Kontinuitet genocidnog razmišljanja

Reagovanja i komentari na nedavni tekst „Koreni genocida: Ante Starčević i hrvatska genocidna misao“ bili su raznovrsni i zanimljivi. Način kako je ovaj čitalac doživeo temu je tipičan:

„Pročitao sam na FSK tekst o Anti Starčeviću. Nevjerovatno je koliko malo se Srbi bave ovim hrvatskim ideologom i rasistom. Posebno je nevjerovatno da se niko nije zapitao, prije formiranja zajedničke države, sa kim mi to namjeravamo da pravimo državu? 

Ako mi dozvoljavate nekoliko interesantnih detalja. Majka Ante Stračevića se zvala Milica!? Po majci Srbin, po ocu Hrvat. Nije ovo jedinstven slučaj u Hrvata. Drugi takav slučaj je ‘blaženik’ iz Banje Luke Ivan Merc. Njegova majka je mađarska Jevrejka, a otac Austrijanac. Drugi ‘znameniti’ banjalučanin je Feliks Niedžielski. Njegova majka je bila Georgina Slavnić, Srpkinja iz Varaždina koja se udala za Poljaka Antona Nikodema. Feliks je bio jedno vrijeme na čelu Hrvatskih križara čiji je ideolog bio Merc!? Georgina Slavnić je sahranjena na banjalučkom katoličkom groblju Sv. Marko, u porodičnoj grobnici Salopek. Feliks Niedžielski je poslije rata obješen u Boriku, zajedno sa Viktorom Gutićem, jer je od 1943. ‘obnašao’ dužnost šefa ustaške mladeži u Banjoj Luci. Pored ovih primjera i Josip Frank je bio Jevrejin ‘podrijetlom’ i tvorac frankovačko-ustaške ideologije.

Rasističko-antisemitski komentari poslije smrti Slavka Goldštajna nam govore da pokojni Slavko nije bio na liniji ‘idealnog hrvatstva’ koje je značilo da svako ko zastupa ultraradikalne ideje vještačke nacije i države, projektovane u Vatikanu, i oseća se Hrvatom je prihvatljiv, bez obzira da li etnički pripada, djelimično ili potpuno, ‘Pasmini Salvoserbskoj po Hervatskoj’ – čak dapače!

Pročitao sam ovaj užasni rasistički pamflet koji za naslov ima ‘Pasmina Salvoserbska po Hervatskoj’ i bio sam šokiran količinom mržnje na stranicama ove ‘knjige’. Pored onoga što ste već naveli, u ovoj ‘knjizi’ stoji da su Srbi ‘Skitska kopilad, narod robova . . .’

Ništa odvratnije nisam bilo gdje pročitao da je rečeno o bilo kom narodu, čak ni u Hitlerovom nečuvenom ‘Majn kampfu’. Ogavno! 

Ostaje još jednom zapitanost – zašto smo pravili državu sa onima čiji je ‘otac nacije’ gori i od Adolfa Hilera? 

I za kraj ću navesti ‘stihove’ ‘velikog’ hrvatskog pisca Miroslava Fridriha Krleže koje sam pročitao u jednoj sličnoj ‘knjizi’ iz vremena Velikog rata i imao sam je u rukama u antikvarijatu u Knez Mihajlovoj ali nažalost je nisam tada kupio. 

Kiša pada, Srbija propada,

Vjetar piri, Hrvatska se širi,

Hrvatska se širi, Hrvatska se širi. 

Kako ‘poetično’ i ‘domoljubivo’ rečeno iz usta kandidata za Nobelovu nagradu za književnost i perjanice i intelektualne ‘gromade’ jugo-komunista. Dobro smo mi i prošli, kako smo radili!“

Bilo bi vrlo teško osporiti  navedene uvide ovog čitaoca. Glavna misao koja provejava kroz njegov komentar je to da su Starčevićevi stavovi suštinski oblikovali odnos Hrvata prema Srbima, i to ne pojedinaca nego na najširoj društvenoj osnovi. Ta činjenica zaista jeste dovoljna da dovede u pitanje mudrost formiranja zajednice bilo kakve vrste sa narodom čija elita i kritična masa razmišljaju na takav način.

Utvrditi značaj Starčevićevog učenja za Hrvate nije nimalo teško.

