Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Predsjednik Koalicije udruženja izbjeglica u Srbiji, Mile Šapić, po zanimanju je inženjer tekstila i do početka devedesetih dugo je godina bio zaposlen u Tvornici trikotaže Velebit u Karlovcu. U toj tvornici je prošao sve linije proizvodnje i mjesta od radnika do rukovodioca; volio je svoj posao, putovao i obilazio pogone.
Život je izgledao onakav kakav je trebao biti, a onda je došao rat i Šapić je s porodicom u „Oluji“ protjeran iz rodnog Vrginmosta, a njegova obiteljska kuća spaljena je do temelja. S izbjegličkom kolonom došao je u Beograd i nakon više mjeseci potrage zaposlio se u poduzeću Modna konfekcija – Beograd. Danas je u Koaliciji udruženja izbjeglica značajno angažiran na rješavanju nekih od najbolnijih pitanja ove velike i nesretne grupacije Srba iz Hrvatske.
– Bili ste u Veterniku kraj Novog Sada gdje su obilježene 22 godine od progona oko 220.000 Srba iz Hrvatske nakon vojne akcije „Oluja“. Kakve su vaše impresije s tog skupa?
Bio je to skup na kojem je sudjelovalo nekoliko desetaka hiljada ljudi, ne samo izbjeglica koji su došli iz svih krajeva Srbije, nego i drugih građana. Bio je to skup ljudske solidarnosti i dostojanstvenog sjećanja. Na njemu nije bilo tenzija, ružnih riječi i incidenata i moram reći da je on po svojim porukama i po atmosferi bio potpuno različit od skupova u Hrvatskoj na kojima se slavi „Oluja“. Također, zahvalan sam današnjoj vlasti u Srbiji koja u posljednje tri godine obilježava stradanje Srba u „Oluji“, jer se tog strašnog događaja moramo sjećati, a takvih je obilježavanja na državnom nivou ranijih godina bilo samo od slučaja do slučaja.
– Što mislite o izjavi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je izrazila žaljenje zbog stradanja Srba u „Oluji“ i o izjavi gradonačelnika Knina koji je rekao da će aktivno raditi na tome da se Srbi vrate u Knin?
Pozdravljam ove izjave, mislim da one unose pozitivnu atmosferu u odnose Hrvata i Srba i kamo sreće da izbjeglice u Srbiji čuju više takvih izjava iz Hrvatske. Kada se vraćaju u Hrvatsku da posjete svoja ognjišta, kod mlađih srpskih izbjeglica postoji strah, a kod starijih prisjećanje na Drugi svjetski rat i ustaške zločine. Mislim da mnogima nije stalo do mira na Balkanu, no potrebno nam je da se raščiste računi: da svako prizna svoje zločine i pokloni se žrtvama i stradanjima onih drugih.
– Koliko ima udruženja izbjeglih i prognanih Srba u Republici Srbiji nakon ratova u Jugoslaviji?
Takvih udruženja koje su osnovali prekodrinski Srbi, prognani iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u toku posljednjih ratova, ima oko sto pedeset. Po njihovim nazivima se vidi da se radi o izbjeglicama: Udruženje prognanih i izbjeglih lica iz Hrvatske, Udruženje raseljenih lica, Udruženje Srba iz Hrvatske, pa onda ima udruženja koja su osnovali ljudi iz pojedinih gradova ili općina odakle su protjerani. Ima udruženja koje predstavljaju samo svoje selo, ima i onih koja predstavljaju čitavu regiju, pa tako postoji Zavičajni klub Banijaca, Zavičajni klub Kordunaša, Udruženje Republike Srpske Krajine ili Udruženje Republike Srpske i sva ta udruženja su vezana uz Srbe koji su prognani iz Hrvatske i BiH.
– Kada je Koalicija udruženja izbjeglica u Srbiji osnovana i koje su njezine osnovne djelatnosti?
