MILAN BULUT – ČAKAR

Ovo je kratka priča o mom prađedu Milanu Bulutu Čakaru čije ime nosim. Prađed Milan se rodio daleke 1888. godine u Bulutovoj mahali u porodici Nikole Buluta i Naste Mihić (Kozice) koji je imao Milana, Lazara, Koju, Darinku, Milicu i Olgu. Čukunbaba Nasta (75) je živa bačena u Šurmanačku jamu u avgustovskom pokolju sa još 139 Buluta.

Prađed se oženio neposredno pred početak Balkanskih ratova i oslobođenja od Otomanske imperiije. Oženio je Stanu Veraju iz Klepaca i sa njom dobio kćeri Radojku (moja baba), Darinku i blizance Rista i Miroslava. Početkom Prvog svjetskog rata je mobilisan u austrougarsku vojsku 1914. godine. Predao se srpskoj vojsci 1915. godine i sa njom prešao Albaniju da bi završio na grčkom Krfu. Nakon završetka rata (1919) je bio žandarm na Divinu jer se čekalo smirivanje situacije u Crnoj Gori (Božićna pobuna u okolini Nikšića). Kao solunski dobrovoljac, dobio je kolonizaciju i zemlju u Ruskom Selu kod Kikinde i sa suprugom Stanom, kćerkom Radojkom i blizancima Ristom i Miroslavom se odseljava tamo 1922. godine. Kćer Darinka se rodila u Ruskom Selu. Prababa Stana je 1926. godine stradala zato što je izujedao i pokidao njemački ovčar kada je otišla po mlijeko u jednu mađarsku kuću. Odmah 1927. godine prađed se ženi Ličankom Milicom Glumičić sa kojom je dobio sina Mladena i kćeri Vidosavu i Desanku. Baba Radojka je pričala da je poumiralo nekoliko male djece ali da se ne sjeća imena. Tokom Drugog svjetskog rata prađed je polako počeo da kopni jer su u Prebilovcima pobijeni njegovi najmiliji. Brata mu Novice žena Mileva Šotra (Kozice) sa kćerima Milenom i Ksenijom i unukom Ljiljanom je bačena živa u jamu na Bivolju Brdu, brata mu Lazara Čole žena Mileva Šakota (Kozice) sa kćerima Olgom, Bosom, Kosom, Radojkom i Danicom je živa bačena u Šurmanačku jamu, sestra mu Milica Suhić sa djecom i nevjestama je takođe bačena živa u Šurmanačku jamu. Poslije Drugog svjetskog rata umiru mu kćeri Vidosava (1951) i Desanka (1947) i prađed to nije mogao izdržati. Umro je 1951. godine u bolu i tuzi za svojima u Hercegovini i kćerima. Srce je jednostavno prepuklo.

Iza prađeda Milana su ostali mnogobrojni potomci među kojima sam i ja. Da li na žalost ili sramotu, ovi mlađi ne znaju ništa o svojih hercegovačkim korijenima niti su baš pretjerano zainteresovani da znaju. Kada su se nadvili crni oblaci zla nad Prebilovcima početkom 90-tih, baba Bulutuša me je kao dijete zavjetovala riječima: „Sine, otiđi jednoga dana u Prebilovce da vidiš gdje sam rođena.“. Taj zavjet sam ispunio 2008. godine. Baba Radojka je dočekala duboku starost i umrla je 1995. godine na Vrače. Dok gazim prebilovačko tlo, često se sjetim njenog zavjeta i pitam se da li me tada posmatra sa neba.

Milan Grujić