Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Kroz Sloveniju smo putovali danima, zapisao je u svom svedočanstvu Radojica Vujačić
Izbeglički logor u Vetrini maja ili juna 1945. godine
– Kroz Sloveniju smo putovali danima, zapisao je u svom svedočanstvu Radojica Vujačić. Negdje brže, nekad sporije, stalno očekujući partizanske zasjede. U nastojanju da skratimo put do saveznika, do austrijske granice, kretali smo se obično cestama, ali i seoskim putevima, raznim prečicama gdje je to bilo moguće, preko brežuljaka, brdovitih terena, pa i sasvim strmih prevoja kao što su Kamniške Alpe… Vozila su bila pretrpana, na njima su sjedjela djeca, starci, bio je tu namještaj, hrana… Pored vozila su hodali muškarci, naoružani, bez oružja, djeca, žene, ranjenici. Hodali su u grupama, parovima, pojedinačno. Bilo je tu ustaša, domobrana, slovenačkih domobrana, rupnikovaca, četnika, Njemaca. Njemački vojnici su se izdvajali od ostalih, jer su zadržali izvjestan red i disciplinu u kretanju i ponašanju. Povremeno su prolazila teška vozila s topovima, vojničkim kazanima, prikolicama. Dizala se tada velika prašina. Svi smo izgledali kao ljudi koji lebde, obavijeni sivim oblakom, pa ih čas vidite, čas ne vidite. Ljudi su hodali, padali, ostajali ispod drveća, opet se dizali. Bili su to ljudi sjenke…
Pored prašnjavih drumova, tih dana su i sahrane bile česte. Obavljali su ih sapatnici iz kolone, na brzinu, tek da kosture koji su dugo hodali i umirali tu nadomak toliko žuđenog susreta sa saveznicima, koji jedino Englezi nisu planirali, ne bi vuci rastrzali. I da jednoga dana potomcima došapne onaj ko preživi: tu kraj tog i tog druma, ispod onog brda je otprilike zauvijek ostao tvoj djed, otac, stric, brat.
U Austriju će, u toliko žuđenoj namjeri da se sretnu sa saveznicima, u prvom redu Englezima, u tadašnjoj britanskoj okupacionoj zoni, poći i poveća kolona četnika, ali i izbjeglica bez oružja. Tačan broj nikada nije utvrđen, odnosno javno saopšten, kao uostalom ni kada su u pitanju ostali odstupnici, koji će zauvijek ostati u šumama Koruške, Italije i naročito Slovenije. O njihovoj masovnoj likvidaciji vlasti druge Jugoslavije nisu ostavile tragova, a ako ih i ima, još uvijek čame u dobro skrivenim ladicama nekadašnjih udbaških arhiva. Na drugoj strani, porodice stradalnih na putu beznađa nikako da daju precizne i sveobuhvatne podatke o svojima koji su tražili spas na Zapadu tog zlog proljeća 1945. godine. Prema nekim autorima, oko 1.500 onih koji su odstupili iz Crne Gore našlo se na tlu Austrije, drugi, manje pouzdani izvori kažu da ih je bilo više od 1.000. Po iskazima pojedinaca koji su preživjeli pakao Austrije i Slovenije bilo ih je mnogo više – od 7.000 do 10.000. U Austriji se tog proljeća našlo, po nekim autorima i oko 5.000 četnika iz Srbije. I ovdje se navode različiti podaci (opet od pojedinaca koji su preživjeli), pa se ide do cifre od 15.000 srbijanskih četnika i izbjeglica. Najviše je bilo, pak, hrvatskih ustaša i domobrana, kao i dobar dio slovenačkih nacionalista i antikomunista.
– Nastavljamo put – piše o tim davnim danima, tog proljeća golobradi Radojica Vujačić, koji će pri kraju dalekog puta pronaći oca kojega je privremeno izgubio. – Opet smo na cesti. Nakon dva sata hoda nailazimo na veliku travnatu zaravan. Po sredini je cesta kojom i dalje hodaju vojnici, izbjeglice, zaprege i razni automobili. Okolo po zaravni stotine ljudi se odmara. Čujem riječi: prešli smo u Austriju.
Misleći valjda da su konačno na sigurnom, ljudi su bili malo opušteniji, smireniji, življi… U takvoj, znatno boljoj atmosferi od one koja je vladala prethodnih dana i nedjelja pronosile su se razne glasine: jedni su govorili da slijedi prebacivanje u Italiju, drugi su označavali Njemačku kao trajnije odredište, treći su sebe vidjeli u Americi. Neki su, pak, očekivali i kralja Petra lično, tu negdje u Austriji, dok su mu drugi “zabranjivali” povratak u zemlju jer se on školovao u Engleskoj, pa o “Srbima ne zna ništa”, a na kraju je tražio “da se Kraljevska vojska u otadžbini priključi Titovoj”.