Koalicija je formirana 2008. kao krovna organizacija izbjegličkih i zavičajnih udruženja s idejom da ih okupimo u jednu cjelinu i s ciljem očuvanja tradicije i običaja tog naroda. Zavičajne večeri, promocije knjiga, tribine i izložbe slikara i vajara, značajan su dio aktivnosti kojim se bave ova udruženja. Nadalje, s pitanjima integracije prognanih Srba u srpsko društvo stalno se bavimo, kao i s pitanjima stanarskih prava i drugih prava u državama iz kojih smo prognani ili izbjegli. U rješavanje takvih pitanja nužno moraju biti uključene države Srbija, Hrvatska, BiH, ali i međunarodna zajednica i predstavnici izbjeglica. U našu krovnu organizaciju pristupilo je u početku 40 udruženja, da bi kasnije taj broj narastao na 70, no neka udruženja su u međuvremenu napustila koaliciju. Mnoga od njih teško mogu opstati, jer su slabo financirana i time postaju pasivna i dolazi do osipanja članstva. Potpuno je drugačija situacija na primjer s onim udruženjima koja imaju velik broj članova, među kojima su i donatori. Takvim malim udruženjima, kojih ima po čitavoj Srbiji, pokušavamo omogućiti da njihovi predstavnici barem dolaze na sastanke. Život izbjegličkih udruženja nije nimalo lak.
– Kako se u Srbiji financiraju udruženja prognanih Srba iz Hrvatske i BiH?
Nema redovnog financiranja, nego se udruženja financiraju kroz projekte i konkurse koje u Srbiji raspisuju Komesarijat za izbeglice, Uprava za dijasporu, Ministarstvo kulture, pokrajinski sekretarijat kulture, gradovi kao što su Niš, Novi Sad ili Beograd, lokalne samouprave i drugi. S jedne strane sva udruženja nisu u mogućnosti pristupiti ovakvim konkursima, a s druge postoje i određena pravila: od Ministarstva kulture sredstva se mogu dobiti jednom godišnje, a kod Komesarijata najviše dva puta. Ima udruženja koje pomažu njihovi članovi i donatori, neki od njih do te mjere da pomažu krajeve iz kojih su izbjeglice došle: u obnovi crkvenih hramova, školskih igrališta, puteva, infrastrukture, lokalnih KUD-ova, sportskih klubova. Donatori pomažu i kulturne večeri izbjegličkih udruženja, na kojima se nešto sredstava prikupi i od ulaznica, tombole…
– Koliko ova udruženja u Srbiji mogu utjecati na statusna prava izbjeglih Srba u Hrvatskoj?
Što se tiče stanarskih prava i povrata imovine, moć udruženja je mala i rezultati su ograničeni. Odgovornost oko ovih pitanja pada i na međunarodnu zajednicu i na Evropsku uniju, što su dozvolili da Hrvatska zatvori poglavlje 27 vezano uz povratak izbjeglih i prognanih i da uđe u EU a da ta i mnoga druga pitanja nisu riješena. Ono što je Hrvatska dozvolila u smislu tzv. stanarskog zbrinjavanja jest da onaj koji je imao određenu imovinu, oštećenu ili potpuno uništenu porodičnu kuću, poslovni prostor i pomoćne dvorišne objekte, ima mogućnost da za tu uništenu imovinu dobije pravo obnove 35 kvadrata, a svi ostali ukućani koji su imali prijavu prebivališta na toj adresi imaju pravo na po deset kvadrata. Tako sam na primjer ja, koji sam imao kuću pored Vrginmosta od 120 kvadrata i koja je u „Oluji“ spaljena, dobio zamjensku kuću od 85 kvadrata, što za šesteročlanu porodicu nije adekvatno, ali smo to prihvatili znajući da ispravnog rješenja nema.
– Kako reintegracija prognanih Srba u Hrvatskoj izgleda u očima onih izbjeglih Srba koji i dalje žive u Srbiji?
