podržali usaše i ustaški „ustanak“ u Brušanima. Smatrali su da je to bio revolucionaran čin uperen protiv Srba i Jugoslavije. Tako je Šime Balen pristupio komunistima jer su bili politički istomišljenici. Pri uspostavi NDH, on se našao na slobodi i ustaše nisu imale potrebe da mu prave probleme. Bio je njihov član još od 1930. godine i vjerovatno je i dalje nastavio da sa njima sarađuje. Niko ne zna šta je on radio i gdje je bio do srpskog ustanka u Lici, u julu 1941. godine. U vrijeme ustaškog pokolja on je negdje mirno živio i iz prikrajka čekao svoj trenutak.

Krajem 1941. i početkom 1942. godine ustaša –komunista Šime Balen ili „drug Martin“ pojavljuje se u Lici i stavlja se na čelo svih partizanskih odreda Like. Postaje politički komesar Štaba grupe odreda, u kojima nije bilo nijednog Hrvata. U tim odredima borili su se samo Srbi iz Like. Jedini Hrvat je bio „drug Martin“, politički komesar i ustaški terorista.

Zašto je Šime Balen dobio u Lici ilegalno ime „drug Martin“?

Sigurno zbog toga da ga neko ne bi prepoznao ako bi se pojavio pod pravim imenom i prezimenom, jer je on bio poznati ustaša. Zašto su ga poslali baš u Liku? Vjerovatno zbog toga što je 1932. godine učestvovao u „ustanku“ u Lici, poznavao je ovaj kraj i tako, pod lažnim imenom, najlakše ga je bilo nametnuti Ličanima. Bilo je to poniženje za Srbe u Lici da im dokazani ustaša postane politički i idejni vođa.

Prošle su mnoge godine poslije rata. Kad je Franjo Tuđman došao na vast, Šime Balen je pokazao svoje pravo lice, podržao je hrvatski teror protiv Srba, a Hrvati su mu tad priznali sve zasluge za Hrvatsku i proglasile ga za počasnog predsjednika proustaške HDZ.

S tim u vezi moraju se postaviti neka pitanja. Kako je bilo moguće da na čelo srpske ustaničke vojske, herojske vojske Like, dođe ustaša-komunista, dokazani antisrbin?

Da li je neko od srpskih komunista Like znao ko je „drug Martin“? Ako je znao, zašto je prihvatio ustašu za vođu i gospodara? Jedino je Gojko Polovina priznao da je znao za njega, da je „drug Martin“ bio ustaša i njegov „najbolji prijatelj u životu“. Kako je moguće da Srbin uzima ustašu za prijatelja i još kaže da je to „sasvim prirodno“.

U vrijeme kad je „drug Martin“ bio politički komesar partizanskih odreda Like došlo je do velike podjele i bratoubilačkog rata među Srbima.

Polovina ustaničkih sela Like potpala pod upravu Šime Balena i hrvatskih komunista, a druga polovina je podržala četničke odrede. U Zagrebu su time bili jako zadovoljni jer su Srbi počeli da se tuku među sobom. Dogodila se velika srpska nesreća.

Postavlja se pitanje kako se nike od ličkih prvoboraca nije zainteresovao ko je, zapravo, „drug Martin“. Sigurno da borcu u ovim odredima nisu znali da imaju ustašu za političkog komesara, jer se od njih to krilo. A tada je u Lici pod oružjem bilo oko 3.500 Srba, sve heroji i junaci dokazani u borbi protiv ustaša. Ako se zna kakvu su vlast i ulogu imali politički komesari, onda je jasno zbog čega je Šime Balen poslat u Liku. Došao je da špijunira Srbe, da od Srba stvori NOV Hrvatske, da pronalazi „sumnjive“ Srbe i „srpske nacionaliste“ i da vrši čišćenje u srpskim redovima. Poznato je kakvo je to čišćenje bilo. Nažalost, u tome su mu dosta pomagali i Srbi komunisti iz Like, njegovi vazali.

Isto tako, u Lici je, kao hrvatski komunistički agent i instruktor, djelovao i Nina Rupčić, koga Gojko Polovina imenuje za svog „najboljeg prijatelja u životu“. I on je od ustaše postao „komunista“ i u ustanku je ubačen među Srbe. Naravno, radio je isto onako kao i „drug Martin“. Pomoću tih ustaša-komunista Hrvati su potpuno pokorili jedan dio Srba u Lici i taj dio je postao partizanski. Tako je bilo sve do 1990. godine, kada su probuđeni Srbi morali ponovo u borbu da se oslobode „bratskog“ saveza sa Hrvatima.

U svojim istupanjima poslije rata komunisti su govorili da je Komunistička partija bila jedina organizovana snaga u okupiranoj Jugoslaviji koja je mogla podići mase na ustanak. Da li je to tačno? Gdje su bili i šta su radili lički komunisti u vrijeme uspostavljanja NDH?

Dok je vršen strahovit pokolj Srba u Lici, „vođi“ ličkih komunista Jakovu Blaževiću izgubio se svaki trag. On nigdje nije išao iz svog sigurnog skrovišta, i ni sa kim nije održavao vezu. On uopšte nije znao gdje su komunisti i njegovi najbliži saradnici iz Okružnog komiteta za Liku, a nije održavao vezu ni sa CK KP Hrvatske. Mnogi njegovi saborci se danas pitaju zašto Jakov Blažević nije obilazio partijske organizacije prije ustanka?

Takvo njegovo ponašanje slijedili su i ostali komunisti koje ustaše nisu pohapsile. Pojedini lički komunisti uspjeli su pobjeći u Srbiju a Svetina Cvjetićanin čak u Njemačku, dok Jakov Blažević nije imao hrabrosti da dođe ni do Srednje Gore, Visuća ili Krbavice. Šta je čekao? Iz prikrajka je posmatrao kako njegovi Hrvati-ustaše nemilosrdno ubijaju Srbe. Znao je on ko su ustaše i šta čine u njegovom Gospiću i okolini, ali nije digao svoj glas protiv zločinaca niti je Hrvate odvraćao od zločina. Ništa nije učinio da pomogne „braći“ Srbima u nevolji.

Kad je počeo ustanak srpskih seljaka u Lici jula 1941. godine, Jakov Blažević nije ni znao za ustanak. Tek kad su srpska sela u Lici oslobođena od ustaša, on je došao na oslobođenu teritoriju i odmah pristupio organizovanju komunista i uspostavljanju komunističke vlasti na pojedinim teritorijama.

Pošto je srpski ustanak u Lici otpočeo spontano i neorganizovano, otud i nije imao jedinstvenu komandu, pa su komunisti to iskoristili i ustancima nametnuli svoje rukovodstvo. To je bilo fatalno za naredne događaje i za sudbinu srpskoga naroda.

Srpski komunisti Like su se jednodušno stavili pod komandu ustaškog saradnika Jakova Blaževića i u svemu su izvršavali njegova naređenja. On je njih iskoristio u borbi protiv „velikosrpskog hegemonizma“ a za samostalnu Hrvatsku i sve prljave poslove za njega su obavljali Srbi-komunisti. Vjerovatno oni nisu znali da je Jakov Blažević, njihov šef, bio u Zagrebu na razgovoru sa Artukovićem i da je tamo dobio uputstva kako da radi protiv Srba. Ali je neshvatljivo da im nije bilo čudno kako to da Jakov Blažević ne ide u hrvatska sela da tamo diže Hrvate u „revoluciju“ i u borbi protiv hrvatskog fašizma. Nisu to činili ni drugi Hrvati komunisti, već su svi bili na oslobođenoj srpskoj teritoriji. Protiv koga su imali da se bore? Oni su ponajmanje bili potrebni Srbima u Lici nisu im bili ni od kakve koristi. Zato ih je trebalo vratiti tamo odakle su došli.