Pre svega imamo potvrdu iz pera najistaknutijeg savremenog hrvatskog književnika Miroslava Krleže (autora gore navedenih zluradih stihova) da Ante Starčević, sa učenjem koje mu je bilo svojstveno, nije bilo kakva figura u hrvatskom nacionalnom panteonu, nego njegova „najlucidnija glava“:

„I koliko god to paradoksalno izgledalo, ipak je istina: najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije, jeste glava staroga Anta Starčevića.“ [1]

Ante Pavelić, poglavar hrvatske države između 1941. i 1945, dao je bezbroj izjava odanosti Starčeviću i njegovim idejama. Dovoljno je navesti nekoliko karakterističnih:

„Tragedija naše zemlje, čir u njenoj utrobi jeste srbstvo. Ono je uvijek služilo protiv hrvatskom narodu i u Austro-Ugarskoj monarhiji, kao i sada partizanima i četnicima, Talijanima i Niemcima. Samo je Starčevićanstvo nosilac Hrvatstva i prema tome proti Srbstvu. Starčevićanstvo je rasna stvar, i samo ono nosi Hrvatstvo kao državnu misao.“ [2]

Iz Pavelićeve otvorene izjave vidi se, ne može biti bolje, koliko je — po mišljenju ustaškog šefa — genocidna politika njegove države bila nadahnuta Starčevićevom mišlju, čiji rasistički karakter Pavelić i ne pokušava da zabašuri.

Drugi hrvatski velikani su se izražavali o Starčeviću sa podjednakim, čak i većim oduševljenjem. Rasistički ideolog, i pronalazač teorije o gotskom poreklu Hrvata, fra Herubin Šegvić, u jednom trenutku ushita, rekao je za Starčevića da je to „najveći velikan svijeta.“ [3]

I jedan drugi hrvatski rasistički filosof, Stjepan Buć, dao je oduška svome divljenju prema Anti Starčeviću time što ga je pohvalio kao „pretječu Hitlerove rasne ideje.“ [4]

Potpunu integrisanost Starčevićevih ideja sa najnižim zajedničkim imeniteljem razmišljanja u hrvatskom društvu možemo pokazati navodeći sledeća dva rečita primera. Pre svega, poruku koju je Ante Pavelić uputio Srbima na teritoriji koju je kontrolisala NDH 23. novembra 1941:

„Meni je bilo jasno da se sa molitvenikom u ruci ne može boriti protiv razbojnika i zato sam poveo pokret s odlukom, da se na ljutu ranu metne i ljuta trava (…). Nećemo dopustiti, da i dalje u našem narodu živi otrov i korov, da i dalje zagušuje hrvatski narod i njegov život…“ [5]

Podudarnost između pojmova i rečnika kojima se Pavelić služi i njihovog idejnog prototipa kod Ante Starčevića isuviše je očigledna da bi je trebalo posebno isticati.

Prihvatljivost Starčevićevih ideja u hrvatskom društvu, u okvirima mnogo širim od ustaškog pokreta, može se ceniti i po sledećem primeru. To je pisanje lista prvaka Hrvatske seljačke stranke, Stjepana Radića, u broju od 22. septembra 1914. godine, dakle dok je još bio u toku prvi Poćorekov napad posle austrougarske objave rata Srbiji, gde se iznosi stav da su „Srbi u Hrvatskoj Cigani, Vlasi i bog zna što, koji su s turskog koca utekli nama. Srbi su, dakle, Vlaški nakot zrio za sjekiru (…) Oni su smet i svrbež na tijelu hrvatskog naroda.“

Tako ih kvalifikuje glasilo HSS, najveće (kako bi se danas reklo, mainsteam) hrvatske političke stranke pod Austrougarskom, koja je to isto bila i u Kraljevini Jugoslaviji. Predstavnici te stranke sedeli su u skoro svim međuratnim jugoslovenskim vladama, a takođe i u izbegličkoj vladi u Londonu.

Dakle, i kod Stjepana Radića, drugog istaknutog masovnog političkog vođe hrvatskog naroda prve dve decenije dvadesetog veka, nailazimo na stil izražavanja koji bez greške upućuje na arhetipsku retoriku Ante Starčevića. Što se tiče zadnjeg hrvatskog vođe od značaja, Franje Tuđmana, dovoljno je navesti njegovu izjavu da se svaki dan, kada se probudi, zahvaljuje Bogu što mu supruga nije „ni Židovka ni Srpkinja.“ Treba li još dokaza za trijumf Starčevićeve primitivne misli u najširim i najdubljim slojevima hrvatskog društva?

