KO NIJE ZA SAMOSTALNOST – NIJE NI ZA ŽIVOT /1/

Svugdje u svijetu zločinci su sa one strane brave, samo su u BiH, nažalost, još na slobodi. I što je još gore, mnogi od njih se nalaze na uglednim mjestima u politici i privredi u Federaciji BiH. Oni su u Sarajevu pod zaštitom bošnjačkog političkog vrha i državnog aparata.

Posredstvom televizijskih kamera svijet je vidio stravičnu sliku ubijenih ljudi i zapaljenih leševa na Skenderiji 2. maja 1992. godine. Ipak, uprkos svim svjedočenjima, Sud u Londonu je „u nedostatku dokaza“ oslobodilo Ejupa Ganića. Zbog istih razloga bečko Tužilaštvo oslobodilo je Jovu Divjaka.

Kao da 42 ubijena oficira i vojnika, 107 ranjenih i 207 zarobljenih u toj zasjedi – nisu nikav dokaz?! Ti ljudi su povjerovali u riječ predsjednika krnjeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, koji je obećao sigurnu evakuaciju Komande Druge vojne oblasti iz Sarajeva.

Iako se pouzdano zna ko su oni koji su tada u krv zamočili ruke do lakata, taj zločin se krije, a dvadeset godina sistematski se uništavaju materijalni dokazi zločina. Čini se da je tome doprinijela i sama JNA, koja ništa nije učinila da se počinioci tih zločina izvedu pred lice pravde.

Poginuli su pali u zaborav, dokazi o zločinu su sakriveni ili uništeni, ali zločin je ostao.

Zločini nad sarajevskim Srbima kao uvod u „Dobrovoljačku ulicu“ i antisrpska histerija napravili su pogodno tlo za sve užase koji su se se kasnije dešavali.

Zločinci su postajali heroji u Sarajevu: recimo, Ramiz Delalić – koji je ubio srpskog svata Nikolu Gardovića, ili Sejo Piskić – koji je snajperom na Grbavici ubio dvije srpske djevojčice. Tadašnja RTV Sarajevo i federalno „Oslobođenje“ ovu dvojicu ubica proglasili su – medijskim zvijezdama.

B. Vujović je rat proveo u muslimanskom dijelu Sarajeva – u stvari, u tvornici vagona „Vaso Miskin“, gdje je „tokario“ bombe „džihadlijama“, o čemu je svjedočio u Hagu na suđenju generalu Dragoljubu Miloševiću.

Vujović je iznio stravične dokaze o zločinima koji su počinjeni u Sarajevu. Svjedočio je i o pokolju Srba u Pofalićima, zatim u pomenutoj fabrici, te u naseljima Otoka i Alipašino Polje.

Kad bi se Vujović vraćao s posla, presretali bi ga muslimanski dječaci sa ručnim bombama u rukama i tražili da im se flomasterom potpiše na tim bombama, koje će poslije ubacivati u srpske kuće i stanove.

Treba samo zaviriti u novine i časopise koji su tada publikovani (VOKS, „Orijent ekspres“, „Muslimanski glas“, „Slobodna Bosna“, „Sandžak“…) pa da se vidi koliku su ulogu u tome imale ove publikacije i stepen mržnje…

Prvog marta 1992. godine održan je referendum o nezavisnosti BiH, koji su Srbi bojkotovali. Prije toga na ulicama Sarajeva pojavili su se muslimanski transparenti i grafiti na svakom koraku: “ Mi smo ZA, papci su protiv“, „Ko nije za samostalnost nije ni za život“, „Bježite, psine, preko Drine – bolje preko Drine nego niz Drinu“…

Još 27. marta 1991. godine na Staroj pravoslavnoj crkvi i na Domu JNA osvanule se nacionalističke parole kojima se Srbi tjeraju iz Sarajeva. Isti dan Izetbegović je izjavio da je spreman da „žrtvuje mir za suverenitet BiH“.

Još 10. juna 1991. godine u Sarajevu je formirano Vijeće nacionalne odbrane muslimana. Kasnije, 4. aprila 1992. godine, izvršena je mobilizacija rezervnog sastava MUP-a. Često se na zidovima zgrada i kuća u Sarajevu mogao vidjeti sprejom nacrtan sat koji je pokazivao pet do dvanest sa porukom: „Vrijeme je isteklo“.

Prema podacima koje je prikupio Strahinja Živak, samo iz Sarajeva imenom i prezimenom nestalo je 460 srpskih ljekara, od toga je 32 ubijeno u Sarajevu ili umrlo od posljedica zatvaranja, a da se ne govori i o profesorima, inženjerima i drugim akademskim građanima… Svi oni su bježali iz Izetbegovićeve „suverene i nezavisne države“.

Mart 1992. godine je mjesec potpunog zatvaranja Sarajeva iznutra. Na svakom ulazu u stambene zgrade u Sarajevu, ustanove i preduzeća postavljeni naoružani muslimani sa instrukcijama kako će kotrolisati izlazak Srba iz svojih stanova i uredno zapisivati i pratiti njihova kretanja i o tome izvještavati policiju.

Mnogi srpski stanovi u Sarajevu bili su markirani da bi se bolje snašli muslimanski pljačkaši i ubice.

Logoraš Milan Okuka svjedoči: Svakodnevna legitimisanja, upadanje u stanove, odvođenje ljudi bez povratka, kupljenje po ulicama i ubacivanje u teretne kamione.. Policija na svakom koraku… Svako je postao policija i vojska i svako ima oružje. Gaze na drumu koga hoće, ako ste u društvu slušate uvrede, ako se izolujete – onda ste pogotovo sumnjivi…“

Petog aprila organizovane su demonstracije oko tri hiljade ljudi pred zgradom Skupštine BiH, koje je organizovala SDA. Dan kasnije pred Skupštinom BiH održan je „miting za mir“. Cilj ovog okupljanja je bio da se zastraše sarajevski Srbi.

Juka Prazina /predratni sarajevski kriminalac/ sa svojim pajtašima puca na mitingaše. To je, naravno, pripisano Srbima, navodno aktivistima SDS-a.

Tek će se poslije pojaviti snimak na kome se jasno vidi ko je pucao, ali to ne mijenja stvar, u svijet je otišla „istina“ o tome da su Srbi pucali na goloruki narod. Međutim, danas se zna da taj narod nije uopšte bio goloruk kao i da rudari iz Kaknja ili metalski radnici iz Zenice nisu na taj miting došli praznih ruku.

Taj dan je Evopska zajednica priznala nezavisnost BiH i tako dala „zeleno svjetlo“ nezavisnoj državi.. Sarajevski Srbi su stavljeni pred gotov čin i Sarajevo je zaista pretvoreno u veliki koncentracioni logor za Srbe.

Teško je reći koliko je tada bilo zvaničnih, a koliko nezvaničnih privatnih zatvora, logora i javnih kuća za Srbe i Srpkinje.

Kreće hajka. Pretresi stanova, privođenje i saslušavanje i batinanje srpskih civila. Naročito su se okomili na aktivne i penzionisane oficire JNA.

Svi Srbi koji su imali knjižicu SDS-a proglašeni su državnim neprijateljima i uglavnom su na licu mjesta ubijani ili su u zatvorima pretrpjeli najžešću torturu.

Recimo, Marinko Vujičić je ubijen u svome stanu na Dobrinji pred suprugom, a mlađani Saša Trninić se već 20 godina liječi na Psihijatrijskoj klinici u Novom Sadu od posljedica batinanja u logoru, jer su kod njega našli člansku knjižicu SDS-a.

Penzionisanog zastavnika JNA Živorada Rapajića tukli su i mučili školski drugovi njegovog sina.

/nastaviće se/

Izvor: 

Vezane vijesti:

KO NIJE ZA SAMOSTALNOST – NIJE NI ZA ŽIVOT /1/

DOKLE ĆEMO VAS VIŠE KLATI? /2/