Marija Milić: Zašto Banjaluci noćas nije trebao vatromet

„Ponovo je trpeo od gladi. Želudac je sam sebe vario… Sanjao je krofne. Vruće krofne. Ništa drugo, samo to. Čak ni tanjir na kome su. Jedan dug, veliki san o vrućim krofnama, o njihovom osvetljenom, žutom, zračnom obliku, okruženom nekim oreolom, o njihovom mirisu, o žudnji da i unutrašnjošću usta oseti njihov ukus… Gubio je svest nekoliko puta u toku tog dana… Čarape su mu se toliko bile raspale, a parčad od njih se tako usađivala u meso, da ih je morao odbaciti. Iščupao je postavu džepova na odelu i njom je obavio stopala…“

Ovo je odlomak iz romana „Dan šesti“, Rastka Petrovića koji je kao šesnaestogodišnji dječak sa srpskom vojskom prešao Albaniju. Stradanja najmlađih u tadašnjim izbjegličkim kolonama bila su najpotresnija.

To je bilo prije sto godina. Tačno je jedan vijek prošao otkako se izmučena srpska vojska iskrcala na Krf. Pobjegla i sa sobom ponijela državu. I tačno toliko otkako su hiljade izmučenih, ispaćenih i polumrtvih Srba, kojima poslije iscrpljujućeg pješačenja po hladnoći više nije bilo medicinske pomoći prebačeni na ostrvo Vido da umru sami. Na kamarama. Jedni na drugima. Otkako su bačeni u Plavu grobnicu. U savršeno, predivno, mirno, bistro plavo Jonsko more. More koje je kod ostrva progutalo hiljade Srba. Koji su plutali jedni na drugima i kojima bližnji tada nisu mogli ni svijeću da zapale.

Kasnije su, gle čuda, isti ti Srbi, iznureni i preponosni, proglašeni izdajnicima. Jer su u fotelje došli oni kojima se nije sviđalo to što su ponijeli Albansku spomenicu. Koji nisu, kao i svaki olaki etiketaš, poštovali muku i patnju srpskog naroda.

Noćas je u Banjaluci bio vatromet. U noći između 4. i 5. avgusta, kada su prije samo 21 godinu neki drugi izmučeni dječaci i djevojčice sanjali krofne na Petrovačkoj cesti. Oni koji su na zvjerski način ostali bez roditelja, bez djetinjstva, bez ičega. Neki na traktoru, neki pješaci. Kao i dječak u planinama Albanije.

Ne krivi niko normalan organizatore festivala. Kao što niko ne krivi ni narod. Nije njihovo da i o tome brinu.

Sto godina je baš malo. Ne bi čovjek znao koliko teških uzdaha nosi u grudima. I, kad smo već kod muzike, ne bi čovjek znao da i uz „Tamo daleko“, po povratku sa ostrva Vido, suze stvarno i naglo, na ljetnom morskom brodiću i laganom jonskom vjetru ispod sunčanih naočala istinski mogu da krenu same.

I stvarno ne bi znao koliko možeš da budeš ljut na svoj narod. Dok ne odeš do Plave grobnice. I dok na godišnjicu „Oluje“ i odlično izvedenog smrtnog uvoda u „Maestral“ ne vidiš vatromet na banjalučkom nebu.

Danas se na malom ostrvu Vido preko puta Krfa uz grčku vijori srpska zastava. Samo cvrčci narušavaju smrtni smiraj. I poneki neupućeni kupač, Nijemac ili Šveđanin, nikada Grk, naruše savršeno jezivi mir.

Danas je tamo mauzolej srpskim žrtvama, sa ispisanim imenima onih koji su se napatili da srpstvo i srpska država danas postoje. Čovjek koji je najzaslužniji za mauzolej i sjećanje na patnju, kustos Srpske kuće (Muzej Srbi na Krfu 1916-1918) Ljubomir Saramandić, kaže da dolazak srpskih turista na ovo mjesto danas jeste svojevrsno hodočašće. I ljut je i možda malčice više razočaran što Srbi prosvjetari ni sa jedne strane Drine, umjesto u Italiju, Francusku i Španiju, ne šalju djecu na ekskurzije na Krf.

Plaši se da ćemo zaboraviti. I da će nam se zato ponoviti.

Mnogo je, kaže, razloga da Srbi osjećaju ponos. I da žale što sudbina onih koji su nazaslužniji za to osjećanje nije bila u skladu sa njihovom žrtvom.

Eto zašto, između ostalog, Banjaluci u noći između 4. i 5. avgusta nije trebao vatromet.

Izvor: FRONTAL