Sada se možemo vratiti umesnom pitanju koje postavlja  naš čitalac na početku ovoga teksta: da li su Srbi bili svesni s kime su nameravali da prave zajedničku državu? Podrazumeva se da u svakoj sredini ima ostrašćenih pojedinaca sa ekscentričnim stavovima. Međutim, u Hrvata Ante Starčević i njegovo učenje nisu ekscentrična iznimka, nego glavni tok. Razlike u mentalitetu i moralnom profilu dva naroda ne mogu biti izrazitije i samim tim gotovo da isključuju mogućnost zajedničkog državotvornog projekta.

Kada su Hrvati bili na vrhuncu moći, oni su u svojoj prvoj kvazi-nezavisnoj državi posle hiljadu godina — izvršili pokolj kojega su se gnušali njihovi nemački i italijanski saveznici. Kada su Srbi dostigli vrhunac svoje moći, oni su dali Dušanov zakonik. Kada su se Hrvati nalazili pred neprijateljem koji je bio jači od njih, oni su se pod Kolomanom sramno predali i prihvatili ropstvo koje je trajalo hiljadu godina. Na Kosovu, Srbi su se borili za uzvišene moralne vrednosti oličene u Krstu i Slobodi. Kada su Hrvati birali osobu da simbolički predstavlja njihove težnje i vrednosti, oni su izabrali genocidnog ideologa Antu Starčevića. Srbi su izabrali svetitelja Savu. 

Ova prosta poređenja ubedljivije od svih akademskih argumenata i disertacija govore o mogućnosti zajednice između ova dva naroda.

Čovek koga Hrvati smatraju najuzvišenijim primerom duhovnosti i svetačkog morala kojeg je hrvatska sredina iznedrila u dvadesetom veku, Alojzije Stepinac, bio je barem delimično u pravu kada je u svoj privatni dnevnik uneo sledeće nedvosmisleno starčevićanske refleksije:

„Sve u svemu, Hrvati i Srbi su dva svijeta, Sjeverni i Južni pol, koji se nikada ne mogu sresti, osim jednim Božijim čudom. Šizma je najveće prokletstvo Evrope, skoro još veće od protestantizma. Tu nema ni morala, ni principa, ni istine, ni pravde, ni iskrenosti…“ [6]

U pravu je takođe i g. Vladimir Umeljić kada ovakav način izražavanja jednog tada još uvek potencijalnog kandidata za čin hrišćanskog sveca komentariše na sledeći način:

„Ovo pismeno svedočanstvo hrvatskog katoličkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koje paušalno dehumanizuje Srbe odričući im sve humanističke prerogative i vrednosti, i proglašavajući ih iz tog razloga antipodima Hrvata, poseduje istu zlokobnu težinu kao i već citirano pismeno svedočanstvo kardinala Pačelija (potonjeg ‘ratnog pape’ Pija XII), koje difamira i dehumanizuje Jevreje.“  [7]

____________

Uputnice:

[1] Ante Kadić, „Matoš i Krleža o Starčeviću,“ Hrvatska revija, 1973, str. 522.

[2] Jere Jareb, „Bilješke sa sjednica poglavnikovog vijeća, 1943 – 1945,“ Hrvatska revija, jubilarni zbornik, 1976, str. 161.

[3] Ante Kadić, op. cit., str. 527.

[4] Ibid.

[5] „Ustaša: Vjesnik hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta“, Zagreb, 23. novembar 1941; izvor: Dinko Davidov, „Totalni genocid: Nezavisna država Hrvatska 1941−1945“, Beograd 2013, str. 181.

[6]  A. Stepinac, Dnevnik IV, str. 176, SUP SRH, Zagreb.

[7]  www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/sveti-alojzije-stepinats-srbi-i-episkop-jovan-ulibrk/

Autor: Stefan Karganović

Izvor: Fond strateške kulture

Vezane vijesti:

Stefan Karganović: Posao prof. Škulića je završen ili Đavo …

Frankovačka ideologija od Ante Starčevića do danas | Jadovno …

Koreni genocida. Ante Starčević i hrvatska genocidna misao …