Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

LJUDI BEZ MRLJE

Datum objave: ponedeljak, 13 februara, 2012
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Ćirilica
Ljeta 1990. godine, kad je u livanjskom kraju zamajac međunacionalnih
netrpeljivosti i raskola počeo ponovo uzimati zalet i hvatati maha, kad su po
zidovima i raskrsnicama počeli osvitati ustašoidni grafiti i zlokobne poruke,
kad su počela skrnavljenja spomenika, naročito onih na mjestima gdje je
četrdeset i devet godina ranije zemlja ogrezla u srpskoj krvi, u sarajevskom
„Oslobođenju” je bljesnuo zapis livanjskog dopisnika Svetozara Ljuboja.
Stari i prekaljeni novinar, čovjek koji je kao dječak u Livnu preživio sve
strahote ustaških klanja i samo pukim slučajem, zahvaljujući dobrotvorima druge
vjere, ostao živ, osjetio je da je trenutak za vapaj, za apel da se krvavi
ratni noževi, kame i handžari vrate u korice i kanije, da na njih zanavijek rđa
počine. Osjetio je da je trenutak za podsjećanje na dobre i plemenite ljude, na
one koji ljude nijesu dijelili po kapama i nijesu ih mjerili peđu no pameću. Na
ljude koji nijesu gledali kako se ko krsti niti drugovjerca držali za zlotvora
samo zato što je drugovjerac:
„Na livanjskom obzorju, u ljeto 1941. godine, dogodio se krvavi obračun sa nedužnim
ljudima, samo zato što su bili srpske nacionalnosti i pravoslavne
vjeroispovijesti — piše Ljuboja. – Stradali su tokom i neposredno poslieje rata
i nevini ljudi hrvatske i muslimanske nacionalnosti. Zla sudbina, eto, ne
mimoilazi ničije pravednike.
U tegobnim uslovima ratne kataklizme bilo je u Livnu ljudi koji su svojim
dostojanstvenim ponašanjem dokazali da zlo nije ukorijenjeno u prirodi nijednog
naroda.
Pokojni Božo Sučić i njegova, takođe pokojna, supruga Ana, bili su skromni i
pošteni žitelji prigradskog kutka, nadomak Livna, koji se od njihovog
doseljavanja u ovu oazu zove Sučića Hrasti. Najbliže komšije njihove obitelji
bili su i tada i sada srpske porodice Jove i Stojana Gradine.
Kad je započeo krvavi pir i pogrom nedužnih ljudi, Božo Sučić i njegov najbliži
rođak Anto, hrabro su se stavili u zaštitu svojih susjeda.

 

Livno-Livno

Livno-Livno

 
Detalje je suvišno prepričavati jer bi to oduzelo previše prostora na
ograničenom novinskom papiru, ali je ostala zauvijek predivna uspomena na
Sučiće. Gradinama tokom rata nije falila ni dlaka s glave.
U ljeto 1944. godine, kad su pripadnici ozloglašene ustaške milicije poveli
Vladu Gradinu, Stojanovog sina, da mu na zvjerski način presude, Ana Sučić je
zasula kamenicama razbojnike i, nazivajući ih najpogrdnijim imenima, otela iz
zlikovačkih kandži čovjeka već osuđenog na smrt.
Sa pijetetom se — piše dalje Ljuboja — u Livnu i dan-danas govori o Rahmi
Halapiću i Mehi Ćati, čestitim i poštenim građanima, koji su tragediju ljudi
druge nacionalnosti, doživljavali kao svoju i nesreću vlastitih porodica.
Bilo je, naravno, još ljudi koji su svoju moralnu čistotu i najljepše vrline
mogli da izražavaju jedino upozorenjima za spasavnje i iskrenom tugom za
stradalim komšijama i prijateljima.
Niko se od ovih i ovakvih časnih ljudi iz Livna, kada su se mnogi prsili
rodoljubljem, nije kasnije hvalisao svojim dobročinstvom. Zlobnici su im
potajno podmetali da su ovako postupali da se ne bi, tobože, zamjerili onima
koji su odobravali zločine.
Istina je, srećom, drukčija. Pošteni ljudi su bili duboko uvjereni da ne treba
na glas da se diče onim što je dužnost svakog čovjeka.

 

Livno-Livno

Autor
knjige sa Svetom Ljubojom i popom Mirkom Jamedžijom pred kućom Boškovića u
Rujanima po povratku sa jame Ravni Dolac 8.juna 1991.

 
Kad neko nema mrlje na savjesti, on će uvijek, bez obzira na to u kojem se
vremenu zateče, ostati — čovjek. Ne tako davno umrla je u dubokoj starosti Ana
Sučić, supruga Boža Sučića. Na čelu pogrebne povorke, zajedno sa katoličkim
svećenikom, bili su i pravoslavni pop i muslimanski hodža“ — ističe na kraju
Svetozar Ljuboja.
Zanimljivo je, inače, da je i sestra Boža Sučića, Kata Vrdoljak, koja je takođe
doživjela duboku starost (umrla je u devedeset devetoj godini), poput snahe Ane
za života ostavila ovakav amanet:
„Kad umrem, ako ne bude katoličkog svećenika, dovedite mi pravoslavnog
sveštenika da me sahrani…“

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top