ČETNICI I DOMOBRANI
BORIVOJE M. Karapandžić u svojoj knjizi “Jugoslovensko krvavo proljeće 1945” kaže da se glavnina četnika Crne Gore, Boke i Sandžaka povukla sa hrvatskim domobranskim snagama koje su “pod borbom” stigle u Pliberk (Blajburg) i zauzele celu Pliberšku dolinu. Tu je, navodi ovaj autor, bilo oko 200.000 Hrvata, ali i četnička glavnina koju su predvodili zamjenik poginulog vojvode Pavla Đurišića, major Vaso Vukčević, član Nacionalnog komiteta Risto Jojić i dr Nikola Jorgović, advokat sa Cetinja.
S takvim i sličnim pričama za odstupnicima su ostajali kilometri nekada moćne monarhije čiji je fašistički izdanak Adolf Hitler upravo izgubio najkrvaviji rat koji je ikada poveden u svijetu. Ubrzo će doći do željenog susreta sa Englezima, kojega je ovako vidio Radojica Vujačić:
– Ispod nas široka, pjeskovita zaravan, a iza nje valoviti, travnati prostor se postepeno uzdiže prema horizontu. Na kraju zaravni uočavamo tri-četiri tenka i više kamiona i džipova maslinaste boje. Tu u blizini su i nekolike grupe vojnika. Ulaz u taj prostor odvija se u četiri prolaza. Na krajnjem, lijevo, ulaze vozila, a ostali ulazi, prema našoj desnoj strani, namijenjeni su za kolone i grupe naoružanih vojnika. S naše desne strane, na samom prolazu, stoji po jedan vojnik koji prihvata njihovo oružje. Vojnik u engleskoj uniformi uzima pušku. Desnom rukom obuhvata stolicu od puške, a lijevom, negdje po sredini i uz jak zamah pušku izbacuje na veliku gomilu najraznovrsnijeg oružja… Sve se to odvija bez riječi, rutinski. Tu, na tim travnatim prostorima, na izvjesnoj udaljenosti od Klagenfurta ili Celovca, kako ga Slovenci nazivaju, boravili smo čitavo vrijeme do povratka u Jugoslaviju. Naša grupa je pošla naprijed, još otprilike jedan kilometar. Oko nas su se ulogorili uglavnom crnogorski četnici, ali je tu bilo u manjem broju i grupa iz Srbije, Bosne, Hercegovine… Vijesti koje su pojedinci prenosili, a to je bio jedini izvor informacija, bile su pretežno rekla-kazala. Najčešće, a i najsigurnije informacije su da nas saveznici otpremaju u sjevernu Italiju, zatim da dio ide u Sjedinjene Države, dio u Kanadu, Australiju. Nesigurne informacije su da nas prebacuju u Meksiko, odnosno Argentinu, zatim u Maroko i Južnu Afriku. Informacija koja je djelovala šokantno, a koju je malo ko ozbiljno prihvatio, jeste da nas Englezi u dogovoru s Titom, vraćaju u Jugoslaviju. Obrazovaniji ljudi iznalazili su bezbroj razloga da je ta zamisao, ideja, vijest, nemoguća. Takav postupak sa ljudima koji su im se predali, koje su razoružali, bio bi nepojmiv i za najprimitivnije narode i države, a ne za Englesku čiju kulturu i tradiciju prožima poštovanje prema prijateljskim narodima, posebno prema ljudima u nevolji. Naša kraljevska kuća ima krvne veze sa engleskom kraljevskom kućom, što je osobito bitan činilac u našim odnosima. Mi smo sa Englezima tradicionalno prijatelji i saborci i u Prvom svjetskom ratu, a oni svakako poštuju obaveze prema tim narodima i državama. Tako je ova vijest brzo prestala da bude predmet ozbiljnih razgovora. Prijatelji i saborci su dolazili kod oca na razgovor. Neki su se vraćali rasterećeni i ubijeđeni da o izručenju Titu nema ni govora, u što je otac čvrsto vjerovao. Drugi su odlazili ćuteći, crv sumnje je upravo otvarao takvu mogućnost.
Piše: Savo Gregović
Sutra: Kobni zaokret Engleza
Izvor: NOVOSTI
Vezane vijesti:
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine I
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine II
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine III
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine IV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine V
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine IX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine X
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXIII
