Miljenko Jergović: Počast čovjeku koji je vidio lice genocida

Evans misli da se Goldštajn, ipak, nedovoljno bavio odgovornošću Katoličke crkve, kako za ustaški fašistički zločin, tako i za spašavanje poglavnika NDH Ante Pavelića iz antifašističke Europe i za njegov transport u Argentinu. Druga primjedba je da pokazuje možda i preveliku “ljubaznost” prema nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu.

Sve što je baš ovoga trenutka objavljeno u londonskom Gvrdianu, u sljedećih nekoliko minuta, sati ili dana, bit će prevedeno, prepričano ili prepjevano u hrvatskim dnevnim i tjednim novinama, na državnoj televiziji i internetskim portalima. Naprimjer, ako se Gvrdianov humorist našali, pa najavi da će sljedeću Nobelovu nagradu za književnost dobiti muškarac plavih očiju, u bijelom odijelu i crvenim cipelama, hrvatski će književni kritičari, da li zato što ne osjećaju nijanse u engleskome jeziku ili zbog specifične tuposti koja ih priječi da razumiju o čemu se tu ustvari radi, sasvim ozbiljno najaviti svome hrvatskom čitateljstvu kako će Nobelovu nagradu za književnost prema predviđanju dobro upućenih britanskih književnih teoretičara i kladioničara dobiti plavooki muškarac u bijelom odijelu, sa crvenim cipelama na nogama. Po svoj prilici laureat će biti Josef Racinger, bivši papa. Bez ikakve šale, što god da je objavljeno u Gvardianu, bit će kopirano i umnoženo po hrvatskim medijima. Izuzetak je, naravno, impresum britanskoga lista, premda se priča da su jedne naše dnevne novine prije nekoliko godina povlačile svoje prvo večernje izdanje jer su, valjda greškom, objavili da im je editor-in-šif Alan Rusbridger. A izuzetak je, govorili smo o tome već, i Guardianov članak o Hrvatskoj po ulasku u Europsku Uniju, nakon kojeg je Goran Radman ukinuo Srećku Horvatu emisiju na televiziji kojom ravna, umjesto da urednicima u Informativnom programu naloži da izvijeste što je to Horvat pisao u Gvardianu. Biva, pobrinuo se da mladiću ostane više vremena za pisanje, umjesto da dangubi po Hrvatskoj televiziji i svojom emisijicom čini ukras njezinu posvemašnjem ustašluku i kara-mraku.

Ali, evo, pojavio se i drugi izuzetak, još i zanimljiviji od prethodnoga. Naime, tiskana je u Gvardianu opsežna kritika engleskoga prijevoda knjige Slavka Goldštajna (Slavka Goldstein) “1941, godina koja se vraća”, objavljenoga u izdanju  Njujork rivju of buks(The New York Review of Books). Autor članka Ričard J. Evans (The New York Review of Books)poznat je svakome, ali doista svakome, tko se bavi poviješću Drugoga svjetskog rata, kao i slučajevima i kampanjama povijesnog revizionizma u proteklih petnaestak godina. Da, to je isti onaj Evans, koji je demontirao antisemitsku i neonacističku bombu, koju je 1993. pod Europu i europsku živu kulturu postavio David Irving, negirajući u svojoj knjizi povijesnu utemeljenost svake tvrdnje o postojanju Holokausta. Nastupivši kao vještak u jednome sudskom procesu, Evans je razotkrio da se Irving bavio krivotvorenjem i izmišljanjem dokumenata, selektivnim citiranjem i drugim, za hrvatske prilike posve normalnim i uobičajenim oblicima naknadnog prilagođavanja stvarnosti potrebama vlastitih znanstvenih zaključaka. U Velikoj Britaniji se takvo što, naprosto, ne smije raditi, i zato u toj zemlji i nije bilo dovoljno za Davida Irvinga reći da je neonacist, nego je njegovu tezu trebalo osporiti, bombu je trebalo stručno demontirati da ona ne bi eksplodirala. Da je Goran Radman na BBC-u ukinuo emisiju Srećka Horvata, morali bismo se vrlo ozbiljno baviti njegovim motivima. Na HTV-u to nije potrebno, jer su motivi toliko očigledni da se već i podrazumijevaju.

I što piše taj strašni Richard J. Evans o Goldštajnovoj knjizi? Najprije, on svojim čitateljima pruža nužan povijesni kontekst Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj, i čini to na besprijekoran način. Knjigu razlaže s razumijevanjem, a onda i s poštovanjem, nalazeći u Goldštajnovom povijesnom i memoarskom uvidu jednu važnu, ali i iznimno rijetku kvalitetu. On ne piše isključivo iz perspektive žrtve, niti analizirajući motive zločinaca, nego o genocidu u Hrvatskoj Goldštajn piše pokušavajući razumjeti motive i žrtava i zločinaca. Pisac je upoznao jedne i druge, živio je i odrastao među njima, tako da, piše Evans, on i “genocidu daje ljudsko lice”. I da, čitajući Goldštajna, mogli smo i sami vidjeti koliko je strahotno to ljudsko lice, koje prepoznajemo razumijevajući motive ubojica.

Mnogo bolje od brojnih hrvatskih čitatelja, naročito onih koji su o knjizi Slavka Goldštajna pogrdno govorili a da je nisu ni pročitali, Evans razumijeva prijelaz na rat iz 1991, i ponavljanje zločina u dva kordunska sela. Na kraju, međutim, kritičar ispisuje i dvije vrlo zanimljive i znakovite primjedbe piscu kojemu je prethodno iskazao poštovanje: Evans misli da se Goldštajn, ipak, nedovoljno bavio odgovornošću Katoličke crkve, kako za ustaški fašistički zločin, tako i za spašavanje poglavnika NDH Ante Pavelića iz antifašističke Europe i za njegov transport u Argentinu. Druga primjedba je da pokazuje možda i preveliku “ljubaznost” prema nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu.

Je li kritičar Gvardiana, povjesničar s Kembridža (Cambridge), tu pogriješio? Je li to, možda, kako bi kazali naši eksperti za hrvatomrsce i hrvatomržnju, arogancija Gordog Albiona i vjekovno englesko neprijateljstvo prema nedužnome, nevinom i malom rodu Hrvata, omiljenom narodu Bogomajke Marije, koji ju je, premda republikanski u duši, proglasio svojom kraljicom? I zašto, uopće, Englezi tako žarko mrze Hrvate? Najprije, Ričard J. Evans nije Englez, nego je Velšanin. Onda, on o povijesti Drugoga svjetskog rata govori i piše s ekspertskog stanovišta i hladno, ali preuzimajući riječi Iana Keršava da je put prema Aušvicu izgrađen mržnjom, a popločan ravnodušnošću. Kako su mu dobro poznati mehanizmi njemačke mržnje i ravnodušnosti, tako Evans dobro poznaje, i naslućuje širinu uloge Katoličke crkve u ustaškoj državi.

Za razliku od njega, Slavko Goldštajn  nije hladni ekspert. Pišući povijest svoje zemlje i svog naraštaja, on piše o sebi i svojoj obitelji. Ali još nešto, od toga važnije, pišući o prošloj Hrvatskoj, onoj iz 1941. i 1991, on piše o vlastitoj sadašnjosti i budućnosti, o svojoj zemlji i zemlji svojih unuka. Na najuzorniji način, Goldštajn nastupa kao patriot, makar i posljednji hrvatski patriot, koji Hrvatskoj otvara put prema katarzi i iskupljenju. Ne zaboravimo ni to – što R. J. Evansu srećom nije poznato – Goldštajn je, zamalo, uspio dovesti velečasnog biskupa Bozanića u Jasenovac. Ali na pola puta se gospodar u grimizu predomislio, pa se okrenuo i požurio nazad na neki sastanak. Nismo to tada htjeli tako interpretirati, ali biskup je okrenuo stražnjicu i jasenovačkom cvijetu i kripti s mrtvim logorašima. Došao je samo da bi pokazao da ne želi doći. Je li to bio Goldštajnov poraz? Jesu li Evansove primjedbe u Gvardianu porazne po čovjeka i pisca? U oba slučaja, odgovor je: ne.

Slavko Goldštajn veliki je hrvatski pisac. Njegova knjiga objavljena je na jednoj od najuglednijih intelektualnih adresa anglosaksonskoga svijeta. Je li porazno po pisca što Hrvati sve to sami od sebe skrivaju? Nije, nego je porazno po njih. Ali i to će se jednom promijeniti, i doći će dan kada ćemo iz Gvardiana prepisati i ono što nas se zaista tiče.

Izvor: Jergovic.com