Tamnu stranu reintegracije predstavljaju zastrašivanja prilikom povratka, prijetnje, tužbe i hapšenja. Do danas se ne zna tko su oni koji su na popisu osumnjičenih za ratne zločine, a tko se može slobodno vratiti. Drugi problem je zapošljavanje: za Srbe povratnike mogućnosti za zapošljavanje nema, a onda ni za normalan život, školovanje djece, opstanak… Nadalje, hrvatska država je oduzela osamsto hiljada katastarskih parcela zemlje srpskim izbjeglicama koji su vlasnici tih katastarskih parcela, a koje nisu upisane u gruntovnice. To neupisivanje u gruntovne knjige postoji inače još od vremena kada su poljoprivredne zadruge vraćale seljacima zemlju koja je oduvijek bila njihova, a oni su mislili, ako su katastarski upisani kao vlasnici i ako državi plaćaju porez, da je sve u redu. Tako su mom ocu hrvatski propisi oduzeli 30 posto zemlje, iako je bio katastarski vlasnik, obrađivao zemlju i uredno godinama plaćao porez.
– Kakvi su rezultati ukazivanja izbjegličkih organizacija na ovakve probleme?
U Hrvatskoj je za Srbe sagrađeno 50.000 objekata za povratak, ali vratilo se za trećinu manje, a i oni koji su se vratili sada ponovno dolaze u Srbiju jer u Hrvatskoj ne mogu živjeti
Naša udruženja su na sva ta pitanja ukazivala vlastima u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, kao i predstavnicima međunarodne zajednice, godinama. Potpisivale su se peticije na tu temu; postoji udruženje penzionera iz Hrvatske registrirano u Beogradu, koje pokušava zajedno s Koalicijom i drugim udruženjima riješiti problem neisplaćenih i zaostalih penzija penzionerima iz Hrvatske, da ostvare svoja prava koja su im uskraćena. Tu su i one sumnjive agencije koje su prodavale imovinu bez znanja vlasnika, kada su izvršene neadekvatne razmjene po raznoraznim ugovorima. Sve te opstrukcije vidim kao težnju da se što manje Srba vrati u Hrvatsku. Za Srbe je na primjer sagrađeno 50.000 objekata za povratak, ali vratilo se za trećinu manje, a i oni koji su se vratili u Hrvatsku sada ponovno dolaze u Srbiju jer u Hrvatskoj ne mogu živjeti. Prema podacima MUP-a Srbije, oko 350.000 Srba iz Hrvatske uzelo je srpsko državljanstvo, oko 20.000 je onih koji su još u statusu izbjeglica, oko 50.000 je ostalo u Republici Srpskoj, 50.000 ih je otišlo u treće zemlje, što znači da je iz Hrvatske otišlo ukupno blizu 500.000 Srba.
– Dosta ste obilazili izbjeglička naselja. Kakvo je stanje u tim naseljima i kakav je život ljudi u njima?
Integracija izbjeglica u Srbiji nije provedena na zavidnim nivou. Komesarijat za izbeglice formiran je 1992. i tada se krenulo u smještaj izbjeglica s programima i projektima u kojima su ljudi dobivali razne vrste pomoći: jedni su smješteni u kolektivne centre, drugi su naseljeni u napuštene zgrade, a onda se krenulo u program zbrinjavanja kroz dodjelu raznih paketa pomoći. Postoje četiri vida pomoći: dodjela seoskih imanja, pomoć u građevinskom materijalu, dodjela montažnih kuća i gradnja stanova. Do prije nekoliko godina ti paketi pomoći bili su dio međunarodnih donatorskih sredstava koja su dodjeljivale vlade stranih država. Gradile su se kuće po sistemu „ključ u ruke“ a neki su, po principu tzv. samogradnje, dobivali građevinski materijal i novac da plate majstore. Međutim, mnogi su postali socijalni slučajevi jer lokalne samouprave, koje su pomagale te projekte, nisu izgradile egzistencijalnu infrastrukturu za te ljude; lokalne fabrike su ostale napuštene, a ljudi nisu imali gdje da nađu posao jer su živjeli na lokacijama udaljenim od većih gradova i bez pravih uslova za život.
– Postoji i problem otkupa vlasničkog prava?