Dr Gojko Polovina u otvorenom pismu Franji Tuđmanu s ponosom ističe kako su mu ustaše bili „najbolji prijatelji u životu“. To priznanje otkriva koliko su pojedini (možda i svi) srpski komunisti bili u sprezi sa Hrvatima, neprijateljima srpskoga naroda i ustaškim agentima. Zar je „zajednički život“ Srba i Hrvata trebalo da počiva na neprijateljstvu kojeg su Hrvati stalno isticali prema Srbima. Upravo takvo držanje srpskih komunista i Lici dovelo je srpski narod u veoma težak i ponižavajući položaj.

Evo još jednog „bisera“ iz pisma Franji Tuđmanu. Dr Polovina saopštava Tuđmanu i ovo:[5] „Mi Srbi u Lici, Krajišnici, bili smo svesni da smo u Hrvatskoj, gdje je hrvatski narod u većini, i da bez pomoći i saradnje Hrvata ne možemo da se održimo, a još manje da pobedimo. Pozvali smo Hrvate, drugove, na oružje, u borbu, i priznali smo im rukovodeću ulogu. Pozvali smo i naše borce Srbe Krajišnike pod zajedničku komandu, na čelu sa komunistima Hrvatima.“

U ovom pismu je jasno rečeno šta su radili srpski komunisti u Lici, ali je nepošteno i krajnje zlonamjerno tvrditi da su „Srbi u Lici priznali rukovodeću ulogu i zajedničku komandu, na čelu sa komunistima Hrvatima“.

Srbe u Lici o tome niko ništa nije pitao. Kad su osjetili šta im se sprema, pobunili su se i tad je došlo do raskola u srpskim ustaničkim redovima. Također je velika nepravda kad se kaže: „Mi Srbi u Lici bili smo svesni da smo u Hrvatskoj.“ Srbi u Lici su bili svjesni da im je silom nametnuta država hrvatskih fašista i zločinaca i nikad nisu prihvatili tu državu kao svoju, pa su krenuli u ustanak i odlučnu borbu da sruše ustašku vlast na srpskoj teritoriji, na teritoriji Krajine. U hrvatskoj državi Srbi nikad nisu ni živjeli, jer nje nije ni bilo. Zločin je pisati na taj način o Srbima u Lici, a još veći to što su srpski komunisti, a među njima i Gojko Polovina, na podmukao način stavili Srbe pod hrvatsku komandu.

Dr Polovina tvrdi da „bez pomoći i saradnje Hrvata ne možemo da se održimo.“ To, također, nije tačno jer su se Srbi sami digli na ustanak i oslobodili skoro čitavu Liku bez pomoći Hrvata. Srbi su se borili protiv Hrvata, jer su takoreći svi Hrvati bili na neprijateljskoj strani. Pa kavu su to „pomoć“ pružali Hrvati Srbima? Kako je moguće da tako nešto piše Gojko Polovina, koji je učestvovao u ustanku, i trebalo bi da poznaje stvari? Tako on piše 1991. godine Tuđmanu i stavlja do znanja Srbima u Lici da se ne mogu održati bez saradnje sa Hrvatima. Svjesno gura Srbe pod komandu Franje Tuđmana. Stari komunisti se ni do danas nisu odrekli sulude ideje o podređenoj ulozi Srba u nadređenoj ulozi Hrvata nad Srbima.

Tačno je da su Hrvati u NDH bili u većini, ali to ne znači da su se Srbi samo zbog toga morali staviti pod komandu komunista Hrvata. Od presudnog je značaja to da su u ustanku učestvovali samo Srbi i da su bili jedinstveni u borbi protiv Hrvata. Zato nije bilo nikakvog razloga i opravdanja da se stave pod komandu Hrvata, nosilaca sumnjive komunističke ideologije. Ako su neki Hrvati došli na oslobođenu srpsku teritoriju, onda su se morali boriti protiv ustaša, pod srpskom komandom, a ne obratno. Istina je da su se srpski komunisti časno borili u ustanku protiv hrvatske fašističke države i njenih krvoloka i koljača. Oni su zajedno sa srpskim narodom rušili fašističku hrvatsku državu i baš zato na njima leži istorijska odgovornost što su omogućili grupi Hrvata da ih sve stave pod svoju komandu. Srbi Ličani imali su dovoljno snage i sposobnih vođa da pobjede Hrvate i to su kroz borbu, i dokazali.

I sve bi bilo dobro, samo da nije bilo izdaje.

Koliko se vodilo računa da svugdje na srpskoj teritoriji dođu na rukovodeće dužnosti Hrvati govori i ovaj primjer. U kotar Korenicu došao je Franjo Črnilo za sekretara Kotarskog komiteta. On je stigao direktno iz Zagreba u Liku i niko od Ličana nije znao ko je, zapravo, taj Franjo, jer u Koreničkom kotaru nije bilo nijednog Hrvata člana partije ili skojevca. Svi su bili Srbi, ali možda, nisu bili dovoljno „pouzdani“, pa je došao taj Hrvat da „sredi stanje“. Mogli su iz CK KP Hrvatske da pošalju koga god su htjeli, a srspki komunisti nisu imali pravo niti odvažnost da postave pitanje zašto im se šalju nepoznati ljudi za rukovodioce.

Ima mnogo primjera koji pokazuju i dokazuju da je bilo pogubno stavljati srpske ustaničke odrede Like pod komandu hrvatskih komunista. Jedan slučaj zavrijeđuje posebno razmatranje.

Pet partizanskih bataljona Like napadalo je Udbinu od 21. do 23. avgusta 1942. godine. Udbina je bila jako ustaško utvrđenje, dobro organizovano i branjeno. Napadalo ju je 1.250 srpskih boraca. I, kako piše u dokumentima, na komandnom mjestu u Bulića Gaju nalazili su se: komandant Prve operativne zone Hrvatske Srećko Manola i sekretar Okružnog komiteta za Liku Jakov Blažević. Dva Hrvata dirigovala su napadom srpskih boraca, a u zapovijesti za napad isticali su da su „u Udbini domobrani i stanovništvo koji simpatišu liniju NOB“. A tamo u Udbini – sve sami krvnici i dželati Ante Pavelića!

Sve je to bilo dobro smišljeno i ustašama javljeno vrijeme napada. Rezultat je bio porazan: 120 srpskih mladića je poginulo u napadu na ustaške bunkere ispod Udbine a 180 ranjeno. Trista Srba je bilo izbačeno iz stroja a Udbinja nije zauzeta. Samo iz sela Turjanski je poginulo više od 30 boraca, a nije utvrđeno koliko je ranjenika umrlo od zadobijenih rana. Ova dvojica Hrvata morala su biti strijeljani pred strojem preživjelih boraca, ali nisu. Hrvatima se sve praštalo u ime „bratstva“.

Prilikom napada na Gračac, 15. januara 1943. godine, poginula su 162 borca iz Like. Napad je izvršila kompletna Šesta lička divizija kojom je komandovao Hrvat Srećko Manola a Gračac nije zauzet. Poimenično su navedena imena samo za 48 poginulih boraca a za ostale se kaže da su „njihova imena nepoznata“. Za 114 poginulih boraca ni danas se ne zna ništa, ni ko su ni odakle su.

Samo u ta dva napada, na Udbinu i Gračac, Srećko Manola je „usrećio“ Srbe: poginula su 282 borca a oko 200 je bilo ranjeno.

Poslije ove tragedije, srpska sela Like ponovo su zavijena u crno. Bio je tada pravi trenutak da se Srbi obračunaju sa ustaškim pomagačima u svojim redovima, ali to nije učinjeno, pa se tragedija nastavila.

Samo mjesec dana poslije tragedije kod Udbine, 28. septembra 1942. godine, „domobrani i stanovništvo koji simpatišu liniju NOB“, izašli su po noći iz Udbine, došli do sela Jošan i za dva do tri sata poklali 280 srpskih duša. Među njima i 133 djece uzrasta od jedne do petnaest godina. To su hrvatski i srpski „istoričari“ iz Like zaboravili da opišu, kao da se ništa nije dogodilo.

Za „zasluge“ na Udbini i Gračacu, Jakov Blažević i Srećko Manola proglašeni su za Titove narodne heroje. A toliki Srbi pobijeni! Samo tri mjeseca poslije masakra Srba na Udbini, Srećko Manola je postavljen za prvog komandanta Šeste ličke divizije u kojoj je bilo 99 odsto Srba iz Like. Hrvatski komunisti su znali šta rade, ali kakva je bila uloga srpskih komunista iz Like? Oni su činili samo ono što im se naredi odozgo, bez obzira da li je to na štetu srpskog naroda i srpskih boraca Like koji su hrabro ginuli ne štedeći svoje živote.

O ovim zbivanjima u Lici autentično svjedoči i Nikola Plećaš, proborac i učesnik rata u knjizi „Požar u Krajini“.[6] On kaže:

„Ustanak u Lici 1941. godine, počeo je u osnovi kao srpski narodni pokret otpora protiv hrvatskih ustaša ali je on, malo-pomalo, dobio karakter građanskog rata. Taj pokret otpora Srba pretvoren je u bratoubilački rat. Jedna cjelina, srpski narod, podjeljena je u dvije političke suprotstavljene grupacije. Jedni su bili Srbi-partizani pod upravom Komunističke partije Hrvatske a drugi su bili Srbi-četnici pod komandom srpskih oficira. Kontrolu nad partizanskim pokretom preuzele su bivše hrvatske ustaše i hrvatski komunisti. To je bila najveća i najperfidnija prevara koja je Srbe Krajine zadesila u čitavoj njihovoj istoriji.

Nije samo vrijeme radilo protiv Srba, svi su radili protiv nas, pa i naši saveznici. Ustaše su nas iskasapile, da bi kasnije, isti posao nastavili komunisti, uz svesrdnu pomoć zapadnih saveznika.

Po partijskim uputstvima, Srbi-komunisti su vršili teror po Lici, optuživali i ubijali nevine Srbe „za saradnju sa okupatorom“. Tako su ti odnarođeni Srbi nastavili posao hrvatskih ustaša i tako lomili kičmu srpskog nacionalnog otpora u Lici, sa željom da se tim putem domugnu vlasti i položaja“.

Sve ovo što je napisao slaže se sa svjedočenjem dr Gojka Polovine u knjizi „Svedočenje“. A tako je i bilo. Sad postaje jasnije zašto Srbi-komunisti ne zahtijevaju bar neku vrstu autonomije za srpski narod koji je doživio onako strahovite pokolje još prije ustanka. Ta autonomija bi bila garancija od svake hrvatske agresije u budućnosti. Umjesto toga, oni se stavljaju pod hrvatsku upravu, bore se za očuvanje Nezavisne Države Hrvatske i disciplinovano sprovode politiku hrvatskih komunista-ustaša protiv srpskog naroda.

Kako se vidi iz objavljenih dokumenata, Hrvati su počeli vršiti zločine nad Srbima odmah po uspostavi NDH, tj. od 10. aprila 1941. godine. A poslednji zločin u Lici izvršili su 17. i 18. marta 1945. godine. Ali, sve pripreme za uništavanje Srba izvršili su mnogo ranije, što se vidi iz TAJNE OKRUŽNICE (vidi Prilog) koju je dr Vlatko Maček dostavio svim organizacijama HSS u kojoj se zahtijeva rušenje Kraljevine Jugoslavije i stvaranje „Slobodne i nezavisne Hrvatske“. U taj program uključuju se i ustaše a komunisti ih aktivno podržavaju. Tako je počeo VELIKI ZLOČIN (Magnum Crimen).

Hrvatski fašisti su, iz godine u godinu, pojačavali i uvećavali svoja zlodjela po srpskim selima. Međutim, u isto vrijeme, srpski komunisti pojačavaju i uvećavaju svoju aktivnost u narodu i ubjeđuju ga da prihvati Hrvate za braću i za gospodare, pod parolom „bratstva i jedinstva“. Ko to nije prihvatio postao je „izdajnik“ i streljan je po kratkom postupku. Što Hrvati više kolju Srbe to se srpski komunisti upornije bore da dokažu kako Hrvati nisu krivi. To je zaista neshvatljivo i ostavilo je tragične posledice u srpskom narodu. Nikakve žrtve tim odrođenim Srbima nisu ništa značile. Sve su oni Hrvatima oprostili. Već u ustanku su se svrstali na hrvatsku stranu i odigrali najsramniju i najtragičniju ulogu protiv srpskog nacionalnog bića.

Na ovim primjerima se vidi koliko je bilo pogubno to što su se Srbi-komunisti stavili pod komandu hrvatskih komunista. Tako su i neuki Srbi bez svoje volje uletjeli u ovu komunističku podvalu i otpočeli borbu za „novu“ Hrvatsku, protiv koje su se digli na ustanak. Ko je za to kriv?

Gojko Polovina, sekretar Kotarskog komiteta komunista kotara Gračac i prvi komesar ustaničkih odreda kotara Lapac, piše u listu „Srpska nova riječ“.[7] Svojim ličnim uticajem i zalaganjem dosta sam doprineo da su članovi štaba ustanika za Liku i Srbi borci prihvatili vojnu komandu Glavnog štaba NOB Hrvatske…“

Tačno je da su zato krivi članovi štaba ustanika za Liku, i to u prvom redu srpski komunisti, ali se Srbi borci ne mogu okrivljivati jer njih niko za to nije ni pitao. Pored toga, srpski borci nisu ni znali da su se u ustanak uvukli hrvatski komunisti i da oni preuzimaju komandu. To se od boraca krilo. Krili su komunisti svoje postojanje jer su bili ilegalni, organizovali su se u tajne organizacije, tajno su održavali sastanke i tajno donosili odluke, koje su se morale sprovoditi. U suprotnom, slijedio je metak u čelo.

Zbog toga se može reći da je srpski ustanak u Lici doživio veliku tragediju onoga časa kad je potpao pod vlast hrvatskih komunista i njihovih slugu srpskih komunista. Nikada do 1941. godine Srbi nisu bili pod hrvatskom upravom, jer hrvatska država nije ni postojala. To je prvi put da im se ta nesreća dogodila. Najprije je uspostavljena ustaška uprava pod srpskim teritorijama, a ubrzo su ustašku vlast zamijenili hrvatski komunisti, i to uz pomoć srpskih komunista. To je bilo pogubno za srpski narod zbog čega velika odgovornost pada na one Srbe koji su uoči i u toku ustanka u Lici bili na rukovodećim partijskim dužnostima. Oni su krivi za razbijanje srpskoga jedinstva i moraju odgovarati pred istorijom za ono što su činili protiv interesa svoga naroda.

Srbi su se digli na ustanak protiv ustaša 1941. godine, pa i protiv Hrvata, jer su oni svi bili uz ustaše i počinili su velike zločine nad srpskim narodom. Srbi su se brzo oslobodili hrvatske fašističke vlasti a doživjeli su da potpadnu pod vlast hrvatskih komunista, koja je bila ista kao ustaška. To je jedinstven primjer u istoriji da na čelo jednog nacionalnooslobodilačkog ustanka dođu neprijatelji, oni protiv kojih je taj ustanak i započeo. To se dogodilo Srbima u Lici, jer su srpski ustanak preuzeli Hrvati stavljajući ga pod svoju komandu. Srbi podižu ustanak protiv Hrvata i istovremeno dolaze pod hrvatsku upravu. Nigdje se takav primjer kroz istoriju ne može naći. Ali, nisu svi Srbi prihvatili hrvatske komuniste za gospodare. Bilo je i onih koji su podozrivo gledali na Hrvate što su se muvali po srpskim selima, tražili nekoga i ponašali se kao da je to njihova djedovina.

I, naravno, došlo je do sukoba koji se mogao izbjeći da se nisu umiješali srpski komunisti i zaštitili te Hrvate, pridošlice i zlonamjernike. Zbog toga tragičnog čina, Srbi su već 1941. godine otpočeli međusobne obračune a onda i bratoubilački rat, a Hrvati su zbog toga likovali. To su smišljeno učinili. Neprijatelji srpskog naroda su postigli svoj cilj. I kad su uspostavili svoju „novu“ državu na srpskim žrtvama, Hrvati su stalno smišljali kako da se odvoje od Srba i kako da ponovo udare na Srbe. Ta im se prilika ukazala 1990. godine. Srbi su opet bili iznenađeni i zatečeni i veliki broj Srba u Hrvatskoj ponovo je stradao. Istorija se ponovila. Srpski komunisti i ovog puta pomažu Hrvatima i ubjeđuju Srbe da se pokore novoj ustaškoj vlasti. Ono što nije učinio Ante Pavelić dovršio je Brozov general Franjo Tuđman. Egzodus Srba još traje, evo već punih šest godina.

Da se hrvatski komunisti nisu umiješali u ustanak 1941. godine, Srbi bi ostali složni i situacija bi za Srbe bila mnogo povoljnija. Riješili bi sukob sa Hrvatima za vječita vremena, a ovako se to mora rješavati pedeset godina kasnije. Što je još žalosnije, komunisti su u Lici počinili mnoga zla srpskom narodu u poslijeratnom periodu. Uništeno je pravoslavlje, uništena je srpska kultura i prosvjeta, stanovništvo je raseljeno i obogaljeno, osiromašena su srpska sela. U Lici su 1941. godine bile 73 pravoslavne crkve a u ratu je oštećeno i porušeno 56. Poslije rata komunisti su porušili 17 pravoslavnih crkava a nijedna nije obnovljena. Porušene su crkve u slijedećim selima i gradovima: Vrebac, Krbavica, Crna Vlast, Turjanski, Gračac, Dabar, Divoselo, Doljani, Zrmanja, Komić, Donji Lapac, Udbina, Ostrvica, Podlapača, Počitelj, Srednja Gora i Škare. To je kulturni genocid što ga počiniše komunisti. Nažalost, ima ih i danas koji bi tako postupali bez obzira na sve žrtve i stradanja.

Karakterističan je slučaj u Podlapači. Ovo selo je imalo i pravoslavnu i katoličku crkvu. Pravoslavna crkva je potpuno porušena a katolička postoji i dan-danas. Katoličku crkvu niko nije smio dirati a kamoli, ne daj bože, rušiti, jer bi odmah intervenisao Vatikan.

Tako je srpski narod u Lici doživio dve velike tragedije 1941. godine. Prva je veliki pokolj koji su počinili Hrvati nad Srbima. Druga je to što su

Srbi već u ustanku okrenuli oružje jedni protiv drugih. Udario je brat na brata, sin na oca, otac na sina, selo protiv sela. To je trebalo izbjeći i okrenuti oružje protiv hrvatskih komunista i fašista, da se srpski narod oslobodi hrvatske vladavine za vječita vremena. To bi bio pravi ishod oslobodilačke borbe koju je srpski narod vodio od 1941. godine.

Godine 1941. i početkom 1942. u srpskim krajevima Like više nije bilo Hrvata. Oni nisu htjeli da prihvate novu ustaničku vlast i bojali su se srpske osvete zbog počinjenih zločina. Čak su ih srpski komunisti ubeđivali da ostanu u svojim selima. I pored toga, oni su napuštali svoja sela i odlazili prema Gospiću u Bihaću, pod zaštitu ustaške vlasti. Tako su hrvatska sela: Prijeboj, Podlapača, Boričevac, Vučipolje, Malovan, Gudura itd. ostala pusta. I manji zaseoci naseljeni Hrvatima u blizini srpskih sela također su napušteni. Hrvati su ostali samo u većim ustaškim utvrđenjima kao što su: Gospić, Perušić, Udbina, Gračac, Otočac i Lovinac.

Postavlja se pitanje kako to da su u etnički čistim srpskim krajevima zagospodarili hrvatski komunisti i kako su oni uopšte mogli da tu stvaraju svoju vlast, koja će stalno zadavati udarce Srbima i poslije pedeset godina ponovo im nametnuti ustašku državu i ustaške simbole. To očigledno govori da su se hrvatski komunisti veoma lukavo i podmuklo pripremali. Zato su i ubačeni u srpske redove da tu rovare i da među Srbima traže one koji im mogu biti od koristi. I našli su ih više nego što je trebalo.

Srpski dio Like, kao što je rečeno, napustili su Hrvati, ali se na nesreću, taj dio podijelio na partizanski tj. komunistički i četnički. Pola Like je ostalo pod upravom hrvatskih komunista i ustaških doušnika a druga polovina ostala je na četničkoj strani.

Zbog te podjele počeo je bratoubilački rat među Srbima. Gore zlo na ovim prostorima se nije moglo dogoditi. Poznato je koliko je Srba iz Like bilo u partizanima, ali niko do danas nije izračunao koliko je Srba iz Like bilo u četnicima. To se čak i krilo, jer su komunisti proglasili četnike za izdajnike a također i četnici su komuniste proglasili za izdajnike zbog saradnje sa Hrvatima. A narod je samo kukao:

– JADNA LIKO ŠTO SI DOČEKALA !

Najviše četnika je bilo u ovim mjestima: Lapac, Srb, Gračac, Medak, Popina, Zrmanja, Vrhovine, Otočac sa okolinom, Dabar i Plaški. Približno je jednak broj Ličana bio u partizanima i četnicima. To je posledica stravične politike koju su hrvatski komunisti vodili u srpskim krajevima Like. Slična ili još veća podela je bila u Kninskoj Krajini i u Bosni. Velika je nesreća što je dio srpskih ustanika potpao pod vlast hrvatskih komunista i što su upali u klopku komunističke ideologije iz koje se nisu mogli izvući, zahvaljujući, u prvom redu, rukovodećim Srbima komunistima koji su se izdajnički ponašali prema svom narodu i sve su činili da bi srpski oslobodilački pokret i ustanak pretvorili u „revoluciju sa komunističkim idealima i ciljevima“. To nije bilo u interesu srpskih seljaka u Lici.

Za srpske komuniste je bilo važnije da je neko odan partiji i „revoluciji“, a uopšte im nije bilo važno kakva se nepravda čini srpskim seljacima koji su nosili sav teret „revolucije“, koja je baš njima nanijela najviše zla i nevolja. Komunisti su svoje ciljeve ostvarivali prikriveno, jer o nekakvoj „revoluciji“ nisu ni govorili u toku rata, već su je sprovodili kroz narodnooslobodilačku borbu. Srpski seljaci su časno krenuli u oslobodilačku borbu, ali su bili izmanipulisani i prevareni od komunista. Ali ipak nisu svi prevareni. Jedan dio, ili polovina Like, nije prihvatio komuniste za gospodare, već je čak ustao u borbu protiv komunista.

O komunističkoj politici i zavjeri u ustanku govori dr Gojko Polovina u knjizi „Svedočenje“. On, između ostalog kaže: „Rekao sam svom drugu Peji da je na ovom komunističkom putu kroz rat i revoluciju jedino rešenje u beskompromisnom kretanju prema cilju – sa narodom protiv okupatora i svih vrsta izdajnika“.[8]

I dalje Polovina otkriva, vrlo značajno za istoriju, što su komunisti u Lici činili za „komunističku revoluciju“ a protiv svog naroda. Evo njegovog priznanja: „Komunisti Like su organizovali čišćenje oslobođenih srpskih sela i partizanskih jedinica od „četnika“, „izdajnika“, „narodnih neprijatelja“, „zlikovaca“, „nerazumne, zaostale stoke“ i „gadova“.[9]

Tako su komunisti gledali na ličke seljake i pružila im se prilika da tu „nerazumnu, zaostalu stoku“ nauče pameti, a ko nije prihvatio njihovu politiku, dobio je metak u čelo. Sve su komunisti bili u stanju da učine, samo ako im je to bilo od koristi, služeći se Lenjinovom parolom: „Dobro je samo ono što je korisno našoj boljševičkoj revoluciji.“

I zaista, počelo je čišćenje „narodnih neprijatelja“ i „nerazumne zaostale stoke“. Slijedeći primjeri to pokazuju.

U Bruvnu je razoružana jedna četa ustaničke vojske iz bataljona „Gavrilo Princip“ i počeo je lov na nedužne pojedince. Srpska sela oko Popine i Gračaca su se suprostavila Tomi Nikšiću koji je ovdje počinio dosta zla. Narod je bio ogorčen zbog komunističkog „čistača“. Međutim, u pomoć mu je stigao Srbin, komunista i obaveštajni oficir štaba ličkih odreda Pero Grubor Buzdovan. On je pomagao svom klasnom drugu, Hrvatu, Tomi Nikšiću, tako što je u Bruvnu strijeljao dvadeset srpskih mladića za opomenu i pouku, da vide da sa komunistima nema šale. Uskoro je u Bruvno stigao i Đoko Jovanić sa svojim „letećim odredom“ i likvidacija „narodnih neprijatelja“ i „izdajnika“ se nastavila. Zbog komunističkog terora, 100 srpskih boraca je napustilo bataljon i prešlo u četnike, a za odmazdu likvidirali su Petra Biću Kesića, političkog komesara bataljona „Gavrilo Princip“. Od tada je taj bataljon nosio njegovo ime. Sve je to detaljno opisano u knjizi Gojka Polovine „Svedočenje“.

Nešto slično se dogodilo i u srpskim selima podno Velebita, tj. oko Gospića. Kako piše dr Polovina, komunisti Like su utvrdili da tamo ima oko 100 žandara i vojnih lica Kraljevine Jugoslavije koji su njima bili sumnjivi, pa je počelo čišćenje kao i kod Gračaca. Zbog toga dolazi do pobune u bataljonu „Velebit“, pa su borci strijeljali komesara bataljona Hrvata Vladu Cerina i komandanta bataljona Srbina Vuksana Pekišu. Za tog Cerina niko nije znao ko je on zapravo bio i odakle je došao. Vjerovatno je namjerno ubačen među srpske borce, kao što su ubačeni i ostali Hrvati. Kao da nije bilo dovoljno što su ustaše u Gospiću i oko Gospića počinile velike zločine po srpskim selima, pa su sada komunisti nastavili sa čišćenjem. Tek danas se mogu sagledati sve posljedice ovakve pogubne politike komunista i shvatiti šta je Lika proživljavala. U kotaru Korenica se isto tako vršilo čišćenje „narodnih neprijatelja“. Tu se po zlu bio pročuo Jovo Bogdanović, sekretar Kotarskog komiteta komunista kotara Korenica i ujedno predsjednik Prekog komunističkog suda, koji je postrijeljao tridesetak Srba. Kako je navedeno u obrazloženju, oni su bili „pročetnici“. Po naređenju toga suda, strijeljani su ovi Srbi:

– Novak Uštipak, žandarmerijski narednik,

– braća Dušan i Milorad Borjan, seoski trgovci iz Bjelopolja,

– Miljo Pjevac, službenik katastra u Korenici,

– Nikola Petričić, lugar,

– Milan Belić, sudski činovnik iz Korenice,

– Nino Kalember,

– Dane Prica Bakrač,

– Ćuća Đerić,

– Proko Dmitrašinović Prokenda, lugar,

– Todor Dmitrašinović Todorina, policajac,

– Miloš Grbić Medo iz Plitvica,

– Dane Grbić, kelner, iz sela Plitvice,

– Staniša Stanko Šteta, mlinar iz Vrela i

– Tode Todić Pribić iz Krbavice, ubijen iznad kuće u šumi

Iz Končarevog Kraja pobijeni su ovi Srbi:

– Vukmirović Dacin, seljak,

– Dane Končar, žandarmerijski narednik,

– Danilo Končar, seljak, i

– Nikola Končar, seljak.

U knjizi „Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR-u“ navedeno je da su ti Srbi bili „pročetnici“ i da su zbog toga „fizički izolirani“, a to je značilo strijeljanje bez milosti. Treba napomenuti i slučaj lugara Jovana Petričića. Njega su ustaše uhapsile 1941. godine i zatvorile u korenički zatvor. Tu ga je prepoznao jedan ustaša iz Prijeboja, znao je da je Nikola dobar čovjek i pustio ga je iz zatvora. Ali se Nikola nije spasio od komunista. U Babinom Potoku komunisti su pobili Srbe koji su im bili sumnjivi, a to su:

– Jovan – Joco Delić, dobrovoljac na Solunskom frontu. Bio im je sumnjiv jer je na Solunskom frontu ratovao neposredno uz kralja Aleksandra Karađorđevića. To mu komunisti nisu zaboravili i oprostili.

– Mile Delić, seoski trgovac.

– Dane Delić, seljak, mlađi čovjek, ubijen pred svojom kućom bez ikakvog razloga.

– Jandre Biga, mornarički oficir, koji se u svoje selo sklonio od ustaša, ali je izgubio glavu od komunista.

– Iko Vukmirović, seljak.

I Milan Vukmirović, oficir – poručnik, bio je određen za strijeljanje, ali je to na vrijeme saznao i pobjegao u četnike. U Jošanu je ubijen Jovan Šever, lugar, dobrovoljac na Solunskom frontu i nosilac Karađorđeve zvijezde. Zločin nad Jovanom niko nije mogao shvatiti jer je Jovan imao dva sina u partizanima, jedan je poginuo kao komandant bataljona a drugi kao komandir čete.

U Turjanskom su pobijeni:

– Stojanović Đuro, lugar,

– Božičković Bude,

– Divjak Đuro i

– Divjak Petar.

Petar Divjak je bio partizan i učestvovao je u ustanku od prvog dana. Prilikom zauzimanja ustaškog uporišta na Prijeboju, napravio je neki mali nered u katoličkoj crkvi i zbog toga su ga komunisti strijeljali, iza te crkve, da bi Hrvatima pokazali kako ih štite. U Divoselu je ubijen Nikola Stanić jer „nije bio na liniji partije“. U Lapcu je strijeljano dvanaest srpskih mladića. U Nebljusima su komunisti ubili Iliju Čučka. U Mazinu su ubijena tri Kovačevića, Stevan, Mića i Mićo i pravoslavni sveštenik Nikolaj, Rus. Samo u toku jednog dana u martu 1943. godine komunisti su „zarobili“ 30 Srba i 3 Srpkinje u selu Crna Vlast i odveli ih u Turjanski. Ovdje su te ljude i žene mučili i sve ih postreljali pored seoskog pravoslavnog groblja. Sve te žrtve su zakopali u zajedničku grobnicu. Ovo su njihova imena:

1. – Bruić Bude Marko, rođen 1918, u s. Crna Vlast.

2. – Bogdanović Milivoj Mimo, rođen 1905, u s. Crna Vlast.

3. – Čudić Stole Mile, rođen 1914, u s. Crna Vlast.

4. – Čudić Savin Radoš, rođen 1905, u s. Crna Vlast.

5. – Čudić Mane, rođen 1919, u s. Crna Vlast.

6. – Delić Mane, rođen 1912, u s. Crna Vlast.

7. – Delić Rade Danilo, rođen 1913, u s. Crna Vlast.

8. – Dučić Nikole Milan, rođen 1924, u s. Crna Vlast.

9. – Grbić Ilija, rođen 1893, u s. Crna Vlast.

10. – Kantar Steve Stojan, rođen 1919, u s. Crna Vlast.

11. – Kantar Đurana Milan, rođen 1923, u s. Crna Vlast.

12. – Končar Milića Milan, rođen 1914, u s. Crna Vlast.

13. – Končar Sime Đuro, rođen 1919, u s. Crna Vlast.

14. – Narančić Mićo, rođen 1912. bio šumar u s. Crna Vlast.

15. – Štetić Stevan, rođen 1903, u s. Crna Vlast.

16. – Štetić Petra Miloš, rođen 1912, u s. Crna Vlast.

17. – Štetić Gaje Petar, rođen 1914, u s. Crna Vlast.

18. – Štetić Ilije Bude, rođen 1923, u s. Crna Vlast.

19. – Trtica Bogdana Stevo, rođen 1925, u s. Crna Vlast.

20. – Uzelac Milana Dušan, rođen 1921, u s. Crna Vlast.

21. – Uzelac Petra Jovan, rođen 1910. u s. Crna Vlast.

22. – Lončar Geco, rođen 1908, u s. Crna Vlast.

23. – Narančić Vaje Branko, rođen 1903, u s. Doljani.

24. – Narančić Steve Mićo, rođen 1909, u s. Doljani.

25. – Grozdanić Mile Đorđe, rođen 1919, u s. Doljani.

26. – Marijan Mile Rade, rođen 1909, u s. Podum.

27. – Kangrga Milete Branko, rođen 1908, u s. Podum.

28. – Grubor Đukana Jovo, rođen 1908, u s. Podum.

29. – Đurčić Mile Đuro, rođen 1905, u s. Podum.

30. – Branković Vajo Drljača, rođen 1908, u s. Brlog.

31. – Biga Milka, rođena 1925, u s. Donji Babin Potok.

32. – Končar Nikole Naka, rođena 1905, u s. Crna Vlast.

33. – Trtica Bogdana Kata, rođena 1905. u s. Crna Vlast.

Tragičan je bio i slučaj sa braćom Šakić iz Mekinjara. Mićun Šakić[10] je bio učitelj i komunista od 1939. godine. Već u početku ustanka bio je komandant bataljona „Krbava“. Njegov rođeni brat Stanko, oficir – poručnik vojske Jugoslavije, došao je u ustanak iz Beograda da pomogne svom narodu, ali su ga komunisti uhapsili jer im je, kao kraljev oficir, bio sumnjiv. On je iz zatvora pisao svom bratu Mićunu i molio ga za bratsku pomoć kako bi izašao iz zatvora i učestvovao u borbi. Mićun mu nije htio pomoći, pa je Stanko strijeljan. Ubijen je i Mićunov brat Jovan pod nepoznatim okolnostima. Poznanici Mićuna Šakića su pričali da je on to čitavog života, do smrti nosio u duši kao veliki teret i kajao se.

Posebno teška situacija bila je u kotaru Otočac. Već je rečeno da je u tom kotaru veliko zlo počinio Stipe Ugarković Palenta, član CK KPH i politički komesar bataljona „Božidar Adžija“. U čišćenju „zaostale stoke“ pohapšeno je oko 150 Srba od kojih su neki pušteni a neki postrijeljani. U pomoć Stipi Ugarkoviću je stigao Pero Grubor Buzdovan i počela je hajka po srpskim selima Otočca. Udružili su se Hrvat Palenta i Srbin Buzdovan protiv srpskih seljaka, a rezultat njihovog „revolucionarnog čišćenja“ je bio stravičan. Mnogi Srbi morali su da potraže spas kod Talijana. Sva srpska sela oko Otočca prešla su na četničku stranu gdje je bilo oko 850 četnika. To piše u knjizi „Kotar Otočac u NOB-u“, kao i knjizi „Svedočenje“.

Koliko je „revolucionarno čišćenje“ po srpskim selima bilo žestoko i nemilosrdno govori i postupak Milana Uzelca Brice, sekretara Kotarskog komiteta komunista kotara Otočac. U knjizi „Kotar Otočac u NOB-u“ piše: „Sekretar Kotarskog komiteta Brico za svaku sitnicu prijetio je skidanjem glave i govorio javno „Bolje je deset sumnjivih glava skinuti nego da se jedan krivac pusti.“ On je zaista skidao glave. Javno su postrijeljana 23 srpska mladića po kratkom postupku. Kako piše u pomenutoj knjizi, „to je izazvalo eksploziju gnjeva sa fatalnim posljedicama“ a „u narodu je nastao strah kakav se ne pamti“. Narod se okomio na zloglasnog Stipu Ugarkovića, ali i na njegove pomoćnike iz srpskih redova, koji su kao komunisti vjerno slušali zapovijesti sa hrvatske strane. Umjesto da potjera i kazni Palentu, Buzdovan, zajedno sa Palentom, ubija srpske mladiće. Može li se naći veća srpska nesreća? Narod je sa punim pravom govorio: „Ovi komunisti su gori od ustaša.“

Evo samo nekih imena Srba koje su pobili Palenta, Buzdovan i Brico:

– Branković Branko iz Brloga,

– Branković Petar iz Brloga,

– Batinić Stojan iz Poduma,

– Vujičić Mirko iz Brloga,

– Drakula Nikola iz Brloga,

– Žakula Milan, oficir iz Drenovog Klanca,

– Žakula Vajo, iz Drenovog Klanca,

– Knežević Jovan,

– Lalić Milan, iz Drenovog Klanca,

– Marijan Mile iz Poduma, oficir – poručnik,

– Nikšić Mirko,

– Ogrizović Dane iz Brloga,

– Ogrizović Miloš iz Brloga,

– Panjković Stevo,

– Prica Dane,

– Puhalo Dane iz Brloga,

– Ćurčić Neđo iz Poduma,

– Ćurčić Mića iz Poduma, i

– Uzelac Đuro iz Poduma.

Sa ovim Srbima pobijena je i grupa srpskih žena. Pobijeni Srbi prethodno su mučeni od komunista na razne načine. Tako su Miloš Ogrizović, Dane Prica i Nikola Drakula sami sebi morali da iskopaju raku u koju su zatim pokopani. Neke od tih ljudi strijeljao je lično Milan Uzelac Brico, dok su drugi komunisti nagonili srpski narod iz Škara da sve to gleda. Poslije strijeljanja, kroz selo je išao krvolok Palenta, prijetio Srbima i uzvikivao prkosnim glasom: – Ubil sam vam komandanta!

Mirka Vujičića iz Brloga ubili su u polju, dok je obrađivao svoje imanje. Povodom tih događaja spjevana je u narodu tužna pjesma: „U škarama jednog dana na srce nam pade rana.“ Ta rana na srcu ostala je neizlječiva jer su se Srbi podijelili, ginuli su u obračunu među sobom, bez potrebe. I pedeset godina poslije toga teško je shvatiti zašto su se srpski komunisti tako izdajnički ponašali. Da njih nije bilo, ne bi bilo ni svađe među Srbima. Tako misle mnogi učesnici ratnih događaja. Kako su se hrvatski komunisti odnosili prema patnjama i stradanjima Srba govori i ovaj tragičan slučaj iz Veljuna, o kome je nešto već rečeno u ovoj knjizi.

Šestog maja 1941. godine, na Đurđevan, ustaše su u Veljunu poklale 500 Srba iz Veljuna i okoline, među kojima je bilo i sedamnaest članova KP Hrvatske. Međutim, sekretar Okružnog komiteta Karlovca Ivo Marinković, Hrvat, govorio je tada komunistima Korduna da ti ljudi nisu pobijeni već da su „otišli na rad u Njemačku“. Tako je taj zločinac krio ustaške zločine kako se Srbi ne bi dosjetili ili, ne daj bože, pobunili protiv ustaša. Srpski komunisti su morali disciplinovano prihvatiti objašnjenje „druga“ Ive, iako su im bili poklani najmiliji i najrođeniji. Stanko Opačić kaže u knjizi „Srbin u Hrvatskoj“.[11] „Mi komunisti nijesmo vjerovali u genocid i prihvatili smo optimizam druga Ive“. Hrvati su poklali Srbe, a srpski komunisti prihvatili optimizam!

Kakav je to bio optimizam poslije strašnog pokolja u Veljunu? Kako objasniti i shvatiti takav odnos srpskih komunista prema tragediji svoga naroda? Da li je moguće da su komunisti Hrvatske (u toku 1941. godine) blagonaklono gledali na ustaške zločine protiv Srba? Moguće je. O tome ima mnogo dokaza. Evo samo nekih. Već je rečeno da je Jakov Blažević, vođa ličkih komunista, bio sumnjivog držanja od početka ustanka, ali i prije ustanka. On nikad i nigdje nije istupao protiv ustaša niti je upućivao svoje komuniste kako da se stave u zaštitu ugroženog srpskog naroda. Otkud onda njemu moralno pravo da se pojavi u srpskim selima na oslobođenoj teritoriji Like? Došao je ovamo da bi davao uputstva kotarskim komitetima komunista o likvidaciji „narodnih neprijatelja“. Tako je Blažević nastavljao ustašku politiku u srpskim selima i to uz pomoć i podršku srpskih komunista.

General Jovo Bogdanović okrivljuje Srbe što su činili „nepromišljene“ postupke u Kraljevini Jugoslaviji i kaže da su Srbi to platili glavom. Po njemu, za sve su krivi Srbi, i ustaše su to imale u vidu. Presuda je pala, niko nije imao pravo da se žali jer je „krivica“ dokazana. To je neshvatljiva ocjena ovog komunističkog generala, ličkog seljaka, koja ide na ruku ustašama, jer gen. Bogdanović ovako opravdava ustaške zločine a nigdje ih ne osuđuje. Ako Hrvati ikad budu pisali o ustaškim i njihovim „herojstvima“ u Lici, vjerovatno će uzeti u obzir ovo što je Titov general, bivši Srbin, pisao o stradanju Srba i njegove ocjene zašto su oni „platili glavom“.

Ipak, ovo tumačenje generala Bogdanovića o stradanju Srba u ustaškom pokolju objašnjava nešto konkretno, a to je da je on kao komunista bio zadovoljan kad je vidio da ustaše kolju „četnike“ – protivnike ustaša, jer su četnici bili i protivnici komunista. To je bila podmukla zavjera komunista, ali i dokaz da su oni od 1932. godine „pajtašili“ sa ustašama. U knjizi „Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR-u“, general Bogdanović piše da je on, sa još nekoliko Srba, 1941. godine organizovao logor u planini Kik, iznad Plitvičkih Jezera, kako bi se sklonili od ustaša.

Međutim, u daljem tekstu on kaže: „Morali smo napustiti logor jer bi nas ustaše proglasile za četnike, na čiju pojavu su oni već u to vrijeme bili osobito osjetljivi“. Ove riječi su očigledan primjer kako je taj komunista gledao na sam pojam „četnici“. Više je brinuo o „osjetljivosti“ ustaša nego o sudbini tih Srba, koji su odmah po povratku kući, postradali od ustaša na razne načine. Dacu Rapaića su uhapsili i ubili u Jadovnom. Nikica Borić, oficir, dospio je u talijansko ropstvo a ostali su se razbježali na sve strane. Jedino je komunista Jovo Bogdanović mirno sjedio u kući. U svemu tome je njegova uloga dosta problematična.

I pored svega što se događalo u Lici, srpski komunisti nisu mogli, ili nisu htjeli, da se oslobode zavisnosti od Hrvata i slijepe poslušnosti koja je srpski narod dovela u teški položaj. To je tako bilo tokom čitavog rata. Najteže gubitke srpski narod Like doživio je tokom 1941. godine. A i poslije tog perioda. Evo šta o tome piše u knjizi „Lika u prošlosti i sadašnjosti“.[12] „ U početku 1944. godine Lika je pružala tešku sliku. Sela, nekoliko puta paljena, bila su potpuno uništena. Zemlja se nije mogla normalno obrađivati i u narodu je vladala glad.“ Tako je to bilo. Srpski narod Like više dana je proveo u šumama Plješevice, Velebita i Kapele nego na svojim izgorjelim ognjištima, jer su stalno nailazile hrvatske bande i činile svako zlo po srpskim selima. A srpski komunisti su uporno govorili narodu o „bratstvu“ sa Hrvatima.

U aprilu 1944. godine hrvatski koljači su izvršili masovne pokolje u selima oko Vrhovina: Rudopolje, Babin Potok, Turjanski, Zalužnica, Crna Vlast. Tada je 226 djece, žena i starijih ljudi, u većini slučajeva, izgorjelo na vatri. Ustaše su natjerivale narod u kuće pa ih zapalili i mitraljezima tukli po narodu u tom ognju. Dvanaestog aprila 1944. godine su izvršile veliki pokolj u Kosinju, gdje je nastradalo oko 500 srpskih duša. Petog marta 1945. godine u Smiljanu, rodnom mjestu Nikole Tesle, poklali su i objesili 30 nedužnih srpskih žena i nejači. Četrnaestog marta 1945. godine, u selima: Vrelo, Homoljac i Trnavac, poklali su i zapalili u kućama 45 žena i djece a malu Milenu Lalić, dijete od godinu dana, nabili su na kolac od plota pored kuće. Dva dana kasnije, u selu Kalebovac kod Korenice, poklano je i zapaljeno u kući 56 osoba. Mala, kršna i siromašna Lika dala je velike žrtve u toku rata. U „Pregledu gubitaka“ je navedeno da je srpski narod Like imao 21.641 lice stradalo u ratu, 1941. do 1945. godine. To je prevelik gubitak za ovako malu teritoriju. Kaže se da žrtve nisu bile uzaludne. Da li je tako?

U toku rata srpski narod Like oslobodio se od ustaša i fašista, ali je na srpskim grobovima stvorena, tj. sačuvana hrvatska država koju je uspostavio Ante Pavelić uz pomoć stranih fašističkih sila. Hrvati su mogli biti zadovoljni što su sačuvali svoju državu, ali ne i Srbi koji u toj „novoj“ komunističkoj državi nisu dobili nikakva kulturna, vjerska i nacionalna prava. Već je rečeno da su hrvatski komunisti u ustanku preuzeli vlast na dijelu oslobođene srpske teritorije i to bez borbe i bez saglasnosti srpskog naroda. Za to, svakako, moraju snositi odgovornost rukovodeći srpski komunisti koji su bili podle sluge i vazali zločinačke hrvatske politike, usmjerene na istrebljenje srpskog naroda. Taj „fenomen“ još nije dovoljno objašnjen, a to se mora reći radi istorijske istine i pouke.

Srpskim komunistima je bilo važnije da očuvaju hrvatsku državnost nego da stvaraju uslove za potpunu slobodu srpskog naroda iz koga su ponikli. Koliko je bilo pogubno i tragično to što je srpski narod Like, pa i čitave Krajine, potpao pod hrvatsku komunističku totalitarnu državu, vidjeće se iz postupaka hrvatskih vlasti prema Srbima u poslijeratnom periodu. Formalno – pravno, Srbi su u komunističkoj Hrvatskoj postali konstitutivni narod, kao i Hrvati, ali u praksi se to nigdje nije ispoljavalo, jer su Srbi ostali bez svojih pravnih predstavnika u Zagrebu. Ti „predstavnici“ su bili srpski komunisti koji uopšte nisu vodili računa o srpskim nacionalnim interesima, već su, po strogoj partijskoj disciplini, morali stalno posmatrati i kontrolisati Srbe da ne bi nešto zahtijevali na nacionalnoj liniji. Sve je bilo ukalupljeno u nekakve komunističke predrasude o Srbima, kao eventualnom i potencijalnom „remetilačkom“ faktoru u državi Hrvata.

Iako su na vlasti u Hrvatskoj bili komunisti, njihova politika prema Srbima ni u čemu se nije izmijenila u odnosu na politiku Ante Starčevića. Samo su hrvatski komunisti sada bili u povoljnijem položaju i lakše im je bilo da guše svaki srpski nacionalni pokret, jer su uz sebe imali komuniste iz srpskih redova, koji su uglavnom i obavljali te poslove, po zadatku i umjesto Hrvata. Srpski komunisti su u potpunosti bili u službi hrvatskog režima, čvrsto vezani za taj režim. Bili su uvijek protiv srpskog naroda kad je trebalo čuvati i štititi taj režim. U svojoj istoriji Srbi nisu imali gorih janjičara i nevjera. U kući Save Dragosavca,[13] Srbina iz sela Vrebac, ustaše su 1941. godine napravile zatvor za pohapšene Srbe i u podrumu kuće su ih mučili. Po nalogu ustaša, Savo je svojim kolima dovozio i odvozio Srbe i nikome od tih Srba nije pomogao u nevolji. On je zbog toga bio pošteđen od ustaša, a pošteđen je bio i njegov sin Dušan.

Iako je u podrumu njegove kuće bilo mučilište za Srbe Dušan Dragosavac je, poslije rata, ubrzano gradio komunističku karijeru i napredovao u funkcijama. Hrvati su imali veliko povjerenje u njega. Tako je Dušanu Dragosavcu bilo dobro i za vrijeme ustaša i za vrijeme komunista. Kad god je trebalo, njega su iz Zagreba slali u srpske krajeve da traži „srpske nacionaliste“ i da guši svaki pokušaj obnavljanja srpske kulture i prosvjete. Zbog takvog izdajničkog ponašanja postao je i ostao najomraženiji Srbin u Lici. I ne samo u Lici.

Već je, na mnogim primjerima, pokazano kakvu je golgotu preživio srpski narod Like. Maja 1945. godine konačno je prestao rat. Ali, ni tu nije bio kraj mukama ovog naroda koji je teško obnavljao i podizao porušene i popaljene domove, jer nije bilo dovoljno muške radne snage. Sve je izginulo u borbi ili je pobijeno od ustaša i njihovih gospodara. Ipak su se ratne rane nekako liječile i život je, koliko – toliko, postajao lakši. Govorili su ljudi: „Važno je da je živa glava na ramenu i sve će se postići, samo da bude mira!“ Počeo je narod, pomalo, i da zaboravlja na zlo koje ga je zadesilo tokom rata. Ali mir nije trajao zadugo. Već 1948. godine došlo je do sukoba Tita i Staljina. Da bi dokazao svoju privrženost komunizmu, bivši austrijski kaplar a sada maršal naredio je da se stvaraju kolhozi, po Staljinovom uzoru.

Nastade u Lici veliki teror nad seljacima.

Silom gone narod u nekakve seljačke radne zadruge, oduzimaju seljacima sve što su sačuvali u ratu. Srpski komunisti i ovdje kolo vode. Ko god nije htio u kolhoz, morao je u zatvor. Gospićka kazniona „Gerikt“ ponovo se puni. Opet se tu muče Srbi kao za vrijeme ustaša. Na Kordunu pobuna, ima i mrtvih. Naročito je veliki pritisak na srpske ustaničke krajeve jer su ti krajevi, navodno, u ustanku pokazali da su prvi, pa moraju i sada prvi u kolhoze.

Lika je potpuno osiromašila, narod nije imao šta da jede. Ko god je mogao, bježao je iz Like u druge krajeve, naročito prema Srbiji. To je trajalo pune četiri godine, koliko i Drugi svjetski rat, a narod je proklinjao Tita i komuniste. Za to vrijeme iz Zagreba se vrši sve žešći pritisak na Srbe. U septembru 1950. godine došlo je do žestokog obračuna sa rukovodećim Srbima u Zagrebu i u Lici. Naročito su se okomili na kotare Korenicu i Udbinu gdje je pohapšeno 30 rukovodilaca iz kotarskih odbora i komiteta. Mnogi su prognani na Goli otok a ubijeni su: Rade Žigić, Dušan Egić i Ilija Hinić. Svi ti rukovodioci su učestvovali u ustanku od prvog dana i pomogli Hrvatima da dođu na vlast, ali im to nije pomoglo, već su se i sami našli u zatvoru.  To je bio prvi veći udar na Srbe u Lici poslije rata. Zašto su hapšeni? Stanko – Ćanica Opačić piše u knjizi „Srbin u Hrvatskoj“.[14]

Od 1948. do septembra 1950. godine ustaška Radio stanica iz Madrida papagajski je ponavljala priču kako Srbi vladaju i tiranišu Hrvate i poimenice navodi da glavna ministarstva u Hrvatskoj: pravde, industrije i druga, drže: Dušan Brkić, Rade Žigić, Ćanica Opačić i Dušan Egić, poznati krvnici hrvatskog naroda. Meni nije poznato koliko je to uticalo na odluku Bakarića, međutim, nema sumnje da je neko razmišljao o tome kako izbiti ustašama argument iz ruku.“ Kako se vidi, najbolji „argument“ je bio da se Srbi, ministri u Zagrebu, okrive za nešto i da se pohapse. Da bi to djelovalo ubjedljivije, trebalo je pohapsiti još neke srpske kadrove u Lici – one koji su na neki (službeni) način bili u vezi sa srpskim „hajducima“ u Zagrebu. Svjedočenje Ćanice Opačića potvrđuje da se ustaško – komunistička saradnja održava i poslije rata.

Drugi, još žešći udar na Srbe u Lici izvršen je od 1967. do 1971. godine. To je bilo u vrijeme takozvanog maspoka, koji su predvodili Mika Tripalo i Savka Dabčević – Kučar. Hrvatski nacionalisti su prosto podivljali, proglasili su Srbe krivim za sve što se događa i što se dogodilo u Hrvatskoj. U čitavoj Hrvatskoj počinju progoni Srba, šikaniranje, otpuštanje s posla, tuče, pretnje i napad na imovinu. Čuje se ustaška parola „idite odavde, ovo je hrvatska zemlja!“ itd. Hrvati su pravili spiskove za odstrel kao što su činili ustaše. Ustaše i njihovi sledbenici digoše glave – i poče istorija da se ponavlja. Ali i u takvoj situaciji jedan broj rukovodećih srpskih komunista u Lici stavio se u službu proustaškog maspoka. Srbi su počeli sami da se organizuju, po grupama i po selima da bi se zaštitili, jer su se opet našli u velikoj nevolji. Tek 1971. godine to se nekako smirilo, pošto su hrvatski rukovodioci smenjeni sa dužnosti. Ipak, ostali su veliki ožiljci iz tog vremena. Dosta Srba je napustilo svoja ognjišta i odlazilo na sigurnija mjesta ili u inostranstvo.

Prividno primirje je trajalo do 1982. godine, kada je umro hrvatski štićenik Josip Broz. Tad su Hrvati otvoreno govorili da više neće živjeti sa Srbima u istoj državi, da je kucnuo čas da se Hrvatska definitivno osamostali. Intenzivno se podstrekavala antisrpska kampanja. Hrvatski intelektualci, na svim nivoima i na svim skupovima, zahtijevaju potpuno odvajanje od srpske kulture, srpske književnosti i pisma. Sve je podređeno hrvatstvu i ustaškoj ideologiji. Iz godine u godinu antisrpska kampanja se pojačava, kako u zemlji tako i u inostranstvu, i sve podsjeća na vrijeme pred Drugi svjetski rat. Predosjećalo se da će uskoro doći teški dani za Srbe u „socijalističkoj“ Hrvatskoj. Sve je više negodovanja među Srbima, a pogotovu među borcima Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske koji se pitaju zašto su se uopšte borili. Srbi sve više uviđaju da su prevareni od komunista, ali se još ništa ne preduzima za spas srpskog nacionalnog bića.

I tada srpski komunisti u Lici i u čitavoj Krajini, aktivno podržavaju hrvatsku politiku protiv svakog narušavanja „bratstva i jedinstva“ i kažu: „Srbima ne treba ništa više od onoga što su ostvarili u socijalističkoj Hrvatskoj.“ Srbi, zapravo, nisu ništa ni ostvarili u toj državi, a po logici komunista, njima ništa i ne treba. To je bilo i podmuklo i opasno za srpski narod, ali su Srbi, malo – pomalo, počeli da se bude iz dugogodišnjeg sna. Preobraženje uskoro dolazi i Srbi, iako kasno, uviđaju veliku prevaru.

Iz knjige:

Mirko Rapaić: LIČKA TRAGEDIJA, Hrvatski zločini genocida nad srpskim narodom 1941. do 1945.

Mirko Rapaić: Da li ćete Vi moći nešto učiniti da se njihove kosti spase i izvuku iz jame?MILENA